1. Uvod

Izborna kampanja je važan dio nastupa političkih stranaka i nezavisnih kandidata na izborima za članove predstavničkih tijela od državne do lokalne razine i koncentrirana je u razdoblju koje prethodi izborima.¹ U njoj političke stranke i kandidati iznose svoje izborne programe upućujući ih javnosti - biračima. Izborna kampanja je u tom smislu uređena pravilima izbornog zakonodavstva, ponajprije u smislu zabrane nelojalne agitacije i nedopustivog nastupanja političkih stranaka kako bi se osigurao fair play u tom, politički gledano, jednom od najvažnijih dijelova izbora. To uređenje uz bogatu praksu ustavnih sudova pojedinih država, obuhvaća i financijski aspekt predizborne kampanje.

Razvidnost izvora, iznosa kao i načina trošenja financijskih sredstava kandidata, odnosno političkih stranaka u izbornoj kampanji, važan je čimbenik nadzora javnosti u izbornom procesu. Istovremeno, ovdje se ogleda i stvarni stupanj demokratičnosti izbora.² Uređenje financiranja izborne kampanje ima opravdanje u nastojanju da se ograniči nesrazmjerni utjecaj bogatih pojedinaca te posebnih interesnih skupina, zloporaba javnih sredstava i korištenje financijskog utjecaja na ishod izbora jer bi on na taj način odstupao od stvarnog raspoloženja biračkog tijela, a pojedine političke stranke bile bi dovedene u povoljniji položaj. Izborna zakonodavstva suvremenih demokratskih država precizno uređuju i financijski aspekt izborne kampanje neovisno o razini izbora o kojoj se radi, sve u svrhu osiguranja transparentnosti toga dijela izbora. Za to postoje etički, psihološki, ali i gospodarski razlozi jer život pokazuje da unatoč etičkom kodeksu demokratskog društva koji je i u pojedinim državama duge demokratske tradicije više, odnosno manje izražen, sudionici izbora uvijek imaju motivaciju za uključenje i investiranje što je moguće većeg novca u njihovu političku pobjedu. Akumulacija sredstava u tu svrhu katkad ne preza od novčane potpore iz svih izvora, kako dopuštenih, tako ponekad i onih koji su zabranjeni, poput tzv. opranog novca. U tom smislu zapaža se zakonitost da će kandidati i stranke koje financijski ovise o svojim sponzorima čvršće zastupati njihove posebne interese na štetu općih političkih interesa birača.³

Osobito u posljednjih tridesetak godina u zemljama zapadne demokracije postavljaju se određena zakonska ograničenja, koja političke stranke, odnosno kandidati trajno nastoje zaobići i angažirana sredstva na izborima prikazati u drukčijem svjetlu, nego stvarnom. Razlog tome je u činjenici da su troškovi stranačkih kampanja 1970-ih i 1980-ih posvuda u svijetu značajno porasli, čineći tradicionalne izvore stranačkih prihoda (članarine, kotizacije stranačkih skupova i dr.) potpuno nedovoljnim. Kao reakcija na niz korupcijskih skandala vezanih uz slučajeve davanja novca privatnih korporacija političkim strankama i pojedinim kandidatima, ograničenja su se unosila u zakone u sklopu izbornog zakonodavstva, ali i u zakone o političkim strankama. No, bilo je i drukčijih pristupa: primjerice, u Švedskoj gdje se zahvaljujući političkoj kulturi sredine započelo s javnim financiranjem stranaka i izbora sredstvima iz Državnoga proračuna.⁴

Osim pravnog uređivanja izvora financiranja političkih stranaka, sve se više pravno uređivalo i mogućnosti oglašavanja kandidata i političkih stranaka u medijima, osobito televiziji. Većina država današnjice ne dopušta slobodno kupovanje televizijskih termina namijenjenih stranačkoj izbornoj promidžbi i to iz razloga što je pitanje nastupanja stranaka i kandidata u televizijskom programu uređeno u namjeri da se svima omogući jednak pristup ovom doista najutjecajnijem mediju.⁵

Uvođenjem ograničenja u financiranju izbornih kampanja i predstavljanja političkih programa kako političkim strankama tako i kandidatima, i u ovom segmentu pravnog sustava štiti se načelo vladavine prava, što je od osobite važnosti iz razloga što upravo parlamentarni izbori i izborna kampanja prethode konstituiranju zakonodavne vlasti, dok predsjednički prethode konstitutiranju vrhovne izvršne vlasti, koje će zajedno, u razdoblju koje će uslijediti nakon izbora biti pozvane svojim djelovanjem štititi to načelo.

2. Temeljna načela financiranja izbornih kampanja

2.1. Ograničenja

Kako bi se financiranje izbornih kampanja dovelo u legitimne okvire, u demokratskim izbornim zakonodavstvima postavljaju se općenita ograničenja koja se mogu svrstati u različite grupe. Zakonom se onemogućavaju koruptivna djelovanja u izborima. Učinkovito sankcioniranje u funkciji prevencije postiže se propisivanjem depozita koje kandidati na izborima moraju položiti, ali koji im neće biti vraćeni budu li svojim djelovanjem i nastupom na izborima prekršili odredbe izbornog zakona. Propisuje se da su kandidati i političke stranke dužni otkriti iznose i izvore financiranja izborne kampanje, postavljaju se ograničenja u visini sredstava koja mogu u tu svrhu utrošiti političke stranke, kao i kandidati za predsjednika, odnosno za parlament.

Ograničavanje visine priloga izbornim kampanjama, susrećemo, primjerice u Francuskoj, Grčkoj, Indiji, Izraelu, Japanu, Južnoj Africi, Portugalu, Rusiji, SAD-u, Španjolskoj, te Turskoj. Ipak, često se govori da je ograničavanje sredstava koja se po kandidatu smiju potrošiti u izbornim kampanjama nelogično i neučinkovito. Prigovara se nepostojanju komplementarnih ograničenja kojima bi se maksimi-rala sredstva koja u kampanju smiju uložiti političke stranke, jer se ističe da su u suvremenim uvjetima izborne kampanje u odgovornosti političkih stranaka barem onoliko koliko i kandidata, ako ne i više.

Činjenica je da nepostojanje konzistentnih i komplementarnih ograničenja predstavlja mogućnost za manipulacije prikrivanjem, odnosno krivim prikazivanjem podataka. Ipak, posebno se zabranjuju određene vrste priloga, posebno onih koji dolaze iz inozemstva, ali i onih koje bi uplaćivala razna državna (javna tijela) ili službe, odnosno ako ne bi naplaćivala svoje usluge. Isto tako uređuje se sudjelovanje kandidata u emisijama na televiziji i radiju, te zastupljenost njihove promidžbe u drugim medijima u smislu besplatnog nastupa kandidata i stranaka na izborima,⁶ te drugih olakšica poput oslobađanja od plaćanja poštanskih troškova za pošiljke kandidata, besplatnih mjesta za lijepljenje promidžbenih plakata, besplatne uporabe javnih prostora i zgrada za političke skupove. Poseban dio ovog uređenja predstavlja propisivanje kazni za one sudionike izborne kampanje koji krše pravila o njezinu financiranju.⁷

Unatoč dobrim namjerama kojima su bili motivirani, zakoni kojima se uređuju ključna pitanja financiranja političkih kampanja pokazali su se u mnogim slučajevima kao nagazne mine iz razloga što su uključivali odredbe o javnom financiranju, trošenju, ograničenjima i zabranama u plaćenoj političkoj promidžbi na televiziji i drugim medijima, zadirući time u neke od temeljnih sloboda i prava zajamčenih ustavima. Ustavni, odnosno vrhovni sudovi pojedinih država, osobito onih s federativnim uređenjem, bili su suočeni s odlučivanjem sadržavaju li takvi zakoni zapravo proturječna načela fair playa u izborima i slobode izražavanja misli. Zato traganje za jedna-košću među strankama vodi ograničenjima koja se ponekad proglašavanju protuustavnima jer se u krajnjoj liniji svode na ograničavanje slobode govora. Takve sudske, odnosno ustav-nosudske odluke donesene su, primjerice u Australiji, Kanadi, Češkoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji, te SAD-u.

U SAD-u je 1976. Vrhovni sud u predmetu Buckley v. Valeo ukinuo ograničenja u financiranju vlastite izborne kampanje kandidata za Kongres jer su po njegovu shvaćanju bila protivna Prvom amandmanu o slobodi govora.8 Slična je odluka donesena i 1996. u predmetu Colorado v. Repub- Hcan kad su ukinuta odgovarajuća ograničenja u kampanjama za senatske izbore.9 U Saveznoj Republici Njemačkoj je savezni Ustavni sud 1968. ograničio donacije političkim kampanjama stranaka sa 200.000, koliko je dopuštao Zakon o političkim strankama iz 1967., na svega 20.000 njemačkih maraka. Financiranje političkih stranaka iz proračuna ograničeno je Odlukom saveznog Ustavnog suda i 1992. kad je odlučeno da političke stranke ne smiju ostvarivati više od 50% svojih prihoda financiranjem iz državnog proračuna. Stranke su prema ovom gledištu morale biti »slobodne od države«, pa njihovo javno financiranje više nije smjelo biti ograničeno isključivo u svrhu izborne kampanje. Tako su bile ukinute i odredbe posebnog Zakona iz 1988. o posebnom financiranju malih i siromašnih stranaka što im je davalo priliku za jednakost u izgledima (Chancengleichheit), jer bi takve odredbe kršile načelo jednakosti u njihovom djelovanju propisano člankom 21. Ustava (Grundgesetz).¹⁰ Ipak, odlukom saveznog Ustavnog suda 1986. određeno je da se glede političkih zaklada (Stiftungen) ne smije smatrati da pripadaju vlastitim političkim strankama, te se stoga na njih ne odnose propisi o financiranju političkih stranaka.

2.2. Zaobilaženje i neprimjenjivanje propisa

Valja ukazati i na činjenicu da prereguliranost pitanja financiranja izbornih kampanja i političkih stranaka uopće, onemogućuje djelotvoran nadzor nad provođenjem i poštivanjem odgovarajućih propisa od strane političkih stranaka i kandidata. Iskustvo mnogih zemalja pokazuje da se zakonima o financiranju različitih političkih ciljeva (pa tako i izbornih kampanja, op. a.) nisu uspjeli osigurati ciljevi zbog kojih su ti zakoni bili doneseni.

Prije svega, pojedine su odredbe ponekad nepotrebne, što često ima za posljedicu da ih se u praksi svjesno zaobilazi i ne primjenjuje. Primjer za takav propis nalazimo u talijanskom zakonodavstvu gdje se propisuje da davatelj i primatelj moraju zajednički prijaviti predsjedniku Zastupničkog doma (Camera dei deputat^ prilog koji prelazi iznos od 10 milijuna lira, što se u praksi gotovo nikada ne čini.11 Da bi se spriječilo takva kršenja zakona, od velikog je značaja uloga specijaliziranih stručnjaka, novinara, znanstvenika koji zajedno imaju ulogu u otkrivanju neprimjenjivanja zakona i obavještavanju javnosti o tome, kako financiranje političkih ciljeva ne bi bilo obavijeno velom tajne, šutnje i ravnodušnosti.

U dobrom dijelu suvremenih demokratskih država u izbornim zakonima, odnosno zakonima o političkim strankama, postoji zabrana financiranja političkih stranaka i njihovih izbornih kampanja i drugih aktivnosti iz inozemstva.12 Međutim, odvojeno od mogućih zabrana donacija iz inozemstva moguće su i zloporabe nepreciznih zakonskih odredaba koje, u stvari, predstavljaju rupe zbog kojih i čitava zakonska zabrana dolazi u pitanje. Jedan od takvih slučajeva predstavlja i razlikovanje inozemnog i domaćeg izvora financiranja. To pitanje postaje posebno aktualno u slučajevima međusobnih odnosa država članica Europske unije. Naime, česte su značajne iznimke i oslobođenja od zabrana u državama članicama Europske unije za političke donacije koje dolaze iz drugih država članica Europske unije ili od same Europske unije. U tom smislu pojedine države članice Europske unije u primjeni domaćih propisa o financiranju izbornih kampanja u vlastitoj državi, nalaze se ograničene pravom Europske unije.

Postavlja se i pitanje jesu li strane tvrtke koje posluju u državi primateljici strane ili domaće? Takve strane tvrtke su izuzete od zabrana na donacije iz inozemstva u Kanadi, Rusiji¹³ i SAD. Trebaju li se dijelovi domaće tvrtke u inozemstvu smatrati stranim subjektom? U Njemačkoj, primjerice, dopušta se financiranje izbornih kampanja i političkih stranaka od takvih tvrtki ako su iznad 50% u vlasništvu njemačkih tvrtki ili građana. Nadalje, smatraju li se pripadnici etničkih dijaspora u inozemstvu inozemnim subjektom? U državama gdje je takvih novčanih priloga strankama mnogo, redovito nema zabrana na primanje sredstava iz inozemstva u cilju financiranja političkih stranaka.¹⁴ Ipak, poneki zakoni nastoje funkcionalno olakšati zabrane, odnosno dozvole financiranja političkih kampanja iz inozemstva: u Njemačkoj su dopušteni manji novčani prilozi iz inozemstva do 1.000 njemačkih maraka, dok se u Francuskoj, Kanadi i Portugalu zabrana odnosi na donacije stranih vlada, odnosno državnih tijela.

Glede objavljivanja podataka o sredstvima investiranim u izbornu kampanju pojedine države imaju različite pristupe. Većina država zahtijeva objavljivanje podataka o sredstvima koja su političke stranke utrošili u svoju kampanju,¹⁵ no ima i onih koje doduše zahtijevaju podnošenje takvih podataka odgovarajućim državnim tijelima, ali gdje ne postoji obveza javnog objavljivanja tih podataka.¹⁶ Ima i država koje ne zahtijevaju objavu ovih podataka od političkih stranaka, već to zahtijevaju od samih kandidata, te onih u kojima ne postoje nikakve obveze objavljivanja podataka o sredstvima utrošenim u izbornu kampanju.¹⁷

3. Hrvatsko zakonodavstvo i izborna kampanja

3.1. Manjkavosti i nedorečenosti

Sve do donošenja Zakona o financiranju izborne promidžbe za izbor predsjednika Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 105/04) uređenje financiranja izbornih kampanja predstavljalo je pravnu prazninu, a u pogledu saborskih i lokalnih izbora ono to velikim dijelom predstavlja i danas. Uređeno je općenito financiranje političkih stranaka koje je dijelom autonomno, a dijelom proračunsko, ali ne postoje ograničenja u financiranju izborne kampanje. Izborni zakoni od 1990.18 do danas sadržavali su jedino odredbe o pravu na jednaku naknadu troškova izborne kampanje post festum. Tek je 1999., prilikom pripremanja novog izbornog zakona Stručna radna skupina za izradu okvirnog prijedloga i temeljnih instituta izbornog zakonodavstva Republike Hrvatske predložila polazišta za uređenje financiranja izborne kampanje u budućem izbornom zakonu.

Bilo je predloženo da bi se trebalo propisati da svaka stranka, odnosno koalicija koja sudjeluje u izborima mora, najkasnije na dan početka izborne promidžbe, objaviti koliko sredstava namjerava potrošiti na izbornu kampanju, da poduzeća u većinskom vlasništvu države ne bi smjela poklanjati sredstva za izbornu kampanju niti na bilo koji drugi način podupirati neku stranku, te da strani državljani i strane tvrtke ne bi smjeli financijski pomagati stranke koje sudjeluju na izborima.¹⁹ Predloženo je i da bi svaka stranka, odnosno koalicija, Državnom izbornom povjerenstvu bila dužna podnijeti račun u roku 30 dana od dana izbora. Ove podatke Državno izborno povjerenstvo bilo bi dužno objaviti u sredstvima javnog priopćavanja. Konačno, predloženo je da bi izborne liste (stranačke, koalicijske i neovisne) imale pravo na podmirenje troškova izborne kampanje kako je već bilo propisano u ranijem izbornom zakonu iz 1992. godine.²⁰ Od svih navedenih prijedloga usvojen je jedino ovaj posljednji koji statuira prava političkih stranaka, dok su ostali koji su strankama nametali obveze bili izostavljeni.

3.2. Izborna kampanja predsjedničkih izbora i njezino financiranje

U izborima za predsjednika Republike 2000. godine nije bilo Etičkog povjerenstva jer ono kao posebno tijelo za nadzor izbora nije zakonom predviđeno u tim izborima, baš kao što ni u tom izbornom zakonu nema obveza objavljivanja podataka o troškovima kampanje. Stoga je došlo do paradoksalne situacije da je većina kandidata na predsjedničkim izborima na upite novinara tko im financira izbornu kampanju lakonski odgovarala - prijatelji, ne otkrivajući tko su oni i o kojim se iznosima radi.²¹ Pored toga, mediji su naglašavali da nisu objavljivali izborne poruke izvan onih koje su svim kandidatima zajamčene kao besplatne, ukoliko nisu bile unaprijed plaćene.

Osim državnih tijela - Državnog izbornog povjerenstva odnosno Etičkog povjerenstva - i nevladine udruge prema Zakonu o izborima za Hrvatski sabor²² (Nar. nov., br. 69/03 - proč. tekst) imaju formalnu zakonsku mogućnost praćenja izbornog postupka. Ona se ne odnosi samo na tehničku provedbu izbora i rad pojedinih tijela izbornog postupka, već su nevladine udruge ovlaštene i u širem smislu pratiti cjelokupni izborni proces i sve aspekte nastupanja pojedinih sudionika u njemu. To se osobito odnosi na izbornu kampanju kako bi ona bila što transparentnija. Zamišljeno je da svaki dio izbornog postupka i izborne kampanje, tako i njezina financiranja, bude podvrgnut očima javnosti. Državno izborno povjerenstvo, kao uostalom i političke stranke i kandidati, redovito tijekom izbora saziva konferencije za novinare, pa se komunikacija s javnošću ostvaruje i na taj način.

Valja naglasiti da nijedan od izbornih zakona u Republici Hrvatskoj ne ograničava ukupan iznos koji neka politička stranka može potrošiti na financiranje izborne kampanje, o bilo kojim izborima se radilo (predsjednički, parlamentarni, lokalni). Tek je novim izbornim zakonom za Hrvatski sabor iz 1999. godine propisana obveza političkih stranaka koje su istakle liste za izbor zastupnika za Sabor da do početka izborne promidžbe objave okvirne podatke o visini i izvoru vlastitih sredstava koje namjeravaju utrošiti za izbornu promidžbu. Također, odgovarajuće podatke o visini i izvoru vlastitih sredstava za izbornu kampanju dužni su do početka izborne promidžbe objaviti i nositelji neovisnih lista, te kandidati za zastupnike pripadnika nacionalnih manjina.

3.3 Novi Zakon o financiranju izborne promidžbe za izbor predsjednika RH

Novim Zakonom, donesenim u hitnom postupku, ali prilično manjkavim i nedovoljnim za ozbiljan i djelotvoran nadzor države i njezinih tijela nad iznosima, porijeklom i tošenjem sredstava primljenih i namijenjenih financiranju izborne promidžbe, u članku 1. postulira se da se njime uređuje način prikupljanja sredstava za financiranje izborne promidžbe, te aktivnosti koje se smatraju izbornom promidžbom za izbor predsjednika Republike Hrvatske. U tom smislu, sukladno članku 2., izborna promidžba financira se iz vlastitih sredstava, te darova domaćih fizičkih?²³ i pravnih osoba, ali se ne propisuje što predstavljaju vlastita sredstva, odnosno o kakvim se donacijama radi, te koji bi bio njihov maksimalni iznos. Naprotiv, slijedi odredba da kandidati koji na izborima ostvare zakonom propisani postotak glasova, a to je najmanje 10%, imaju pravo na naknadu troškova izborne promidžbe iz Državnog proračuna, sukladno zakonu i odluci Vlade Republike Hrvatske.

Člankom 3. novog Zakona uvode se neka od uobičajenih ograničenja za pokriće troškova izborne promidžbe, te za darove u novcu, drugim sredstvima i uslugama koji se ne smiju primati od:

• stranih država i stranih političkih stranaka, stranih fizičkih i pravnih osoba,
• javnih poduzeća, pravnih osoba s javnim ovlastima i poduzeća u većinskom vlasništvu države te drugih pravnih osoba u kojima Republika Hrvatska, odnosno jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinsko vlasništvo nad dionicama odnosno udjelima, te javnih i drugih ustanova u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave,
• udruga radnika i poslodavaca,
• udruga, zaklada i fundacija koje zastupaju ili predstavljaju državni dužnosnici ili lokalne i područne (regionalne) samouprave i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima, vjerskih zajednica, humanitarnih te drugih neprofitnih udruga i organizacija,
• proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave,
• trgovačkih društava u vlasništvu ili u suvlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave,
• ustanova kojima je osnivač država ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Sadržaj članka 4. Zakona ne upućuje da bi se njime postavljala ograničenja ako se njime propisuje da se sredstva za izbornu promidžbu mogu koristiti za sve troškove kandidata, to znači za organizaciju promidžbenih manifestacija, izradu i distribuciju promidžbenih materijala, televizijskih i radijskih spotova te za ostalu medijsku promidžbu. Sva ova sredstva bila bi namijenjena za navedene troškove i bez takve odredbe. Međutim, sukladno članku 5. Zakona, kandidati za izbor predsjednika Republike Hrvatske u izbornoj promidžbi ne smiju koristiti sredstva Državnog proračuna ili proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koja kao dužnosnici Republike Hrvatske i ovlašteni lokalni dužnosnici koriste u obavljanju svojih dužnosti (sredstva iz redovite djelatnosti), osim ako je to dopušteno posebnim propisom kojim je propisana fizička zaštita dužnosnika. Također, sredstva za izbornu promidžbu ne mogu se koristiti za financiranje pojedinih projekata u svrhu dobivanja izbornih glasova čije se dovršenje uvjetuje glasovanjem za određenog kandidata.

Konačno, člankom 6. Zakona propisuje se da se privremena izvješća o izvorima prikupljenih sredstava za troškove izborne poromidžbe moraju biti predana Državnom izbornom povjerenstvu najkasnije sedam dana prije dana održavanja izbora. Državnom izbornom povjerenstvu kandidati su dužni u roku 15 dana od održavanja izbora dostaviti podatke o visini i izvoru utrošenih sredstava koja su koristili za izbornu promidžbu, a ono će te podatke objaviti u roku od osam dana od primitka u Narodnim novinama i drugim sredstvima javnog priopćavanja. Kandidati imaju pravo podnijeti prigovor o povredi odredaba tog Zakona Državnom izbornom povjerenstvu u roku 48 sati od dana objave tih podataka u Narodnim novinama. Državno izborno povjerenstvo ionako nema nikakvih represivnih ovlasti, te je objava navedenih podataka i njihovo prepuštanje sudu javnosti sve što ono može učiniti. Kako je prethodno istaknuto, Zakon o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 22/92, 42/92 i 71/97 - isp.) ne sadržava odredbe kojima bi se utemeljilo Etičko povjerenstvo kakvo postoji prema Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, te koje, sastavljeno od uglednih članova pod predsjedanjem predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vrši izvanupravni nadzor pravilnosti izbora, te time i izborne promidžbe. Ipak, ustavnost i zakonitost svih, pa tako i predsjedničkih izbora nadzire Ustavni sud Republike Hrvatske, što su ovlasti koje proizlaze iz Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Ima li se u vidu ono što je prethodno izneseno o nadzoru financiranja izborne promidžbe u razvijenim demokracijama, novi Zakon o financiranju izborne promidžbe u predsjedničkim izborima, upravo zbog izostanka odredaba o represivnim ovlastima određenih državnih tijela, prije svega Državnog izbornog povjerenstva, ostao je udaljen od rješenja i ograničenja kakva su nužna u izbornom procesu u suvremenom demokratskom političkom sustavu koji zahtijeva transparentnost i odgovornost. Vjerujemo da će odredbe posebnih zakona kojima će se urediti financiranje izborne kampanje u parlamentarnim i lokalnim izborima pružiti stroža rješenja i učinkovitiji nadzor državnih tijela.

1 Šira izlaganja o financiranju izborne kampanje vidjeti u članku M. Jelušić: »Financiranje izborne kampanje i hrvatsko izborno zakonodavstvo«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 6/2001.
2 Usp. Arend Lijphart: »Demokracija u pluralnim  društvima«, Globus, Zagreb, 1992., str. 19 i dalje
3 Tako je Waldemar Besson pisao: »Još sumnjivije je, međutim, kada pojedinačne, posebno velike udruge zadobiju prevelik utjecaj. One političku moć postižu prisiljavajući jednu ili više političkih stranaka da zadovolje njihove želje prije nego ostalima. Onoga tko raspolaže velikim brojem biračkih glasova, ili tko je financijskim potporama postao bezuvjetno potreban toj stranci, uzet će prije u obzir negoli druge. To može dovesti do toga da u općedruštvenom kompromisu daleko snažnije sudjeluju pojedinačne udruge, nego neki drugi koji su slabije organizirani i koji su skromnijih interesa ali koji upravo u demokraciji imaju pravo da budu uzeti u obzir.« Waldemar Besson, Gotthard Jasper. »Temeljni pojmovi moderne demokracije - sastavnice slobodnjačkog državnog uređenja«, Panliber, Osijek-Zag-reb-Split, 1998., str.47; usp. Holli A. Semetko, Jay G. Blumler, Michael Gurevitch, David H Weaver: » The Formation of Campaign Agendas: A Comparative Analysis of Party and Media Roles in Recent American and British Elections«, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers, Hillsdale, New Jersey, Hove, London, 1991., str. 5.-10.
4 lako je proces ograničavanja sredstava koja političke stranke smiju potrošiti u izbornoj kampanji u Švedskoj započeo još 1960-ih godina, uvođenje javnog financiranja političkih stranaka bilo je motivirano tezom da političke stranke vrše značajnu funkciju u demokratskom procesu, te da je u tom smislu i obveza društva da materijalno podupre njihovo djelovanje. Tako se i u Austriji, Italiji, Njemačkoj, te konačno i u Hrvatskoj političke stranke velikim dijelom financiraju iz državnog proračuna. Ralph L. Holsinger: »Media Law«, New York, 1991., str. 494.-554.;
5 Helmut Bauer: »Sloboda medija i javno mnijenje«, Panliber, Osijek- Zagreb-Split, 1997., str. 78.-88.
6 Vidjeti: Ralph L. Holsinger. »Media Law«, c., I.c.
7 Vidjeti: Michael Pinto-Duschinsky: »Handbook on Funding of Parties and Election Campaigns«, International IDEA, Stockholm, 2001.; vidjeti i Internet adresu: http://www.idea.int
8 I. amandman na Ustav SAD-a iz 1791. glasi: Kongres neće donijeti nikakav zakon koji bi se odnosio na uspostavljanje vjere ili zabranu njezina slobodnoga ispovijedanja, ili na ograničavanje slobode govora ili tiska (istaknuo M. J ), ili prava građana na mirno okupljanje i na upućivanje peticija Vladi radi ispravljanja nepravdi. Vidjeti: Ustav Sjedinjenih Američkih Država, Panliber, Osijek, 1994., str. 41
9 Pinto-Duschinsky: »Handbook c., str.10.-13.
10 Vidjeti: Klaus von Beyme: »Politički sustav Savezne Republike Njemačke«, Panliber, Osijek- Zagreb-Split, 1999., str. 110.-122. Radi se o Odluci Saveznog Ustavnog suda (BVerfGE 85: 264 ft) iz 1992. koja je postala pravnopolitičkom senzacijom jer je u njoj Ustavni sud napustio ranije razlikovanje tzv. organizacijskih troškova i tzv. troškova izbornih utrka. O ovoj je odluci potvrđena relativna gornja granica državnoga subvencioniranja političkih stranaka kao suma vlastitih sredstava koje političke stranke moraju samostalno pribaviti. Izjednačenje prilika (Chancengleicheit) kao institut Zakona o političkim strankama proglašeno je nepravednim. Vidjeti i Grundgesetz fur die Bundesre-publik Deutschland, Bundeszentrale fur politische Bildung, Bonn, 1999. str. 22.
11 Pinto-Duschinsky: »Handbook o. c., str. 15.
12 Zabranu donacija u političke svrhe iz inozemstva poznaju zakonodavstva Argentine, Brazila, Dominikanske Republike, Ekvadora, Gane, Hondurasa, Indije, Japana, Kanade, Malezije, Meksika, Paragvaja, Poljske, Rusije, Senegala, SAD-a, Južne Koreje, Tajvana, Turske, kao i Ukrajine. Djelomičnu zabranu financiranja iz inozemstva poznaju: Bolivija, Costa Rica, Čile, Francuska, Izrael, Njemačka, Nikaragva, Portugal, Španjolska, Velika Britanija. Zabranu međutim ne poznaju Australija, Belgija, Češka, Danska, Finska, Grčka, Guatemala, Italija, Jamajka, Južna Afrika, Nizozemska, Novi Zeland, Norveška, Švedska, Švicarska i dr. Vidjeti: Pinto- Duschinsky: »Handbook ...«, o. c., str. 18.
13 Ako je inozemni udjel u njima do 30%.
14 U Republici Hrvatskoj u razdoblju nakon 1990. nije bilo zakonskih zabrana na primanje novčane pomoći političkim strankama iz inozemstva od strane Hrvata iz dijaspore (iz SAD, Kanade, Australije, Njemačke, Švicarske itd.). Štoviše, mnoge su hrvatske stranke primale takve donacije ne razlikujući u svojim dokumentima članove iz Hrvatske, odnosno iz drugih država, što je ponekad predstavljalo značajan izvor njihova financiranja. U Njemačkoj, primjerice, postoji izuzetak za donacije iz Danske namijenjene strankama koje predstavljaju etničke Dance u Njemačkoj. Također, prema novom britanskom zakonu uvedena je iznimka koja dopušta donacije iz Irske namijenjene Ulsteru. Vidjeti opširnije: Pinto-Duschinsky: •Handbook ...«, o. c.
15 To su: Argentina, Australija, Belgija, Češka, Danska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Izrael, Japan, Kanada, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Rusija, SAD, Španjolska, Velika Britanija. Vidjeti: Pinto-Duschinsky: »Handbook ...«, o. c., str. 17.
16 Ovdje se ubrajaju Finska, Libanon, Turska, kao i niz latinskoameričkih država.
17 To su, primjerice Južna Afrika, Švedska, Švicarska.
18 Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 22/92, 1/93 i 30/93)
19 Time se nije mislilo zabraniti donacije hrvatskih državljana iz inozemstva jer je takvih donacija svim hrvatskim političkim strankama do sada bilo mnogo, te su one postale manje-više uobičajene.
20 Vidjeti materijal Stručne skupine, str. 12. i 13.
21 Izuzetak je pritom bio predsjednički kandidat Dražen Budiša koji je javnosti podnio na uvid podatke o financiranju svoje izborne kampanje, no izvještaj nije pobudio veći interes u medijima.
22 Zakon o izborima za Hrvatski sabor (Nar. nov., br. 69/03) obuhvaća tekst Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor (Nar. nov., br. 116/99), te njegove izmjene i dopune objavljene u Nar. nov., br. 109/00 i 53/03.
23 Novi Zakon u st. 2. čl. 2. utvrđuje da se ne smatra stranom fizičkom osobom osoba koja uz drugo ima i hrvatsko državljanstvo.