Stručni članci
24.07.2004.
Gospodarski aspekti sigurnosti u Jugoistočnoj Europi
U posljednje su vrijeme zabilježena pojačana nastojanja Europske unije (u nastavku teksta: EU) da učvršćivanjem svoje vanjske i sigurnosne politike, pokušava postati značajniji politički čimbenik u globalnoj strukturi sigurnosti, kako bi u budućnosti mogla postati relevantniji partner SAD-a i tako pridonijeti transformaciji paradigme međunarodnih odnosa iz sadašnjeg unilateralizma u multilateralizam. Jedan od preduvjeta za to jest i izgradnja subregionalne sigurnosne strukture u Jugoistočnoj Europi i prihvaćanje zemalja regije u proces »istočnog proširenja«. To je vrlo složen zadatak s obzirom na oružane konflikte, razaranja i krovoprolića koja su se u posljednjih deset godina (i više) događala na tom području. Unatoč tome sigurnost u »stražnjem dvorištu Europe«, kako se kolokvijalno naziva ta regija, uvjet je sigurnosti u cijeloj EU, i šire, a najveće jamstvo za to jest prilagođavanje tih zemalja standardima i kriterijima EU-a te nakon toga njihovo punopravno članstvo. Jedan od preduvjeta za to jest primjereni gospodarski razvoj i u tom smislu primjerena razina međusobne gospodarske suradnje. Riječ je, dakle, o ekonomskom aspektu sigurnosti ili uzajamnom utjecaju ekonomskog razvoja i sigurnosti, što se sve može interpretirati i kao sigurnosni aspekt ekonomskog razvoja. O tome autor piše u nastavku teksta ovog članka.
1. Uvod
Izgradnja sigurnosne strukture u Jugoistočnoj Europi mora voditi računa i o pretpostavkama, na kojima se zasniva i nova sigurnosna struktura na globalnoj razini, a to su:
1. Europa kao neposredno okruženje te regije, sve više postaje prostor stabilnosti i mira i nema naznaka da bi u njoj, u sagledivom budućem razdoblju, moglo doći do oružanih sukoba između država.
2. Nestabilnost i nesigurnost se sve više širi na globalnoj razini zbog novih nekonvencionalnih prijetnji kao što su međunarodni terorizam, oružja masovnoga uništavanja, trgovina drogom, ilegalna emigracija itd.
3. U suprostavljanju tim prijetnjama i u nastojanjima za daljnjim gospodarskim razvojem EU, kao međunarodna integracija, i NATO kao međunarodna organizacija (tzv. euroatlantske strukture), sve se više približavaju i usklađuju svoje aktivnosti na osnovi kompatibilnih civilizacijskih vrijednosti.
4. Smanjuje se uloga i značenje multi-lateralnih organizacija i u prvi plan dolazi značenje bilateralnih veza, posebice s jedinom preostalom svjetskom silom, SAD-om, čiji će unilateralizam dulje vrijeme dominirati u međunarodnim odnosima.
5. Ostali sudionici međunarodnih odnosa, koji bi potencijalno mogli postati partneri SAD-a u reafirmaciji odnosa multilateralizma - EU, NR Kina, Rusija, UN - tek su na početku prilagođavanja novim odnosima i nema naznaka da bi u sagledivom budućem razdoblju mogli ugroziti SAD kao vodeću svjetsku silu.
6. Procesi globalizacije, koja na osnovi znanstveno-tehnološke i informacij-sko-komunikacijske revolucije dominira u svim aspektima međunarodnih odnosa sve će dosljednije biti mehanizam prenošenja modela liberalne demokracije na međunarodnu razinu.
2. Značenje Samita u Solunu
Kad se u tom kontekstu govori o regiji jugoistočne Europe misli se na pet zemalja koje su u procesu stabilizacije i pridruživanja s EU (Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji i Crnoj Gori), te o Bugarskoj i Rumunjskoj. Bitne odrednice toga procesa utvrđene su na Samitu Vijeća Europe u Solunu, u lipnju 2003. g.
lako to nije bila jedina tema toga sastanka 0 njoj se ipak temeljito raspravljalo, te su u završnom dokumentu pet zemalja procesa stabilizacije i pridruživanja spomenute u kontekstu formulacije kako su im »otvorena europska vrata, odnosno perspektive ulaska u EU«, dok je za Bugarsku i Rumunjsku rečeno da se očekuje njihov ulazak u punopravno članstvo EU-a do 2007. g. U tom su dokumentu sve te zemlje prvi puta službeno spomenute u kontekstu regije Zapadnoga Balkana, dakle, i službeno je uveden termin koji se prije toga često neslužbeno spominjao. To na neki način dovodi u sumnju iskrenost formulacije o »otvorenim vratima EU-a«, jer ako se već govori o europskoj perspektivi tih zemalja onda je logičnije da se u nazivu njihove regionalne povezanosti i dalje spominje riječ »Europa«, dakle Jugoistočna Europa. Kad se govori o Zapadnom Balkanu onda ispada da je to nešto drugo, nešto izolirano od Europe, jer je iz naziva regije ispala referenca na Europu.
Međutim, od tih terminoloških konotacija mnogo su važnije dvije bitne poruke s tog skupa. Prva je da je potrebno napraviti bitnu promjenu u strategiji daljnje financijske suradnje ili financijske pomoći regiji. Suradnja ili financijska podrška treba biti strateški orijentirana na osposobljavanje regije za samostalni gospodarski razvoj, dakle »from aid to self-sus-tainability«. Na žalost, to nije bilo potkrijepljeno nikakvim konkretnim financijskim argumentima, tako da su sredstva programa CARDS koja su namijenjena tim zemljama, koja za razdoblje 2002.- 2006. g. iznose oko 5 milijardi eura povećana tek za nekih 200 milijuna eura. Na drugoj strani tim zemljama i dalje nije omogućen pristup predpristupnim fondovima kao što su SAPARD i ISPA, koji su vrlo značajni kao pomoć za prilagođavanje nekih segmenata gospodarstva tih zemalja kriterijima EU-a. SAPARD je, primjerice, veoma značajan za pomoć u prigođavanju poljoprivrede, što je s obzirom na značenje poljoprivrede unutar same EU i njezinim odnosima s pridruženim članicama vrlo značajno. Fond ISPA značajan je za prilagođavanje u području transporta i ekologije. Za realno pozi-cioniranje te financijske podrške mogao bi poslužiti navod iz pisma kojega je zastupnik Bundestaga, g. Christian Schwarz Schilling, koji je također bio osobno uključen u stabilizaciju područja i same države Bosne i Hercegovine, uputio prije dvije godine njemačkom parlamentu. Izričito je rekao da se EU ne treba previše ponositi financijskom pomoći zemljama toga područja jer je, primjerice, za nju u sklopu programa CARDS za razdoblje 2002.-2006. g. namijenjeno 5 milijardi eura. Poznato je da u zemljama tog područja živi oko 30 milijuna stanovnika i da je područje bilo razoreno ratom i svim njegovim teškim posljedicama. U isto je vrijeme za talijansku pokrajinu Siciliju, koja pripada nerazvijenim područjima EU-a, namijenjeno 30 milijardi eura, a tamo živi oko 5 milijuna ljudi. Prema tome, očito je da je tendencija da se financijska pomoć sve više smanjuje, da se više pomaže konzultacijama i drugim oblicima podrške, a da se pribavljanje samih izvora sredstava sve više prepušta tim zemljama, tj. sposobnosti njihovih političkih, a posebno poslovnih krugova.
3. Značenje stranih izravnih investicija
Ekonomske analize pokazuju da niti jedna zemlja u regiji, pa čak niti Hrvatska koja je između njih najrazvijenija, nije dovoljno gospodarski i institucionalno osposobljena da iz vlastite akumulacije može financirati željeni razvoj. Svakoj je od njih zato potreban strani kapital, pa je pitanje kako ga privući, što treba svaka od tih zemalja ponaosob, a možda i sve zajedno, učiniti da bi se strani kapital, najviše u obliku izravnih stranih investicija privukao u regiju. Na listi kriterija na osnovi kojih se strani ulagači odlučuju da investiraju u određeno područje na prvom je mjestu politička stabilnost čiji ponder, kao kriterij, čak i raste posljednjih godina. To, dakako, posebno vrijedi za područje Jugoistočne Europe koje je bilo izrazito destabilizirano svih ovih godina, pa se zato očekuje da se ono stabilizira i tako postane privlačnije za strane investicije upravo kroz proces stabilizacije i pridruživanja s EU. U tome je procesu Hrvatska najdalje otišla, Makedonija je slijedi, a ostale tri zemlje ozbiljnije pregovore još nisu niti počele.
Hrvatska je već podnijela i službenu molbu za prijam, odgovorila je na Upitnik iz EU-a te dobila i službeni status kandidata, što bi joj omogućilo da može aplicirati i za sredstva iz predpristupnih fondova. Svaka zemlja koja je dio toga procesa mora najprije dokazati određenu unutrašnju stabilnost, koja je jamstvo i takve njezine vanjske politike, koja će pridonijeti stabilnosti cijele regije, a poslije i šire. Drugim riječima svaka od tih zemalja mora dokazati da će sve više postajati »proizvođač« stabilnosti i sigurnosti, a sve manje samo njihov »potrošač«. Zato se taj sporazum i zove Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. To je prvi put da je EU potpisala sporazum u čijem imenu stoji riječ stabilizacija. Dakle, te zemlje moraju postati pravne države, jer je to jamstvo njihove unutrašnje i vanjske stabilnosti.
Taj proces stabilizacije ima nekoliko aspekata. Prvi je politički. Na tom se području stalno događaju neke pozitivne, ali i neke negativne promjene. Pozitivno je da tu već dugo nema oružanih sukoba i da ih neće vjerovatno niti biti, uprkos tome što unutar pojedinih država, još uvijek postoje određeni problemi. Međutim, niti EU, niti međunarodna zajednica ne može više dopustiti da na tom područiju dođe do sukoba. To bi ugrozilo cijelu EU, a nakon toga, pogotovo u svjetlu borbe protiv nekonvencionalnih prijetnji, kao što su sredstva za masovno uništavanje, terorizam itd. ugrozilo bi globalnu stabilnost i sigurnost. Na političkom području, dakle, predstoji još dosta posla. Primjerice latentna napetost u Makedoniji predstavlja, zasad, još uvijek određeni oblik prijeteće kontinuirane nestabilnosti. BiH, prema svemu, ide pozitivnim koracima naprijed, što se najviše vidi kroz dugo očekivano udruživanje vojnih snaga i kroz početne pokušaje demokratske kontrole oružanih snaga. Riječ je tek o početnim skromnim procesima, pogotovo ako se uspoređuju s onime što se na tom području radi u Hrvatskoj koja je, kad je riječ o demokratskoj kontroli oružanih snaga i sektora sigurnosti, kao jednom od kriterija za primanje u EU i NATO na području unutrašnje stabilnosti, najnaprednija.
Dakle, može se reći da politička (ne)stabilnost ne bi trebala biti prepreka većem ulasku stranih investicija na to područje. Veća bi smetnja mogla biti slaba ekonomska situacija. Najprije, činjenica je da su tržišta svake zemlje pojedinačno, za jednu ozbiljnu stranu investiciju, za jednu stranu tvrtku ipak mala rasparcelirana tržišta. Čak i u BiH još ne funkcionira jedinstveno tržište, a ako ga nema u sklopu jedne države, kako je tek onda u cijeloj regiji. Prema tome, tržišta su pre mala za jednu ozbiljniju investiciju i to na neki način obeshrabruje potencijalne strane ulagače. Druga je stvar ako se može postići određena suradnja u privlačenju stranih investicija Tu se, međutim, postavlja osjetljivo pitanje. Naime,do koje razine može ići ta suradnja, a da ne postane kontraproduktivna. Ekonomska suradnja zemalja s takvim razlikama u ekonomskom razvoju, pa čak i u razvoju demokracije,mogla bi biti kontraproduktivna. Treba dobro proučiti čak i teoriju integracija i međusobne suradnje, koja počinje od funkcionalne suradnje, prelazi u funkcionalnu integraciju, a zatim u institucionalnu suradnju i u institucionalnu integraciju te toj osnovi dobro analizirati, koji se oblik suradnje može primijeniti na područje Jugoistočne Europe.
Prema ekonomskim pokazateljima postoje velike razlike u razvijenosti između Hrvatske i ostalih zemalja regije. Prema teoriji, ali i praksi, takve se razlike jedino mogu prevladati normalnim tržišnim pristupom, što je u osnovi svih reformi u zemljama u tranziciji. Tržišni pristup se izvodi iz poslovnoga interesa poslovnih jedinki, kompanija, a ne iz političkih pritisaka za udruživanje pod svaku cijenu, tj. za udruživanje u kojemu nema poslovnoga interesa. Ako hrvatske kompanije zanima kupovinanekih tvornica u Srbiji, i obratno, to moraju riješiti same, a što se tiče države, ona može podržati određeni oblik funkcionalne suradnje. Države bi mogle podržati i suradnju koja bi išla, recimo, do zona slobodne trgovine, a sve daljnje odluke, bilo o multilateralnoj zoni slobodne trgovine koja se u Bruxellesu jako zagovara, bilo o carinskoj uniji, trebalo bi prepustiti poslovnim ljudima.
4. Postojeće mogućnosti stranih ulaganja
U Hrvatskoj još uvijek nisu sustavno sređene zemljišnie knjige (što je povijesno nasljeđe prethodnog sustava), a strane investitore to predstavlja pravu zagonetku jer nisu do kraja sigurni u što mogu ulagati, na kojem prostoru i po kojoj cijeni, lako kriteriji EU-a vode prema decentralizaciji, ispostavilo se da je decentralizacija i odlučivanje o tim stvarima na lokalnoj razni u Hrvatskoj upitno, s obzirom na alokaciju financijskih sredstava iz lokalnih poreza i davanja.
Kad je riječ o kvaliteti radne snage, kao kriteriju za privlačenje stranih investicija, to je područje koje može zadovoljiti europske kriterije. Veći je problem u poreznom sustavu, barem kad je riječ o Hrvatskoj, iako se to odnosi i na druge zemlje. Sve su zemlje regije, više ili manje, prošle teško razdoblje nereda i razaranja, nakon kojeg slijedi obnova, povratak izbjeglica, problem manjina, što sve zahtjeva jačanje državne i javne potrošnje. U Hrvatskoj je državna i javna potrošnja još uvijek oko 50% društvenog bruto proizvoda. U razvijenim EU zemljama to je nešto malo više od 40%. Ako je državna i javna potrošnja tako velika, dakako da to putem poreza i taksi predstavlja značajno opterećenje za gospodarstvo. Posljedica toga je nekon-kurentnost domaće privrede na stranom tržištu. Zbog toga se cijeli razvoj Hrvatske većinom temelji na domaćoj potrošnji, što dugoročno nije dobro za zemlju koja ima malo tržište u kojoj praktički svaka proizvodnja mora biti proizvodnja za izvoz. Hrvatskoj izvoz pada, ali to kompenziraju usluge kroz turizam, što nije dovoljno za zaustavljanje negativne tendencije u bilanci tekućih plaćanja i rastućeg vanjskoga duga. Vanjski dug ne bi bio problem ako bi rastao izvoz, međutim ako se ta tendencija nastavi onda će biti velikih problema.
5. Zaključak
Ako se, dakle, Hrvatskoj poremete izgledi za brži ulaz u EU i ako se tendencije istodobnoga rasta dugova i opadanja izvoza nastave, zemlja, u situaciji izolacije od stranog tržišta, dolazi u krizu, jer ne može vlastitom akumulacijom vraćati strani dug. U tom se slučaju čak u Hrvatskoj može ponoviti »argentinski sindro-m«. Ako se, međutim, ostvari plan ulaska u EU, to se ne može dogoditi. Plan je sljedeći: nakon dobivanja statusa kandidata Hrvatska započinje pregovore s EU koji bi završili do 2006. g. Sljedeće, 2007. g. EU bi pozvala Hrvatsku da postane punopravna članica, što bi se ostvarilo 2008. g. Tako bi 2009. g. hrvatski birači mogli glasovati za Europski parlament, što bi bio dokaz ulaska demokratske Hrvatske u krug zemalja članica EU-a. Tako politički i gospodarski ojačana Hrvatska može postati još veći čimbenik sigurnosti u regiji Jugoistočne Europe i time pridonijeti bržem uklapanju cijele regije u EU, što je preduvjet da EU postane još značajniji čimbenik u međunarodnim odnosima nego što je sada.
LITERATURA:
- South East Europe in the Spotlight, Raif-feisen Zentral Bank, Vienna, October 2003.
- Franz-Lothar Altmann: Der Gipfel EU-Westlichen Balkanstaaten in Thessaloniki: Zuerick zur Realitaet, SWP-Aktuell, Berlin, Juli 2003.
- Building Stability in Weak States: The Western Balkans, National Defence Acade-my, Vienna, April 2002.