Iz državne suverenosti proizlazi niz bitnih načela međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, između ostaloga, i načelo jednakosti i ravnopravnosti i nemiješanja u unutarnja pitanja drugih država. Takav koncept državne ravnopravnosti država u međunarodnim odnosima, utemeljen je još Westfalskim mirovnim sporazumom te je postao temelj razvoja moderne nacionalne države i uređenja međunarodnih odnosa tijekom sljedećih stoljeća, naglasio je gospodin Šimonović.

Praktična kušnja koncepta državne suverenosti, od ključnog povijesnog značenja za Republiku Hrvatsku, uslijedila je početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća u svezi s pitanjem njezinog prava na državnu samostalnost. Dakako da su na međunarodno priznavanje hrvatskog prava na samostalnost utjecali i politički čimbenici, ali je bila vrlo značajna i pravna interpretacija karaktera SFRJ i Republike Hrvatske. Upravo činjenica da su se prema Ustavu iz 1974. suverena prava građana izvršavala ponajprije u republikama, a samo su se od republika suglasno prihvaćene situacije izvršavale na razini federacije, presudno je utjecalo na to da Badinterova komisija potvrdi kako se radilo o državama te su, nakon raspada SFRJ, granice bivših republika postale međunarodne.

Hrvatske brige sa suverenošću nisu završile njezinim međunarodnim priznanjem. Hrvatska se nakon toga suočava i s problemima s kojima se susreću i druge suvremene države. Proces globalizacije, te sve čvršće regionalno i globalno povezivanje i međuovisnost, stavlja tradicionalno shvaćanje državne suverenosti na ozbiljnu kušnju. Što znači suverenost u smislu tradicionalnog shvaćanja o ničim ograničenom ponašanju države unutar svojeg vlastitog teritorija, npr. u svjetlu međunarodno zaštićenih ljudskih prava? Postoji li pravo ili, čak, dužnost međunarodne humanitarne intervencije u slučaju njihovog najgrubljeg kršenja? Gdje su granice između humanitarne intervencije, prava na samoobranu i grubog stranog nasrtaja u svrhu promicanja interesa države koja intervenira? Kako se tradicionalnoj doktrini svojstveno shvaćanje o državnom monopolu na stvaranje i primjenu međunarodnog prava slaže s osnivanjem međunarodnih kaznenih sudova? Gdje je bila suglasnost država kad je odlukom Vijeća sigurnosti (i potpuno neovisno o njihovoj volji) utemeljen Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i usvojen njegov Statut? Ili, gdje je suglasnost država da Međunarodni kazneni sud sudi državljanima država koje nisu prihvatile njegovu nadležnost? Kako se u tradicionalno shvaćanje državne suverenosti uklapa mogućnost da tijela Europske unije u nekim pitanjima većinskim glasovanjem donose akte koji postaju obvezni za sve članice EU, slagale se one s njima ili ne?

informator: Gospodine Šimonoviću, mogu li države same za sebe uspješno odgovoriti na izazove 21. stoljeća?

ŠIMONOVIĆ: Pod utjecajem tehnološkog razvoja, a posebice informatičke i komunikacijske tehnologije, globaliziraju se istovremeno i šanse i prijetnje za održiv razvoj. Da bi se uspješno iskoristio potencijal razvoja znanosti i za dobrobit čovječanstva iskoristilo globalno proizvodno, trgovinsko i financijsko povezivanje, potrebna je i odgovarajuća naddržavna regulacija i razvoj odgovarajućih struktura i mehanizama. Isto je i s globalnim prijetnjama međunarodnog terorizma, trgovine drogom i ljudima, epidemijom AIDS-a, ili degradacijom okoliša. Da bi odgovori na globalne prijetnje bili učinkoviti, oni također moraju biti globalni. Porast međuovisnosti racionalno nameće neke naddr-žavne (regionalne ili globalne) koordinativne mehanizme i strukture. Ljudi se sve češće i sami osjećaju ne samo državljanima svoje države, već i regije i svijeta, te zahtijevaju nove načine i oblike ostvarivanja i zaštite svojih vrijednosti i interesa. Žele neke svoje vrijednosti i interese ostvarivati, promicati i štititi na državnoj, druge na regionalnoj, a treće na globalnoj razini. Nije li do bitnih promjena u sadržaju državne suverenosti zapravo već došlo, samo nam inercija onemogućava uočiti ih i priznati?

informator: To je pitanje za nas vrlo aktualno. Hoće li Hrvatska, ako uđe u Europsku uniju, prenijeti na zajednička tijela provođenje nekih svojih suverenih prava?

ŠIMONOVIĆ: Hoće, ali to samo po sebi nije ništa strašno. Upravo zbog želje i očekivanih dobitaka da se na određenim područjima djeluje zajednički, Europska je unija i osnovana i države žele biti njezini članovi. Međutim, da bi pristanak hrvatskih građana na dalekosežne promjene bio doista demokratski, treba biti svjestan što sve članstvo u Europskoj uniji implicira. Između ostalog, tijela Unije u nekim će slučajevima većinskim glasovanjem moći donositi odluke koje će vezivati Republiku Hrvatsku, bez obzira na to glasovali njezini predstavnici za tu odluku ili ne. Usvajanje Ustava EU, čije je potvrđivanje u zemljama članicama u tijeku, stvaranje zajedničkih vojnih snaga za brzo djelovanje, širenje nadležnosti europske policije, te harmonizacija oporezivanja i oblika socijalne zaštite unutar EU, svjedoči, kako o već dostignutom stupnju integracije, tako i o trendu širenja nadležnosti zajedničkih tijela.

U okvirima tradicionalne teorije, još se ne radi o »federalnoj Europi« gdje bi suverenost s država članica prešla na Uniju, ali već sadašnji stupanj prenošenja ovlasti na tijela Unije - a još više razvojni trendovi - vode značajnom smanjivanju opsega samostalnog odlučivanja država članica.

Primjerice, zajednička europska vanjska i sigurnosna politika, iako formalnopravno neobvezujuća, u praksi će značiti da će Hrvatska, kad u nekim pitanjima ostane u manjini, treba prihvatiti stajalište većine. Ali, isto tako, kad se Hrvatska uspije u sklopu EU izboriti da se prihvati neko njezino stajalište (primjerice glede jugoistočne Europe koju bolje poznaje, razumije i više je zanima nego druge), onda iza njezinog stajališta više neće biti utjecaj četiri i pol milijuna ljudi, već stotinu puta više. Ograničenje suverenosti može se višestruko kompenzirati jačanjem utjecaja na, za nas, posebno važne odluke.

informator: Preobrazba državne suverenosti ukazuje i na šire pitanje - u kojoj je mjeri država kakvu danas znamo još uvijek najpogodniji okvir za zaštitu pojedinih interesa svojih građana. Neki od njih očito se najuspješnije štite na lokalnoj, neki na nacionalnoj, a neki na regionalnoj (primjerice europskoj) ili, pak, globalnoj razini?

ŠIMONOVIĆ: Pitanje promjene suverenosti, u praksi se postavlja kao pitanje redistribucije odgovarajućih ovlasti i izgradnje novih regulativnih mehanizama. Baš kao što svojevremeno, podjela državne vlasti, koja je nakon građanskih revolucija zamijenila njezinu monarhijsku koncentraciju na nacionalnoj razini, nije značila kraj države nego njezin demokratski razvoj, tako će vjerojatno biti i s preobrazbom međunarodnih odnosa. Umjesto koncentracije vlasti u državama, kao isključivim subjektima i ravnoteže među njima, u sustav se osim država uključuju i regionalne i globalne organizacije te međunarodne nevladine udruge i gospodarske korporacije, uzajamno ograničavajući i kontrolirajući svoju moć.

Na kraju, je li uopće važno zovemo li nešto suverenošću li ne? Ne čini mi se da je presudno hoćemo li naći neki novi pojam ili govoriti o promjenama u sadržaju pojma suverenosti, dok smo svjesni promjena u stvarnosti i razvojnih trendova. Državna suverenost u svom unutarnjem i vanjskom aspektu jednostavno više nije neograničena. Ali, ako suverenost država više nije neograničena, onda postaje ključno da ona bude jednako ograničena za sve. Sustav suverene jednakosti država, trebao bi u tom smislu zamijeniti sustav jednako ograničene suverenosti.

informator: Ima li alternative opisanom pravcu razvoja?

ŠIMONOVIĆ: Otpor država koje su koncentrirale moć i uz nju vezane interese, bit će žilav. Neke će se male, mlade i krhke države bojati da ih veći i jači, pod krinkom relativizacije suverenosti, ne progutaju, druge da će biti prozivane za kršenje ljudskih prava svojih građana ili za nešto drugo, a treće da će izgubiti svoju svjetsku premoć i koristi koje od nje imaju. Ali, u uvjetima porasta globalne međuovisnosti, jedinstvena regulacija nekih interesnih pitanja nameće se kao nužnost.

Ako se ne razvije sustav koordinacije, zasnovan na raspodjeli i ravnoteži moći, u kojem uz države sudjeluju i drugi naddržavni i nedržavni subjekti, jedina je alternativa dominacije jedne, ili jedne skupine, međusobno tješnje povezanih država. One bi ne samo zadržale svoju punu suverenost već bi samovoljno, uporabom svoje gospodarske, političke i vojne moći, preuzimale sve šire regionalne i globalne ovlasti, dok bi druge države svoju suverenost postupno gubile. Cijena takvog smjera razvoja bila bi vrlo visoka za sve. Preslabe da se izravno odupru, različite skupine nezadovoljnika povezale bi se i kao metodu otpora vjerojatno odabrale terorizam. Nema li i u tome elemenata nečeg već viđenog u suvremenom svijetu?

Gospodine Šimonoviću, recite nešto više o položaju u kojemu se nalaze male države, posebice u EU? Trebaju li se i one uključiti u rješavanje nekih globalnih problema, primjerice borbe protiv terorizma?

ŠIMONOVIĆ: Velike su države dovoljno moćne da svoje interese ostvaruju i drugim sredstvima, a ne samo kroz međunarodno pravo. Principijelnost, orijentacija na poštivanje međunarodnog prava i uzajamna potpora, ključ su za dugoročnu zaštitu interesa malih država. Postoji niz konkretnih regionalnih i globalnih pitanja u kojima male države dijele neke interese.

Za Hrvatsku je vrlo važno što prije raspoznati interesnu strukturu unutar Europske unije i već sad razmišljati o tome u kojim ćemo pitanjima ići zajedno s mediteranskim državama, srednjoeuropskim, velikima, malima, itd.

Posebno je pitanje kako se riješiti terorizma. Čvrsto vjerujem da je opasno svesti borbu protiv terorizma na puko protuterorističko djelovanje. Dakako da trebamo i protuterorističke mjere, ali to je daleko od toga da bude dovoljno. Tako dugo dok se ne postavi pitanje o okolnostima i uvjetima koji pogoduju bujanju terorizma, dok se u borbu protiv terorizma ne uključe neki socijalni i gospodarski elementi, dok se ne nađu rješenja za neke nepravde globalizacije, sve ostale palijativne mjere mogu dati samo privremene rezultate, a osnovni problem neće biti riješen.

informator: Kako se u EU donose odluke?

ŠIMONOVIĆ: Odlučivanje u EU se, u stvari, temelji na tri stupa. U prvom, koji se bavi različitim pitanjima, uključujući i vrlo bitna gospodarska i socijalna pitanja, a mjestimično i u trećem stupu koji se bavi unutarnjim poslovima i pravosuđem, mi već imamo situacije u kojima europska tijela donose pojedine akte većinski. One obvezuju sve države članice i izravno se primjenjuju neovisno o tome jesu li predstavnici određene države glasovali za ili protiv takvih odluka. U drugom stupu, koji se odnosi na vanjsku i sigurnosnu politiku, i, uglavnom, u trećem stupu, za sada još nema mogućnosti nadglasavanja. Kad se govori o europskom ustavu i smjeru razvoja institucija, stupanj zajedništva unutar EU nedvojbeno raste. Predviđa se, između ostalog, i ministar vanjskih poslova Europske unije - što samo za sebe dovoljno govori. Također, pokreću inicijative da Europska unija dobije svoje mjesto u stalnom sastavu Vijeća sigurnosti. Porast zajedništva u EU, ima, međutim, i svoje granice koje proizlaze iz nacionalnih interesa pojedinih država članica.

informator Molim Vas, recite, u kojoj mjeri gospodarski interesi pojedine zemlje potiču, odnosno priječe ulazak u EU?

ŠIMONOVIĆ: Gospodarski moto-vi sigurno su bitni. No, presudni je motiv za članstvo da se općenito vjeruje u poboljšanje kvalitete života nakon što se uđe u Europsku uniju. Jasno da na kvalitetu života utječu gospodarski probitci, ali Europska unija isto tako jamči da će određene vrijednosti i njihova zaštita biti zajamčeni u svim državama članicama bez obzira na promjene vlasti u njima. Također, jedinstvena regulativa pridonosi stabilnosti i predvidivosti u gospodarstvu i tgovini, te potiče strana ulaganja. Europska unija znači stabilnost jednog uhodanog, i prokušano učinkovitog sustava koji će, nadam se, uskoro obuhvatiti i Hrvatsku.