Interpretativni učinak u europskom pravu predstavlja obvezu, ali i ovlast nacionalnim primjenjivačima prava da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskim odredbama i tako osiguraju provođenje i primjenu europskih odredaba na nacionalnoj razini. Učinak dolazi posebice do izražaja kada nacionalno zakonodavstvo nije u potpunosti ili nije uopće usklađeno s europskim. U tim slučajevima sudovi i drugi primjenjivači prava imaju ovlast i obvezu interpretirati nacionalno provedbeno zakonodavstvo u skladu s europskim te polučiti onaj rezultat koji se želi postići europskom odredbom. Načine interpretacije u okviru europskog pravnog sustava ovlašten je određivati Europski sud. U nastavku teksta bit će navedeni neki primjeri iz prakse Europskog suda s pomoću kojih bi se trebao steći uvid u način provođenja interpretativne obveze, u slučajevima kada direktive nisu bile transponirane u nacionalno zakonodavstvo, posebice s obzirom na razliku koja se treba poštovati, ovisno o tome je li riječ o kaznenim ili nekaznenim stvarima. Definiranje razlike između ta dva režima utječe i na različit stupanj i opseg interpretativne obveze nacionalnih tijela kada postupaju kao europska, implementirajući europsko zakonodavstvo. 

Opće je pravilo da direktive koje nisu implementirane ne mogu određivati i pojačavati kaznenu odgovornost. To je ograničenje ponovljeno u predmetu Arcaro^[1]. Navodi se da interpretativna obveza ne može imati za posljedicu određivanje ili povećanje kaznene odgovornosti pojedinaca^[2]. Riječ je o ograničenju contra legem^[3], kojem je u predmetu Kolpinghuis Nijmegen^[4] dodano i drugo ograničenje - zabrana retroaktivnosti. Na taj je način obveza nacionalnih sudova da se u obzir uzme direktiva prilikom interpretacije provedbenih odredaba nacionalnog prava ograničena temeljnim načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti. Tako, direktiva ne može sama po sebi imati učinak određivanja ili pooštravanja kaznene odgovornosti osoba koje postupaju suprotno odredbama konkretne direktive. Europski sud, usprkos zabrani horizontalnog izravnog učinka direktive, navodi uputu nacionalnim sudovima te kaže: … »da neimplementiranje nacionalnog prava na način da se određuje ili pooštrava kaznena odgovornost ne znači za nacionalne sudove da interpretiraju neimplementirano nacionalno pravo na način da se pooštrava ili utvrđuje građanskopravna odgovornost ili određuje neka pravna obveza u pogledu tog pojedinca«^[5]. To stajalište otvara nekoliko pitanja. S jedne strane, interpretacija ne smije biti stvaranje novog pravila, pa tako ni uspostave kaznene odgovornosti. Interpretacija podrazumijeva odredbu kojom kaznena odgovornost jest ili nije utvrđena. Svaka takva interpretacija bila bi u najmanju ruku praeter legem^[6](mimo zakona, pored zakona). Nezavisni odvjetnik A. G. Jacobs u predmetu Centrosteel^[7] navodi da Arcaro treba interpretirati u kontekstu kaznenog postupka povodom kojeg je slučaj nastao. Priznaje da interpretativna obveza ne bi smjela značiti određivanje ili povećanje kaznene odgovornosti koja inače ne bi postojala^[8]. 

Nezavisni odvjetnik A. G. Jacobs u predmetu Centrosteel^[9]ukazuje na nejasnoću određuje li interpretativna obveza građansku odgovornost ili građansku obvezu koja do tada nije postojala^[10]. Ako se prethodno pravo interpretira različito zbog interpretativne obveze, tada se i temeljne obveze stranaka mijenjaju, što dovodi do građanskopravne odgovornosti i obveza koje ne bi postojale. Tako je u predmetu Marleasing^[11]učinak interpretativne obveze ukidanje razloga za ništavost određenih članaka o udruživanju koji bi bez toga postojali prema nacionalnom pravu. Predmet Marleasing odnosi se na horizontalnu situaciju, uključujući dvije privatne stranke pred domaćim sudom, gdje interpretacija nacionalnog prava u svjetlu neimplementirane direktive ne bi određivala kaznenu odgovornost niti jedne stranke, ali bi vjerojatno utjecala na pravnu poziciju na negativan način. U predmetu se utvrđuje praksa da je u slučaju neimplementirane direktive moguće pozvati se na interpretaciju nacionalnog prava. Taj je predmet razjasnio ono što je u predmetu Von Colson^[12] bilo samo implicitno izrečeno, a to je da se interpretativna obveza primjenjuje čak i u slučajevima kada je nacionalno pravo nastalo prije direktive i u slučaju kada nije izričito povezano niti se na nju poziva. U predmetu Marleasing nije postojalo domaće pravo koje bi se moglo interpretirati u svjetlu direktive, već samo domaće pravo koje je nastalo prije direktive i glede kojega nije mogla postojati namjera za provođenje konkretne direktive. To je stajalište ponovljeno u nizu presuda, a u predmetu Pfeiffer^[13]Europski je sud odlučio da se obveza interpretacije odnosi na cijeli nacionalni pravni sustav, a ne samo na neko posebno zakonodavstvo. 

U svezi s dvojbom u kojoj su mjeri nacionalni sudovi dužni interpretirati inače jasne odredbe nacionalnog prava sa zahtjevima iz direktiva, nezavisni odvjetnik Walter Van Gerven, povodom predmeta Marleasing, sugerirao je da je to pitanje donošenja odluke u skladu s nacionalnim načelima interpretacije. Obveza koja proizlazi iz članka 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, da se poduzmu sve moguće mjere da bi se uskladilo s pravom Unije^[14], mijenja i ograničava interpretativnu ovlast koju bi imali prema samom nacionalnom pravu. Nakon predmeta Marleasing Europski sud nije odstupio od poticanja interpretacije nacionalnog prava u skladu s direktivama te je načelno ostavio nacionalnim sudovima i drugim nadležnim tijelima da odluče je li interpretacija u skladu s direktivom moguća, te može li rezultat te interpretacije biti contra legem tekstova tih propisa^[15]. Postoje shvaćanja^[16] da je Europski sud u predmetu Marleasing te u predmetu Dekker^[17] dao smjernice koje gotovo graniče s interpretacijom contra legem. S druge strane, u predmetu Commission v. United Kingdom^[18] Europski sud navodi da je interpretacija bila contra legem. U nekim je predmetima, kao što su Wagner-Miret, Dori, El Corte Inglés^[19], Evobus Austria^[20] i Alcatel Austria^[21], Europski sud ipak prihvatio granice interpretacije koje su postavili nacionalni sudovi ili koji proizlaze iz nacionalnih zakonodavstava. U Pupino^[22], iako Europski sud brani konačnu procjenu nacionalnih sudova, izričito sugerira da je moguća interpretacija u skladu s direktivom odnosno okvirnom odlukom. 

U predmetu Coote^[23] interpretativna je obveza dovela do pozitivne obveze za tuženika: mjerodavno nacionalno pravo interpretirano je u svjetlu direktive koja je zahtijevala uvođenje mjera za zaštitu radnika. Europski sud izrekao je interpretativnu obvezu za nacionalne sudove. Nije izričito naveo kako bi nacionalni sud trebao interpretirati nacionalno zakonodavstvo u svezi s diskriminacijom na temelju spola, ali je dao jasnu naznaku da prilikom interpretacije nacionalnog prava u svjetlu provedbe načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama glede pristupa zapošljavanju, strukovnom osposobljavanju i napredovanju te uvjeta rada^[24], nacionalni sud treba interpretirati u svjetlu obveze koju ta Direktiva određuje, a to je uvođenje mjera za zaštitu radnika koji su oštećeni nakon prestanka radnog odnosa zbog postupka poslodavca. 

U predmetu Oceano^[25] trebalo je lišiti stranku svih postojećih prava prema nacionalnom zakonodavstvu koja proizlaze iz klauzule o nadležnosti, kako bi se ovršio ugovor pred sudom u Barceloni. Time se stranku dovelo u pravno lošiji položaj u usporedbi s položajem koji bi mala prema nacionalnom pravu. Činjenica je da je zbog interpretativne obveze rezultat različit ili suprotan onome koji bi nastao zbog primjene nacionalnog zakonodavstva, bez njegova tumačenja u svjetlu direktive. Tako je točna tvrdnja A. G. Jacobsa u Centrosteelu, da vrsta predmeta, kazneni ili nekazneni, određuje postojanje odgovornosti ili obveza.

U predmetu Dominiguez^[26] Europski sud smatra da se ne smije primjenjivati nacionalno zakonodavstvo koje je suprotno odredbama Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. koja se odnosi na određene aspekte organizacije radnog vremena^[27], koje pravo na plaćeni godišnji odmor čini ovisnim o minimalnom vremenu provedenom na radnom mjestu. Međutim, smatra da je na nacionalnom sudu da odredi, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno zakonodavstvo te primjenjujući nacionalne interpretativne metode, a osiguravajući ispunjenje svrhe direktive, može li se radniku priznati pravo na godišnji odmor. Ako takva interpretacija i ishod nisu mogući, na nacionalnom sudu je da odluči može li se u konkretnom slučaju izravno primijeniti direktiva. Ako to nije moguće, Europski sud navodi uvijek mogućnost ostvarivanja prava na naknadu štete protiv države članice. 

Predmeti Coote, Océano, Centrosteel i Pfeffer pokazuju da Europski sud daje jasno vodstvo nacionalnim sudovima o tome kako treba usklađeno interpretirati nacionalno pravo, čak i kada to utječe na određivanje građanskopravne odgovornosti privatnih stranaka sukladno nacionalnom pravu^[28]. Međutim, ostaje nejasno zastupa li Europski sud mišljenje koje je izrekao nezavisni odvjetnik Jacobs u predmetu Centrosteel, da interpretacija nacionalnog prava u svjetlu direktive može doista imati za posljedicu određivanje pravne obveze za pojedince koja inače ne bi postojala, te daje li Europski sud prednost ograničenom pristupu koji je usvojio u predmetu Wells^[29] u svezi s izravnim učinkom direktive, više nego posrednom interpretativnom učinku. Stajalište Europskog suda u predmetu Wells jest to da neimplementirana direktiva može imati za posljedicu 'obrnute reperkusije' po pojedince. U svom mišljenju u predmetu Centrosteel, nezavisni odvjetnik Jacobs slaže se s ograničenjima izravnog učinka direktiva, zauzimajući drukčije mišljenje glede interpretativnog učinka i navodeći da interpretacija nacionalnog prava u svjetlu direktive može rezultirati određivanjem zakonskih obveza pojedinaca.

Iz navedenih slučajeva možemo uočiti dva osnovna stajališta Europskog suda glede interpretativne aktivnosti nacionalnih sudova. Kao prvo, temeljno je stajalište da se ne može izjednačavati i podvrgavati istom režimu utvrđivanje kaznene i nekaznene odgovornosti te da se ne može izjednačavati kaznena odgovornost s postojanjem bilo kojih drugih obveza koje proizlaze iz odredaba europskog prava. Primjena analogije iz područja kaznenog prava na druga područja, neodrživa je, kako s aspekta nacionalnog tradicionalnog shvaćanja podjele prava, tako i s aspekta ostvarivanja svrhe europskog prava. Pitanje izjednačavanja ovlasti sudova i omogućavanja utvrđivanja obveza u kaznenom zakonodavstvu, na jednak način na koji su ovlašteni u nekaznenim stvarima, doveo bi do onemogućavanja funkcioniranja cijelog sustava, a koji se, iako je odijeljen od nacionalnog shvaćanja i interpretacije prava, ipak na njega nadovezuje, a na temelju njega se i provodi. Brisanje granice između kaznenog i drugih pravnih grana bilo bi upitno i predstavljalo bi brisanje dosadašnjeg razvoja prava uopće. 

S druge strane, postoji interpretativna obveza nacionalnih primjenjivača prava koju i sudci Europskog suda, kao i nezavisni odvjetnici, diskretno promiču i definiraju kroz razvoj sudske prakse. Stvaranje nekaznene odgovornosti, odnosno obveza, logična je i planirana posljedica primjene europskog prava korištenjem interpretativne obveze od strane nacionalnih sudova.

 

[1] Predmet C-68/95 Arcaro (1996) ECR I-4705.
[2] Ćapeta, Tamara, Interpretativni učinak europskog prava u članstvu i prije članstvu u EU, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol. 56, 5/2006., str. 1457.
[3] Ćapeta postavlja pitanje je li riječ kod contra legem odstupanja od jedinog mogućeg značenja ili je riječ o slučaju različitosti shvaćanja interpretacije, kao posljedici različitih pravnih krugova jer 'u većini predmeta u kojem se Europski sud izjašnjavao o obvezi usklađene interpretacije zahtjevi su dolazili od nacionalnih sudova upravo iz situacija u kojima im uobičajena interpretacije prava ne bi omogućila da postignu rezultat koji traži europsko pravo. Suci su zahtijevali od Europskog suda dozvolu da interpretiraju pravo onako kako im to ne bi bilo dopušteno u dominantnoj pravnoj kulturi toga pravnoga poretka… Naime, ako se tumačenje contra legem shvati kao izlazak suca iz sudačke funkcije, a shvaćanje sudačke funkcije kao produkt pravne kulture, tada je jasno da je potrebno donekle ujednačiti pravnu kulturu da bi se osigurala jednaka primjena obveze usklađenog tumačenja. Stoga, u ime ujednačenosti europskog prava, Europski sud nije mogao odluku o tome što suci smiju, a što ne smiju raditi prepustiti u potpunosti internim porecima’. Više u Ćapeta,Tamara, ibid., str. 1454.
[4] Predmet 80/86 Kolpinghuis Nijmegen, (1987) ECR 3969.
[5] Ćapeta, Tamara, op. cit. (bilj. 2), str. 1443 i dalje.
[6] S obzirom na to da je u navedenom slučaju norma penalizirala uvoz i izvoz krivotvorene robe, a ne i tranzit, ako se penalizira i tranzit, uvodi se nova norma. Može se reći da je ovdje pitanje je li riječ o analogiji koju neki drže vrstom dopuštene interpretacije u slučaju popunjavanja pravnih praznina, a neki zasebnom tehnikom, ili o interpretaciji praeter legem.
[7] Europski sud u predmetu Centrosteel ne poziva se na Alcaro, niti na raspravu vođenu glede ograničenja obveze interpretacije. On određuje da talijanski sud treba interpretirati nacionalno pravo u skladu s direktivom.
[8] U predmetu C-456/98 Centrosteel Srl v. Adipol GmbH, (2000) ECR I-6007, nezavisni odvjetnik Jacobs navodi: »… smatram da sudska praksa Europskog suda utvrđuje dva pravila: (1) direktiva ne može sama po sebi odrediti obveze za pojedince ako ne postoji valjana implementacija u nacionalnom pravu; (2) nacionalni sudovi moraju interpretirati nacionalno pravo, u mjeri u kojoj je to moguće, u svjetlu i u cilju postavljenim mjerodavnim direktivama. Budući da proces interpretacije ne može sam po sebi niti neovisno o nacionalnom pravu koje implementira direktivu, imati učinak određivanja i pooštravanja kaznene odgovornosti, može dovesti do utvrđivanja pojedinačne građanskopravne odgovornosti ili određivanja građanskopravnih obveza koje inače ne bi postojale«.
[9] Predmet C-456/98 Centrosteel Srl v. Adipol GmbH, (2000) ECR I-6007.
[10] U predmetu 456/98 Centrosteel nezavisni odvjetnik Jacobs te u predmetu 321/05 Kofoed, nezavisna odvjetnica Kokott.
[11] Predmet C-106/89 Marleasing SA v. La Comercial Internacional de Alimentacion SA (1991) 1 ECR 4135.[12] Predmet 14/83 Sabine von Colson and Elisabeth Kamman v. Land NordrheinWestfalen, (1984) ECR 1891.
[13] Predmet C-397-403/01 Pfeiffer, (2004) ECR 000.
[14] SL C 202, 7. 6. 2016., str. 1-388.
[15] Predmet C-365/98 Brinkmann, (2000) ECR I-4619.
[16] Betlem u Shaw, Jo, The Law of the European Union, Palgrave Macmillan, 2000., str. 277.
[17] Predmet 177/88 Dekker v. Stichting Vormingscentrum voor Jong Valwassenen, (1990) ECR I-3941.
[18] Predmet C-300/95 Commission v. United Kingdom, (1997) ECR I-2649.
[19] Predmet C-192/94 El corte Inglés Cristina Blázquez Rivero, (1996) ECR I-1281.
[20] Predmet C-111/97 EvoBus Austria GmbH v Niederösterreichische Verkehrsorganisations, (1998) ECR I-5411.
[21] Predmet C-81/98 Alcatel Austria v. Bundesministerium für Wissenschaft und Verkeher, (1999) ECR I-7671.[22] Predmet C-105/03 Criminal Proceedings against Maria Pupino, (2005) ECR I-5285.
[23] Predmet C-185/97 Coote v. Granada Hospital, (1998) ECR I-5199.
[24] SL L 39, 14. 2. 1976., str. 40. Direktiva kako je izmijenjena Direktivom 2002/73/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 269, 5. 10. 2002., str. 15).
[25] Predmet C-240/98 Océano Grupo Editorial SA v. Roció Murciano Quintero, (2000) ECR I-4941.
[26] Predmet C-282/10 Dominguez, (2012) ECR I‑0000.
[27] SL L 299, 18. 11. 2003., str. 9-19.
[28]Craig, Paul, de Burca, Grainne, EU Law, text, cases and materials, Oxford University Press, New York, 2008., str. 295.
[29] Predmet C-201/02 Delena Wells v. Secretary of State for Transport, Local Government and the Regions (2004) ECR I-723.