1. OKVIR ZA RASPRAVU
Inovativno tržište i digitalno društvo, kao nova globalna razvojna i tehnološka paradigma suvremenog svijeta, svojim mogućnostima i standardima promijenila je karakter sudovanja i pristupa informacijama o sudovanju, određujući njihov novi međuodnos. S jedne strane, jedan od načina jačanja povjerenja građana u zakonit rad sudova dostupnost je njegova rada javnosti. Na taj način građanima se pruža mogućnost da se upoznaju s pozitivnim propisima, sudskom procedurom, nositeljima pravosudne funkcije, istovremeno postižući afirmaciju suda. Stoga je i Ustavom Republike Hrvatske^[1] i Zakonom o sudovima^[2] određeno da je rad sudova javan, osim kada je Ustavom ili zakonom isključeno sudjelovanje javnosti. Također, javnost suđenja dio je prava na pravično suđenje, zajamčeno člankom 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,^[3] kao i člankom 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.^[4] Štoviše, obveza države da na zahtjev upozna zainteresiranu osobu sa sadržajem svojih odluka proizlazi i iz jamstva slobode izražavanja, propisane člankom 10. Konvencije i članka 19. Međunarodnog pakta. S druge strane, posljedično, kumuliranje i ubrzavanje tehnoloških inovacija odlučujuće utječe i na razvoj građanskog sudovanja stvaranjem tzv. e-pravosuđa. Doktrina naznačuje kako sintagma »e-pravosuđe« u literaturi obuhvaća širok dijapazon inicijativa, uključujući i e-oglasnu ploču čija je primarna intencija kroz digitalni format sudske postupke učiniti učinkovitijima (dakle, kraćim i jeftinijim) te smanjiti mogućnost zlouporabe svjesnim izbjegavanjem dostave. Međutim, osim komplementarnosti i međuzavisnosti načela javnosti sudovanja i razvoja digitalnog građanskog sudovanja (i e-oglasne ploče), postoje i očigledne napetosti i trajni konfliktni potencijal koji se ogleda u dvojbama koje se tiču zaštite osobnih podataka, riziku narušavanja prava na privatnost te riziku zlouporabe osobnih podataka pojedinaca koji su uključeni u sudske postupke.

2. DEFINIRANJE POJMOVA
Imajući na umu kompleksnost i aktualnost problema koji u ovom radu obrađujemo, smatrali smo da je vrlo važno napraviti određenje pojma anonimizacije podataka te osobnih podataka. Anonimizacija podrazumijeva nepovratan prekid veza između podataka i identiteta osobe na koju se ti podaci odnose. Dvije su osnove metode anonimizacije - izmjena i izostavljanje podataka. Sudovi, po pravilu, čine javnim podatke o sucima, zapisničarima, tijelima javne vlasti koji se u različitim ulogama pojavljuju u predmetima, dok, u pravilu, anonimiziraju imena stranaka i svjedoka u postupku. Ipak, doktrina naznačuje da je potrebno imati na umu dvojaku svrhu anonimizacije, s jedne strane, ukloniti mogućnosti identifikacije osobe, a s druge strane, zadržati izvorno značenje i smisao dokumenta čineći ga lako čitljivim i kontekstualno razumljivim. Anonimizaciju svakako moramo razlikovati od pseudonimizacije, koja je privremeno maskiranje podataka koji se prema potrebi mogu vratiti u izvorni oblik, obično uz pomoć šifrarnika ili izvornog dokumenta. Pseudonimizacija se postiže, primjerice, šifriranjem identifikatora u osobnim podacima. U svakom slučaju, kada se podaci uspješno anonimiziraju, to više nisu osobni podaci (preambula 26. i 28. Opće uredbe).^[5] Osobni podatak, u skladu s člankom 4. Opće uredbe, svaki je podatak koji se odnosi na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi (»ispitanik«). Opća uredba uređuje uloge u »obradi osobnih podataka« definirajući, između ostalog, »voditelja obrade«, »izvršitelja obrade«, »primatelja« i »treću stranu«. Temeljni preduvjet za isključenje informacija iz područja primjene Opće uredbe uspješna je provedba postupka anonimizacije koji se preporuča kako za voditelje obrade, tako i za izvršitelje obrade osobnih podataka, imajući na umu niz strogih obveza kada je riječ o obradi i zaštiti osobnih podataka prema Općoj uredbi te poglavito imajući na umu možebitne suvišne i/ili nepotrebne osobne podatke čije rukovanje iziskuje nepotrebna kako financijska, tako i organizacijska odnosno kadrovska opterećenja.^[6]

3. PRAVNA VRELA O ZAŠTITI I PRIKAZU OSOBNIH PODATAKA
Opća uredba, kao opći pravni akt za područje EU, uređuje područje zaštite osobnih podataka živućih fizičkih osoba i primjenjuje se od 25. svibnja 2018. Dakle, izravno se primjenjuje i u potpunosti je obvezujuća u svim državama članicama EU pa tako i u Republici Hrvatskoj, jednako za sve pravne i fizičke osobe koje obrađuju osobne podatke.^[7] Osim spomenutim zakonodavstvom, osobni podaci zaštićeni su i Konvencijom (čl. 6. st. 2.; čl. 8.), Poveljom temeljnih prava EU (čl. 8.)^[8] te Međunarodnim paktom (čl. 17.). Ipak, kada je riječ o ovoj problematici, praksa europskih zemalja, uključujući i susjedne zemlje, vrlo je različita. To ukazuje da iako postoji univerzalno primjenjivo pravilo (Opća uredba), o važnosti koju je potrebno pridavati zaštiti osobnih podataka u postupku kroz anonimizaciju sudskih odluka postoje znatne razlike među državama članicama i unutar samih država članica.^[9] Kada je riječ o Republici Hrvatskoj, diskusija i regulatorna aktivnost u ovom području egzistira. Štoviše, treba imati na umu da pravni okvir koji je relevantan čini više propisa. Za provedbu Opće uredbe donesen je Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka.^[10] Za problematiku rada manje je bitan Zakon o pravu na pristup informacijama,^[11] dok je bitnije spomenuti ZS, Sudski poslovnik,^[12] Stečajni zakon,^[13] Zakon o stečaju potrošača,^[14] Ovršni zakon,^[15] Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima,^[16] Zakon o parničnom postupku^[17] te niz podzakonskih akata o kojima će kasnije biti riječi. Sukladno članku 43. st. 5. ZS-a, sudska praksa objavljuje se putem Centra sudske prakse, čiji je voditelj sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH), određen godišnjim rasporedom poslova. Na Portalu sudske prakse VSRH objavljuje sve svoje odluke od 1990. pa do danas (anonimizirane), dok drugi sudovi objavljuju samo najvažnije sudske odluke, a uz posebno važne i zanimljive odluke, objavljuju se pravna stajališta. Odredbe članka 37. SP-a odnose se na oglasnu ploču sudova i objavu odluka i drugih pismena sukladno odredbama o vođenju pojedinih sudskih postupaka. Novi SZ stupio je na snagu 1. rujna 2015. U primjeni se prvo uočilo da nema više oglasa u Narodnim novinama, već sve objave idu putem e-oglasne ploče sudova (čl. 12.). Osim toga, određeni su i podaci za identifikaciju stranaka te je određeno da se oni sastoje od tvrtke ili naziva, sjedišta i poslovne adrese te OIB-a za pravnu osobu, a imena i prezimena, sjedišta i poslovne adrese, adrese prebivališta i broja OIB-a za fizičku osobu. Ista je situacija i u postupku stečaja potrošača koji je reguliran ZSP-om. U postupku stečaja potrošača pismena se objavljuju putem mrežne stranice e-oglasna ploča sudova. Za svakog potrošača u svakom sudu posebno se vodi, prema redoslijedu objave, očevidnik pismena dostavljenih preko mrežne stranice e-oglasna ploča sudova u elektroničkom obliku. U očevidniku pismena unose se podaci na temelju kojih se može utvrditi istovjetnost potrošača, broj predmeta, vrsta sudskoga pismena i dan objave pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova (čl. 25.). Nadalje, sukladno odredbama ZPP-a, na e-oglasnoj ploči objavljuju se sve presude (čl. 335. st. 10.). Također, sukladno članka 8. OZ-a, sva pismena objavljuju se na e-oglasnoj ploči. Štoviše, i javni bilježnici dužni su na e-oglasnoj ploči objavljivati sva pismena sukladno navedenom članku.^[18] Dakle, objavom na e-oglasnoj ploči prestala je objava na svim drugim elektroničkim oglasnim pločama i stranicama sudova.^[19] Što se tiče ZPONS-a, njegove odredbe propisuju da je Financijska agencija (u nastavku teksta: FINA) ovlaštena, bez odobrenja fizičkih i pravnih osoba, obrađivati osobne podatke u svrhu provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Glede anonimizacije podnesaka, još je odlukom Ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa^[20] iz 2015. definirano da se u odlukama u kojima nije isključena javnost objavljuje puni tekst odluka i drugih pismena, a u slučaju da je javnost isključena, anonimizacija odluka i drugih pismena provodi se odgovarajućom primjenom Uputa VSRH-a o načinu anonimizacije sudskih odluka.^[21] Navedena pravila - Pravila o anonimizaciji sudskih odluka, VSRH je donio 2003. te je njima uređen način anonimizacije u sudskim odlukama. Ipak, spomenuta rješenja VSRH-a o anonimizaciji odluka pravosudnih institucija nisu proizlazila nužno niti iz međunarodnih standarda niti iz zakonskog okvira, jer su pravila implementirana prije dugi niz godina (točnije 17 godina). To ih je činilo zastarjelima, što je bilo vidljivo iz samog zakonskog izričaja, korištenih pojmova, pa i razvoja novih tehnologija kao i bitnim promjenama u hrvatskom pravnom sustavu. Štoviše, to je i rezultiralo i problemom kršenja pravila o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama, tako da smo imali i imamo primjere odluka u kojima anonimizacija uopće nije izvršena. U svakom slučaju, zbog širokog raspona (problema i) prakse anonimizacije bilo je potrebno na sistematičan način urediti područje anonimizacije podataka u sudskim odlukama, što je rezultiralo donošenjem novih pravila o anonimizaciji od VSRH-a^[22] kao i novim odlukama ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.^[23] Kao i prijašnja, pravila o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama uvažavaju specifičnosti svake vrste predmeta/postupka. Što se tiče građanske materije i odluka koje su u sustavu sudske prakse »SupraNova« objavljivane na mrežnim stranicama VSRH-a, anonimiziraju se podaci o stranci, opunomoćeniku stranke, zakonskom zastupniku stranke, svjedoku, rođaku, prijatelju, susjedu ili slično. Također, anonimiziraju se podaci o službenoj osobi čije djelovanje i sudjelovanje u postupku predstavlja izvršavanje službene dužnosti. Imena sudaca i zapisničara ne anonimiziraju se. Ipak, iako spomenute osobe uživaju manji stupanj zaštite privatnosti u odnosu na tzv. obične građane, možemo spomenuti da sudska praksa Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP), koja se odnosi na članak 8. Konvencije, ukazuje na to da može biti teško potpuno razdvojiti privatni i profesionalni život. Nadalje, u odluci je navedeno što se od podataka anonimizira te da se oni anonimiziraju tako da se podaci ispuštaju i zamjenjuju inicijalima i točkama prema Uputama o načinu anonimizacije sudskih odluka koje čine sastavni dio Odluke o objavi i anonimizaciji sudskih odluka VSRH-a iz 2018. Ipak, spuštajući se na jednu praktičnu i empirijsku razinu, vidljivo je da su relevantni standardi u području anonimizacije sudskih odluka okvirnog karaktera i da ne propisuju dostatno jasan program zaštite osobnih podataka u kontekstu objavljivanja različitih informacija u posjedu državnih tijela, u konkretnom slučaju sudova, na mrežnim stranicama.

4. POSTAVLJANJE PROBLEMA
Opravdano je pitanje predstavlja li objavljivanje osobnih podataka na e-oglasnoj ploči u određenim postupcima, kao informacijama izričito vezanim uz identificiranu fizičku osobu ili osobu čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, povredu pravila zajamčenih Općom uredbom. Odnosno, je li izbalansirana potreba za objavom podataka u javnom interesu, pristupu informacijama i pristupu pravosuđu, s jedne, te zaštita osobnih podataka, osobito u novom zakonskom okviru, s druge strane?^[24]

5. O PROBLEMU ANONIMIZACIJE; OBJAVI OSOBNIH PODATAKA I NJIHOVOJ ZAŠTITI
Nadzorno tijelo, u smislu odredbe članka 51. Opće uredbe, u Republici Hrvatskoj je Agencija za zaštitu osobnih podataka (u nastavku teksta: Agencija). Agencija je pravna osoba s javnim ovlastima, koja samostalno i neovisno obavlja poslove u okviru djelokruga i nadležnosti utvrđenih Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Ipak, zbog neovisnosti sudova u obavljanju njihovih zadaća, obrada podataka od sudova nije u nadzornoj nadležnosti Agencije. Nadzor radnji obrade podataka u okviru pravosudnog sustava, koji bi trebalo osigurati sukladnost s pravilima Opće uredbe, promicati svijest djelatnika u pravosuđu o njihovim obvezama na temelju Opće uredbe i rješavati pritužbe u svezi s takvom obradom osobnih podataka, u jednoj mjeri obavlja Ministarstvo pravosuđa, Uprava za organizaciju pravosuđa. Kažemo u jednoj mjeri jer vlada velika konfuzija i nejasnoća o pitanju primjene prava o zaštiti osobnih podataka kao i o pitanju odgovornosti za neprimjenu prava o zaštiti osobnih podataka. Izuzetak je provedba ovrhe na temelju ZPONS-a, gdje se prigovor na obradu osobnih podataka podnosi nadzornom tijelu, Agenciji. Nadalje, vezano uz obradu/objavu osobnih podataka od sudova u uvodnoj izjavi Opće uredbe navedeno je da se ona primjenjuje, između ostalog, na aktivnosti sudova i drugih pravosudnih tijela u svezi s obradom osobnih podataka koju obavljaju sudovi i druga pravosudna tijela (preambula 20.). Pritom za svaku obradu, pa tako i objavu osobnih podataka, sukladno člancima 5. i 6. Opće uredbe, mora postojati zakonita svrha i relevantna pravna osnova.^[25]

Tako je člankom 6. st. 1. Opće uredbe propisano da »je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: konkretno … »(c) obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade;« … i … »(e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade;« … Prema tomu, mogu se obrađivati samo podaci u mjeri i u opsegu koji je nužan za ispunjenje određene svrhe te se oni moraju čuvati u formi koja dopušta identificiranje nositelja podataka ne dulje nego što je potrebno za svrhu u koju se podaci prikupljaju ili dalje obrađuju. Općenito govoreći, od trenutka kada podaci nisu više potrebni za svrhu zbog koje su prikupljeni, oni bi trebali biti izbrisani ili anonimizirani. Tu je bitan jedan praktični element, odnosno izbor metode, tehnike i postupka anonimizacije, kao i kapaciteti i resursi sudova u smislu broja zaposlenih i financijskih sredstava koje je potrebno koristiti. Imajući na umu ubrzan tehnološki razvoj, evoluciju sredstava kojima se anonimizacija može prevladati i njihovu pristupačnost širokom krugu korisnika, potrebno je stalno usklađivati procedure i tehnike anonimizacije i procjenjivati rizike koji mogu ugroziti osnovne ciljeve i svrhu anonimizacije. Naime, problem je najčešće tehničko-financijske prirode jer se razvojem novih tehnologija može izvršiti reidentifikacija osoba čiji su podaci anonimizirani. Štoviše, doktrinarna istraživanja, slijedom poredbenih istraživanja,^[26] navode da je postojeća paradigma anonimizacije - »zaštitimo privatnost tako što ćemo ukloniti osobne podatke (identifikatore)« - prevladana.^[27] Oni navode da je načelo ograničavanja u odnosu na svrhu postalo prilično nejasno u današnjem »personaliziranom internetu« - gdje svaka informacija nesumnjivo služi nekoj svrsi za neodređeno razdoblje.^[28] Exempli causa, sukladno već spomenutoj Odluci VSRH-a iz 2018., anonimizacija se obavlja tako da se ispuštaju i zamjenjuju inicijalima podaci o osobama, dakle obavlja se model tzv. generalizacije. Nedostatak takvog pristupa je što zahtijeva više vremena i pedantniji rad službenika koji je ovlašten za anonimizaciju, uz rizike od reidentifikacije osobe usporedbom s podacima o toj osobi koji su dostupni u javnim registrima, medijima, on line ili na drugi način. Glede relevantne pravne osnove javna objava osobnih podataka fizičkih osoba od sudova putem e-oglasne ploče predstavlja izvršavanje službenih ovlasti sudova te poštovanje njihove pravne obveze u smislu članka 6. Opće uredbe, a ta je objava podrobno propisana ZS-om, SP-om, ZPP-om, OZ-om, SZ-om, ZSP-om i ZPONS-om. U svakom slučaju, iako Odluka VSRH-a o anonimizaciji ne daje odgovor za svaku potencijalnu konkretnu situaciju koja se u praksi može pojaviti (ali vjerujemo da će dati smjernice koje će pomoći sudovima da donesu ispravne odluke), možemo tvrditi da je postupanje sudova kao i objava odluka na e-oglasnoj ploči pod uvjetima kako je to navedeno u Općoj uredbi dopuštena. Stoga, navedenim postupanjem sudovi ne krše pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka pojedinaca/građana, osobito jer je njihovo postupanje u skladu s odredbama posebnih zakona.

6. UMJESTO ZAKLJUČKA
ESLJP, sukladno svom Poslovniku, svoje odluke objavljuje u neanonimiziranom obliku odnosno anonimizacija se omogućava na obrazložen i opravdan zahtjev. Ista je situacija i s legislativom Suda Europske unije, koji prema svom Poslovniku poštuje anonimnost koju osigurava nacionalni sud, a također, na zahtjev nacionalnog suda ili obrazloženi zahtjev stranaka ili na vlastitu inicijativu, može anonimizirati podatke jedne osobe ili više njih iz predmetnog postupka. Iako se anonimizacija u pravosuđu opravdava potrebom zaštite osobnih podataka pojedinca protiv moguće zlouporabe, a što je posebno relevantno u doba brzog i lakog prijenosa podataka on-line, postoje doktrinarna stajališta koja anonimizaciju vide, između ostalog, kao narušavanje načela transparentnosti i otvorenosti pravosuđa. Prijašnji tuzemni način objavljivanja sadržaja sudskih odluka podrazumijevao je postavljanje odluka na oglasne ploče u zgradama sudova, u koje po pravilu ulazi određeni broj osoba. Na taj način uvid je u objavljene sudske odluke ograničen na mali krug osoba. Doktrinarne studije navode kako sadašnji način objavljivanja i dostavljanja nudi neograničene mogućnosti kopiranja i širenja, čime informacija potencijalno postaje dostupna svima, uključujući i buduće generacije jer se sadržaj sudskih odluka može preuzimati i ciljano objavljivati te čuvati na namjenski napravljenim serverima čineći neformalne registre uspostavljene prema različitim osnovama i kriterijima. Štoviše, zaštita osobnih podataka u kontekstu pravosudnih institucija posebno je problematizirana nakon što je donesena Opća uredba i nakon što je zaživjelo tzv. e-pravosuđe. Na empirijskoj razini postoji nesporna obveza sudova da omoguće pristup široj javnosti presudama koje donose, pri čemu sudovi uživaju veliku autonomiju što se tiče modusa na koji će tu svoju obvezu izvršiti. Štoviše, takva je i praksa ESLJP-a. Ipak, u judikaturi ESLJP-a nije razmatrano pitanje jesu li sudovi obvezni anonimizirati svaku odluku koju objave. Stoga je prijedlog autora da u fazi odvijanja domaćeg postupka, osoba čiji se podaci obrađuju, zatraži od domaćeg suda da uputi zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovora o Europskoj uniji i o tumačenju valjanosti akata vezano uz zaštitu osobnih podataka u sudskim postupcima (tzv. prethodno pitanje). To nije izravan pravni lijek za podnositelja, ali nacionalnim sudovima omogućava primjenu točnog tumačenja prava Europske unije, u što svakako ulazi i Opća uredba.

[1] Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - u nastavku teksta: Ustav RH.
[2] Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19 - u nastavku teksta: ZS.
[3] Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: Konvencija.
[4] Usvojen na Općoj skupštini UN-a, 16. prosinca 1966. (Rezolucija br. 2200 A/XXI/), stupio na snagu 23. ožujka 1976. Republika Hrvatska stranka je od 6. listopada 1991. Tu Odluku donijela je Vlada RH 30. rujna 1993. (Nar. nov. - MU, br. 12/93 - u nastavku teksta: Međunarodni pakt).
[5] Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (SL. L. 119, 4. 5. 2016.) (u nastavku teksta: Opća uredba/GDPR). Važno je istaknuti da GDPR zamjenjuje Direktivu 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka te stupa na snagu danom donošenja i izravno se primjenjuje u svim državama članicama EU.
[6] Gumzej, N., Uredba o zaštiti osobnih podataka, rad dostupan na mrežnim stranicama: https://bib.irb.hr/datoteka/ 951269.Nina_Gumzej_Uredba_o_zatiti_osobnih_podataka_FP2017_1.pdf (12. 1. 2020.).
[7] Čizmić, J., Boban, M., Primjena GDPR-a u hrvatskom pravu s posebnim osvrtom na pravna sredstva za zaštitu osobnih podataka, Aktualnosti građanskog procesnog prava - nacionalna i usporedna pravno-teorijska i praktična dostignuća, Sveučilište u Splitu, Pravni fakultet, Split, 2018., str. 79. et seq.
[8] Sl. L. 202, 7. 6. 2016., str. 389-405.
[9] Van Opijnen, M., Peruginelli, G., Kefali, E., Palmirani, M., On-line publication of Court Decision in the EU. Report of the Policy Group of the Project »Building on the European Case Law Identifie«, 2017., str. 22.
[10] Nar. nov., br. 42/18.
[11] Nar. nov., br. 172/03, 144/10, 37/11, 77/11, 172/03, 144/10, 37/11 i 77/11.
[12] Nar. nov., br. 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19 i 128/19 - u nastavku teksta: SP.
[13] Nar. nov., br. 71/15 i 104/17 - u nastavku teksta: SZ.
[14] Nar. nov., br. 100/15 i 67/18 - u nastavku teksta: ZSP.
[15] Nar. nov., br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - u nastavku teksta: OZ.
[16] Nar. nov., br. 68/18 i 2/20 - u nastavku teksta: ZPONS.
[17] Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP).
[18] Nadalje, i drugi zakoni reguliraju objavu osobnih podataka, primjerice Zakon o sudskom registru (Nar. nov., br. 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, 54/05, 40/07, 91/10, 90/11, 148/13, 93/14, 110/15 i 40/19, primjerice članak 31.c), koji također kaže da se u sudskom registru javno moraju objaviti osobni podaci.
[19] Izuzetak su odredbe Zakona o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja (Nar. nov., br. 69/17), koji u članku 7., st. 4. propisuje: »(4) Podnesci i odluke koji sadržavaju podatke zbog kojih je isključena javnost ne dostavljaju se putem e-Oglasne ploče suda nego putem pošte.«
[20] Odluka, KLASA: 011-01/15-1/8, URBROJ: 514-03-02-15-01, Zagreb, od 23. siječnja 2015.
[21] Uputa o načinu anonimizacije sudskih odluka Vrhovnog suda RH, br. Su-748-IV/03-3 Zagreb, od 31. prosinca 2003.
[22] VSRH, Odluka o objavi i anonimizaciji sudskih odluka, br: Su-IV-140/2018-1, Zagreb, od 12. ožujka 2018. i Vrhovni sud RH, Upute za objavu informacija o suđenjima u tijeku u kojima javnost nije isključena, br: Su-IV-397/2019-1, od 4. studenoga 2019.
[23] Ministarstvo pravosuđa, Uprava za organizaciju pravosuđa, KLASA: 710/01/19-01/249; URBROJ: 514-04-01-01-01/4-19-02, od 7. kolovoza 2019.
[24] Vidjeti, Čizmić, J., Boban, M., Zlatović, D., Nove tehnologije, intelektualno vlasništvo i informacijska sigurnost, Sveučilište u Splitu, Pravni fakultet, Split, 2016.
[25] Vidjeti mišljenje Agencije. Dostupno na mrežnim stranicama: https://azop.hr/aktualno/detaljnije/objava-osobnih-podataka-na-e-oglasnoj-ploci-sudova.
[26] Gruodytė, E., Milčiuvienė, S., Anonymization of Court Decisions: Are Restrictions on the Right to Information in "Accordance with the Law"? Baltic Journal of Law & Politics, 9 (2) (2017), str. 150-170.
[27] Ohm, P., Broken Promises of Privacy: Responding to the Surprising Failure of Anonymisation, dostupno na mrežnim stranicama: http://www.uclalawreview.org/pdf/57-6-3.pdf (21. 1. 2020.). Za suprotna stajališta, Cavoukian, A. i El Emam, L., Dispelling the Myths Surrounding De-identification: Anonymization Remains a Strong Tool for Protecting Privacy, dostupno na mrežnim stranicama: https://www.ipc.on.ca/english/resources/ discussion-papers/discussion-papers-summary/?id=1084 (21. 1. 2020.).
[28] Ambrose, M. L., i Jef Ausloos, J., The Right to be Forgotten across the Pond, Journal of Information Policy 3, (2013), str. 14.