1. Uvod
U demokraciji vlast podrazumijeva odgovornost. Vlada ima moć zato što je odgovorna - u tome je bìt (lat. essentia) parlamentarnog sustava. Postupak dodjele vlasti dovršen je formiranjem vlade, njegovim krajnjim ciljem u demokratskom političkom sustavu. Obnova vlasti nije samo logična politička posljedica izbora, već i pozitivna ustavna odredba u SR Njemačkoj. Funkcija kancelara završava kada se sastane novoizabrani Bundestag (prema načelu diskontinuiteta iz čl. 69. st. 2. Ustava SR Njemačke).^[1] Problem stvaranja vlade otvara i načelno pitanje i pitanje postupka. 

Načelno je pitanje zato što političku stabilnost mogu stvoriti vlade čije je formiranje neposredna posljedica i konkretizacija izbora, no može se dogoditi da izborna presuda nije jasna. Parlamentarna odluka tada je nužna. Sve navedene hipoteze imaju zajedničku strukturnu konstantu - traženje većinske vlade. 

Prihvaćanje ideje koalicijskih vlada tipično je za postupak obnove vlasti u SR Njemačkoj. Njemačke političke stranke ne oklijevaju stvoriti velike koalicije na štetu manjinskih homogenih vlada. Vlade većinskih koalicija, koje neposredno ili posredno potječu iz izbora, pravilo su. Suprotno anglosaksonskim i posebice nordijskim inačicama parlamentarnog sustava, gdje se u pravilu preferira politička koherentnost i homogenost vlade na štetu većinske značajke, ako je birači nisu dodijelili, njemačkim parlamentarizmom dominira ideja koja se ne iscrpljuje samo u ustavnim pravilima postupanja da je kreativna funkcija parlamenta u stvaranju većinske vlade^[2] temeljna norma (Grundnorm) ustavnog sustava. 

Pitanje kako formirati vladu ako izborni rezultat nije dovoljno jasan za određivanje kontura za njezino oblikovanje, otvara se kada stranke nisu jasno obznanile svoje saveze prije izbora ili kada izborni rezultat nije izlučio apsolutnu većinu u korist jedne ili druge predizborno stvorene koalicije stranaka. Njemački odgovor na taj problem daje prednost većinskom elementu nad ideološkim. Umjesto stajališta da najbrojnija parlamentarna stranka nužno mora vladati ili da sukob dviju najvećih stranaka apsolutno isključuje njihov savez u postizbornom vladanju, političke stranke smatraju da obvezatno moraju djelovati kako bi se institucionalno stvorila većina potrebna za vladanje. Ništa ne mijenja na stvari ako je ta većina neprirodna ili umjetna zbog nesklada s političkim sadržajem izraženim na izborima. Za razliku od britanske koncepcije, Westminsterskog parlamentarizma, koji preferira homogene vlade, čak i manjinske (»Engleska ne voli koalicije«, B. Disraëli, 16. 10. 1852. u Donjem domu),^[3] njemački parlamentarizam ne opire se višestranačkim vladama, prednost daje velikim koalicijama, a ne manjinskim vladama.^[4] 

Većinska vlada stvara se nakon izbora u interparlamentarnom postupku. Njemačka doktrina iznosi da nužnost raspolaganja radno sposobnom vladom (Arbeitsfähigkeit) vrijedi više od stranačkih ideoloških razmatranja i prosudbi.^[5] Iskustvo Weimarske Republike (1919.-1933.), u kojoj nije bilo parlamentarnog i društvenog kompromisa u parlamentu, uči o važnosti kompromisa u politici i važnosti uspostave nacionalnog konsenzusa o političkom sustavu i vrsti društva, stoga je dobro da svaka stranka bude kadra surađivati s drugim strankama. Ustavne odredbe o investituri, predstavljanju i prihvaćanju kancelara, rezultirale su iz postupka povijesnog učenja. Očevi Ustava SR Njemačke trudili su se oblikovati institucionalna pravila za poticanje oblikovanja stabilnih parlamentarnih većina. Njihove namjere ne mogu se razumjeti bez poznavanja povijesnog iskustva Weimarske Republike, gdje je izbor kancelara bio u rukama predsjednika Reicha. Posljednje vlade prije Hitlerova dolaska na vlast bile su tzv. predsjedničke vlade (Präsidialkabinette), temeljene samo na povjerenju i izvršnim ovlastima predsjednika Reicha Hindenburga. Pisci Ustava određuju nepobitno temeljno načelo: povjerenje apsolutne parlamentarne većine u Bundestagu mora biti nužno i dovoljno za imenovanje kancelara. Tomu je samo u postupku glasovanja o investituri, predstavljanju i prihvaćanju kancelara dodano pravo predlaganja kancelara od strane predsjednika SR Njemačke.

Temeljna ideja i zahtjev suvremenog njemačkog parlamentarizma traži da izborna funkcija Bundestaga - čak i u politički složenim uvjetima i stanjima - mora biti obvezatno ispunjena. Prof. Werner J. Patzelt iznosi da riječi obveza ili dužnost (njem. Pflicht) upotrebljava cijela njemačka ustavnopravna znanost za tumačenje izborne funkcije parlamenta. Parlamentarni zastupnici i političke stranke obvezane su ustavom na disciplinu na vlasti.^[6]

Parlament, uz zakonodavnu i kontrolnu funkciju, ima iizbornu funkciju, funkciju stvaranja i davanja legitimiteta vlasti vlade. O tome je pisao britanski klasik ustavnopravne misli, Walter Bagehot, još 1867. godine: »Kod vlade Kabineta, zakonodavna vlast bira izvršnu ... Donji dom je skupština koja bira našeg predsjednika (vlade)… Izborna funkcija najvažnija je od svih funkcija Donjeg doma.«^[7] Izborna funkcija Parlamenta daje maksimalnu djelotvornost logici političke odgovornosti. Parlament je postupno prešao put od ovlasti odbijanja prijedloga monarhove izvršne vlasti (proračuna i zakonodavstva) do nametanja državnom poglavaru izbora Prvog ministra.

Pitanje formiranja vlade nije ograničeno samo na postupak potpuno uređen pravnim propisima. Formiranje vlade priprema se unaprijed, prije početka pravnog postupka. Tipična značajka njemačkog rješenja toga pitanja jest izuzetna važnost faze prethodnog postupka, usmjerenog na otklanjanje iznenađenja u formalnoj fazi ustavnopravnog postupka formiranja vlade. Prethodni postupak odvija se prema određenom ritualu. Neslužbeni formalizam podsjeća na praksu tzv. »informatora« i »formatora« iz parlamentarizma Belgije i Nizozemske.^[8] Međutim, izvornost njemačkog rješenja počiva na temeljnoj značajki da političke stranke, a ne državni poglavar iz navedenog belgijskog primjera, pokreću i vode postupak u potpunosti. 

Prethodni postupak započinje s istražnom fazom (Sondierungsgespräche), gdje stranke sondiraju potencijalne partnere. Ako je utvrđena predizborna koalicija, dovoljan je sastanak predsjednika tih stranaka i načelni sporazum, da bi se otvorila druga faza prethodnog postupka, koalicijski razgovori (Koalitionsgespräche) usmjereni na utvrđivanje programa rada i podjelu mjesta u koaliciji. Riječ je o harmoniziranju programa, selekcioniranju izbornih obećanja i nalaženju kompromisa. Potpisivanjem koalicijskog sporazuma zatvoren je glavni dio faze pregovaranja. Uobičajenu praksu potpisivanja koalicijskih sporazuma usvojenih od strane stranaka na vlasti nalazimo u državama naviknutim na koalicijske vlade, posebice na sjevernoeuropskom i germanskom području (u Austriji od 1945. godine, Italiji povremeno, Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj, a u Izraelu ih na objavu obvezuje Ustavni sud). U Njemačkoj su sve koalicijske vlade od 1969. godine sklopile prethodni sporazum. Sporazum sadržava deklaratornu preambulu, općenite odredbe o trajanju koalicije (za vrijeme cijele legislature) i zabranu glasovanja suprotno većini. Objekt sporazuma budući je program rada, teme su prezentirane prema područjima ili ministarstvima, a sporazum potvrđuju stranačka tijela i parlamentarne skupine. Nema primjera odbacivanja sporazuma od strane tijela za potvrdu. 

Pisani sporazum služi za utvrđivanje internih odnosa snaga u koaliciji. Učinkovitost mu ovisi o konkretnoj političkoj situaciji, izmjenjivoj u tijeku mandata zakonodavnog tijela. Objava sporazuma nužna je zbog zahtjeva o transparentnosti vlasti. Čelnici stranaka mogu se poslužiti pozivom na objavu sporazuma u sredstvima informiranja i javno mnijenje protiv neposlušnog koalicijskog partnera ili nestrpljive stranačke baze. Pripremna faza završava izborom osoba. Zbiljsko formiranje koalicijske vlade nakon izbora uvijek se postiže pregovorima stranačkih čelnika: oni određuju programe i sve detalje formiranja vlade, uključujući i osobu kancelara i ministre. Prethodni izbor osoba ukazuje na relativnost Ustavom utvrđenog postupka formiranja vlade, ograničenog samo na izbor kancelara od strane parlamenta. Složenost prethodnog postupka formiranja vlade nužno vodi do relativiziranja važnosti ustavnih postupovnih odredaba o formiranju vlade. 

Ustav SR Njemačke (čl. 63.) predviđa tri koraka u izboru kancelara: prvi, glasovanje o prijedlogu predsjednika SR Njemačke; drugi korak, glasovanje (a) o prijedlogu (prijedlozima) kandidata Bundestaga i posljednji treći korak, tzv. »kriznu« fazu. Zbiljski, riječ je o mogućnostima:

a) izbora većinskog predsjednika vlade ili

b) izbora između manjinskog kancelara ili povratku pred biračko tijelo na novim parlamentarnim izborima. 

Oblikovanje Kabineta oslonjenog na apsolutnu većinu ostvaruje se tajnim glasovanjem (prema vlastitoj savjesti, slobodnoj od stranačkog pritiska) o izboru kancelara.[9] Predsjednik SR Njemačke formulira prvi prijedlog, koji nije podložan supotpisu i nije određeno vrijeme u kojemu mora predložiti kandidata (očekuje se da to učini u roku 30 dana od izbora, u kojemu se mora sazvati Bundestag). Ustav ne traži da kancelar ili ministri budu zastupnici Bundestaga. Za izbor potrebna je tzv. »kancelarska većina« (Kanzlermehrhei, većina svih zastupnika, a odsutni i suzdržani računaju se protiv kandidata), predsjednik SR Njemačke u sljedećih sedam dana imenuje izabranu osobu (obično na dan investiture). Svi kancelari od 1949. godine izabrani su u prvom krugu izbora u Bundestagu, zato što političke stranke predsjednika SR Njemačke unaprijed, eksplicitno upoznaju sa svojim stajalištima. Ako predsjednički kandidat nije izabran, Bundestag u sljedećih četrnaest dana istom apsolutnom većinom izabire kancelara (čl. 63. st. 3. Ustava). Prema Poslovniku, prijedlog o svakom kandidatu mora biti podržan s 25 % potpisa svih zastupnika, Bundestag može birati kolikogod puta želi u tih 14 dana.[10] Ako kancelar nije izabran u tom roku, odmah se pristupa trećoj, i posljednjoj fazi izbora. Ako ni u njoj apsolutne većine nema, predsjednik SR Njemačke može imenovati manjinskog kancelara (koji je dobio najviše glasova Bundestaga) ili raspustiti Bundestag. Predsjednik mora konzultirati parlamentarne klubove i istražiti njihovu spremnost za toleranciju i suradnju s manjinskim kancelarom. Primjerice, u slučaju kada središnja institucija njemačkog federalizma (de facto) zakonodavno tijelo njemačkih zemalja Bundesrat, usvoji 2/3 većinom prigovor na zakon Bundestaga, potrebna je kancelarska apsolutna većina da bi se zakon ipak donio. Stoga je nužna suradnja parlamentarnih stranaka s manjinskim kancelarom, zbiljski, odluka predsjednika SR Njemačke o imenovanju manjinskog kancelara ovisi o sposobnosti parlamentarnih stranaka na suradnju s njim. Raspuštanje je ultima ratio, posljednje sredstvo kada je izbor djelatne vlade očigledno nemoguć.

Načela formiranja vlade nakon parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji određuje The Cabinet Manual (2011)^[11], vodič kroz zakone, Konvencije i pravila za djelovanje Vlade. U njemu su po prvi put u britanskoj ustavnoj povijesti konvencije o djelovanju vlade, pravila ustavne prakse smatrana provedbeno, ali ne i pravno obvezujućim, prikupljene na jednom mjestu. Predsjednik Vlade David Cameron tumači da je 2010. godine stvorena prva koalicijska vlada nakon 60 godina te je zbog otvorene i odgovorne vladavine bilo korisno bogati Ustav zemlje, razvijen kroz povijest i praksu, zapisati u priručnik - vodič budućim vladama.^[12] 

Priručnik određuje postupanje za formiranje vlade kada izbori rezultiraju parlamentom bez apsolutne većine u Donjem domu (engl. hung parliament), u kojemu ni jedna stranka nema apsolutnu većinu zastupničkih mjesta nakon parlamentarnih izbora, kao i postupak stvaranja vlade u slučaju postojanja parlamenata s apsolutnom većinom. Prema Fixed-term Parliaments Act (2011.)^[13], redoviti parlamentarni izbori održavaju se prvi četvrtak u svibnju svake pete godine. Parlament se raspušta automatizmom, 17 dana prije parlamentarnih izbora, a Representation of the People Act (1983.) propisuje dakandidati moraju u roku šest dana od raspuštanja parlamenta podnijeti kandidature.^[14] Prijevremeni izbori održat će se ako dvotrećinska većina u parlamentu donese tu odluku ili ako se vladi izglasa nepovjerenje, a nova vlada u roku 14 dana ne dobije povjerenje parlamenta. Kruna unaprijed određuje i objavljuje datum zasjedanja novog parlamenta, prije parlamentarnih izbora. Nakon općih izbora vlada ostaje na dužnosti ili se formira nova. 

Predsjednici vlada ostaju na dužnosti do ostavke. Ako premijer da ostavku u ime vlade, monarh će pozvati osobu koja se čini najsposobnijom da zadobije povjerenje Doma, da služi kao predsjednik vlade i formira vladu. Kruna je koristila ovlasti za razrješenje premijera ili donošenje osobne odluke o njegovu nasljedniku posljednji put 1834. godine (William IV. razriješio je većinsku Vladu lorda Melbourna i time potkopao svoj legitimitet). 

U suvremenom britanskom parlamentarizmu pravilo je da se Krunu ne uvlači u stranačku politiku, a ako postoje dvojbe, dužnost je parlamentarnih stranaka potražiti, odrediti i jasno prenijeti državnom poglavaru činjenice o tome tko je u najboljem položaju da zadobije povjerenje Donjeg doma. Budući je predsjednik Vlade glavni savjetnik Krune, ta dužnost pripada aktualnom premijeru, od kojeg monarh, u vrijeme njegove ostavke, može također zatražiti preporuku tko može najbolje zadobiti povjerenje Donjeg doma umjesto njega.

Primjena navedenih načela ovisi o posebnim uvjetima i zadaća je glavnog savjetnika Krune - predsjednika Vlade - procijeniti odgovarajuće vrijeme kada može dati ostavku, bilo iz svojeg, individualnog premijerskog položaja ili u ime Vlade. Premijeri nisu nudili svoje ostavke dok god se nije pojavila situacija u kojoj su mogli dati jasan savjet monarhu o tome koga pozvati da formira vladu (primjerice, nakon parlamentarnih izbora 6. svibnja 2010. predsjednik Vlade Gordon Brown daje ostavku 11. svibnja, kada je bilo jasno da će David Cameron zatražiti formiranje Vlade).^[15] 

Ako se mogu uspostaviti različite koalicije, političke stranke mogu održati pregovore kako bi se ustanovilo tko je najspremniji zadobiti povjerenje Donjeg doma i formirati sljedeću vladu. Prema Cabinet Manualu, Kruna neće očekivati svoje uključivanje u pregovore, premda je treba trajno obavještavati putem političkih stranaka ili Ureda Vlade. Glavni tajnik predsjednika Vlade također može imati ulogu komunikacije s Dvorom.^[16]

Naglašavamo da dok god nakon izbora postoji znakovita dvojba u sposobnost vlade za dobivanje povjerenja Donjeg doma, određena su ograničenja njezinih aktivnosti (financijska, imenovanja).^[17]

Ako aktualna vlada nakon parlamentarnih izbora ima apsolutnu većinu u Donjem domu jer broj zastupničkih mjesta osvojen od strane najveće stranke na izborima prelazi zbroj zastupničkih mjesta svih ostalih stranaka u novom Parlamentu, vlada uobičajeno nastavlja svoj rad, ostaje na dužnosti i redovito djeluje. Kruna tada nema potrebe tražiti od predsjednika vlade nastavak rada. Ako izbori rezultiraju apsolutnom većinom u korist neke druge stranke, aktualni premijer i vlada istog trenutka dat će ostavku, a monarh će pozvati čelnika pobjedničke stranke da sastavi vladu. 

Temeljno načelo formiranja vlade u Velikoj Britaniji određuje da je za ovlast vladanja odlučujuća sposobnost vlade dobiti povjerenje izabranog Donjeg doma. Vladina sposobnost provjerava se glasovanjem o povjerenju ili nepovjerenju vladi (minimalna potrebna većina za izglasavanje povjerenja jest 50 % + 1 nazočnih koji su glasovali). Dobivanje povjerenja Donjeg doma nije istovjetno imanju većine u njemu ili osvajanju većine glasova na izborima. Kako će vlada dokazati da to povjerenje uživa? U britanskom sustavu jedini valjan demokratski test jest osvajanje većine glasova u Donjem domu prigodom usvajanja vladina programa iz Kraljičina govora (engl. Queen's speech, slijedi u drugom tjednu od sazivanja novog Parlamenta, nakon izbora Speakera i davanja svečane prisege novoizabranih zastupnika). Nakon govora obično se četiri ili pet dana raspravlja prije formalnog glasovanja o povjerenju (engl. motion of confidence). Postoje li dvojbe o ishodu glasovanja, Kruna neće doći pročitati vladin tekst govora, zamijenit će je leader Doma lordova. Politička povijest Velike Britanije pokazuje da poraz na tom glasovanju aktualnu vladu neposredno vodi u ostavku. U tom slučaju čelnik pobjedničke stranke bit će pozvan formirati vladu, a zastupnici glasovati o povjerenju novoj vladi. 

Cabinet Manual rješava ustavnu zagonetku o formiranju vlade u slučaju da izbori ne rezultiraju apsolutnom većinom za pojedinu stranku u Donjem domu. Aktualna vlada ostaje na dužnosti, osim ako (i dok) premijer ne preda svoju ostavku i ostavku svoje vlade monarhu. Aktualna vlada ima pravo čekati dok se novi Parlament ne sastane, kako bi se vidjelo može li ona dobiti povjerenje u Donjem domu, ali od nje se očekuje da podnese ostavku ako postane jasno da neće moći dobiti povjerenje te ako postoji jasna alternativa.

U Velikoj Britaniji nema pravila o tome da se najvećoj stranci daje tzv. »prvi potez«, šansa za sastavljanje vlade. Svatko može pregovarati sa svima ostalima i nitko ne treba nikoga čekati. To znači da se i stranku s najvećim brojem glasova može poslati u oporbu.^[18] 

 Priroda formirane vlade u Parlamentu bez apsolutne većine ovisit će o dogovoru političkih stranaka i stranačkim sporazumima. Cabinet Manual tumači da se iz parlamenta bez apsolutne većine mogu formirati tri oblika vlade: manjinska jednostranačka vlada, gdje stranka može (premda ne i nužno) biti poduprta nizom ad hoc sporazuma,^[19] utemeljenih na zajedničkim interesima; formalni međustranački sporazum^[20] i formalna koalicijska vlada od ministara iz više od jedne političke stranke koja upravlja većinom u Donjem domu (Konzervativno - Liberalnodemokratska vlada 2010. godine).^[21]

U zbilji njemačkog parlamentarnog sustava predsjednik SR Njemačke predlaže za kancelara osobu koja, na temelju objavljenog pisanog Koalicijskog sporazuma zaključenog u prethodnom postupku formiranja vlade, prije započinjanja formalnog Ustavom propisanog postupka, dokazuje da uživa apsolutnu većinu svih zastupnika u Bundestagu. U Velikoj Britaniji ustavna se zagonetka o formiranju vlade u slučaju da izbori ne rezultiraju apsolutnom većinom za pojedinu stranku u Donjem domu, rješava ustavnom konvencijom. Od aktualne vlade očekuje se da podnese ostavku ako postane jasno da neće moći dobiti povjerenje Donjeg doma, te ako postoji jasna alternativa. 

U Republici Hrvatskoj predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika (čl. 98. Ustava). Koliko će konzultacije trajati, nije Ustavom propisano, no ni u njemačkom primjeru nije određen rok u kojemu predsjednik predlaže kancelara Bundestagu. Ustav predviđa konzultacije, provedbu neformalnog prethodnog postupka za formiranje vlade. Takav postupak u praksi čine istražni i koalicijski razgovori i završni dogovor vidljiv u Koalicijskom sporazumu (SR Njemačka) ili na listi potpisa većine svih zastupnika (Republika Hrvatska). Povjeravanje mandata za sastavljanje vlade bez dokaza o obavljenim konzultacijama u prethodnom postupku (liste potpisa), čelniku koalicije koja na izborima dobije najviše glasova (relativnu većinu), bilo bi neustavno.

[1] Article 69(2): The tenure of office of the Chancellor or a Minister end in any event on the assembly of a new House of Representatives (Bundestag); the tenure of office of a Minister also end on any other termination of the Chancellor's tenure of office.
[2] Izbor kancelara u Bundestagu (čl. 63. Ustava SR Njemačke iz 1949.) temeljna je norma (Grundnorm) ustavnog sustava.
[3] Jean-Claude Colliard, Les mutations de l'opération électorale: élection des représentants ou élection des gouvernants, str. 220, S. Milacic, La démocratie représentative devant un défi historique, Bruylant, 2006.
[4] Od 225 Vlada SR Njemačke, od 1946. do početka 21. stoljeća, samo je 13 manjinskih (samo jedna je potrajala cijelo razdoblje legislature), jedva 5,7 %. Olivier Duhamel, Droit constitutionnel, t. 2.: Les Démocraties, Le Seuil, Paris, 2000., str. 245.
[5] Armel Le Divellec, Le gouvernement parlamentaire en Allemagne, L. G. D. J., 2004., str. 161.
[6] W. J. Patzelt, Parlamentarismus, Politische Bildung, br. 2, 1996., str. 26.
[7] Jean-Claude Colliard, op. cit., str. 224. Vidjeti: W. Bagehot, The English Constitution, Chapman and Hall, 1867.
[8] Nakon parlamentarnih izbora u Belgiji državni poglavar na kraljevske konzultacije prima predsjednike oba doma Parlamenta i predsjednike glavnih političkih stranaka. Međutim, kralj određuje iskusnog političara za tzv. »informatora« ako izborni rezultati nude više mogućnosti za formiranje vlade ili ako bi formiranje nove vlade bilo teško utvrditi. Informator prikuplja informacije od raznih stranaka o stajalištima i željama za formiranje nove vlade i provjerava kako se može oblikovati većina i s kojim partnerima. Izvještava kralja i savjetuje ga o imenovanju tzv. »formatora«, mandatara za sastav vlade. http://www.belgium.be/fr/la_belgique/pouvoirs_publics/autorites_federales/gouvernement_federal/formation_gouvernement/, pristup 1. 10. 2015.
[9] Ministre imenuje Predsjednik prema obvezujućem prijedlogu izabranog kancelara.
[10] Članak 4. Geschäftsordrnung des Deutschen Bundestages, https://www.bundestag.de/bundestag/aufgaben/rechtsgrundlagen/go_btg/go02/245156, pristup 1. 10. 2015.
[11] The Cabinet Manual, 1st edition October 2011.
[12] The Cabinet Manual, 1st edition October 2011., str. 2.
[13] Fixed-term Parliaments Act 2011, s.1(3).
[14] Representation of the People Act 1983., Schedule 1, par. 1.
[15] G. Browna tada su napadali, iznoseći da je na br. 10 zapravo »squatting« (nelegalna okupacija zgrade). Ostaje vidjeti hoće li ili ne ti primjeri biti promatrani u budućnosti kao oni koji su utemeljili ustavnu konvenciju.
[16] Ako vođe političkih stranaka uključene u bilo kakve pregovore zatraže potporu Državne službe (engl. Civil Service), tu potporu može organizirati samo tajnik Kabineta, uz ovlast predsjednika vlade. Ako predsjednik vlade odobri bilo kakvu potporu, ona će biti usmjerena i pružena na osnovi jednakosti za sve uključene stranke, uključujući i stranku koja je trenutno na vlasti. Državna služba nastavit će savjetovati aktualnu vladu na uobičajen način. Nakon izbora u svibnju 2010., premijer je ovlastio Državnu službu za pružanje takve potpore u pregovorima među političkim strankama.
[17] Vidjeti odlomke 2.27.-2.34., The Cabinet Manual, 1st edition October 2011.
[18] Primjerice, u siječnju 1924., kada su zastupnici Liberala (159) s Laburistima (191) poslali Konzervativce (258) Stanleya Baldwina. Uspostavljena je manjinska Vlada R. MacDonalda, prvog laburističkog premijera, ali je kratko trajala, do listopada 1924. David Butler, Governing without a majority, 2nd edn., Macmillan, 1987., str. 45.
[19] Novi Prvi ministar može odlučiti ne tražiti koaliciju ni s kojom drugom strankom, već se osloniti na tzv. confidence- and -supply sporazum s manjim saveznicima. To znači da će manje stranke podržati vladu u financijskim pitanjima (državni proračun) i prigodom glasovanja o povjerenju, bez čega bi vlada pala. Manje stranke neće dobiti ministarske položaje, ali mogu očekivati koncesije za njihove određene politike. Moguća je i manjinska koalicija kada vladajuća stranka sklopi formalan sporazum s manjom strankom, ali zajedno nemaju većinu, moraju tražiti potporu u Donjem domu prigodom svakog glasovanja.[20] Primjerice, pakt Liberala-Laburista u razdoblju od 1977. do 1978.
[21] Briefing Paper Number 04951, 8 May 2015., Hung parliaments in the twentieth century, Lucinda Maer, House of Commons Library.Primjerice, većinski koalicijski sporazum (više od 323 zastupnika u Donjem domu) između Konzervativaca i Liberalnih demokrata (2010.-2015.) sklopljen je u samo pet dana nakon parlamentarnih izbora zbog straha da će financijsko tržište reagirati negativno ne dobije li Britanija brzo novu vladu.