Prema članku 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:1 »Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.«

Takva obveza za sudove proizlazi i iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Oba navedena propisa sadržavaju standarde prava na pošteno suđenje.

Jedan od tih standarda je i pravo svakoga da se u razumnom roku ispita njegov slučaj. Ja ću se u ovom izlaganju ograničiti upravo samo na pitanja primjene tog standarda. Odlučivanje u razumnom roku ponajprije je u interesu onoga tko zahtijeva da se odluči o njegovim pravima ili obvezama, ili o sumnji ili o optužbi zbog kažnjivog djela. Međutim, odlučivanje u takvom roku u interesu je i države koja financira rad sudstva, jer bi kraće trajanje postupaka za posljedicu trebalo imati manje financijske obveze države za potrebe funkcioniranja sudstva. Prema tome suđenje u razumnom roku je pravni standard koji je u interesu i pojedinca koji ostvaruje svoja prava ili obveze, ali i u interesu države.

No, što u životu znači pravni standard - odlučivanje u razumnom roku?

Nije lako odrediti ni početak tog roka, iako bi se on po prirodi stvari trebao najčešće računati od trenutka kad je pojedini sud primio zahtjev za pokretanje određenog građanskog ili kaznenog postupka. Još je teže odrediti kad bi se moglo smatrati da je takav, razumni rok odlučivanja prekoračen, odnosno kad nastaju činjenice koje nezadovoljnoj stranci omogućuju da se obrati i drugim tijelima (primjerice Ustavnom sudu) i da zahtijeva da ona interveniraju i zahtijevaju od sudova da obave svoj dio posla.

Je li u konkretnom slučaju povrijeđen standard razumni rok, dakle ustavno pravo iz čl. 29. st. 1. Ustava, trebalo bi, koristeći se pritom i stajalištima Europskog suda za ljudska prava, zasnivati na utvrđenju:

ukupnog trajanja postupka, 2. složenosti predmeta, kako u postupovnom smislu tako i s obzirom na bit (meritum) spora, 3. načina na koji su nadležni sudovi postupali s predmetom, 4. ponašanja samog podnositelja zahtjeva koje je moglo pridonijeti produživanju postupka, 5. važnosti predmeta za podnositelja zahtjeva, 6. posebnih okolnosti koje mogu opravdati produženje postupka.2

U prosudbi navedenih kriterija Europski sud prije svega ističe da pravo pristupa sudu iz čl. 6. st. 1. Konvencije: «... ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na žrješavanje’ spora od strane suda. Bilo bi iluzorno kada bi pravni sustav države ugovornice pojedincu omogućavao podnošenje građanske tužbe sudu, a da mu pritom ne jamči rješavanje predmeta donošenjem konačne odluke u sudskom postupku. Isto tako, bilo bi nezamislivo da članak 6. stavak 1. Europske konvencije sadrži podroban opis postupovnih jamstava koja se pružaju strankama u parnici - tj. jamstva pravičnog, javnog i brzog postupka - a da im ne jamči konačno rješavanje njihovih građanskih sporova«.3

Za očekivati je da svaki sudac ne samo u Hrvatskoj teži postupati što efikasnije, tj. što prije donijeti odluku u predmetu koji mu je povjeren. No, čini mi se da je pravo pitanje postoje li uvijek objektivne okolnosti koje sucu omogućuju da ispuni ovaj pravni standard, pa i prirodnu ljudsku i profesionalnu želju da bude efikasan, što u normalnim okolnostima donosi i odgovarajuće društveno priznanje. Ovdje neću govoriti o pravnim aspektima primjene standarda odlučivanja u razumnom roku koja se odnose na postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske ili Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ja ću o toj temi govoriti sa stajališta subjektivne odgovornosti sudaca za primjenu tog standarda, ali i o objektivnim okolnostima koje u Republici Hrvatskoj utječu da se taj standard - bolje ili lošije - primjenjuje.

Okolnosti u kojima sudbena vlast djeluje

Naime, postupanje u razumnom roku nesumnjivo ovisi i o subjektivnom-radu svakog pojedinog suca, ali ovisi i o ukupnim okolnostima u kojima sudbena vlast djeluje. Pritom mislim i na pravnu složenost predmeta o kojima se odlučuje, zatim o količini (broju) predmeta koje valja riješiti,4 o broju sudaca koji je nužan-za rješavanje tih predmeta, o broju drugoga sudskog osoblja koje treba biti potpora sucima, o izobrazbi sudaca i drugog sudskog osoblja, zakonodavnom okruženju, pri čemu mislim ponajprije na zakone koji trebaju omogućiti učinkovitost u postupanju sudova, o opremi kojom sudovi raspolažu i-o nizu drugih činitelja koji utječu na učinkovitost rada sudova.

Obveze države

U tom smislu instruktivna je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj Ulll-A-880/02,5 od 10. 7. 2002. g. u kojoj se uz ostalo kaže: »U povodu isticanja U tom smislu instruktivna je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj Ulll-A-880/02,5 od 10. 7. 2002. g. u kojoj se uz ostalo kaže: »U povodu isticanja nadležnog prvostupanjskog suda da bi se bolovanje uredujućih sudaca moglo smatrati »objektivnom okolnošću koja opravdava sporost« tog suda, Ustavni sud utvrđuje da se pozivanje na organizacijske ili kadrovske probleme suda ne bi moglo smatrati opravdanim razlogom za nerazmjerno dugo nepostupanje suda u tom sudskom postupku.«

Napominje se da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava sudovima da ispune zahtjeve propisane čl. 6. st. 1. Europske konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i uredno vođenje sudskih postupaka (vidjeti primjerice, presude Europskog suda u predmetima Buchholz protiv Njemačke od 6. svibnja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srpnja 1984., Union Alimentaria Sanders SA od 7. srpnja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. veljače 1991. i dr.). Prema tome, teret zahtjeva za učinkovito djelovanje sudova ne može se prevaliti samo na suce, već se itekako očekuje da država (izvršna i zakonodavna vlast) stvore objektivne uvjete za takvo djelovanje sudova.

Javna slika o radu sudova

Javna slika o radu sudova nastaje pod nesumnjivim utjecajem sredstava javnog priopćavanja. Nimalo ne dovodeći u pitanje pravo medija da pišu ili govore o radu sudova, ipak moram reći da takvo pisanje (u pravilu temeljeno na malom uzorku) nužno daje bitno iskrivljenu sliku rada sudova. Naime, mediji iz razumljivih razloga ili pišu o pojedinim kaznenim predmetima koji su s društvenog i psihološkog aspekta zanimljivi čitateljstvu ili, s pravom, pišu i o pojedinim, drugim vrstama sudskih predmeta koji svojom društvenom fenomenologijom ili osobito dugim trajanjem izazivaju interes javnosti. Tako se na temelju nevelikog broja slučajeva stvara izrazito negativna slika o radu sudaca.

Statistički podaci

Međutim, rečeni predmeti o kojima se piše ili govori u medijima, ma koliko bili društveno važni, predstavljaju zapravo zanemarivo mali broj predmeta o kojima hrvatski suci odlučuju. Namjerno ili nenamjerno zanemaruje se upravo taj drugi, društveno puno važniji dio posla kojeg su suci obavili, a riječ je o rješavanju milijunskog broja predmeta. Naime, da bi se objektivizirale obveze sudaca valja dati nekoliko novijih statističkih podataka.6 U svim sudovima u Republici Hrvatskoj bilo je 2001. g. u radu ukupno 2.757.992 predmeta. Od tog broja je 1.618.721 novih predmeta, dakle, onih u kojima se stranke prvi puta obraćaju sudu. Od ukupnog broja sudovi su riješili 1.510.733 predmeta, a ostalo je neriješeno 1.247.549 predmeta.

Statistike od 1997. g. pokazuju da se svake godine povećava broj novoprimljenih predmeta, dakle onih u kojima stranke po prvi puta zahtijevaju zaštitu ili ostvarenje nekog prava pred sudovima u Republici Hrvatskoj. To ukazuje na društveni paradoks. S jedne strane sudovi su izvrgnuti žestokoj javnoj kritici, pri čemu im se na teret posebno stavlja upravo dugo trajanje postupka i veliki-broj neriješenih predmeta iz prethodnih godina, a s druge strane sve je veći broj građana i pravnih osoba koji upravo od sudova zahtijevaju zaštitu, odnosno ostvarenje svojih prava. Iz te činjenice moglo bi se zaključivati da izostaju drugi društveni mehanizmi kojima bi se trebalo prevenirati takvo stanje, tj. da se sporni odnosi rješavaju i pred institucijama koje nisu uvijek državni sudovi. Očito da za takvo stanje ne mogu biti odgovorni,-ili barem ne isključivo, samo sudovi. Naprotiv, političarima koji obnašaju vlast mogao bi se staviti prigovor da ne stvaraju takve zakonodavne okvire koji bi poticali građane i pravne osobe da sporne odnose rješavaju izvan suda.

Isti statistički podaci pokazuju da su suci itekako svjesni svoje obveze da pokušaju riješiti što je moguće više predmeta, a time i spornih odnosa. Tako je ukupan broj riješenih predmeta u 2001. g. povećan za 3,44% u odnosu na prethodnu 2000.7 U istom razdoblju priljev novih predmeta povećan je u odnosu na 2000. g. za 8,93%. Prema tome povećani priljev predmeta, za što nisu odgovorni sudovi, poništio je pozitivne rezultate koje su sudovi postigli rješavajući, s manjim brojem sudaca nego što su imali 2000. g., veći broj predmeta u 2001. g.

Kvadratura kruga

Riječ je očito o pojavi koju bismo mogli nazvati kvadratura kruga i to o pojavi koja zahtijeva angažman ne samo sudaca i sudskog osoblja, već ponajprije izvršne i zakonodavne vlasti. Naime, broj sudaca je utvrđen okvirnim mjerilima Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, a s time se povezuje i broj drugog sudskog osoblja. Statistički podaci za posljednjih nekoliko godina pokazuju da ti suci mogu rješavati otprilike onoliko predmeta koliko ih svake godine primaju kao nove predmete. Odatle je jasno da taj broj sudaca i drugog sudskog osoblja nije dovoljan da se riješe zaostali predmeti. Zato se zaostaci iz godine u godinu neprestano gomilaju, a stanje čak postaje lošije.8

Odgovornost sudaca

Rečene statističke podatke valjalo bi imati na umu kada se u javnosti, bilo kroz istupe političara i drugih javnih djelatnika, bilo kroz pisanje novinara, stvara slika o sudbenoj vlasti. Naime, te brojke pokazuju da suci i drugo sudsko osoblje ispunjavaju svoje zakonom predviđene obveze. Kao predsjednik Vrhovnog suda itekako sam osjetljiv na slučajeve u kojima postupci traju dugo. Nastojim potaknuti da se ti predmeti, gdje je to objektivno moguće, što prije riješe. Istina je da ima pojedinaca koji svoje sudačke poslove ne obavljaju u zakonom predviđenim rokovima ili u odgovarajućem obimu. Takva manjina nažalost dovodi cijelu profesiju na loš glas. Sudački korpus mora imati interesa i snage da takvi suci budu sankcionirani, pa čak dotle da odu iz sudačkih redova. Prema tim pojedincima već se provode stegovni postupci pred Državnim sudbenim vijećem. O tim postupcima javnost je izvještena pa ne smatram nužnim da se na tome posebno zadržavam.

Republika Hrvatska nema dovoljan broj sudaca

Prema tome postoji nekoliko važnih uvjeta koje država mora ispuniti da bi se moglo reći da postoje zakonodavne i institucionalne pretpostavke koje omogućuju da sudovi u stvarnosti optimalno ostvaruju pravni standard prava na suđenje u razumnom roku. Iskustvo iz prethodnih godina jasno pokazuje da Republika Hrvatska, s obzirom na zadaće koje je stavila pred suce, nema dovoljan broj sudaca koji bi mogli riješiti zaostale predmete, kao i povećani priljev novih predmeta. Tu prestaje odgovornost sudaca za stanje u sudbenoj vlasti. Nije, naime zadaća sudaca da oni sami određuju koliko ih je potrebno da obave poslove koji proizlaze iz zakona. Određivanje dovoljnog broja sudaca posao je Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave. U svim svojim javnim istupima pozivam suce da se maksimalno angažiraju i da u sadašnjim, zakonodavnim okvirima, materijalnim mogućnostima i sa sadašnjim brojem ljudi riješe što je moguće više predmeta. Podaci o povećanom broju rješavanja spisa u 2001. g. u odnosu na 2000. g. pokazuju da suci u velikoj većini ispunjavaju svoje obveze glede broja predmeta koje moraju riješiti da bi se smatralo da su ispunili svoje sudačke obveze.

Međutim, očito je da ni takav korektan rad-sudaca, sam po sebi, neće riješiti problem nagomilanih zaostataka, a onda upravo to otvara i pitanje ostvarivanja prava na suđenje u razumnom roku. Imajući na umu veliki broj predmeta o kojima suci moraju odlučivati, a polazeći od zakonskih obveza, kao i nužne socijalne osjetljivosti kao predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske zahtijevao sam od hrvatskih sudaca da prednost u rješavanju predmeta dobiju sporovi u kojima postupci pred određenim sudom traju dulje od pet godina,⁹ postupci u kojima prijeti mogućnost zastare kaznenog progona, te postupcima u kojima postoji posebna socijalna osjetljivost, primjerice zbog otkaza ugovora o radu, zbog neplaćanja alimentacije, kao i postupci ovrhe. Međutim, kad se prednost dade odlučivanju tim i drugim predmetima koji su po zakonu hitni, onda s istim brojem sudaca, po logici stvari neki drugi predmeti ne mogu biti riješeni i tada se kod tih predmeta postavlja pitanje hoće li se moći održati razumni rok za donošenje odluke. I opet je riječ o kvadraturi kruga, u kojoj postoji nesumnjiva odgovornost sudaca i od koje suci ne bježe. Ali, očito da izlaz iz te situacije nije moguć bez bitne podrške vlade Republike Hrvatske, kao najvišeg tijela izvršne vlasti i Hrvatskog sabora kao zakonodavne vlasti.

Izvješće stručnjaka EU-a

Kad je riječ o broju sudaca i drugog sudskog osoblja kao činitelju koji bi mogao pozitivno utjecati na ostvarenje pravnog standarda suđenja u razumnom roku, valja upozoriti da je Europska unija organizirala istraživanje stanja u hrvatskom sudstvu u projektu pod naslovom Potpora EU-a sudstvu u području pružanja pravnih savjeta, sudskog sustava i postupanja s predmetima (Ugovor br. 00- 0306.01). Korisnik tog projekta bilo je Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske. Iz izvješća o tom projektu navodimo:

»Ne spominjući pitanje postupovnih zakona, o kojima će se dodatno raspravljati, sudski sustav u Hrvatskoj je, općenito govoreći, u redu u formalnom aspektu, unatoč činjenici da su potrebna neka poboljšanja. Ovaj sustav, koji se temelji na austro-ugarskom sustavu, ima dugu tradiciju i temeljna reforma - radikalno liječenje - ovog sustava nije potrebno. Osim toga, to bi bilo previše skupo. Imajući na umu da je Hrvatska zemlja u kojoj je rat završio prije otprilike pet godina i koja trpi od posljedica tog rata i poteškoća s kojima se susreću tranzicijske zemlje u pretvorbi svojih gospodarskih uvjeta, mogli bismo smatrati da je stanje u sudskom sustavu dobro (str. 45.). Zaostali neriješeni predmeti nisu problem samo u Hrvatskoj, već svugdje, uključujući i na Sudu EZ-a. Npr. 1999. g. prosječno razdoblje donošenja preliminarnih odluka bilo je 21,1 mjeseci. S druge strane, tim stručnjaka (koji je priredio rečeno izvješće - nap. a.) se u potpunosti slaže s činjenicom da bi se broj zaostalih neriješenih predmeta trebao smanjiti (str. 45.).« No, u nastavku izvješća uočava se da problem zaostalih neriješenih predmeta se razlikuje od suda do suda i stoga se mora analizirati i raspoređivanje sudaca među hrvatskim sudovima.¹⁰

Na primjeru trgovačkih sudova (statistički podaci za 2000. g.) izvjestitelji EU-e zaključuju da sve u svemu, situacija - osim u pojedinim slučajevima - nije dramatična (str. 46.). U popisu preporuka rečenog istraživanja i izvješća nalazimo i ocjenu da je potrebno zapošljavati nove suce i osoblje-jer se time stvara i više prostora za rad postojećih sudaca na području izobrazbe i obrazovanja (str. 111. rečenog izvješća). Izgleda da nas bolje razumiju i ocjenjuju u Europi, nego što mi to sami činimo. Očito je da se ne mogu očekivati bitni pomaci ili razvitak sudbene vlasti ako izostane očekivana i nužna aktivnost Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora. Naime, iskustvo posljednjih godina govori da se uz sadašnji broj predmeta i njihovu složenost, stanje zakonodavstva, materijalne uvjete u kojima sudovi rade i sadašnji broj sudaca i sudskog osoblja, objektivno ne može očekivati bitna promjena stanja. No, nikako ne mogu prihvatiti da bi odgovornost za takvo stajanje na mjestu ili možda čak nazadovanje trebali snositi samo suci. Ili možda nekome odgovara da suci budu dežurni krivci!?

Odgovornost zakonodavne vlasti

Odgovornost zakonodavne vlasti prije svega je u njezinoj obvezi da donese takve zakone koji će omogućiti efikasno postupanje sudaca, pa prema tome i stvoriti zakonske uvjete za suđenje u razumnom roku. Ponajprije tu mislim na nužne izmjene zakona koji uređuju različite vrste postupka. Posebno se to sada odnosi na parnični, ovršni i stečajni postupak.

Međutim, moram primijetiti da u promjenama procesnih propisa nalazimo ne samo odredbe koje omogućuju veću efikasnost sudova, već i odredbe kojima se dodatno štite ljudska prava. Dakako, svaki će razuman čovjek pozdraviti odredbe kojima se dodatno zaštićuju ljudska prava, no to u pravilu vrlo često zahtijeva od sudova i dodatni rad, što s druge strane utječe na produljenje sudskog postupka, a time i donošenje sudske odluke. To valja imati na umu kao objektivnu činjenicu, koja očito ima dobre strane (bolja zaštita ljudskih prava), ali i negativne (zahtijeva takvu proceduru koja objektivno utječe na dulje trajanje postupka).

Izvansudsko rješavanje sporova

Promjenama propisa trebalo bi stimulirati građane i pravne osobe da svoje sporne odnose pokušaju rješavati u postupcima izvan suda. To su različiti postupci mirenja, arbitraže ili slično. Iskustva drugih zemalja ukazuju da su u tome uspjele one zemlje koje su kroz propise ili na drugi način učinile suđenje pred državnim sudovima vrlo skupim i zato vrlo neprivlačnim.

Prema tome, moraju postojati ekonomski mehanizmi koji će stranke poticati da svoje sporove rješavaju pred institucijama koje nisu sudske. Kad je suđenje (relativno) jeftino, onda je to poticaj građanima da koriste takvu mogućnost i onda kada to nije nužno. No, tom procesu treba prići krajnje obzirno i promišljeno kako se građanima ne-bi onemogućila sudska zaštita, a da prethodno nisu stvoreni uvjeti da se pred drugim društvenim institucijama može postići isti cilj, brže i jeftinije.

Radikalno mijenjati postupak ovrhe

Posebno bi bilo važno radikalno promijeniti postupak prisilne ovrhe sudskih odluka, kako bi vjerovnici dobili zaista učinkovito sredstvo za ostvarenje svojih prava koja su utvrđena pravomoćnim sudskim odlukama. Činjenica da velik broj dužnika dobrovoljno ne ispunjava pravomoćne sudske odluke, već se one moraju izvršiti prisilnim putem u ovršnom postupku pred sudom,¹¹ upućuje na zaključak o niskom stupnju društvene discipline. To je stanje koje zahtijeva radikalnu i brzu promjenu, pri čemu je neobično važna uloga zakonodavne vlasti u donošenju odgovarajućih propisa. Osim toga kod donošenja novih propisa, zakonodavna vlast uvijek mora ocijeniti posljedice donošenja takvog propisa. Često upravo novi propisi nameću novi posao sucima, a da se sudovima ne osiguravaju ni novi suci, odnosno drugo sudsko osoblje, ni poslovni prostor i oprema. Zakoni stupaju na snagu u vrlo kratkim rokovima, što praktično onemogućuje bilo kakvu prethodnu pripremu odnosno izobrazbu sudaca za primjenu novih, često vrlo složenih propisa. To su također čimbenici koje valja imati na umu kad se ocjenjuje postupaju li sudovi na način da sude u razumnom roku. Velika je odgovornost i Hrvatskog sabora u donošenju Državnog proračuna. Hrvatski sabor u tome ima posljednju riječ i on, u velikoj mjeri, određujući iznos novca za potrebe obavljanja sudbene vlasti određuje, okvire u kojima ona može ili stajati na mjestu ili čak nazadovati, ili se pak razvijati.

Odgovornost izvršne vlasti

Povremeno se u sredstvima javnog priopćavanja stvara dojam da kao predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske inzistiram samo na materijalnom položaju sudbene vlasti. Svatko tko imalo prati moje javne nastupe zna da takve tvrdnje jednostavno nisu osnovane. Odgovornost sudaca smije biti u okviru njihove ustavne uloge. Oni mogu biti, i jesu odgovorni, ako iz subjektivnih razloga ne rade. Ali oni ne mogu biti odgovorni, na primjer, za to što ih nema dovoljno. Uvijek i u svakom javnom nastupu inzistiram na tome da svaka od tri državne vlasti (dakako, onda, i sudbena) ima svoju odgovornost za stanje, pa i za perspektivu sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Također ističem da-zakonodavna, izvršna i sudbena vlast nisu tri suprotstavljene ili ne daj bože neprijateljske ustavne vlasti. Naprotiv poštujući ustavni položaj i zadaće onih drugih, one moraju međusobno surađivati. Podsjećam da načelo diobe vlasti iz čl. 4. Ustava Republike Hrvatske uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom.

Proračunska podređenost sudbene vlasti

Činjenica je da je Vlada Republike Hrvatske predlagatelj Državnog proračuna, a da taj proračun donosi Hrvatski sabor. Prema tome materijalni položaj sudbene vlasti u bitnome, i bez pravih mogućnosti utjecaja sudbene vlasti, u ovom trenutku određuju druge dvije državne vlasti. Sada izvršna i zakonodavna vlast kroz proračun itekako mogu utjecati da se stvore bolji ili lošiji uvjeti za rad sudbene vlasti. U takvoj situaciji sudbena vlast je nesumnjivo podređena drugim dvjema ustavnim vlastima, koje kroz proračun mogu itekako djelovati na ostvarenje ustavnih zadaća sudbene vlasti. Položaj sudbene vlasti u velikoj mjeri ovisi, dakle, o tome koliko su predstavnici ostale dvije vlasti spremni objektivno ocijeniti važnost sudbene vlasti, kao treće državne vlasti u ostvarivanju najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske propisanih čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.¹²

Upravo kroz osiguravanje ili neosiguravanje uvjeta za rad sudova može se očitati koliko je hrvatskoj Vladi ili Hrvatskom saboru zaista stvarno stalo do ostvarenja načela vladavine prava.

Ideja o proračunskoj samostalnosti sudbene vlasti je prihvatljiva pod uvjetom da se kod stvaranja takvog položaja sudbene vlasti osiguraju poticajna sredstva koja će osigurati razvoj te vlasti, te da se ta sredstva stave u određenu proporciju s budućim proračunima i uz obvezu zakonodavne i izvršne vlasti da će i ubuduće osiguravati barem takve proporcije, dakako, u odnosu na ukupan proračun.

Već sam govoreći o odgovornosti sudaca izrazio stav da sadašnji sudački korpus, imajući na umu broj predmeta o kojima sudovi moraju odlučivati, te njihovu sve veću činjeničnu i pravnu složenost, očito neće moći napraviti pomake koji bi jamčili da će se predmeti rješavati u većem broju i u kraćim rokovima nego što je to sada. Zato već u rebalansu proračuna za 2002. g., a svakako u proračunu za 2003. g. sudskoj vlasti treba osigurati dodatna, bitno veća sredstva za razvoj. Pozitivno vidim to što je Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave raspisalo natječaje za popunjavanje upražnjenih sudačkih mjesta. No, s obzirom na složenu i dugotrajnu proceduru imenovanja sudaca očito je da će se prvi učinci tog popunjavanja sudačkih mjesta moći vidjeti tek u 2003. g. S druge strane potrebno je povećati broj sudaca kako bi se savladali veliki zaostaci. No, uz očekivanje da će to uspjeti kroz sljedećih tri do pet godina, postavlja se pitanje što sa sucima koji bi se tada moguće pokazali kao višak, a time i opterećenje za državni proračun.

Zbog toga ponovno otvaram pitanje mogućnosti da se izvjestan broj sudaca imenuje na određeno vrijeme, tzv. licencirani suci (što bi zahtijevalo i promjene Ustava) ili da se promjenama zakona omogući da veći broj predmeta koji nisu nužno uvijek sporne prirode rješavaju sudski savjetnici ili drugo sudsko osoblje (primjerice, samostalni rad zemljišno-knjižnih referenata). To dakako iziskuje i promjenu vrednovanja društvenog i materijalnog statusa takvih osoba. O svemu tome dosta se raspravlja, ali zasad nema konkretnih poteza ni izvršne ni zakonodavne vlasti.

Potrebne su konkretne mjere potpore sudstvu

U dijalogu s hrvatskom Vladom postignut je vrlo visok stupanj suglasnosti u ocjeni koje bi mjere valjalo poduzeti da bi se omogućio razvoj hrvatske sudbene vlasti, a time i stvorile bitne pretpostavke za ostvarivanje pravnog standarda suđenja u razumnom roku. Riječ je o mjerama koje obuhvaćaju pitanja od popunjavanja sudačkih mjesta i drugog sudskog osoblja, stalne izobrazbe sudaca, promjene položaja-i zadaće sudskih savjetnika i drugog sudskog osoblja, informatizacije sudova, uključivo i zemljišno knjižne urede, ulaganja u poslovne prostore sudova i drugu opremu, primjerice automobila,13 do minimalnog poboljšanja plaća sudaca na način da im se prizna pravo na dodatak od 0,5% po godini sudačkog staža, koji im je neosnovano i nepravedno oduzet, pa do uvođenja svečane sudačke odjeće, tamo gdje za to postoje i drugi uvjeti. Posebice bi pritom valjalo imati na umu da se najveći broj neriješenih predmeta nalazi kod sudova u velikim gradovima kao što su Split i Zagreb. lako je Hrvatska vlada još prije nekoliko mjeseci javno obećala da će izaći s konkretnim prijedlogom mjera, zasad je sve ostalo na izraženom verbalnom razumijevanju problema sudbene vlasti.

Uz sve razumijevanje za tekuće probleme s kojima se susreće sadašnja hrvatska vlast, uz razumijevanje za činjenicu da sadašnja hrvatska vlast-ne plaća samo dugove koje je ona učinila prema sudbenoj vlasti, već su to dugovi stari i desetljećima, moram izraziti svoje veliko nezadovoljstvo, a uvjeren sam i nezadovoljstvo brojnih sudaca, da ta pitanja i dalje stoje na mrtvoj točki. Suci moraju preuzeti i preuzimaju svoj dio odgovornosti za stanje u sudbenoj vlasti, ali ne mogu prihvatiti da budu odgovorni i za ono za što su odgovorne zakonodavna i izvršna vlast, koje namjerno ili nenamjerno nisu ispunile svoj dio obveza i nisu stvorile bitne zakonodavne i materijalne uvjete potrebne da sudovi mogu djelovati tako da objektivno mogu ostvarivati i pravni standard suđenja u razumnom roku. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Kad se pročita čl. 75. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kojeg je Republika Hrvatska potpisala s Europskom unijom 29. listopada 2001. onda se vidi da su obveze Republike Hrvatske u tom pogledu određene vrlo jezgrovito, ali i vrlo jasno.

Tako je određeno da suradnja na području pravosuđa i unutarnjih poslova uključuje učvršćivanje vladavine prava i jačanje institucija, i to na svim razinama u području uprave, a pogotovo u provođenju prava te u pravosudnim mehanizmima. Suradnja posebno uključuje jačanje neovisnosti sudstva i poboljšanja njegove učinkovitosti, te obrazovanje pravnih stručnjaka. Prema tome i ovaj međunarodni sporazum obvezuje i Hrvatski sabor i Vladu Republike Hrvatske da u sklopu obveza poboljšanja učinkovitosti sudstva, sudbenoj vlasti osigura odgovarajuće bolje zakonodavne i materijalne uvjete, koji će jamčiti i mogućnost suđenja u razumnom roku. Prema tome i to mora biti poticaj izvršnoj i zakonodavnoj vlasti da bitno promijene svoj odnos prema sudbenoj vlasti. Zato izjave hrvatskih političara da je sudbena vlast onaj problem koji priječi pristup Hrvatske Europskoj uniji stoje samo djelomično. No, valja postaviti pitanje - što su političari konkretno učinili da se stanje u sudbenoj vlasti popravi. Ponešto jesu, ali jako, jako daleko od dovoljnog. Sudbena vlast ima svoj dio odgovornosti ako se pokaže da suci subjektivno ne ispunjavaju svoje obveze glede potrebnog broja riješenih predmeta i njihove kvalitete.

Međutim, razvoj nije zamisliv bez dodatnih zakonodavnih promjena i financijskih ulaganja u sudbenu vlast. Podsjećamo da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom-utvrdio da su države ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava sudovima da ispune zahtjeve propisa čl. 6.1. Europske konvencije. Tek pod tim pretpostavkama moguće je da sudovi sude zaista u razumnom roku.14 Sudovi su zahvalni političarima na verbalnoj potpori. Nje ima dovoljno. Očekujemo i konkretne poteze Vlade i Sabora. Tu je odgovornost vladajućih. I ovdje kažem: suci mogu biti nezadovoljni svojim materijalnim i društvenim položajem, mogu biti nezadovoljni činjenicom da se njihov rad (najčešće negativno) procjenjuje samo kroz nekoliko desetaka medijskih eksponiranih slučajeva, a da pritom mediji, namjerno ili nenamjerno, prešućuju okolnosti u kojima sudovi rade. No, sve to nije isprika da svaki sudac za sebe ne učini optimum napora da ispuni svoje sudačke zadaće. Suci i u danim okolnostima moraju odraditi svoj posao i rješavati predmete. Samo tako mogu očekivati će im građani uzvratiti onim što je za svakog suca vrlo važno - povjerenjem i poštovanjem takvog rada.

Ako tako bude postupala većina sudaca, a uvjeren sam da to oni i sada čine, jer to tako pokazuju statistički pokazatelji, a izostane nužna i brza potpora zakonodavne i izvršne vlasti, onda s priličnom sigurnošću mogu zaključiti da ima onih političkih snaga u ovom društvu kojima je stalo, da sudbena vlast ostane dežurni krivac. To znači da im nije stalo da se uz njihovu odgovarajuću potporu, sudbena vlast razvija i ostvaruje svoju bitnu ustavnu zadaću, dakle suđenje u spornim predmetima, na zadovoljstvo građana Republike Hrvatske, a nadam se i građana Europske unije, kad Hrvatska postane članica te asocijacije, te da sa zadovoljstvom možemo konstatirati da je velika većina predmeta suđena u razumnom roku.

¹ Pročišćeni tekst te Konvencije objavljen je u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori, br. 6/99 i 9/99 - u nastavku teksta: Europska konvencija).
² Vidjeti Bodiroga-Vukobrat, Nada i Barić, Sanja: Povelja temeljnih ljudskih prava Europske unije s komentarom, izdanje Organizator, Zagreb, 2000., str. 82.; Crnić, Jadranko: Podnošenje ustavne tužbe prije iscrpljenog pravnog puta, Godišnjak 9 - Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, izd. Organizator, 2002.; Jasna, Omejec: "Razumni rok" u interpretaciji Ustavnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava, Hrvatski institut za ljudska prava, Novi Vinodolski i dr., Organizator, Zagreb, 2000., str. 131.; Konjić, Zdenko: Trajanje kaznenog postupka i pravo na suđenje bez zakašnjenja u Republici Hrvatskoj, Naklada Ljevak d.o.o, Zagreb, 2000.; Vajić, Nina: Duljina sudskog postupka u Hrvatskoj i praksa Europskog suda za ljudska prava; Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 5/2001, str. 981.; Crnić, Jadranko: Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Informator, Zagreb, br. 5016-5017, str. 3.; Tajić-Kudeljić, Patricija - Pecotić, Jasminka: Razumni rok trajanja sudskog postupka, Informator, br. 4976, str. 9.; Sladoljev, Kruno: Specifičnosti i praktična primjena instituta ustavnosudske zaštite Ustavom utvrđenih prava i sloboda zbog šutnje administracije, Pravo i porezi 1/2001, str. 44.; Gomien, Donna: Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Vijeće Europe, Organizator, Zagreb, 1996., str. 48.; Lukina-karajković, Lidija: Prikaz odluka Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu protiv Republike Hrvatske, Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, godina 52., br. 3-4, str. 651.
³ Europski sud, predmet Kutić protiv Hrvatske, zahtjev br. 48778/99, presuda od 1. 3. 2002., st. 25.
⁴ O ukupnom broju predmeta koji se nalaze pred hrvatskim sudovima vidjeti u odjeljku ovoga rada pod međunaslovom Statistički podaci. No, slikovitosti radi - u ovršnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu sada se rješava oko 250.000 ovršnih predmeta. Na tim poslovima radi ukupno 26 sudaca i sudskih savjetnika, odnosno u prosjeku svaki treba riješiti preko 9.000 predmeta.
⁵ Ta je odluka u cijelosti objavljena u Narodnim novinama, br. 83/02.
⁶ Izvor podataka je Statistički pregled Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave za 2001. godinu, objavljen u ožujku 2002. g.
⁷  Ministarstvo je ove podatke dalo za sve sudove, osim za prekršajne sudove.
⁸ Prema rečenom Statističkom pregledu Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave na sudovima je na dan 31. prosinca 2001. g. radilo ukupno 1.756 sudaca, od toga 1.084 sutkinja, što predstavlja 62% od ukupnog broja sudaca. U sudovima je radilo i 292 sudskih savjetnika i stručnih suradnika, 218 diplomiranih pravnika u statusu sudačkog vježbenika i 5.214 sudskih službenika ili namještenika. Ukupno je u sudovima radilo 1.756 sudaca i 5.724 drugog osoblja ili ukupno 7.480 osoba.
⁹ Primjera radi napominjemo da je pred općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj kao prvostupanjskim sudovima u 2001. g. na dan 31. 12. 2001. g. bilo neriješeno 537.830, tzv. težih predmeta (kaznenih i civilnih). Od tog broja 25.221 predmet započet je prije pet godina, dakle,1996. g. i prijašnjih godina, tj. 4,68% u odnosu na ukupan broj rečenih predmeta.
¹⁰ Opća sjednica Vrhovnog suda Republike Hrvatske još u ožujku 2002. g. dala je poticaj Ministarstvu pravosuđa za izmjene i dopune Zakona o sudovima na način da se omogući prenošenje predmeta s više opterećenih na manje opterećene sudove, kao i da se omogući bolja pokretljivost sudaca. Do danas (17. 10. 2002.) odgovor na tu inicijativu je - šutnja.
¹¹ Prema Statističkom pregledu u 2001. g. je pred Općinskim sudovima bilo 456.958, a pred trgovačkim sudovima 74.181 ovršnih predmeta ili ukupno 531.139 predmeta. U taj broj uračunani su i predmeti ovrhe na temelju vjerodostojne isprave.
¹² Članak 3. Ustava Republike Hrvatske glasi: »Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«
¹³ Kakav je odnos izvršne i zakonodavne vlasti prema sudbenoj oslikava i činjenica da je u 2002. g. za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova kupljeno 200 novih automobila. Za potrebe sudbene vlasti kupljeno je - nula automobila. Netko ciničan mogao bi primijetiti -tko je bliži suncu bolje se grije.
¹⁴ Vidjeti u tom smislu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-880/02 od 10. 7. 2002. g. objavljenu u Narodnim novinama, br. 82/02.