Sud Europske unije sastoji se od tri suda. Europskog suda, Općeg suda, i Službeničkog suda. Svi navedeni sudovi smješteni su u Luxembourgu. Europski sud je najviša sudska instancija Europske unije i ima zadaću osigurati da se u interpretaciji i primjeni Osnivačkih ugovora EU poštuje pravo. Njegova je praksa izvor prava za sve države članice i sve europske institucije.

Europski sud odlučuje o interpretaciji prava Europske unije, a ne o interpretaciji nacionalnog prava, za što su nadležni nacionalni sudovi. Međutim, upravo zbog te razlike mora postojati intenzivna sudska suradnja između Europskog suda i nacionalnih sudova. 

Presude Europskog suda obvezujuće su za sve nacionalne sudove, uključujući i one najviše, poput ustavnih i vrhovnih sudova. To se odnosi na ukupnu sudsku praksu, bez obzira na to o kojoj se državi članici radi. Presuda Europskog suda koja se odnosi na jednu državu članicu, obvezuje sve države članice i sve njihove sudove. Propust suda države članice da primjeni normu prava EU onako kako je interpretira Europski sud može dovesti do osobito teške povrede prava EU i odgovornosti države. Svaki pojedinac u postupku pred nacionalnim sudom može se pozivati na pravo EU i na praksu Europskog suda, a nacionalni sudovi imaju obvezu, koja proizlazi iz Osnivačkih ugovora¹, primjenjivati ih.

Na sudu radi dvadeset osam sudaca koji se biraju na obnovljivi mandat od šest godina. Svaka država članica predlaže jednog suca. Postupak izbora za suca Europskog suda ima dvije faze selekcije. U prvoj fazi, nacionalno stručno povjerenstvo, sastavljeno od istaknutih pravnika iz različitih grana profesije i predstavnika Sabora i Vlade Republike Hrvatske, temeljem javnog natječaja, predlaže kandidata. Nakon toga slijedi postupak pred posebnim sedmočlanim odborom Europske unije, sastavljenim od najuglednijih europskih pravnika, koji najprije ocjenjuju kandidatov životopis i objavljene radove, a nakon toga u razgovoru s kandidatom, koji se većim dijelom vodi na francuskom jeziku, procjenjuju njegove kompetencije. Na kraju, navedeni odbor daje preporuku svim državama članicama da izaberu ili ne izaberu kandidata. Za izbor je potrebna jednoglasna odluka predstavnika svih država članica.

Suci dolaze iz različitih područja pravničke profesije. Među njima ima i profesora prava, i sudaca, i odvjetnika. Ono što im je zajedničko je da su obavljajući svoj pravnički poziv, u pravilu, dulje od dvadeset godina, ostvarili vrhunske rezultate i stekli profesionalni i društveni ugled. 

Rad Suda organiziran je tako da suci podrijetlom iz određene države članice mogu, ali i ne moraju, suditi u predmetima koji se tiču upravo te države članice. Oni su suci Europske unije, a ne pojedine države članice i nemaju nikakvu posebnu ulogu u odnosu na bilo koju državu članicu. Pred Sudom su sve stranke ravnopravne, bez obzira na to radi li se o pojedincima, poduzećima, institucijama EU ili državama članicama. Kad se neki predmet pojavi pred sudom, svi se materijali prevode na francuski jezik i dodjeljuju određenom sudskom vijeću, koje je nemoguće unaprijed predvidjeti.

Europski sud najviši je autoritet za interpretaciju prava Europske unije. U okviru te zadaće, Sud osigurava jedinstvenu interpretaciju prava koja je obvezujuća za nacionalne sudove. Sud odlučuje u sudačkim vijećima od tri, pet ili petnaest sudaca, a može odlučivati i u punom sastavu. Sudska vijeća mogu odlučivati uz mišljenje nezavisnog odvjetnika ili bez njega, već prema okolnostima slučaja. Koje će vijeće odlučivati u pojedinom predmetu i hoće li biti potrebno mišljenje nezavisnog odvjetnika, ovisi o prethodnoj procjeni složenosti pravnih pitanja u konkretnom predmetu, o čemu odlučuje Europski sud u punom sastavu. 

U predmetima u kojima se razvija nova sudska praksa i o pravnim pitanjima o kojima se sud prije nije imao priliku očitovati, najčešće se odlučuje u velikom vijeću od petnaest sudaca uz pravno mišljenje nezavisnog odvjetnika. U predmetima u kojima se ne problematiziraju nova pravna pitanja odlučuje se u vijećima od tri suca. Prijedlog sastava vijeća iznosi sudac izvjestitelj, ali ga plenarna sjednica nakon diskusije može i preinačiti. Sve se to odvija prije odlučivanja o meritumu stvari. Na taj se način unaprijed osigurava da će o najvažnijim pravnim pitanjima i o pravnim pitanjima koja iziskuju razvoj sudske prakse, odlučivati širi sastav suda. Rad sudskih vijeća tajan je i ne postoje izdvojena sudačka mišljenja. Kad se donese presuda, potpisuju je svi suci jednoglasno.

Francuski je radni jezik suda. Svi spisi pisani su isključivo na francuskom jeziku. Rasprave u sudskim vijećima vode se na francuskom jeziku. Na javnim raspravama stranke se mogu Sudu obraćati na svim službenim jezicima EU, budući da se rasprave simultano prevode. Međutim, zapisnik se uvijek vodi na francuskom jeziku. Znanje drugih jezika izuzetno je korisno, ali nije nužno. Izbor samo jednog jezika, konkretno francuskog, kao radnog jezika Suda, omogućuje da suci istinski funkcioniraju kao suci Europske unije i da odlučuju u predmetima bez obzira na to u kojoj je državi članici nastao izvorni spor i bez obzira na to koje se države pojavljuju pred sudom. 

Sucima je na raspolaganju izvrsna pravna infrastruktura. Svaki sudac ima svoj kabinet u kojemu rade i pomažu mu četiri pravna savjetnika. Na Sudu postoji posebni odjel za istraživanje i dokumentaciju koji može istražiti pravne izvore, potrebne za donošenje odluke. Također, izuzetno važno, postoji velika prevoditeljska služba koja sve dokumente priložene sudskom spisu prevodi na francuski jezik, a nakon što presuda bude donesena, s francuskog jezika prevodi presude na sve službene jezike EU, nakon čega se one objavljuju.

Ipak, razlike među njima su znatne. Kao prvo, Sud za ljudska prava u Strasbourgu nije institucija Europske unije, nego međunarodne organizacije koja se zove Vijeće Europe. Taj je Sud nadležan za odlučivanje o povredama ljudskih prava i temeljnih sloboda koje prema pojedincima počine države stranke Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 

Riječ je o sudu međunarodne organizacije koja ima gotovo dvostruko više država članica od Europske unije, što znači da su u njezinom članstvu i države izvan Europske unije, primjerice, Rusija, Armenija i Gruzija. S druge strane, Europski sud u Luxembourgu je jedna od institucija EU i nadležan je za interpretaciju prava Europske unije. Tu može biti riječi o zaštiti tržišnih sloboda poput slobode kretanja robe, slobode pružanja usluga, slobode kretanja ljudi ili kapitala, o zaštiti tržišne utakmice, ali i o sporovima između Komisije i država članica o tome je li država počinila povredu prava EU ili ne. Sud, također, odlučuje i o sporovima između institucija EU, kao i o žalbama protiv presuda Općeg suda. Drugim riječima, nadležnost Luxembourga ratione materiae višestruko je šira od nadležnosti Strasbourga, te gotovo da nema pravnog pitanja koje se ne može pojaviti u sporu. 

Drugo, nadležnost suda u Strasbourgu je supsidijarna, a nadležnost suda u Luxembourgu originalna. To znači da sud u Strasbourgu odlučuje tek a posteriori, kad je stranci već povrijeđeno njezino pravo od strane države stranke Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda² i kad je iscrpljen sav pravni put pred nacionalnim sudovima. Pred sudom u Luxembourgu rješavaju se predmeti koji za stranku još nisu izgubljeni pred nacionalnim pravosuđem. O ishodu spora u Luxembourgu ovisi ostvarivanje subjektivnih prava pred nacionalnim sudovima. 

Što se tiče usporedbe s najvišim redovitim sudovima država članica, poput Vrhovnog suda RH, razlike su također velike. Usprkos tome, moglo bi se reći da Europski sud dijeli neke zajedničke karakteristike s tim sudovima. Sličnost s najvišim redovitim sudovima ipak je veća, budući da i Europski i vrhovni redoviti sudovi odlučuju o općem pravnom gradivu. Svaki predmet o kojem odlučuje najviši redoviti sud može se u formi prethodnog pitanja pojaviti pred Europskim sudom. Ipak, nadležnost Europskog suda još je šira. Ona uključuje još i institucionalne sporove, izravne tužbe za poništenje akata EU i žalbe protiv odluka Općeg suda koji se također nalazi u Luxembourgu. 

Uspoređujući Europski sud s ustavnim sudovima, pa i s Ustavnim sudom RH, moguće je, u određenoj mjeri, usporediti tužbe za poništenje pravnih akata koje donose institucije EU zbog njihove suprotnosti s Osnivačkim ugovorima s kontrolom ustavnosti zakona. Europski sud također, u svim postupcima koje vodi akcesorno, ocjenjuje je li određena pravna norma u svojoj interpretaciji i primjeni u skladu s temeljnim pravima, zajamčenima u Povelji temeljnih prava EU. U biti, Europski sud već dugi niz godina priznaje temeljna ljudska prava i slobode kao nerazdvojni dio pravnog poretka EU. To je činio i u vrijeme kad nije postojala izričita osnova u tekstu Osnivačkih ugovora već ih je Sud definirao kao opće načelo prava. Danas Povelja o temeljnim pravima³ EU sadržava konkretna ljudska prava koja obvezuju, kako Uniju, tako i države članice kad provode pravo EU. Povelja se temelji na vrijednostima Europske unije. One su propisane člankom 2. Ugovora o Europskoj uniji koji posebice navodi ljudsko dostojanstvo, slobodu, demokraciju, jednakost, vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Čitava je Europska unija utemeljena na pretpostavci da su navedene vrijednosti zajedničke svim državama članicama, u društvu u kojemu prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca. 

Navedene vrijednosti odašilju važnu poruku da se europski društveni i pravni poredak temelji na pravima i slobodama pojedinaca te da demokracija ne znači samo vladavinu većine, već podrazumijeva zaštitu pojedinaca i manjina od demokratske većine. Upravo je to bît ustavnih tradicija država članica koje se temelje na liberalnoj demokraciji i konstitucionalizmu. Osigurati poštovanje navedenih vrijednosti, zadaća je svih institucija, dok pravnu zaštitu pružaju nacionalni sudovi, ali i Europski sud, u okvirima svoje nadležnosti.

Sličnosti između Europskog suda i drugih visokih sudova, dakle, postoje. Ono što Europski sud čini jedinstvenim jest njegova odgovornost za odlučivanje u sporovima između europskih institucija i u sporovima između Europske komisije i država članica. Ukratko, Europski sud u sebi ujedinjuje funkcije koje su tradicionalno poznate kao funkcije vrhovnih, upravnih, ustavnih i međunarodnih sudova.

Na kraju, nekoliko riječi o tome što članstvo u Europskoj uniji znači za građane Republike Hrvatske u području sudske zaštite. Najveća promjena vjerojatno je u tome što se fizičke i pravne osobe nakon 1. srpnja 2013. pred hrvatskim sudovima mogu pozivati na pravo Europske unije kao na izvor prava i što hrvatski sudovi pravo EU moraju primjenjivati jednako kao nacionalno pravo.

Veliki dio pravne zaštite temeljem prava EU odvija se pred nacionalnim sudovima. Međutim, svaki spor koji uključuje pitanja interpretacije i primjene prava EU, može se u formi prethodnog pitanja pojaviti pred Europskim sudom. I kad Europski sud dâ svoje tumačenje europskog prava, to je tumačenje obvezatno za sve nacionalne sudove i za sva tijela javne vlasti. U postupku prethodnog pitanja i stranke koje vode postupak pred hrvatskim sudovima mogu iznositi svoja pravna shvaćanja pred Europskim sudom i izravno mu se obraćati u pisanom obliku ili na javnoj raspravi pred sudskim vijećem. Tako građani doista postaju subjektima europskog prava.

Iz perspektive Europskog suda, važno je da stranke koje se pojavljuju pred Sudom budu pravno pripremljene. Kada su pravni argumenti dobro i jasno predočeni, Europski sud može bolje sagledati svu složenost pravnih pitanja. Stoga je od interesa Europskog suda da sve stranke koje nastupaju u postupku pred Europskim sudom, bez obzira na to jesu li to fizičke i pravne osobe ili države članice, budu kvalitetno pravno zastupane. Fizičke i pravne osobe zastupaju odvjetnici, a države članice ustrojavaju posebnu pravnu službu koja zastupa državu pred Sudom. Isto tako, od interesa je za Europski sud da nacionalni sudovi, kad se obraćaju Europskom sudu u formi prethodnih pitanja, ta prethodna pitanja formuliraju tako da budu Europskom sudu korisna za donošenje odluke. Iz perspektive Europskog suda, kvalitetno pravno zastupanje stranaka pred Sudom i kvalitetno postavljena prethodna pitanja od strane nacionalnih sudova, od izravnog su interesa za podizanje razine pravne zaštite u Europskoj uniji.

3  Povelja o temeljnim pravima Europske unije, Strasbourg, 12. prosinca 2007.