Nakon britanske kolonizacije rta, nezadovoljni britanskom vladavinom, a ponajviše zbog britanske odluke o ukidanju ropstva, oko 15.000 Bura krenulo je u Veliku seobu prema istočnoj obali. Nakon što su Englezi osvojili i to područje, povukli su se prema sjeveru istočnog dijela Južne Afrike i na tom su području osnovali dvije burske republike: Republiku Traansval i Slobodnu Državu Oranje. Iako su Britanci priznali obje države, otkrića nalazišta zlata i dijamanata stvorila su nove britanske aspiracije te je nakon kontinuiranih nemira i neslaganja 1880. došlo do Prvog burskog rata, u kojem su Buri izašli kao pobjednici (rat je okončan 1881.). Vrijeme (ne)mira potrajalo je do 1899., kada je izbio Drugi burski rat, u kojem su se te dvije republike suprotstavile moćnoj britanskoj vojsci. Iako su Britanci bili inicijalno vojno uspješniji, Buri su nastavili gerilski rat, koji je sljedeće dvije godine zadavao prilične muke neprijatelju. U cilju konačnog obračuna, Britanci su pristupili taktici izoliranja cijelih osvojenih područja koja su ograđivali žicom i blokovima te su primijenili strategiju spaljivanja zemlje: cijele farme su spaljivane, stoka je ubijana, a preživjele su smještali u koncentracijske logore (smatra se da je oko 48.000 ljudi umrlo u logorima). Koncentracijski logori osnivani za vrijeme burskog rata nisu bili prvi takve vrste u svijetu (prvi su nastali u španjolsko-kubanskom sukobu), ali bili su prvi koji su isključivo usmjereni na potčinjavanje jedne nacije te prvi koji su dovodili do depopulacije cijelih područja. Ratna neprijateljstva okončana su Sporazumom iz Vereeniginga od 31. svibnja 1902., koji je označio bursku predaju Britancima, uz njihovo obećanje da će obje republike imati samoupravu kao kolonije Britanskog Carstva. Buri su pristali na suverenu vlast Britanske Krune i Vlade pod sljedećim uvjetima:

1. Snage Građana (misli se Bura, op. a) položit će oružje i suzdržat će se od daljnjeg otpora vlasti Njegova Veličanstva Kralja Edvarda VII., kojem priznaju suverenu vlast

2. Svi Građani izvan područja Transvaala i Orange River kolonije i svi ratni zarobljenici koji su građani, pod uvjetom da prihvaćaju položaj subjekata Njegova Veličanstva Kralja Edvarda VII., bit će postupno vraćeni domovima

3. Građani koji se predaju i koji se vraćaju domovima neće biti lišeni osobne slobode niti vlasništva

4. Neće se poduzimati kazneni ili građanski progon za Građane koji se predaju

5. Nizozemski jezik učit će se u školama u Transvaalu i Orange River koloniji, a dopušta se uporaba tog jezika i na sudovima

6. Dopušteno je nošenje oružja na temelju odobrenja

7. Vojnu upravu u Transvaalu i Orange River koloniji naslijedit će građanska vlada čim to prilike dopuste u cilju uvođenja samouprave

8. O pravu glasovanja domaćeg stanovništva neće se odlučivati dok se ne uspostavi samouprava

9. Neće se uvesti posebni porezi na zemlju u cilju saniranja ratnih šteta

10. Uspostavit će se komisija koja će raspolagati iznosom od 3 milijuna funti u cilju obnove ratom razrušenih domova i stvaranja skloništa za one koji su ostali bez njih.¹

Nakon što je uspostavljena samouprava, 31. svibnja 1910. osnovana je Južnoafrička Unija, koja je imala relativno visok stupanj neovisnosti unutar Britanskog Carstva. Godine 1961. Unija je postala republika, ali je 1994. ponovno stupila u Commonwealth. Sporazum nosi naziv prema gradu Vereenigingu u Transvaalu, gdje su vođeni mirovni pregovori, dok je sam Sporazum potpisan u Pretoriji.