1. Uvod

Hrvatska ulazi u onu grupu zemalja koje su nakon raspada komunizma postale neovisni međunarodno-pravni entiteti. Države cijele te grupe (njih oko 20) postale su neovisne nakon sloma triju tipičnih oktroiranih komunističkih federacija - SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije.

To je zapravo bio imperativ trenutka, jer je kao uvijek u povijesti, nakon raspada većega entiteta prijetila opasnost kaosa i sigurnosne destabilizacije u užem i širem području.

Budući da su federalne jedinice tih bivših federacija bile uglavnom uspostavljene na etničkom načelu, to je bilo prirodno da se novouspostavljene države organiziraju na tom načelu i da im on bude kriterij uspostavljanja novih granica, kao i organiziranja novih oblika međusobnih odnosa.

Negdje je to išlo lakše negdje teže, ovisno o povijesnim uvjetima i tradiciji. Negdje je išlo čak i protivno željama jednog dijela vladajućih krugova, kao što je to bilo, primjerice, u Bjelorusiji. Mnogi nisu bili niti mentalno, ali niti politički i gospodarski spremni prihvatiti neovisnost, pa su je čak osjećali kao određeno nametanje. Normalno je da usporedni kolaps cijeloga jednoga sustava s kolapsom države tj. oktroirane federacije, koja se s pomoću njega održavala, izazove određene šokove, poremećaje, pa u skladu s tim i političke napetosti.

Takve napetosti, pogotovo ako su bile obilježene određenim tradicionalnim povijesnim sukobima, netrpeljivošću ili napetošću između susjeda koji su se morali dogovoriti o novim granicama, prerastale su čak i u oružane sukobe. Negdje su se te napetosti čak i namjerno podržavale, kao što je to bilo u slučaju bivše Jugoslavije, pa je to onda neizravno stvaralo probleme ponajprije u gospodarstvu, unutarnjoj i vanjskoj razmjeni roba i usluga te na posljetku u gospodarskoj ravnoteži i zamjetnom zaopstajanju u sveukupnom razvoju zemlje. Upravo na tim premisama stvoreni su takvi gospodarski aspekti koji Hrvatskoj omogućuju brži ili sporiji, bolan ili manje bolan ulazak u integracije sustava zvanog Europska unija.

2. Problemi vanjskotrgovinske ravnoteže

Prema nekim analizama, početkom devedesetih godina i Hrvatska je učinila jedan pogrešan strateški korak kada nije pristala pristupiti tzv. Višegradskoj grupi od koje je poslije formirana Srednjoeuropska zona slobodne trgovine (CEFTA). Njezine su izvorne članice bile Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija, a kasnije su se pridružile Bugarska i Rumunjska. EU je, naime, procijenila da je za sve zemlje kandidate bolje da najprije povećaju uzajamnu trgovinu, kako bi što spremniji ušli u Uniju. Podaci su, naime, tada pokazivali da je uzajamna trgovina srednjoeuropskih zemalja manja od trgovine svake od njih s EU. Kao i kod Hrvatske, vanjskotrgovačka razmjena svake od tih zemalja s EU iznosila je između 50 i 60% njihove ukupne razmjene, dok je međusobna razmjena bila ispod 10%. Takav pristup EU kon-zistentan je s njezinim regionalnim pristupom u cjelini, jer su i druge zemlje koje su, nakon prvih šest, pristupale EU bile više manje (s izuzetkom Grčke) primane prema regionalnom načelu (Velika Britanija i Irska, Španjolska i Portugal itd). Neki analitičari i danas tvrde da je Hrvatska zbog političkog postupka svoga tadašnjega čelništva odbila tu ponudu, jer je navodno na državnome vrhu rečeno da »Hrvatska ide izravno u EU, a ne pomoću i preko nekih bivših komunističkih zemalja«. Neki hrvatski diplomati iz toga razdoblja danas tvrde da sve to ipak nije tako jednostavno, da Hrvatska tada nije ispunjavala uvjete da uđe u CEFTA-u, ali nikada nije javno objašnjeno što se zapravo događalo. To više što ima onih koji mogu posvjedočiti da su predstavnici nekih zemalja (Mađarska) predlagali Hrvatskoj da to prihvati i nudili svoju potporu i usluge. Hrvatska je na kraju ostala izvan CEFTA-e i EU, a nove su joj se šanse otvorile tek nakon promjene vlasti početkom 2000. godine, kada je potpisala prvi institucionalni sporazum s EU - Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a poslije je postala i članicom CEFTA-e. No to je tada već bila druga CEFTA - izvorne članice, nakon što su uspjele podići razinu uzajamne vanj-skotrgovačke razmjene, postale su kandidati za ulazak u EU, a 2004. godine postali i punopravni članovi, tako da je sada stvorena sasvim nova CEFTA u kojoj se nalaze oni koji tek očekuju ulazak u EU - Hrvatska, Bugarska i Rumunjska.

Republika Hrvatska u globalnim razmjerima pripada skupini »malih otvorenih ekonomija«. Takve zemlje karakterizira vrlo visok udio vanjske trgovine roba i usluga u društvenom proizvodu, mala unutarnja tržišta i nepotpuna djelotvornost proizvodnje namjenjene pretežno domaćem tržištu. Hrvatska vanjska trgovina roba i usluga čini, primjerice, 90% nacionalnoga bruto društvenoga proizvoda, što na jednoj strani potvrđuje visoku uključenost hrvatskoga gospodarstva u svjetsko tržište, ali na drugoj i visoku ovisnost hrvatskoga gospodarstva, pa i ukupnoga društvenoga razvoja i standarda, od kretanja na tom tržištu. Drugim riječima, Hrvatska kao malo otvoreno gospodarstvo ne bi moglo preživjeti bez vanjskotrgo-vačke suradnje sa svijetom, što bi dovelo u pitanje i samu opstojnost hrvatske države.

U usporedbi sa skupinom odabranih zemalja u tranziciji, onih koje su u 2004. godini postale punopravne članice EU, Hrvatska ima najmanji udio robnog izvoza u bruto društvenom proizvodu (u nastavku teksta: BDP), samo 24%. Primjerice, zemlje te skupine, za razliku od Hrvatske, uspjele su povećati udio izvoza roba i usluga sa 45% u 1994.g. na gotovo 70% BDP-a u 2000. godini. U istom razdoblju res-pektivni udio hrvatskoga izvoza roba i usluga ostao je na istoj razini. Da je Hrvatska bila u istom razmjeru uključena u europske integracijske tijekove kao te zemlje, udio njezinog sadašnjeg izvoza u BDP-u iznosio bi također oko 70, umjesto sadašnjih 24%. To je također jedan od pokazatelja koliko je za razvoj hrvatskoga gospodarstva značajna njegova suradnja s gospodarstvom zemalja EU, posebice na vanjskotrgovinskom planu. U ukupnoj hrvatskoj vanjskoj trgovini roba i usluga, suradnja s tržištima zemalja EU zadržala se i dalje na respektabilnih 55%, što znači da bez podizanja razine izvoza roba i usluga u EU Hrvatska ne može računati niti na podizanje razine izvoza roba i usluga u BDP-u. To je ključni preduvjet uspješnoga gospodarskog razvoja svake male zemlje s malim tržištem.

Pritom je izvoz usluga, uz neto tekuće transfere, gotovo jednak robnom izvozu. Nakon 1992. godine, udio Hrvatske u svjetskom robnom izvozu kontinuirano se smanjuje, dok porast izvoza usluga mnogo bolje prati svjetski trend. Nedovoljan rast hrvatskog robnog izvoza tijekom devedesetih godina posljedica je raspada tržišta zemalja bivšeg istočnog bloka, kao i zemalja bivše Jugoslavije, ratne agresije i situacije u regiji te presporog uključivanja u europske integracije. No, ključni je razlog gubitak konkurentnosti na svjetskim tržištima, za što mnogi izvoznici, kao glavni uzrok identificiraju politiku tečaja nacionalne valute. Prema njima, precijenjeni tečaj kune favorizira uvoz i destimulira izvoz, jer se njihovi troškovi jednostavno ne mogu uklopiti u postojeći odnos kuna-euro.

Stabilizacijski program donesen u listopadu 1993. g. predviđao je tri faze realizacije: (a) u prvoj fazi brzo obaranje inflacije primjenom heterodoksnog modela stabilizacije (restriktivna monetarna politika, uravnoteženje proračuna, politika dohodaka i vezanje domaće valute nakon devalvacije uz njemačku marku, kasnije uz euro, uz proglašenje konvertibilnosti za tekuće transakcije); (b) u drugoj fazi, koja nije smjela trajati suviše dugo, ubrzana privatizacija i restrukturiranje privrede; i (c) treća faza u kojoj će se uspostaviti dugoročna ravnoteža i ubrzanje rasta.

Već je poznato da je Program bio vrlo uspješan u realizaciji prve faze, u brzom obaranju cijena, dok se za preostale dvije faze to ne bi moglo reći. Naime, kada je došlo vrijeme za realizaciju ostalih dviju faza počele su se pokazivati prve posljedice teorijski i praktički nekonzistentne osnove Programa. Drugim riječima, sve se izraženije i ne-povoljnije počela odražavati proturječnost između heterodoksnog i mone-tarističkog modela, koji se primjenjivao na mikro razini i neokejnzijanskog modela, koji se primjenjivao na makro razini. Naime, aprecijacija domaće valute, koja se dogodila neposredno nakon početka djelovanja Programa, a do koje je došlo primjenom heterodoksnog monetarističkog modela, smanjila je u uvjetima primjene kejnzijanskog modela na makro (zapravo) državnoj razini, učinkovitost i konkurentsku sposobnost izvoznika, što se s odgovarajućim nepovoljnim učinkom odrazilo na stanje u platnoj bilanci.

3. Proturječnost gospodarskih modela

Najznačajnije teorijsko opravdanje heterodoksnog i monetarističkog modela stabilizacije jest ekonomska prinuda, kojom se utječe na restrukturiranje svih gospodarskih subjekata u nacionalnom gospodarstvu, kako bi se njihovo ponašanje i učinkovitost uskladili s kriterijima i standardima svjetskoga tržišta. Naglasak je ovdje upravo na onome »svi subjekti«, dakle, ne samo mikro razina poduzeća, nego i makro razina, odnosno pojednostavljeno rečeno, ponašanje države - javna i državna potrošnja.

Javna i državna potrošnja, kao i gospodarski subjekti, također su trebali biti podvrgnuti podjednakoj ekonomskoj prinudi. To se, međutim, u javnoj i državnoj potrošnji nije dogodilo djelomice, i pogotovu u prvo poslijeratno vrijeme funkcioniranja hrvatske države, iz objektivnih razloga, ali nešto, u posljednje vrijeme sve više, iz subjektivnih razloga. Obilje je podataka, od udjela javne potrošnje u društvenom bruto proizvodu, do visine poreza, koji pokazuju da se pojenostavljeno rečeno, država ponaša na neokejnzijanski način, dok istodobno prisiljava gospodarstvo da se ponaša na monetaristički način.

Hrvatska je prema veličini javne i državne potrošnje među prvim zemljama u svijetu, ne samo u regiji. Relativno najviša razina javne i državne potrošnje ostvarena je 1999. godine, kada je iznosila 57% BDP-a. Za usporedbu, respektivni udio javne i državne potrošnje u BDP-u SAD-a nikada nije prelazio 30%, a u drugim razvijenim zemljama 40%, dok se u zemljama u tranziciji kreće nešto iznad 40%. Za vrijeme vlade koalicije (2000.-03.), taj je udio nešto smanjen, ali je još uvijek bio blizu polovice BDP-a. Tijekom 2003. godine znakovita je ponovna neuravnotežena javna i državna potrošnja, koja se približava razini od 50% udjela u BDP-u. Posljedica je to strukturalnih problema u javnom sektoru, a ne samo i jedino velikih infrastrukturnih projekata. U usporedbi s odabranim zemljama koje su 2004. godine ušle u EU, važno je istaknuti da je većina zemalja uspjela smanjiti udjele javnih rashoda.

Ne može se, naravno, očekivati da će u Hrvatskoj, kao vjerojatno nigdje drugdje u Europi, udio javne i državne potrošnje pasti na 17%, kao što je to slučaj u zemljama Jugoistočne Azije. Međutim, previsoki postotak toga udjela, i prema teoriji koja je potvrđena praksom, izaziva značajan »crowding out« efekt, tj. pravilo koje govori da što je veća javna i državna potrošnja, to je snažniji proces istiskivanja poduzetnika iz proizvodnje. Prema Tanzijevom efektu, svaki porast javne i državne potrošnje iznad 30% BDP-a smanjuje korisnost tih izdataka. To se upravo događa u Hrvatskoj i izrazito utječe na smanjenje kompetitivnosti hrvatskog gospodarstva i izvoza.

4. Previsoka javna i državna potrošnja

Visoka javna i državna potrošnja rezultat je prekomjernih izdvajanja za neke sektore, u odnosu na EU sasvim nekompatibilnu vertikalnu industrijsku politiku, ali i kroz velika socijalna izdvja- nja te izdvajanja za zdravstvo. Državne subvencije iznose, primjerice, 4,5% BDP-a, što je potpuno nekompatibilno sa zemljama EU, gdje takve subvencije ne prelaze respektivnih 1%. Kada se tome još dodaju izdvajanja za saniranje posljedica srpske agresije, gospodarski aspekt povratka izbjeglica i obnove, jasno je da ta izdvajanja trenutno predstavljaju glavni problem hrvatske makroekonomske politike u kontekstu prilagođavanja standardima i kriterijima EU.

Taj problem je istodobno i glavni razlog nekonzistentnosti modela makroekonomske stabilizacije. U tom modelu postoje, naime, dva čvrsta parametra, koje je teško pomiriti. Na jednoj je strani načelo stabilizacije cijena i svih gospodarskih tijekova, što je u skladu s kriterijima i Kopenhagena i Maastrichta, a koje se uz ostalo provodi i preko politike tečaja, a na drugoj strani želja da država zadovolji određene potrebe. Da su se ta dva parametra mogla uskladiti, mogla se realizirati druga i treća faza Stabilizacijskog programa. Budući da se to nije moglo provesti u gospodarskoj je strukturi došlo do mnogih nepovoljnih učinaka, kao što su povećanje vanjskotrgovinskog i platnog deficita, gubljenje razvijenih zapadnih i preorijentacija na »mekša« tržišta, ugrožavanje vanjske ravnoteže, što su sve pokazatelji gospodarske krize. Kada se tome dodaju posljedice financijskih turbulencija, koje se emitiraju sa svjetskoga tržišta, čini se da dolazi posljednji trenutak za uklanjanje modelskih proturječnosti.

Treba se, naime, odlučiti koji je od ta dva čvrsta parametra za dugoročni strateški interes Hrvatske značajniji i tome podrediti politiku. Ako je to i dalje makroekonomska stabilizacija, tada monetaristički model treba protegnuti, ali na, zaista, sve subjekte u tom procesu.

U takvom se slučaju više ne bi smio povećavati niti apsolutno, a niti relativno udio javne i državne potrošnje u BDP-u, morao bi se smanjiti i diferencirati fiskalni »ugriz«, a mnogi javni izdaci morali bi se »kresati«. Ako bi se unutar njih i izvršila preraspodjela, to bi se trebalo provesti unutar smanjenog ili bar jednakog proračuna iz prethodne godine.

Ako u Hrvatskoj udio poreznih prihoda u BDP-u iznosi 41,4%, dok je prosjek drugih tranzicijskih zemalja 33,2%, tada je za toliko i hrvatski izvoz nekompetitivan u odnosu na izvoz tih zemalja. U tom bi slučaju i politika tečaja mogla ostati ista, jer njezina ekonomska prinuda ne bi imala tako nepovoljne učinke na kompetitivnost hrvatskih izvoznika, budući da bi fiskalna opterećenja bila blaža. U tom bi slučaju cijeli monetaristički model makroeko nomske stabilizacije dobio na konzistentnosti i vjerodostojnosti.

Isto bi se, krećući od drugog parametra, moglo dogoditi na drugi način. Ako je državna potrošnja onaj čvršći parametar, tada tome treba prilagoditi i politiku tečaja.

Kejnzijanski model ne poznaje fiksne tečajeve i vezanost nekih slabijih za jače valute. Njegova su značajna karakteristika »plivajući« tečajevi, do kojih, naravno, dolazi u trenutku poremećaja, dakle kada model dolazi u krizu i kada se, privremeno, spašava upravo s pomoću takve politike.

Tako je i bilo kada je politika državnog kapitalizma »države blagostanja« došla u krizu, početkom sedamdesetih godina, kada se dolar odvojio od zlata i kada se europski monetarni sustav pokušao spašavati s pomoću »zmije« valuta. Na dobrim i lošim stranama tih iskustava upravo sada se gradi i koncepcija djelovanja Europske monetarne unije.

U hrvatskom slučaju to znači prestanak obrane vrijednosti kune i toleriranje njezinog »plivanja« do razine na kojoj je sačuvana međunarodna kompetitivnost gospodarstva uz zadovoljenje potreba države. To, naravno, nosi u sebi ogromne opasnosti ulaženja u hi- perinflaciju, a može se pojaviti i imperativ jednokratnih devalvacija, čiji će rezultati u vrlo kratkom roku biti »pojedeni« i svega onoga čega se stanovnici bivših jugoslavenskih prostora dobro sjećaju, jer su u takvim uvjetima dugo živjeli.

Gospodarska kretanja posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj mogu, doduše, indicirati da u opredjeljivanju za politiku visoke javne i državne potrošnje, u odnosu na respektivne međunarodne usporedbe, ima metode. Kroz tu politiku hrvatska je Vlada investirala u cestogradnju, s jasno vidljivim rezultatima, subvencionirala brodogradnju i turizam, što je također dalo određenih rezultata i na strani povećanja prihoda od izvoza usluga. No, takve je proračunske izdatke morala namaknuti kroz prihode koji su opterećivali druge potencijalne izvoznike, tako da su se oni našli između čekića čvrstog tečaja kune i nakovnja visokih poreznih opterećenja, što im je sve smanjivalo kompetitivnu sposobnost. Takvi su sektori postali neatraktivni i stranim ulagačima, dok je postignut negativni dugoročni učinak na produktivnost cijelog gospodarstva koje raste sporije od deviznog ekvivalenta plaća. Dakle, ne smanjuje se niti realni jedinični trošak rada, što je pokazatelj dugoročne neodrživosti takve ekonomske politike, pa je zato ključ promjena sadašnjih negativnih trendova u smanjenju javne i državne potrošnje. Njezine potrebe očito, u sadašnjem trenutku, ne bi smjele više biti onaj čvrsti parametar koji određuje položaj cijeloga gospodarstva, jer njihovo povećanje provodi snažan pritisak na tečaj, a to opet ugrožava makroekonomsku stabilnost.

Time proturječnost dvaju makroekonomskih modela dobiva na značenju i ugrožava cijeli razvoj. Budući da rješenje ne može biti u napuštanju očuvanja stabilnosti, labavljenjem politike tečaja, jedino je rješenje smanjivanje javne i državne potrošnje. Naravno, to ne znači da i u postojećim okolnostima sami izvoznici ne mogu učiniti više na povećanju vlastite kompetitivnosti, što govori i primjer ovogodišnjih uspješnih izvoznih rezultata elektroindustrije, ali u uvjetima dugoročnog trenda smanjivanja opće kompetitivnosti hrvatskog gospodarstva, takvi pojedinačni iskoraci na dugi su rok neodrživi.

Sve to pokazuje da je potrebno izvršiti podrobnu analizu u kojoj mjeri svi ti problemi gospodarskih odnosa Hrvatske s inozemstvom dobivaju novu dimenziju u kontekstu odnosa Hrvatske s EU. Jedna je stvar, naime, imati takve probleme u jednoj izoliranoj situaciji, a druga u situaciji ulaska Hrvatske u međunarodne integracije. Prema dosadašnjim indikatorima, može se zaključiti da bi se svi crni scenariji - neizdrživi poremećaji vanjske ravnoteže kroz nemogućnost otplate duga, argentinski sindrom, kolaps gospodarstva - zaista i mogli ostvariti u jednoj izoliranoj situaciji. Pouke za Hrvatsku su jasne, lako je, statički gledano, Hrvatska postigla neke makroeonomske pretpostavke za pozitivno uključivanje u globalne gospodarske tijekove, bez uključivanja u EU, bez obzira na političke probleme vremenske dimenzije, Hrvatska apsolutno nema nikakve šanse riješiti strukturne gospodarske probleme, bez obzira na to koji model makroekonomske stabilizacije ili gospodarskog razvoja primjenjuje. Hrvatski strukturni gospodarski problemi, koji se zasad dosta neuspješno pokušavaju riješiti kombiniranjem dvaju suprotnih modela gospodarskog razvoja, rješivi su tek u sklopu odnosa s EU, dakle, u uvjetima uključivanja u globalne gospodarske tijekove.

5. Zaključak

Nakon Drugog svjetskog rata, a na osnovama Bretton Woodsa, državni je kapitalizam u razvijenim zapadnim zemljama postigao rezultate za koje neki smatraju da se ne mogu usporediti ni s čim što se na planu gospodarskog razvoja i povećanja životnog standarda dogodilo u povijesti čovječanstva. To je postignuto u izuzetno povoljnim domaćim i međunarodnim političkim i gospodarskim uvjetima, u kombinaciji optimalnog korištenja nacionalnih resursa s povoljnim položajem na svjetskom tržištu, pogotovo kada je riječ o neograničenim mogućnostima jeftinog korištenja prirodnih bogatstava manje razvijenih zemalja (nafta, sirovine). Dok su takvi uvjeti trajali, makroekonomska kejnzijanska politika imala je rezultate i nije dolazila u krizu.

Kriza se pojavila kada su se uvjeti na svjetskom tržištu promijenili i od tada se te zemlje, sve više, opet vraćaju monetarizmu i neoliberalizmu. To, naravno, nije jednoznačan smjer, neke to čine više neke manje, ali barem kada je o EU riječ, mastrihtski kriteriji, koji su bili osnova za aktiviranje EMU i uvođenje eura, zasnovani su upravo na tome modelu.

Pitanje je mogu li zemlje u tranziciji, pa tako i Hrvatska, u sadašnjoj situaciji i u sadašnjem međunarodnom okruženju primjenjivati taj model, a da se ne izlože opasnostima nekontrolirane makroekonomske destabilizacije. S obzirom na to da sve one žele jednom postati punopravni članovi EU, očito je da će se morati ponašati prema kriterijima koji vladaju u zemljama članicama, a to su kriteriji iz Maastrichta, zasnovani na monetarizmu. Ključ je, dakle, u restrukturiranju gospodarstva, a tu su neke od tih zemalja postigle određene rezultate, što se vidi i po povećanim stopama rasta posljednjih godina (Poljska, Mađarska, pogotovo Slovenija).

Ni Hrvatska, očito, u ovom trenutku ne može voditi neokejnzijansku politiku i zato je ključ promjena sadašnjih negativnih trendova u smanjenju javne i državne potrošnje.

Njezine potrebe u sadašnjem trenutku ne bi smjele više biti onaj čvrsti parametar koji određuje položaj cijeloga gospodarstva, jer njihovo povećanje vrši snažan pritisak na tečaj, a to opet ugrožava makroekonomsku stabilnost. Time proturječnost dvaju makroeko- nomskih modela dobiva na značenju i ugrožava cijeli razvoj. Kako rješenje ne može biti u napuštanju očuvanja stabilnosti, labavljenjem politike tečaja, tako je jedino rješenje smanjivanje javne i državne potrošnje, dakle, i daljnja, ali konzistentnija primjena heterodok- snog monetarističkog modela.

Odnosi Hrvatske i EU zasnovani su na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji, na osnovi zaključaka Zagrebačkog samita iz 2000. godine, omogućava i individualni razvoj odnosa s EU. To je potvrđeno i procedurom realizacije toga Sporazuma između EU i njegovih članica. Hrvatska je već potpisala i ratificirala Sporazum, a on se nalazi u procesu ratifikacije u svim zemljama članicama EU.

EU je nakon samita u Kopenhagenu ostavila otvorena vrata za nove faze proširenja, a kao strateška novost spomenuta je, još u neslužbenom obliku, mogućnost da novi krug proširenja obuhvati tri zemlje - dvije koje imaju pridruženi status, ali nisu ušle u taj krug proširenja, a to su Bugarska i Rumunjska te Hrvatska, za koju se i očekivalo da će najbrže od svih kandidata obuhvaćenih Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) ispuniti kriterije acquis-a. Ta je mogućnost za Hrvatsku bila strateški vrlo značajna, jer je još jednom i formalno i institucionalno izdvojena izvan kruga zemalja obuhvaćenih SSP-om, uz još jaču afirmaciju individualnog pristupa zemljama jugoistočne Europe.

Da bi se taj scenarij ostvario, Hrvatska je svakako trebala završiti proces ispunjenja zadanih kriterija, kako njezin ulazak u punopravno članstvo ne bi više ovisio o njezinom ispunjavanju uvjeta, nego o situaciji i razvoju EU kao međunarodne integracije.

EU se nalazi pred mnogim institucionalnim i administrativnim izazovima, pa se može dogoditi da sa zemljama koje ispunjavaju uvjete, neće odmah početi pregovori o punopravnom članstvu i da će oni moći početi tek u određenoj fazi reforme Unije. Zbog toga se realno može očekivati primanje Hrvatske u punopravno članstvo početkom razdoblja 2008.-2010. Potencijalna mogućnost glasovanja za Europski parlament istodobno će osnažiti položaj Hrvatske u tom procesu, jer će mu dati demokratski legitimitet i olakšati ratifikaciju Ugovora o pristupanju. Najpovoljniji hodogram ulaska Hrvatske u Europsku uniju, izgledao bi ovako:

• Hrvatska je dobila status kandidata, nakon čega Europska komisija daje poziv Hrvatskoj na pregovore o punopravnom članstvu;
• Hrvatska i Europska komisija uspješno završavaju piegovore o acquis-u;
• na susretu na vrhu EU objavljuje da je zaključila pregovore s novim kandidatima za punopravno članstvo, uključujući pritom i Hrvatsku;Hrvatska postaje punopravni član;
• građani Hrvatske glasuju na izborima za Europski parlament.