Zakon o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine donesen je 11. listopada 1996. (u nastavku teksta: Zakon o naknadi). Zakon je objavljen je u Narodnim novinama, broj 92/96, a stupio je na snagu 1. siječnja 1997. Nakon toga ispravljan je, mijenjan i dopunjavan tri puta^[1]. Također, u odnosu na njega doneseno je više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojima su ili ukidane pojedine njegove odredbe ili kojima je produljivan rok odgode prestanka važenja pojedinih odredaba^[2].

Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, kao drugostupanjsko tijelo u postupku naknade za oduzetu imovinu, trenutačno rješava žalbe izjavljene u 2015. godini.

Žalbeni predmeti pokazuju da je u najvećem broju slučajeva riječ o postupcima pokrenutim na temelju zahtjeva za naknadu oduzete imovine koji su podneseni u prvom zakonskom roku, dakle prije dva desetljeća, dok se manji broj njih odnosi na postupke pokrenute u naknadnom roku, do 7. siječnja 2003. 

Postavlja se pitanje zašto do sada navedeni predmeti nisu riješeni.

Dok je na početku primjene Zakona o naknadi glede pojedinih pitanja bilo lutanja oko načina primjene pojedinih odredaba Zakona, danas za njih postoji već stabilna upravna i sudska praksa. Međutim, i nakon toliko godina nije rijetkost da pojedina prvostupanjska tijela »zapnu« odmah na početku i donesu rješenje koje je protivno praksi. Nije rijetkost ni to da prvostupanjska tijela ni nakon višekratnog vraćanja na ponovni postupak donose rješenja ne pridržavajući se uputa drugostupanjskog tijela i zauzetih stajališta o pojedinim pravnim pitanjima.

Stoga u nastavku članka dajemo pregled najčešćih nepravilnosti i nezakonitosti u postupanju prvostupanjskih tijela, koji bitno utječu na dugotrajnost postupka. S tim u svezi, ističemo stajališta izražena u praksi Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske i odlukama prvostupanjskih upravnih sudova kao i odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

Člankom 66. Zakona o naknadi^[3] propisano je što sve mora sadržavati zahtjev za naknadu oduzete imovine, dok je čl. 67. Zakona o naknadi^[4] propisano što se sve prilaže uz zahtjev. 

Člankom 68. Zakona o naknadi propisano je da se postupak naknade za oduzetu imovinu provodi prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 - u nastavku: ZUP), ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

S tim u svezi, čl. 137. st. 1. ZUP-a jasno propisuje da je stranka, kad podnosi zahtjev, dužna činjenično stanje na kojem ga temelji iznijeti točno, istinito i određeno, a st. 2. propisuje da je dužna za svoje navode, osim ako se ne radi o činjenicama koje su općepoznate, ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Ako stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak, pozvat će je da to učini, s tim što se od stranke neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti tijelo koje vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja tijela nisu dužna izdavati prema čl. 171. odnosno čl. 172. toga Zakona. Konačno, st. 3. propisuje da ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, tijelo ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije ni podnesen, nego je dužno nastaviti postupak i u skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu riješiti upravnu stvar.

Praksa pokazuje da se prvostupanjska tijela oglušuju o navedene odredbe i nije rijedak slučaj da (formalistički) odbacuju podnesene zahtjeve, iako je u nizu odluka Ministarstva pravosuđa zauzeto stajalište da je točno da je teret prikupljanja dokaza, u smislu čl. 66. i 67. Zakona o naknadi, na podnositelju zahtjeva, ali da se dokazi prikupljaju tijekom trajanja postupka, što znači da nije nužno da su svi skupljeni i priloženi uz zahtjev, niti je strogo određen rok u kojem se oni moraju dostaviti. 

Stoga prvostupanjsko tijelo mora samo pokušati utvrditi činjenično stanje pribavljanjem potrebne dokumentacije, a imajući na umu i odredbe čl. 14. ZUP-a, koji propisuje da neznanje i neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne smije biti na štetu prava što im prema zakonu pripadaju. Prvostupanjsko tijelo dužno je omogućiti podnositelju zahtjeva za naknadu da dostavi dokumentaciju koja nedostaje, a koju je u stanju pribaviti, s tim da je prvostupanjsko tijelo dužno i samo pribaviti dokumentaciju koju može pribaviti.

Članak 4. Zakona o naknadi[5] odnosi se na slučajeve oduzimanja imovine na temelju različitih sudskih presuda u kojima je ili s kojima je izrečena kazna konfiskacije imovine. Odluka u takvim slučajevima donosi se po prethodno pribavljenom mišljenju Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u nastavku teksta: DORH), s tim da se u dvojbenim slučajevima prije donošenja odluke zahtijeva pokretanje postupka za poništenje kaznene presude. 

Slučajevi pokazuju da prvostupanjska tijela tek formalno pokušaju pribaviti kaznenu presudu nakon čega odmah zatraže mišljenje DORH-a iako je posve jasno da se takvo mišljenje može dati isključivo uvidom u sudsku presudu. Dakle, prvostupanjsko tijelo preuranjeno traži DORH-ovo mišljenje i tako uskraćuje rok podnositeljima zahtjeva da pokušaju pribaviti presudu, čime bitno utječe na ostvarivanje njihovih prava. S druge strane, prvostupanjska tijela, u situacijama kada podnositelj zahtjeva ne dostavi osuđujuću presudu, nisu »agilna« pribavljati osuđujuće presude ih državnih arhiva, iako su dužna to učiniti. 

Međutim, u slučajevima u kojima se osuđujuću presudu ne može pronaći ni u sudskim arhivima, a bez presude nije moguće ishoditi mišljenje DORH-a je li riječ o presudi donesenoj zloporabom prava ili političke moći, prvostupanjsko tijelo dužno je postupiti sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o naknadi, i uputiti tužitelja da u propisanom postupku, a prije donošenja odluke o njegovu zahtjevu za naknadu, ishodi poništenje predmetne presude.

Člankom 149. ZUP-a propisano je da službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti u stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više stranaka s protivnim interesima ili kad se treba izvršiti očevid ili saslušanje svjedoka i vještaka.

Niz slučajeva pokazuje da prvostupanjsko tijelo prije donošenja rješenja nije održalo usmenu raspravu iako se, u pravilu, radi o stvari u kojoj sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima. Dakle, postupak naknade za oduzetu imovinu je, u pravilu, dvostranačka ili višestranačka upravna stvar te je prvostupanjsko tijelo, sukladno prethodno navedenoj odredbi, dužno održati usmenu raspravu i na nju pozvati sve stranke u postupku te im tako omogućiti da štite svoja prava i interese odnosno omogućiti im u postupku da se izjasne o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u postupku, što uključuje i mogućnost očitovanja ovlaštenika na naknadu i obvezniku naknade na oblik i izračun naknade.

Člankom 49. ZUP-a propisano je da je stranka osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak ili koja, radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa, ima pravo sudjelovati u postupku. 

U postupku naknade za oduzetu imovinu, osim ovlaštenika naknade, tj. osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak, DORH-a, za kojega je Zakonom o naknadi određeno da u tom postupku ima položaj stranke, treba sudjelovati i obveznik naknade, zatim osoba u čijoj se imovini nalazi imovina koja je predmet naknade (i to bez obzira na to što se, možebitno, ta imovina neće vratiti u vlasništvo i posjed), osoba koja stvarno koristi tu imovinu, bez obzira na temelju koje je osnove koristi, i drugi, čija prava, pravni interesi i obveze ovise o tome kako će biti odlučeno u upravnoj stvari.

Slijedom navedenoga, u velikom broju postupaka stranke osnovano prigovaraju da je povrijeđeno njihovo pravo za sudjelovanje u postupku naknade. Navedeno ima za posljedicu poništavanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovno postupanje prvostupanjskom tijelu radi otklanjanja navedene nezakonitosti, a što isto utječe na dugotrajnost postupka.

Praksa pokazuje i to da se, s jedne strane, određenim strankama onemogućuje sudjelovanje u postupku, kao što je, npr., slučaj s Fondom za naknadu oduzete imovine i Centrom za restrukturiranje, kao sljedniku Hrvatskog fonda za privatizaciju,iako ih prvostupanjsko tijelo određuje obveznicima naknade, a na drugoj strani (pogrešno), kao stranku u postupku i kao obveznika naknade određuje Hrvatske šume. 

Fond za naknadu oduzete imovine i Centar za restrukturiranje stranke su u postupku naknade i moraju sudjelovati u postupku u situacijama kada ih se određuje kao obveznike naknade. Činjenica da Fond za naknadu oduzete imovine u velikom broju postupaka zastupa državno odvjetništvo po mjestu nadležnog ureda koji rješava predmetni postupak, ne znači da on time gubi svojstvo stranke u postupku. 

S tim u svezi, Hrvatske šume nisu stranka u postupku jer one nisu vlasnik predmetnih (oduzetih) čestica i zato ne mogu biti ni obvezane na davanje u vlasništvo predmetnih nekretnina. Stoga je pogrešno postupanje prvostupanjskih tijela koja u predmetima oduzetih šuma navode da se predmetne šume daju u vlasništvo Republici Hrvatskoj - Hrvatskim šumama. Ovdje je potpuno razvidno da je stranka u postupku Republika Hrvatska, a ne Hrvatske šume. Hrvatske šume imaju funkciju gospodarenja šumama pa je tako i u konkretnim postupcima bitno da vraćanje šume u privatno vlasništvo nema utjecaja na gospodarenje šumama, jer je Zakonom o šumama (Nar. nov., br. 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13 i 94/14) propisan način uzgoja, zaštite i iskorištavanja šuma, koji vrijedi i glede donošenja šumsko-gospodarskih planova, građenja objekata u šumi, građenja i održavanja šumske infrastrukture i izvođenja šumskih radova.

Uvidom u izreke rješenja prvostupanjskog tijela uočeno je da se prvostupanjsko tijelo poziva na »skice lica mjesta«, a sve kako bi odredilo naknadu za dio nekretnine. U tom smislu u izreci se navodi da su skice sastavni dio rješenja. 

Međutim, »skica« ne može biti sastavni dio rješenja, kako to pogrešno navodi prvostupanjsko tijelo u izreci rješenja, jer je ona kao takva neprovediva s aspekta zemljišnoknjižnog prava, a pri tome izreku rješenja čini potpuno nejasnom. 

Stoga je Ministarstvo pravosuđa, kao drugostupanjsko tijelo, u više slučajeva vraćalo predmet na ponovni postupak u cilju donošenja rješenja čija će izreka biti izvršna odnosno provediva u zemljišnoknjižnom postupku, ističući pri tome da prvostupanjsko tijelo nije imalo osnove nakon provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja donositi rješenje kojim česticu vraća u vlasništvo pozivajući se u izreci rješenja na »skicu« i navodeći da je skica sastavni dio rješenja. 

Takvo postupanje uočeno je osobito u postupku utvrđivanja pomorskog dobra, pravni režim kojeg je uređen Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama (Nar. nov., br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16) te nizom podzakonskih propisa, između kojih se ističe Pravilnik o evidentiranju i obilježavanju pomorskog dobra (Nar. nov., br. 29/05).

Člancima 14. i 15. navedenog Zakona i čl. 2.,13.,15.,16. i 17. navedenog Pravilnika propisan je postupak određivanja granice pomorskog dobra i način na koji se pomorsko dobro evidentira i obilježava. 

S tim u svezi, prvostupanjsko tijelo nije moglo na temelju »skice« odrediti granice pomorskog dobra te tako preskočiti propisanu proceduru iz već navedenog Zakona i Pravilnika, zbog čega je utvrđena naknada u predmetnim rješenjima bila nezakonito provedena. Dakle, prvostupanjsko tijelo neovlašteno je pristupilo određivanju granica pomorskog dobra, a sve kako bi na temelju toga donijelo rješenje koje je kao takvo nejasno i neprovedivo u zemljišnim knjigama. Stoga, takvi su predmeti vraćeni na ponovni postupak kako bi prvostupanjsko tijelo koje će tek nakon utvrđivanja jesu li određene granice pomorskog dobra u zakonito provedenom postupku (upis elaborata, parcelacija, osnivanje katastarskih čestica odnosno određivanje koji dio čestica potpada pod režim pomorskog dobra i dr.), donijeti rješenje kojim rješava pitanje naknade za predmetne nekretnine s izrekom koja mora biti izvršna, a u slučaju naturalnog povrata mora biti provediva i sa stajališta zemljišnoknjižnog prava.

Kao jedna od nepravilnosti u postupku pred prvostupanjskim tijelom, uočeno je i pitanje izračuna naknade.

Člankom 59. Zakona o naknadi propisana su mjerila prema kojima se utvrđuje visina naknade. 

Prvostupanjsko tijelo pogrešno izračunava visinu iznosa naknade kada je u postupku naknade određeno više ovlaštenika. Naime, prvostupanjsko tijelo, suprotno odredbama Zakona o naknadi i Pravilniku o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor (Nar. nov., br. 204/03 i 3/04), prvo utvrdi ukupnu visinu naknade, a onda je podijeli sukladno suvlasničkim omjerima, što za posljedicu ima nepovoljniju naknadu. Izračun naknade treba izvršavati tako da se prvo utvrdi ukupna vrijednost zemljišta, da se ona podijeli na ovlaštenike prema njihovim suvlasničkim omjerima, a tek onda utvrdi iznos naknade za svakog ovlaštenika naknade, što u konačnici ima za posljedicu i povoljniju i pravičniju naknadu. 

Isto tako, prvostupanjsko tijelo nepravilno u izreci rješenja utvrđuje isplatu iznosa naknade u polugodišnjim ratama u situacijama kada je iznos naknade manji od protuvrijednosti 204,40 eura. Naime, Odlukom o načinu isplate iznosa naknade u obveznicama manjeg od nominalne vrijednosti jednog obvezničkog udjela od 204,40 eura Globalne obveznice Republike Hrvatske za naknadu imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., 6/09 - proč. tekst), propisano je da ako iznos naknade po pojedinom ovlašteniku naknade nije dostatan za izdavanje jednog obvezničkog udjela, iznos naknade isplatit će se odjednom u gotovu novcu, u roku 60 dana od pravomoćnosti rješenja o naknadi kojim se određuje takva naknada.

U postupcima naknade za oduzetu imovinu prvostupanjska tijela čine pogreške i u izvođenju dokaza vještačenjem.

Odredbom čl. 113. st. 1. ZUP-a propisano je da posebni izdatci u gotovu novcu tijela koje vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdatci za svjedoke, vještake, tumače, očevid, oglase i sl., a koji su nastali provođenjem postupka o nekoj upravnoj stvari, padaju, u pravilu, na teret onoga tko je cijeli postupak izazvao. 

Znači, za donošenje odluke o plaćanju posebnih troškova postupka bitno je prethodno utvrditi tko je postupak izazvao. Postupak za naknadu oduzete imovine je postupak koji se, sukladno odredbi čl. 64. st. 1. Zakona o naknadi, provodi na zahtjev prijašnjeg vlasnika, pa kad tijelo povodom tog zahtjeva obavi potrebne radnje u postupku koje uzrokuju posebne troškove tijelu, tijelo koje provodi postupak odredit će da je ta stranka dužna snositi troškove postupka.

Dokaz vještačenjem izvodi se u upravnom postupku kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže osoba koja vodi postupak. Vještaci, osobe koje imaju odgovarajuće stručno znanje, vještačenjem pomažu službenoj osobi da stekne prijeko potrebna saznanja i pravilno izvede potrebne zaključke o određenom pitanju odnosno o činjenicama važnim za rješavanje upravne stvari.

Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja (zaključka) vidljivo je da prvostupanjsko tijelo, u pravilu, uz suglasnost stranaka, određuje izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku geodetske, građevinske i sl. struke, radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u postupku.

Nije sporno da vještak ima pravo na nagradu za obavljeno vještačenje. Način i utvrđivanje uvjeta za obavljanje vještačenja, njihova prava i dužnosti te visina nagrade i naknada troškova za rad vještaka utvrđeni su Pravilnikom o stalnim sudskim vještacima (Nar. nov., br. 38/14, 123/15 i 29/16), a obračunavaju se u skladu s Cjenikom stalnih sudskih vještaka, koji je njegov sastavni dio. Nagradu utvrđuje upravno tijelo koje ga je imenovalo prema Pravilniku o sudskim vještacima i Cjeniku stalnih sudskih vještaka. Ako vještak hoće ostvariti nagradu za obavljeno vještačenje, dužan je takav zahtjev postaviti tijelu odmah nakon obavljene radnje vještačenja ili uz dostavljeni nalaz i mišljenje, pri čemu njihov račun mora biti specificiran i obrazložen. 

Prvostupanjsko tijelo, kada dobije zahtjev za naknadu odnosno nagradu, dužno ga je prekontrolirati i ispitati je li izračun troškova izrađen sukladno Pravilniku, a u slučaju nejasnoće pozvati vještaka da dostavi obrazloženje računa.

U više predmeta vještak je dostavio račun u kojem nije na valjan način specificirao zahtjev za naknadu, pa tako ni prvostupanjsko tijelo nije obrazložilo pobijani zaključak tako da bi bio naveden svaki pojedinačan iznos i radnja na koju se odnosi, pozivom na Pravilnik o sudskim vještacima i Cjenik stalnih sudskih vještaka te stoga nije vidljivo na koje se radnje trošak odnosi, radi čega se ne može utvrditi je li trošak pravilno određen. 

Kada vještak uz svoj račun ne dostavi specifikaciju troškova, prvostupanjsko tijelo dužno je pozvati vještaka da svoj račun precizira na valjan način i sukladno navedenom Pravilniku o stalnim sudskim vještacima. 

Naknadu, odnosno nagradu vještaku isplaćuje uvijek tijelo koje vodi postupak tako da vještak nema nikakav neposredan odnos sa strankom u postupku. Budući da ta naknada ulazi u posebne troškove postupka, ide na teret osobe koja je postupak izazvala, a ona je plaća tijelu koje vodi postupak.

Člankom 7. Zakona o naknadi propisano je da se odredbe toga Zakona ne odnose na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. toga Zakona, a koja na dan donošenja toga Zakona u naravi ne postoji. 

U postupcima naknade za oduzetu imovinu nerijetko se događa da je građevina srušena ili da je na tom mjestu nakon rušenja izgrađena nova. Međutim, prvostupanjsko tijelo, u pravilu, tu činjenicu pogrešno i nepotpuno utvrdi. Na taj način ostaje sporno što je u predmetnom postupku oduzeto odnosno što je predmet naknade. Predmet naknade može biti samo ona nekretnina koja je postojala u naravi u vrijeme donošenja Zakona o naknadi. Stoga se u postupku pred prvostupanjskim tijelom mora nesporno utvrditi jesu li u vrijeme donošenja Zakona o naknadi oduzete nekretnine odnosno građevine postojale u naravi, ili je riječ o nanovo sagrađenim objektima, odnosno je li na mjestu prijašnjeg objekta izgrađen novi. Nepotpuno i nepravilno utvrđenje navedene činjenice dovodi do dugotrajnosti postupka.

Na postupke naknade za oduzetu imovinu i donošenje rješenja kako drugostupanjskog tijela, Ministarstva pravosuđa, tako i na prvostupanjska tijela, urede državne uprave u županijama i Gradu Zagrebu, imaju utjecaja presude i rješenja prvostupanjskih upravnih sudova u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, kao i presude i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, prije Upravnog suda Republike Hrvatske.

U postupanju drugostupanjskog tijela po presudama prvostupanjskih upravnih sudova kao i po presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, dolazi do neusklađenosti s prije »čvrsto zauzetom« sudskom praksom o određenim pitanjima u postupku naknade za oduzetu imovinu u upravnim sporovima pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. 

Nije rijedak slučaj da je drugostupanjsko tijelo postupalo po zauzetim shvaćanjima i stajalištima Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a da »novoformirani« prvostupanjski upravni sudovi u donošenju odluka zauzimaju suprotna stajališta u istim situacijama. Na taj način drugostupanjsko tijelo u rješavanju postupaka naknade mora »balansirati« između prije zauzete sudske prakse, koju je, kroz svoja rješenja, prenosilo i na postupanje prvostupanjskih tijela, a sada istim tim prvostupanjskim tijelima mora davati suprotne upute za postupanje ili mora samo postupati na drukčiji način od prijašnjeg postupanja, a sve radi obveznosti sudske presude. U konačnici, neusklađenost u odlučivanju između žalbenog suda i prvostupanjskih sudova odnosi se i na odlučivanje upravnih tijela, a sve to dovodi do dugotrajnosti postupka.

Nadalje, kako je pred drugostupanjskim tijelom nedovoljan broj izvršitelja koji rade na predmetima naknade za oduzetu imovinu, tako dolazi do situacije da u postupcima u kojima rješenje nije doneseno u zakonskom roku, stranke podnesu tužbu prvostupanjskom upravnom sudu radi propuštanja donošenja rješenja, nakon čega prvostupanjski sud zatraži od drugostupanjskog tijela odgovor na tužbu. U pravilu, događa se da drugostupanjsko tijelo donese rješenje u navedenom roku za odgovor na tužbu, ali zbog kratkoće vremena ne uspije o tome obavijestiti sud, a sud u nekim slučajevima odmah nakon isteka roka za odgovor na tužbu, donosi rješenje kojim nalaže donošenje rješenja (rješenja koje je već doneseno). Na taj način sud meritorno ne rješava predmetnu stvar, već je rješava samo »statistički«, a sve to na kraju dovodi do dugotrajnosti postupka. 

Osim navedenih nepravilnosti i nezakonitosti u postupcima naknade za oduzetu imovinu, zasigurno postoje i drugi razlozi koji nisu obuhvaćeni ovim člankom, a svi oni utječu na to da postupci za naknadu oduzete imovine traju više od dva desetljeća. Budući da se uočene nepravilnosti ne mogu ispraviti preko noći, može se zaključiti da će pojedini postupci trajati još godinama, ako se odmah ne poduzmu koraci koji bi to onemogućili.

Očito je da postoje problemi u radu prvostupanjskih tijela, kako zbog nedovoljnog broja izvršitelja, tako i zbog nedovoljne educiranosti voditelja postupka za vođenje postupka. Kao logično rješenje trenutačne situacije, nameće se pojačana edukacija službenika u upravnim tijelima koji rješavaju složene upravne predmete, kako edukacija koja je vezana uz konkretan materijalni propis i zauzeta pravna stajališta, tako i neprekidna edukacija koja se odnosi na primjenu Zakona o općem upravnom postupku.

Osim toga, treba još više poraditi na ujednačavanju upravnosudske prakse, kako kroz odluke donesene po žalbama izjavljenim protiv odluka prvostupanjskih sudova, tako i »efikasnijim odredbama« Zakona o upravnim sporovima. 

Zato, na kraju, odgovor na pitanje zašto do sada predmeti naknade za oduzetu imovinu nisu riješeni, nije jednostavan, jer kočnice postoje u cijelom mehanizmu rješavanja, od prvostupanjskog upravnog tijela do suda. Stoga, svi bi dionici koji postupaju u predmetima naknade za oduzetu imovinu, trebali poduzeti, svaki u okviru svoje nadležnosti, korake koji bi ubrzali rješavanje predmetnih postupaka, a sve da bi zadovoljštinu dobili oni koji je čekaju desetljećima.

 

 

[1] Nar. nov., br. 92/96, 92/99, 80/02 i 81/02.
[2] Nar. nov., br. 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01 i 118/01.
[3] Članak 66. Zakona o naknadi glasi: »Zahtjev za naknadu oduzete imovine sadrži: 1. Podatke o podnositelju zahtjeva: - ako zahtjev podnosi prijašnji vlasnik: ime i prezime, podatke o rođenju i stalnom prebivalištu, dokaz da ima hrvatsko državljanstvo, jedinstveni matični broj građana, ime i prezime te prebivalište opunomoćenika ako podnositelj zahtjeva nema stalno prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske; - ako zahtjev podnosi zakonski nasljednik: dokaz da ima hrvatsko državljanstvo, podatke o datumu rođenja i smrti te posljednjem stalnom prebivalištu prijašnjega vlasnika, podatke kojima dokazuje da je u rodbinskoj vezi prvog nasljednog reda s prijašnjim vlasnikom. 2. Podatke o imovini koja je predmet naknade, ako se zahtjev odnosi na nekretninu u zahtjevu treba navesti: - podatke o mjestu gdje se nekretnina nalazi, te tko danas ima pravo vlasništva odnosno raspolaganja nad tom nekretninom, broj zemljišnoknjižne čestice i zemljišnoknjižnoga uloška te naznaku katastarske općine u kojoj se nalazi predmetna nekretnina. 3. Pravni osnov podržavljenja, odnosno podruštvovljenja imovine koja je predmet naknade.«
[4] Članak 67. Zakona o naknadi glasi: »Uz zahtjev se prilaže: 1. dokaz o hrvatskom državljanstvu, odnosno održanom neprekinutom pravnom sljedništvu i sjedištu na teritoriju Republike Hrvatske, 2. akt o podržavljenju, odnosno podruštvovljenju imovine, 3. zemljišnoknjižni izvadak sa svim upisima i ispisima od dana podruštvovljenja do dana podnošenja zahtjeva, 4. punomoć ovjerovljenu od hrvatskih državnih vlasti, 5. izvadak iz matice umrlih ili rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom ako zahtjev podnosi zakonski nasljednik, 6. pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, 7. ostale isprave ili dokaze kojima se može utvrditi osnovanost zahtjeva.«
[5] Članak 4. Zakona o naknadi glasi: »(1) Osobama kojima je imovina oduzeta na temelju sudske presude za kazneno djelo, u kojoj je izrečena kazna konfiskacije imovine, ili zaštitna mjera konfiskacije imovine uz kaznu, konfiscirana imovina dati će se u vlasništvo ili dati naknada prema odredbama ovoga Zakona, ako je riječ o presudama sudova bivše Jugoslavije od 15. svibnja 1945. godine do 25. lipnja 1991. godine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela, ili druga kaznena djela, ako je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava ili političke moći. (2) Pod zlouporabom prava ili političke moći smatrat će se slučajevi u kojima je došlo do osude koja u svojoj izreci ili u postupku koji joj je prethodio krši međunarodno priznata načela pravne države i demokratskog društva ili proturječi javnom poretku Republike Hrvatske. (3) Odluka iz stavka 1. ovog članka donosi se po pribavljenom mišljenju Državnog odvjetnika Republike Hrvatske. U dvojbenim slučajevima, tražitelj vraćanja imovine, uputit će se da prije donošenja odluke o njegovu zahtjevu, sukladno zakonu pokrene postupak za poništenje kaznene presude. (4) Pravo na naknadu za imovinu oduzetu konfiskacijom na temelju pravnih osnova iz stavka 1. ovoga članka mogu ostvariti i osobe kojima je i prije 15. svibnja 1945. godine imovina konfiscirana na temelju presuda ili drugih odluka jugoslavenskih komunističkih vlasti.«