Vrijeme koje je u Republici Hrvatskoj obilježila tranzicija prema društvu s političkim institucijama pluralizma, uspostave učinkovitog sustava zaštite temeljnih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, osobito gospodarskih prava i sloboda temeljenih na afirmaciji prava vlasništva, poklapa se s mandatom tadašnjeg predsjednika Ustavnoga suda Republike Hrvatske, dr. sc. Jadranka Crnića (1991.-1999.). Republika Hrvatska upravo je u tih prvih osam godina svojeg postojanja kao neovisne, međunarodno priznate države, u ratnim i poratnim prilikama uspjela izgraditi i učvrstiti temeljne institucije moderne demokratske države. Uspjela je vratiti u svoj ustavni poredak okupirana područja, izgraditi institucije slobodnog društva što ju je dovelo u članstvo Vijeća Europe, a danas i pred samo članstvo u Europskoj uniji. Jadranko Crnić postao je sudac Ustavnog suda još 1984., u vrijeme kad nije bilo načela diobe vlasti, kad je Ustavni sud bio izrazito politički obojen, a njegovi članovi uopće nisu morali biti pravnici, ali kojem je trebao vrstan stručnjak koji bi pridonio stručnosti njegovih odluka. 

U suton tadašnjeg jednopartijskog autoritarnog sustava, Jadranko Crnić, priznati, ugledni civilist postaje predsjednik Ustavnoga suda, čime se mogao naslutiti njegov značajan angažman na ozbiljnom poimanju i primjeni Ustava kao najvažnijeg pravnog akta u državi, a ne samo kao ideo-loško-političkog paravana ili programatskog akta koji tadašnje političke strukture nisu doživljavale imperativno.

U tom je smjeru odabir upravo Jadranka Crnića za predsjednika Ustavnog suda predstavljao i te kako pozitivnu okolnost u vrijeme demokratske tranzicije političkog i pravnog sustava osamostaljene Republike Hrvatske tijekom devedesetih godina.

Četiri su godine od smrti Jadranka Crnića, jednog od najistaknutijih hrvatskih civilista, suca i pravnog pisca. Rodio se u Zagrebu 25. ožujka 1928. Nakon Klasične gimnazije studij prava završio je 1952. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poslije vježbeništva u Kotarskom sudu u Dugom Selu od 1952.-1954., radio je kao sudac toga Suda 1954.-1957. Karijeru je nastavio kao sudac Okružnoga suda u Gospiću 1957.-1966., gdje je postao i predsjednik Suda 1961.-1966. Kraće vrijeme 1966. radio je kao odvjetnik, da bi sudačku karijeru nastavio kao predsjednik Općinskog suda u Dugom Selu, te 1973. postaje sudac, a 1983. predsjednik Građanskog odjela i 1984. zamjenik predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske. Iste godine biva izabran za suca Ustavnoga suda SRH, da bi nakon demokratskih promjena, donošenja novog Ustava i novog Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, 7. prosinca 1991. bio izabran za suca i predsjednika Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Ponovno je izabran za predsjednika Ustavnog suda 11. studenoga 1995., te je nakon isteka osmogodišnjeg mandata umirovljen 1999., kad intenzivira svoj znanstveni i publicistički rad, kao i humanitarni rad kao predsjednik Hrvatskog crvenog križa. Kao sudac i pravni pisac bavio se raznim pitanjima građanskoga prava, osobito institutom izvlaštenja i prava na nekretninama, te stambenog, obiteljskog i radnog prava.

Važno je reći da je Jadranko Crnić bio i član Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike Hrvatske za izradu prvog Ustava Republike Hrvatske 1990., te u postupku ustavnih promjena 2000. član Radne skupine predsjednika Republike Hrvatske, koja je izradila stručne osnove mogućeg prijedloga ustavnih promjena. Osim toga, bio je član brojnih radnih skupina za izradu zakona, te glavni i odgovorni urednik stručnog i znanstvenog časopisa »Zakonitost«, član radne skupine Pravo i društvo -
 temeljna istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao i član nekoliko redakcija pravnih časopisa, odnosno izdavačkih savjeta, a i prvi predsjednik nakladničkog savjeta Novog informatora d.d. kao i pokretač mnogih rubrika, između ostalog, priloga »Ustavni vidici«. Bio je i prvi predsjednik Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu.

Kao sudac i predsjednik Ustavnoga suda Republike Hrvatske među prvima se kod nas pozabavio, tada novim, institutom ustavne tužbe kao posebnog pravnog sredstva kojim se štite Ustavom zajamčena temeljna prava i slobode od povreda koje bi svojim aktima učinila pojedina državna tijela - sudovi, odnosno tijela državne uprave ili pravne osobe s javnim ovlastima. To, do tada u Republici Hrvatskoj nepoznato pravno sredstvo, Jadranko Crnić podrobno je obradio u svojoj knjizi »Vladavina ustava« (Zagreb, 1993.) usmjerivši svoju pozornost i na poredbenu praksu poglavito njemačkoga i austrijskog Ustavnoga suda. Iako u to vrijeme broj podnesenih ustavnih tužbi niti izdaleka nije bio tako velik kakav je danas, upravo je tadašnje djelovanje Ustavnoga suda u sastavu kojem je bio na čelu, prema načelima i odredbama Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, postavilo temeljne pravce postupanja u takvim predmetima, koji danas, dvadesetak godina, poslije predstavljaju više od 70% svih predmeta o kojima odlučuje Ustavni sud. Vremena su se promijenila, a i svijest o postojanju ovog pravnog sredstva duboko se ukorijenila kako među pravnicima, tako i građanima, pa statistike pokazuju da danas Ustavni sud u jednom mjesecu riješi gotovo isti broj predmeta, mahom ustavnih tužbi, koliko je Ustavni sud u Crnićevo doba imao u godinu dana. No, nije se samo to promijenilo. Promijenila se i praksa Ustavnoga suda u odlučivanju o ustavnim tužbama. Tražeći svoju pravu ulogu u postupku odlučivanja o ustavnim tužbama kako građana, tako i pravnih osoba u zaštiti njihovih temeljnih ustavnih prava i sloboda, Ustavni je sud definirajući najprikladniju praksu isprva funkcionirao većinom u okviru načela zakonitosti. 

Međutim, trebalo je uložiti mnogo intelektualnog napora u analizi prakse njemačkog i austrijskog Ustavnog suda i ugledati se na nju kao putokaz u našem normativnom okviru. Tada je u većini slučajeva Ustavni sud donosio meritorne odluke u kojima ne bi primarno ispitivao postoje li sve ustavnopravne pretpostavke zaštite predviđene Ustavom i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu, pa se često realno nalazio u situaciji da ponovno presuđuje već od redovitih sudova presuđenu stvar, protiv koje bi bila podnesena ustavna tužba. Trebalo je proći dosta vremena da se doista iskristalizira čitavo znanje i iskustvo u odlučivanju iz godine u godinu sve većem broju zaprimljenih ustavnih tužbi. To je konačno rezultiralo oštrim razlučivanjem načela zakonitosti od načela ustavnosti u okviru kojega, u posljednje vrijeme, Ustavni sud isključivo postupa. Rekli bismo da je praksa Ustavnog suda evoluirala, što je prirodno i logično. U tom smislu praksa Ustavnoga suda danas polazi od temeljne zasade, da redoviti sudovi u građanskim i kaznenim i upravnim stvarima, baš kao i tijela državne uprave i pravne osobe s javnim ovlastima, svoje odluke donose primjenjujući odgovarajuće materijalne i procesne zakone, bdijući nad dosljednom primjenom načela zakonitosti. Međutim, na Ustavnom sudu nije da u povodu podnesene ustavne tužbe ponovno odlučuje o nečemu o čemu je u prethodnim postupcima već odlučeno, nego da ispita postoje li ustavnopravne pretpostavke za zaštitu povrijeđenih ustavnih prava, te ako postoje, taj predmet meritorno pozitivno ili negativno riješe, odnosno ako ne postoje, da takve ustavne tužbe odbaci. Time je ustavna tužba prestala biti svojevrsna naknadna kvazi-revizija kojom se ponavljalo suđenje. Štoviše, ustavna tužba je prestala biti kvazi-revizija i u predmetima u kojima je bivala često podnesena samo zbog toga što u konkretnom građanskopravnom predmetu nije bila dopuštena revizija zbog premale vrijednosti predmeta spora, bez uvjerljivih obrazloženja u čemu se zapravo sastoji možebitna povreda nekog ustavnog prava koju bi počinio sud u prethodnom postupku.

Nije lak bio put koji je u primjeni jednog tako važnog pravnog instituta kao što je ustavna tužba, trebalo prijeći i u čemu su veliki napor učinili svi dosadašnji sastavi Ustavnoga suda Republike Hrvatske, a osobito pod predsjedanjem dr. sc. Jadranka Crnića. Taj rad nastavljen je u Ustavnom sudu pod predsjedanjem dr. sc. Smiljka Sokola, dr. sc. Petra Klarića i dr. sc. Jasne Omejec. Taj je put trebalo pronaći i njemu prilagoditi praksu postupanja, da bi ustavna tužba ostvarila svoj pravi smisao, kakav ima i u drugim ustavnim sustavima koji je kao poseban institut poznaju. Trebalo je izaći iz logičkog sklopa zakonitosti, pod čijim su gotovo isključivim utjecajem odgajane sve dosadašnje generacije pravnika, te uspjeti razlučiti pojedina delikatna pravna pitanja i odijeliti pristup zakonitosti, koji je rezerviran za redovito sudovanje, od pristupa ustavnosti koji je rezerviran za ustavno sudovanje.