Mirenje se definira kao postupak koji se zasniva na stranačkom sporazumu u kojem miritelj, bez ovlaštenja odlučivanja, sustavno promiče stranačku komunikaciju, sa svrhom da stranke riješe svoj spor o pravima kojima mogu slobodno raspolagati. Takvu ili sličnu definiciju utvrđuju mnogi nacionalni zakoni. Neke su države, u svezi s mirenjem, donijele posebne zakone, primjerice, Republika Hrvatska, Slovenija i Austrija, dok je s druge strane, npr. u Francuskoj, postupak mirenja u velikoj mjeri propisan Zakonikom o građanskom postupku (Code de procedure civil). Druge države, iako se u njima mirenje intenzivno provodi, nemaju posebni zakon o takvom alternativnom rješavanju sporova; primjeri za to su npr. Engleska (kao dio Velike Britanije) i Nizozemska. Međutim u državama članicama takvo pravno stanje ubrzo će se promijeniti. Razlog je ujednačavanje u znatnoj mjeri te materije sekundarnim pravom Europske unije. Naime, u okviru Europske unije, 2008. donesena je, u okviru nastojanja Europske unije ujednačavanja prava svojim sekundarnim izvorima prava, Direktiva 2008/52/EC Europskog parlamenta i Vijeća o određenim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim predmetima (u nastavku teksta: Direktiva)¹. Ta Direktiva ne utvrđuje razne pojedinosti postupka mirenja, međutim njezina određena prinudna rješenja države članice Europske unije dužne su, na odgovarajući način, pretočiti u svoje interno zakonodavstvo. Državama članicama dan je rok za preuzimanje takvih kogentnih odredaba - to je 21. svibnja 2011. (čl. 12. Direktive).² 

U poredbenom pravu razlikuje se tzv. sudsko i izvansudsko mirenje. Značajka prvonavedenog modela je uska povezanost sa sudovima na kojima se vodi takav postupak, kao i povezanost u znatnoj mjeri s parničnim postupkom. S druge strane, izvansudsko mirenje odvija se potpuno odvojeno od sudskih postupaka. U hrvatskom pravu mogućnosti mirenja pred sudovima utvrđuje Zakon o parničnom postupku, prema izmjenama i dopunama tog Zakona iz 2008. (čl. 186.d, e, f i g), a rješenja vezana uz model izvansudskog mirenja propisana su Zakonom o mirenju. Prvi hrvatski Zakon o mirenju donesen je 2003., a izmijenjen je i dopunjen 2009.³Dana 9. veljače 2011. objavljen je u Zakon o mirenju (u nastavku teksta: ZM)⁴ koji je u međuvremenu, na osnovi članka 27., stupio na snagu 17. veljače 2011. Autor je aktivno sudjelovao, kao član radne skupine, u pripremanju Nacrta prijedloga ZM-a.

Stupanjem na snagu ZM-a prestao je važiti Zakon o mirenju iz 2003., odnosno 2009. ZM se u određenoj mjeri primjenjuje u okviru Zakona o parničnom postupku i kod mirenja pri sudovima. 

U susjednoj Sloveniji donesena su dva zakona - Zakon o mirenju u građanskim i trgovačkim predmetima iz 2008.⁵, koji se općenito odnosi na mirenje, te drugi zakon - Zakon o alternativnom rješavanju sudskih sporova iz 2009.⁶, koji uređuje materiju sudskog mirenja. 

Dva su osnovna razloga za donošenje novog Zakona o mirenju. Prvo, njegova rješenja mijenjaju i dopunjuju dotadašnji Zakon o mirenju. Praksa primjene dosadašnjeg Zakona pokazala je nepotpunost i nedorečenost zakonskih rješenja - ti nedostaci nastojali su se otkloniti u ZM-u. 

Drugo, u okviru nastojanja Europske unije ujednačavanja prava svojim sekundarnim izvorima prava, donesena je 2008. već navedena Direktiva. Ta Direktiva utvrđuje razne preporuke vezane uz materiju mirenja, no i određena prinudna rješenja koja su države članice Europske unije dužne na odgovarajući način pretočiti u svoje interne zakonodavstvo. Državama članicama dan je rok za preuzimanje takvih kogentnih odredaba - to je 21. svibnja 2011. (čl. 12. Direktive). Ističemo da su direktive pravni akti Unije koji su obavezatni za svaku državu članicu što se tiče ciljeva koje sadržavaju, s tim da države članice samo odlučuju o obliku i sredstvima preuzimanja.⁷ 

Dakako da navedeno preuzimanje odredaba Direktive obvezuje samo države članice Unije, dakle ne i Republiku Hrvatsku. Međutim, kao i kod nekih drugih novih hrvatskih zakona, zakonodavac je usvojio određena rješenja europskog sekundarnog prava - uredaba i direktiva - s tim da se ti propisi primjenjuju tek nakon što naša država postane članica Europske unije. 

ZM utvrđuje sljedeće: opće odredbe (čl. 1.-4), postupak mirenja (čl. 5.-20.), mirenje u prekograničnim sporovima (čl. 21.-24.) te prijelazne i završne odredbe (čl. 25.-27.). Za razliku od zakona o mirenju iz 2003. i 2009., anticipirajuću skoro pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji, ZM svojim odredbama o prekograničnom rješavanju sporova mirenjem, preuzima kogentne odredbe Direktive iz 2008., o čemu će u ovom tekstu biti posebno riječi.

1.1.  Svrha donošenja Zakona
Često zakonodavac u uvodnim zakonskim odredbama utvrđuje svrhu donošenja zakona, pa je to tako i sa ZM-om.

Svrha donošenja ZM-a je olakšavanje pristupa mirenju kao odgovarajućem postupku rješavanja sporova, osiguranje raspoloživosti mirenja, jačanje svijesti o mirenju kroz poticanje primjene mirenja te osiguranje uravnoteženog odnosa između mirenja i sudskog postupka (čl. 2. st. 1.), što je utvrđeno, mutatis mutandis, i u članku 1. stavak 1.⁸ Direktive, kao i u članku 1. stavak 1. slovenskog Zakona o mirenju u građanskim i trgovačkim predmetima iz 2009.

ZM utvrđuje svoje područje primjene ratione materiae, ratione personae, ratione territorii i ratione temporis.

On uređuje mirenje u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati (čl. 1. st. 1.), s tim da se njegove odredbe na odgovarajući način primjenjuju i na mirenje u drugim sporovima, ako to odgovara prirodi pravnog odnosa iz kojeg proizlazi spor i ako posebnim zakonom za te sporove nisu propisana drukčija pravila (čl. 1. str. 2.). 

Prema članku 1. stavak 1. ZM, predmet mirenja su sporovi o dispozitivnim pravima, dakle o pravima o kojima stranke mogu zaključiti nagodbu, što je svrha postupka mirenja.

Međutim, prema članku 1. stavak 2. ZM-a može se primjenjivati i na mirenje u drugim sporovima, dakle o pravima o kojima stranke ne mogu sklopiti nagodbu. Što to znači? Prema našem mišljenju, zakonodavac je time dopustio odgovarajuću primjenu ZM-a pri rješavanju sporova o pravima koja su utvrđena prinudnim pravilima; no to ne znači da je time odstupljeno od općeprihvaćenog načela hrvatskog i poredbenog prva da se nagodba u postupku izvansudskog mirenja, može zaključiti samo o pravima kojima stranke slobodno raspolažu.⁹

Područje primjene ratione materiae utvrđuju i odredbe ZM-a sadržane u posebnoj glavi - Mirenje u prekograničnim sporovima, a primjenjivat će se nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Članak 21. ZM-a daje prvo pozitivno rješenje - utvrđuje primjenu ZM-a na prekogranične sporove u građanskim i trgovačkim predmetima (st. 1.), a potom se određuje koji sporovi ne mogu biti predmet mirenja (st. 2.) - to su porezni, carinski ili upravni sporovi ili sporovi koji se odnose na odgovornost države za čine ili propuste u obavljanju vlasti, njezina acta iure imperii.¹⁰

Ukazujemo, istovremeno, na odredbe Zakona o parničnom postupku. Ponavljamo: prema tom Zakonu, u okviru njegovih izmjena i dopuna iz godine 2008. (Nar. nov., br. 123/08), kojim je uvedeno mirenje pred sudovima, nagodba sklopljena pred sucem izmiriteljem je sudska nagodba (čl. 186. d); takva nagodba ima privatnopravne i procesnopravne značajke, ima tzv. dvostruku prirodu. Zbog toga, primjerice, u švicarskom,¹¹ njemačkom i austrijskom pravu, jer se radi ne samo o institutu procesnog prava, već i o ugovoru privatnog prava, takva se nagodba može pobijati, npr., zbog mana volje kao i svaki drugi privatnopravni ugovor.¹²

U hrvatskom pravu, također, sudska nagodba zaključena pred hrvatskim sudovima ima značenje privatnopravnog ugovora s procesnopravnim učinkom.¹³ Ako je tome tako, njegova materijalnopravna valjanost, između ostalog, npr. ako se radi o pobojnom ugovoru, prosuđuje se ako je za ugovor in casu mjerodavno hrvatsko pravo, prema Zakonu o obveznim odnosima (čl. 330. ZOO i dalje), a ako se odnosi na sudsku nagodbu kao privatnopravni ugovor primjenjuje, primjerice, njemačko ili švicarsko pravo, u okviru njemačkog GZ-a (par. 779. i 119. i dalje) austrijskog GZ-a (par. 869. austrijskog OGZ-a i dalje).

1.3.  O području primjene ZM-a ratione personae i ratione territorii
Za razliku od Zakona o mirenju iz 2003. i njegovih izmjena i dopuna iz 2009., ZM se primjenjuje na mirenje s međunarodnim obilježjem. Pritom razlikujemo dvije situacije: Prva se odnosi općenito na takvo međunarodno područje primjene, a druga, na mirenja s međunarodnim obilježjem, no ta se primjena odgađa, a odredbe stupaju na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Opće odredbe o međunarodnoj dimenziji utvrđuje članak 1. (3.). ZM-a, propisujući odgovarajuću primjenu Zakona i na mirenje, u kojima jedna od stranaka ima prebivalište ili boravište, odnosno sjedište izvan Republike Hrvatske. ZM se, dakle, primjenjuje na mirenja u Republici Hrvatskoj i to bez obzira na to jesu li stranke domaće ili strane fizičke osobe s prebivalištem ili boravištem u Republici Hrvatskoj ili se radi o strankama od kojih jedna ima navedenu teritorijalnu vezu s Republikom Hrvatskom, a druga sa stranom državom, ili, pak, stranke imaju isključivo takve veze s jednom stranom državom. Nadalje, na navedeni se način ZM primjenjuje bez obzira na to jesu li stranke ili jedna od njih strana pravna osoba; naime u pravilu se prema sjedištu pravne osobe utvrđuje njezina državna pripadnost.¹³ 

Budući da nije pravnorelevantno imaju li osobe koje su stranke mirenja navedenu teritorijalnu vezu, prebivalište, boravište ili sjedište, s Republikom Hrvatskom ili sa stranom državom, ne treba se upuštati u određivanje prava države prema kojem se te veze trebaju ocjenjivati. Ovdje, stoga, navodimo samo sljedeće opće pravilo: ima li fizička osoba prebivalište, odnosno boravište u određenoj državi, ocjenjuje se prema njezinom pravu.

Druge vrste situacija, ponavljamo, odnosi se na odredbe ZM-a, sadržane u posebnoj glavi koje stupaju na snagu nakon pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Definiciju prekograničnog spora sadržava članak 22. (1.); to je spor u kojem jedna od stranaka ima prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici Europske unije, a u kojoj ga druga stranka nema na dan: kad su se stranke sporazumjele o korištenju mirenja nakon što je došlo do spora, kad je sud odredio mirenje, kad je prema nacionalnom pravu nastala obveza primjene mirenja ili kad je sud kojem je podnesena tužba uputio stranke na mirenje.

Prema tome, kriterij prema kojem se utvrđuje prekograničnost spora je teritorijalna veza s različitim državama članica Europske unije u kritično navedeno vrijeme. Ne uzima se, dakle, u obzir personalna veza stranka s tim državama, njihovo državljanstvo ili, što se tiče pravnih osoba, njihova državna pripadnost.

Kako se, prema ZM-u, određuje prebivalište kad se radi o navedenim prekograničnim sporovima?

Budući da u državama članicama Europske unije ne postoji jednaka definicija pojma prebivališta, za potrebe primjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001. od 22. prosinca 2000. o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima¹⁴ donesena je definicija tog pojma koja se odnosi na fizičke osobe i na trgovačka društva i druge pravne osobe i udruženja. Te definicije preuzima članak 2. Direktive. Takvu je definiciju, grosso modo, preuzeo članak 23. ZM. 

Članak 59. Uredbe, daje prvo definiciju prebivališta fizičkih osoba. Za odlučivanje o tome ima li stranka prebivalište na području države članice pred čijim je sudom pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje vlastito pravo (t. 1.); ako, pak, stranka nema prebivalište u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, tada sud, ako odlučuje o tome ima li stranka prebivalište u drugoj državi članici, primjenjuje pravo te države (t. 2.).

Potom se u članku 60. definira navedena teritorijalne veza trgovačkih društava, drugih pravnih osoba i udruženja. Propisuje da, dakako za potrebe primjene Uredbe, navedeni pravni subjekti imaju prebivalište u mjestu u kojem imaju: 

(a) statutarno sjedište, ili

(b) glavnu upravu, ili

(c) glavno poslovno mjesto (t. 1.), a što se tiče Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, statutarno sjedište znači registrirani ured ili, ako takav ne postoji, mjesto osnivanja ili, ako takvo mjesto nigdje ne postoji, mjesto na temelju čijeg je prava osnovano.¹⁵

Te definicije, ponavljamo, preuzima članak 23. ZM-a. Pritom, međutim, ne uzima u obzir da se tim Zakonom ne uređuje sudska nadležnost zbog koje Uredba utvrđuje definicije, već da se radi o rješavanju sporova mirenjem.

Prema tome odredbe članka 23. ZM-a treba tumačiti na sljedeći način: ima li fizička osoba prebivalište u državi članici Europske unije u kojoj je pokrenut postupak mirenja, prosuđuje se prema pravu te države (st. 1.); ako, pak, stranka nema prebivalište u državi članici Unije u kojoj je pokrenut postupak mirenja, a pitanje je ima li takvu teritorijalnu vezu s nekom drugom državom članicom, to se ocjenjuje na temelju prava te druge države članice (st. 2.). 

Od navedene definicije odstupa se prema članku 22. (2.) ZM-a radi zaštite načela povjerljivosti mirenja i učinaka mirenja na rokove zastare i dosjelosti (čl. 14. i 17. ZM-a). Propisuje se da definicija međugraničnog spora obuhvaća i spor u kojem je nakon mirenja započet sudski ili arbitražni postupak između stranaka u državi članici, u kojoj stranke nisu imale prebivalište ili redovito boravište na dan koji se utvrđuje u netom analiziranom članku 2 (1.) ZM-a.¹⁶ To znači da se takvi naknadni sudski, odnosno arbitražni postupci, što se tiče prethodnog postupka mirenja, a tiče se povjerljivosti mirenja i učinaka mirenja na rokove zastare i dospjelosti, smatraju postupci o prekograničnim sporovima. O pojedinostima postupka mirenja i učincima na zastaru i dosjelost, bit će poslije više riječi.

O području primjene ZM-a, navodimo njegovo vremensko važenje. Prema članku 26., stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti Zakon iz 2004., odnosno iz 2009. - propisuje se primjena, učinak, novog Zakona (application immediate); to se, dakle, odnosi, između ostalog, na postupke mirenja koji su u tijeku, na učinke sklopljene nagodbe, dopuštenost dokaza, dakako ako se u tom smislu rješenja ZM-a razlikuju od propisa koje o tim materijama sadrže zakoni iz 2003. i 2009. 

1.4.  Definicija mirenja izmiritelja i institucija za mirenje
U članku 3. ZM-a utvrđuje definicije mirenja, izmiritelja i institucija za mirenje.

Zakon utvrđuje sljedeću definiciju mirenja:

- mirenje je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji stranaka pomažu postići nagodbu, bez ovlasti nametanja obvezujućeg rješenje.

Time se, za razliku od definicije Zakona iz 2003. i 2009., izričito obuhvaćaju i postupci mirenja pred sudovima; te se ponavlja odredba članka 186.g) Zakona o parničnom postupku, kojim se utvrđuje da se na postupke mirenja pred sucem izmiriteljem na odgovarajući način primjenjuje ZM. 

Navedena definicija mirenja u skladu je s određivanjem pojma mirenja, conciliation UNCITRAL Model zakona (čl. 1. (3.)). Razlika između navedena dva pravna dokumenta je u tome što se UNCITRAL tekst odnosi ponajprije na međunarodno trgovačko mirenje,¹⁷ dok hrvatski pravni izvori nemaju takvog ograničenja.

Nešto drukčije se pojam mirenja definira u Direktivi. Članak 3. (a) utvrđuje - »mirenje« znači strukturirani proces (structured process; strukturiertes Verfahren), bilo kako nazvan, kad dvije ili više stranaka spora nastoje između sebe na dobrovoljnoj osnovi postići sporazum ili nagodbu svog spora uz potporu miritelja. Taj postupak mogu započeti stranke, može predložiti ili narediti sud (suggested or ordered by a court; von einem Gericht vorgeschlagen oder angeordnet werden) ili se može propisati pravom države članice. To uključuje mirenje koje vodi sudac koji nije odgovoran za nijedan pravni postupak o sporu koji je u pitanju. Isključeni su pokušaji suda ili suca koji vodi postupak da riješi spor tijekom sudskog postupka o sporu koji je u pitanju.

Nadalje ZMdefinira pojam izmiritelja i institucija za mirenje; izmiritelj je osoba koja na temelju sporazuma stranaka provodi postupak mirenja, a institucija je pravna osoba, tijelo pravne osobe ili ustrojena jedinica pravne osobe koja organizira postupke mirenja. Takve institucije postoje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Hrvatskog obrtničkoj komori i Hrvatskoj udruzi poslodavaca. One djeluju u okviru svojih internih pravila. Tako, primjerice, Centar za mirenje Hrvatske gospodarske komore, posluje u okviru donesenih Pravila o mirenju iz 2009.¹⁸

Kao i u određenom broju inozemnim zakona i drugih propisa o mirenju, ZM uz to ne propisuje, a tako ni Direktiva, kakve formalne stručne kvalifikacije treba imati izmiritelj - samo se utvrđuje kako treba postupati prije i za vrijeme postupka mirenja. 

Osoba kojoj se ponudi imenovanje za izmiritelja, i ona prihvati tu ponudu, dužna je otkriti sve okolnosti koje bi mogle dati povoda opravdanoj sumnji u njezinu nepristranost i neovisnost. Nakon imenovanja, dužna je priopćiti takve okolnosti strankama čim za njih sazna (čl. 8. (2- ) ZM-a). Uz to tijekom postupka izmiritelj je dužan postupati stručno, svrhovito i nepristrano (čl. 8. (1.) ZM-a). Nadalje, pri vođenju postupka izmiritelj je dužan zadržati pravičan i jednak odnos prema strankama (čl. 9. (2.) ZM-a). Sve navedene pretpostavke treba ispunjavati svaki izmiritelj, bilo da se postupak mirenja provodi u sudu, u okviru neke institucije za mirenje, kao i u slučaju da su se stranke sporazumjele da izmiritelj djeluje izvan navedenih institucija.. U posljednjem slučaju radi se o izboru izmiritelja koji vodi postupak samo na način o kojemu su se stranke sporazumjele. 

1.5.  O načelima tumačenja
Članak 4. ZM-a sadržava odredbe o tumačenju, kao i o popunjavanju zakonskih praznina, koja su gotovo identična rješenjima o navedenim pitanjima, utvrđena u već spomenutom slovenskom Zakonu o mirenju u građanskim i trgovačkim predmetima iz 2008. (čl. 4.). 

Propisuje se da se pri tumačenju Zakona treba ravnati prema načelima savjesnosti i poštenja te međunarodno prihvaćenim standardima mirenja, izraženim u aktima Europske unije, Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe (st. 1.)

Takvom odredbom, osim općeprihvaćenog načela da svako zakonsko tumačenje treba biti u dobroj vjeri - naglašava se povezanost ZM-a s međunarodnim rješenjima o mirenju, sadržanih u Direktivi iz 2008. i UNCITRAL Model zakonu.

Inače, što se tiče tumačenja ZM-a, treba primijeniti opće prihvaćene metode, pri čemu se polazi od cilja tumačenja – utvrditi volju zakonodavca. Naime, pravo je hermeneutska znanost jer se zasniva u velikoj mjeri na razumijevanju, tumačenju i objašnjavanju tekstova; po tome se hermeneutika pa, dakle, i pravna znanost, razlikuje od prirodnih znanosti čiji rezultati proistjeću iz prirodnih zakona.¹⁹ 

Postoji više vrsta kriterija tumačenja zakona - gramatički, sistematski, povijesni, teleološki. Rezultate tih kriterija treba uzeti u obzir, pri čemu nijedan kriterij nema unaprijed prednost.

Nadalje, ZMpropisuje kako treba popunjavati zakonske praznine - treba ih rješavati u skladu s načelima dragovoljnosti, učinkovitosti postupka, jednakog postupanja sa strankama, autonomije stranaka u postupku, povjerljivosti postupka i nepristranosti izmiritelja (st. 2.). Drugim riječima, propisuje se da se praznine popunjavaju uzimanjem u obzir načela na kojima se zasniva institut mirenja. U praksi, međutim, ne će biti velike potrebe pribjegavanju popunjavanja zakonskih praznina i to zbog dva razloga: mirenje se zasniva, naime, na autonomiji stranaka -
 njihov sporazum zaključen prije i za vrijeme postupka mirenja uvažava se, osim ako se ne radi o zakonskim prinudnim propisima.


* Profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u mirovini, na Katedri međunarodnog privatnog prava. 
1 Tekst Direktive zajedno s Preambulom (Recitels, Erwaegungsgruende), objavljen u Sl. l. Europske unije L 136 od 24. svibnja 2008. 
2 Općenito o navedenoj Direktivi, vidjeti, Sajko, Međunarodno privatno pravo, 5) 2009., 442. et seq. U međuvremenu mnoge su države članice Europske unije, npr. Njemačka i Austrija, već donijele nacrte Zakona o mirenju, prilagođujući pritom svoje unutrašnje zakonodavstvu o mirenju što im je obveza u okviru preuzimanja navedene Direktive. 
3 Nar. nov., br. 163/03 i 79/09. 
4 Nar. nov., br. 18/11. 
5 Ur.i l. Sl., br. 56/08. 
6 Ur. l. Sl., br. 97/09. 
7 Vidjeti čl. 288. Ugovora o načinu rada (on functioning; über die Arbeitsweise) Europske Unije, u verziji Lisabonskog ugovora iz 2007. - Sl. l. Europske unije 2008., C 111, 56, et seq. 
8 Navedeni čl. 1. st. 1. Direktive glasi: Svrha ove Direktive je olakšanje pristupa alternativnom rješavanju sporova te promicanje prijateljskog rješavanja sporova ohrabrivanjem korištenja mirenja, kao i osiguranjem uravnoteženog odnosa mirenja i sudskog postupka. 
9 Čl. 153. (1.) Zakona o obveznim odnosima : Sadržaj nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati. Par. 1380 -
austrijskog OGZ-a: Ein Neeuerungsvertrag durch welchen streitige oder zweifelhafte Rechte dergestalt bestimmt werden, dass jede Partei sich wechselseitig ezwas zu geben, zu tun, oder zu unterlassen verbindet, heisst Vergleich… . Usp. i par. 779 (1) njemačkog GZ-a. 
 U švicarskom pravu, ugovor o nagodbi (Vegleich) nije izričito utvrđen, pa je inominatni ugovor. 
10 Preambula Direktive posebno navodi određene sporove o pravima o kojima se ne može voditi postupak mirenja, zato jer stranke ne mogu slobodno raspolagati tim pravima. Navodi se da su to često prava iz obiteljskih i radnih odnosa (t. 10. Preambule). Nadalje, Preambula (t. 11.) isključuje iz svog područja primjene, npr. sporove o predugovornim odnosima, arbitraži i odlukama eksperata. 
11 Vidjetii odluku Švicarskog saveznog suda, BGE 110 II 46.; što se tiče njemačkog prava, usp. par. 779 i 118 i dalje njem. GZ, a za austrijsko pravo, vidjeti npr. Rummel, ABGB. 2) 1992, 2. Band, Komentar uz par. 1380, 912. i dalje. 
12 Usp. npr. Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev. x -188/2008. - 2 od 18. ožujka 2009. 
13 Drukčije rješenje o međunarodnom obilježju mirenja predlaže UNCITRAL Model zakona o međunarodnom trgovačkom mirenju iz 2002. (u nastavku teksta: UNCITRAL model zakona). Kako se njime predlažu rješenja o međunarodnom trgovačkom mirenju, međunarodni se element osniva, između ostalog, na činjenici da stranke u trenutku zaključenja sporazuma o mirenju imaju svoja poslovna mjesta u različitim državama (čl. 1., 4. (a)). 
14 Sl. l. EU, L 12 od 16. siječnja 2001. - prijevod na hrvatski Uredbe, vidjeti u Sajko, o.c., supra bilj. 2, 561. et seq. 
15 Nadalje, čl. 60. t. 3. definira pojam trusta, pravne tvorevine koja je nepoznata u hrvatskom pravu. 
16 Ukazujemo na manjkavost teksta čl. 22. (2.), ZM-a jer ne sadržava vremenski odnos između mirenja i naknadnog sudskog ili arbitražnog postupka. Naime, prema Direktivi (čl. 2.2.) prekogranični je spor, što se tiče primjene odredaba o povjerljivosti i učinaka mirenja na zastaru i dosjelost (čl. 7. i 8. Direktive) i onaj pokrenut među strankama nakon mirenja (following mediation; nach einer Mediation) u drugoj državi članici. 
17 Tekst UNCITRAL Model zakona omogućuje proširenje područja primjene i na netrgovačko mirenje. 
18 Vidjeti Nar. nov., br. 140/09. Njegovim stupanjem na snagu prestao je važiti Pravilnik o mirenju iz 2002., odnosno 2004. (Nar. nov., br. 81/02 i 65/04). 
19 Zbog takvih svojstava pravne znanosti, kad se radi o spornim pitanjima vezanim uz tumačenje propisa, rezultati se uvjetno mogu nazvati ispravnim, na zakonu osnovanim; takav rezultat zasniva se na vrednovanju.