20.08.2018.

Dopuštenost ugovaranja ugovorne kazne za slučaj prestanka ugovora o radu u sudskoj praksi

Poslodavci se u praksi ponekad koriste različitim institutima radnog i obveznog prava da bi se zaštitili od postupaka radnika. Instituti koji se najčešće koriste su ugovaranje odštetne odgovornosti radnika, ugovaranje ugovorne kazne, ugovaranje obveze radnika da poslodavcu vrati iznos koji je on uložio u njegovu izobrazbu i osposobljavanje za obavljanje poslova radnikova radnog mjesta ili ugovaranje iznosa koji je uložio u njegovu izobrazbu, neovisno o tome je li radniku ta izobrazba bila potrebna za obavljanje poslova njegova radnog mjesta. Takve ugovore ili ugovorne odredbe radnici u praksi često osporavaju, a nerijetko u tome i uspijevaju.  O nekim pitanjima vezanim uz tu problematiku još uvijek nema relevantne sudske prakse, a o nekima je praksa različita. Upravo zato zaslužuju posebnu pozornost.
1. UGOVARANJE UGOVORNE KAZNE
Ugovorna kazna pravni je institut koji uređuju i Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u nastavku teksta: ZOO) i Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14 i 127/17 - u nastavku teksta: ZR). No, ZOO se u radnim odnosima primjenjuje (samo) na odgovarajući način[1]. Zbog toga su česti sporovi oko pitanja je li ugovoranje ugovorne kazne sukladno Zakonu.
Pri odgovoru na to pitanje važno je poznavati pravnu prirodu ugovorne kazne i odredbe ZR-a koje se u odnosu na ovaj institut primjenjuju, te prema okolnostima svakog slučaja valja zaključiti je li konkretna ugovorna kazna obvezujuća ili nije. 
Radi lakšeg prepoznavanja kada je ugovornu kaznu dopušteno ugovoriti, u ovom će radu biti izložena relevantna sudska praksa, kako županijskih sudova, tako i Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH. 

1.1. UGOVORNA KAZNA PREMA ZOO-u
Prema članku 350. ZOO-a, vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.
Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik kasni s ispunjenjem.
Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Ako je ugovorena za novčane obveze ugovaranje je ništetno.

1.2. UGOVORNA KAZNA PREMA ZR-u
Zakon o radu ugovornu kaznu propisuje samo kad je riječ o zabrani natjecanja radnika s poslodavcem. Naime, prema odredbi članka 102. ZR-a, poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja). Taj se ugovor ne smije zaključiti za razdoblje dulje od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa, a može biti i sastavni dio ugovora o radu, s tim da mora biti sklopljen u pisanom obliku.
Prema odredbi članka 103. ZR-a, ugovorna zabrana natjecanja obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Prema odredbi članka 106. ZR-a za slučaj nepoštovanja ugovorne zabrane natjecanja može se ugovoriti ugovorna kazna, a ako je za slučaj nepoštovanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznoga prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete.

1.3. UGOVORNA KAZNA U SUDSKOJ PRAKSI
U praksi se ponekad ugovara obveza radnika da isplati ugovornu kaznu ako kod poslodavca ne radi određeno vremensko razdoblje, odnosno ako mu radni odnos prestane unutar određenog razdoblja. U pravilu se ugovara još i uvjet da radni odnos prestane voljom ili krivnjom radnika.
Pred Županijskim sudom u Puli-Pola, vodio se postupak u kojemu je poslodavac tražio isplatu ugovorne kazne ugovorene za slučaj otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorenog roka trajanja radnog odnosa, u kojem su trebala biti amortizirana novčana sredstva uložena u izobrazbu radnika. 
Nakon donošenja prethodnih pet odluka u tom predmetu, Županijski sud u Puli-Pola, pod poslovnim brojem Gž-811/11-3 od 20. lipnja 2011., donio je i šestu Odluku u kojoj je istaknuto sljedeće:
»(...) Zakonom o radu propisana je mogućnost ugovaranja ugovorne kazne u čl. 97., ali je takvo ugovaranje ugovorne kazne vezano isključivo za slučaj poštivanja ugovorne zabrane utakmice, dok u ovom slučaju nije sporno da takva zabrana utakmice među strankama nije ugovorena. Dakle po stavu ovog suda osnovano žalitelj u žalbi navodi da tužitelj nije mogao ugovarati plaćanje takve ugovorne kazne, jer ista nije predviđena Zakonom o radu, a za radnika je takvo ugovaranje nepovoljnije od onog koje je predviđeno Zakonom o radu, što je u suprotnosti sa citiranim odredbama Zakona o radu. Također osnovano žalitelj navodi da kada Zakon o radu propisuje određeni institut, da se onda imaju primijeniti odredbe tog Zakona, kao lex specialisa, a ne opće odredbe obveznog prava (u ovom slučaju čl. 270. Zakona o obveznim odnosima). Osim toga, ovaj sud je stajališta da je takvo ugovaranje ugovorne kazne (5.000,00 eura) ništavo, ne samo zato što je protivno naprijed navedenim odredbama Zakona o radu, već iz razloga što je nemoralno, jer ugovara za jednu ugovornu stranu ne pripadajuću materijalnu korist iza koje ne stoji nikakva protuvrijednost, odnosno takvo ugovaranje je protivno načelu ekvivalentnosti davanja, pa je i zbog tog razloga, dakle djelomične ništavosti predmetnog ugovora valjalo prihvatiti žalbu tuženice.
Ukoliko je tužitelj imao troškove u svezi s educiranjem tuženice za posao administratora, tužitelju bi takva naknada troškova pripadala u situaciji da je ugovorena i da tuženica nije amortizirala te troškove kroz rad kod tužitelja, međutim, tužitelj nije tako postavio svoj zahtjev.
Iz navedenih razloga, kako je po stajalištu ovog suda takvo ugovaranje ugovorne kazne suprotno i odredbama Zakona o radu i moralu, slijedom toga je u tom dijelu ugovor djelomično ništav s obzirom na odredbu čl. 103. i 105. Zakona o obveznim odnosima, pa je prihvaćanjem žalbe tuženice prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji se temelji na takvoj djelomično ništavoj odredbi ugovora o radu, sve temeljem odredbe čl. 373. st. 3. Zakona o parničnom postupku.
U ovoj pravnoj stvari Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-350/2007 od 9. ožujka 2011. godine, ukinuta je presuda ovog suda, posl. br. Gž-495/05-2 od 27. studenog 2006. godine, zbog različitog pravnog stajališta u predmetima iste činjenične i pravne naravi, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29 st. 1. Ustava RH.
Povodom Odluke Ustavnog suda RH na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli, od 16. svibnja 2011. godine, utvrđeno je da je u svim predmetima toga suda gdje je bilo sporno ugovaranje ugovorne kazne zbog otkaza ugovora o radu (np. Gž-2481/08, 2410/08) zauzeto stajalište da je takvo ugovaranje suprotno Zakonu o radu, tako da je suprotna tom stajalištu samo Odluka ovog suda, posl. br. Gž-1608/04-2 od 8. kolovoza 2005. godine.«
U povodu ustavne tužbe kojom se osporavala ova Odluka, Ustavni sud RH, pod poslovnim brojem U-III-4178/2011, odbio je 21. rujna 2016. ustavnu tužbu poslodavca, sa sljedećim obrazloženjem:
»Ustavni sud utvrđuje da iako presude navedene u točki 13.1. ove Odluke nisu donesene u predmetima istovrsnim konkretnom slučaju, ipak sadrže poveznicu s njime.
Naime, u njima je, nevezano za predmet spora o kojem su donesene, izneseno (generalno) pravno stajalište prema kojemu nije pravno valjano ugovaranje kojim je plaćanjem ugovorne kazne uvjetovano pravo radnika da otkaže ugovor o radu. Ustavni sud smatra da u doseg navedenoga (generalnog) pravnog stajališta ulazi i poseban slučaj ugovaranja ugovorne kazne za slučaj otkaza ugovora o radu prije isteka roka trajanja radnog odnosa ugovorenog radi amortizacije troškova edukacije radnika.
Stoga, Ustavni sud smatra da te presude upućuju na zaključak kako je njima konačno ustaljena praksa drugostupanjskog suda ne samo u pogledu dosega općeg pravnog stajališta o pravnoj nevaljanosti ugovaranja kojim je plaćanjem ugovorne kazne uvjetovano pravo radnika da otkaže ugovor o radu, nego i u pogledu dosega posebnog pravnog stajališta o pravnoj nevaljanosti ugovaranja ugovorne kazne za slučaj otkaza ugovora o radu prije isteka roka trajanja radnog odnosa u kojem su trebala biti amortizirana novčana sredstva uložena u edukaciju radnika.
U prilog tom zaključku ide i činjenica da niti prigovori istaknuti u ustavnoj tužbi ne upiru na proturječna pravna stajališta drugostupanjskog suda iznesena u odlukama donesenim nakon donošenja presuda navedenih u točki 13.1. ove Odluke, niti je iz spisa predmeta i okolnosti konkretnog slučaja na koje se poziva podnositelj razvidno da bi nakon tih presuda drugostupanjski sud ponovo zauzimao suprotna pravna stajališta u istovrsnim predmetima.
Ustavni sud smatra da je navedenim konačnim ustaljenjem sudske prakse drugostupanjski sud otklonio nedosljednost u pogledu zauzimanja proturječnih pravnih stajališta na koju je ukazao podnositelj u ustavnoj tužbi, a koja je utvrđena i u ovom ustavnosudskom postupku (vidjeti točku 12. ove Odluke).
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporena drugostupanjska presuda donesena nakon presuda navedenih u točki 13.1. ove Odluke i da u njoj istaknuto pravno stajalište nije proturječno pravnom stajalištu iznesenom u tim presudama.
Ustavni sud stoga utvrđuje da osporenom drugostupanjskom presudom podnositelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.«
Iz ove Odluke Županijskog suda u Puli, a koju je ustavnom ocijenio i Ustavni sud RH, proizlazi da ugovaranje ugovorne kazne za slučaj otkaza ugovora o radu ipak nije u skladu sa Zakonom o radu.
Takvo stajalište potvrđuje i Odluka Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-493/17 od 1. veljače 2018.:
»Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti koji tužitelj potražuje na ime ugovorne kazne uz tvrdnju da je tuženik time što se zaposlio kod drugog poslodavca, koji je u konkurenciji sa tužiteljem za vrijeme dok mu je još trajao radni odnos kod tužitelja, povrijedio odredbe čl. VII. Menadžerskog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. veljače 2016.
Navedenom odredbom Menadžerskog ugovora pod t. 1. i 2. određeno je da menadžer na tržištu ne smije izvoditi radove za konkurentska poduzeća i naručitelje, te da se u slučaju postupanja protivno točki VII. 1. tog ugovora menadžer obvezuje za svaku povredu isplatiti ugovornu kaznu u iznosu od 5.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan plaćanja.
U provedenom postupku utvrđeno je da je tuženik bio u radnom odnosu kod tužitelja na temelju Menadžerskog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. veljače 2016., da su stranke 2. svibnja 2016. sklopile Sporazumni prestanak ugovora o radu kojim su se suglasile da je datum prekida radnog odnosa zaključno s danom 10. svibnja 2016. i da su s danom 30. travnja 2016. ispunjene sve obveze prema radniku, te da je tuženik 25. travnja 2016. sklopio ugovor o radu s društvom B. d.o.o. koje obavlja poslove iz djelatnosti koju obavlja i tužitelj.
Polazeći od izloženog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da plati ugovornu kaznu u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 5.000,00 eura.
Naime, odredbama Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) propisana je mogućnost ugovaranja ugovorne kazne samo u slučaju ugovorne zabrane natjecanja kad se radnik nakon prestanka ugovora o radu zaposli kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem (čl. 102. ZR-a), ali ne i u slučaju zakonske zabrane natjecanja kad radnik bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapa poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac za vrijeme dok je u radnom odnosu kod poslodavca (čl. 101. st. 1. ZR-a).
U slučaju zakonske zabrane natjecanja, ako radnik postupi protivno zabrani iz st. 1. čl. 101. ZR-a, poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla (čl. 101. st. 2. ZR-a).
Kako tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 101. st. 2. ZR-a, već potražuje ugovornu kaznu koja se može ugovoriti samo za situacije nakon prestanka ugovora o radu, na što je s pravom tuženik ukazivao tijekom postupka, tako iz navedenih razloga i ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. 
Žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe da mu pripada ugovorna kazna i zbog toga što se tuženik nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja zaposlio u poduzeću koje se bavi istom djelatnošću kao i tužitelj, ne dovode u sumnju zakonitost pobijane presude, jer tužitelj na navedenoj činjenici nije temeljio tužbeni zahtjev.«
Međutim, Visoki trgovački sud RH o dopuštenosti ugovaranja ugovorne kazne iz razloga koji nisu propisani Zakonom o radu ima drukčije stajalište:
»Žalitelj pogrešno smatra da tužitelj nema pravo naplatiti ugovornu kaznu jer da je upravo tužitelj skrivio raskid ugovora. U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju izjavio otkaz ugovora u smislu odredbe čl. 103. t. 6. u vezi s odredbom čl. 105. i čl. 106. st . 7. ZOR-a. Radi se o redovitom otkazu ugovora o radu kako je i sam tuženik tijekom postupka tvrdio. U tom smislu, tuženik se ne može pozivati na tužiteljevo kršenje, odnosno osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, jer je u slučaju teških povreda obveza radnog odnosa tuženik imao mogućnost izvanredno otkazati ugovor o radu, sukladno odredbi čl. 107. st . 1. i 2. ZOR-a i to u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, pri čemu mora konkretno biti navedena osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć. Nije sporno da tuženik nije sukladno odredbi čl. 107. ZOR-a dao izvanredni otkaz ugovora o radu, već je nakon nekoliko mjeseci u kojima je dobivao manju plaću od one za koju smatra da mu pripada, tužitelju redovno otkazao ugovor o radu.
Pri tome, glede tužiteljeve obveze isplate plaće, sukladno odredbi čl. 2. aneksa ugovora o radu od 1. lipnja 2004., proizlazi da je bruto plaća ugovorena prema broju sati mjesečnog naleta, s mogućnošću korekcije sukladno odredbama Pravilnika o radu (list 10. spisa). Pravilnikom o radu (list 36.-64. spisa), predviđeno je da je poslodavac, dakle tužitelj, ovlašten mijenjati iznos plaće ovisno o svojim materijalnim mogućnostima sve do iznosa zajamčene plaće, kako je to propisano odredbom čl. 81. st. 2. citiranog Pravilnika. Proizlazi dakle, da se žalitelj neosnovano poziva na navodne povrede tužiteljevih obveza, jer je tužitelj tuženiku isplatio plaću za svaki mjesec rada, a sukladno ugovoru, aneksu i Pravilniku o radu, pa se ne može govoriti o tužiteljevu nesavjesnom ponašanju, kako to pogrešno ocjenjuje žalitelj.
Međutim, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pri ocjeni tuženikova prigovora na visinu ugovorne kazne u iznosu od 30.000,00 EUR propustio pravilno primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se sudu daje mogućnost, za slučaj prigovora na visinu ugovorne kazne, smanjiti iznos ugovorne kazne s obzirom na vrijednost i značenje predmeta obveze. Ovaj sud ocjenjuje da je ugovorna kazna u iznosu od 30.000,00 EUR nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje tuženikove obveze raditi za tužitelja u razdoblju od četiri godine od dana sklapanja ugovora. Neosporna je svrha te ugovorne kazne izrečena u samoj odredbi čl. 3. st . 3. međusobnog ugovora o radu, da se isplatom ugovorne kazne tužitelj, za slučaj otkaza ugovora o radu prije isteka roka od četiri godine od njegova zaključenja, obešteti za troškove koje je imao u osposobljavanju tuženika kao radnika na radnom mjestu kopilota na zrakoplovu tipa MD-80. Drugim riječima, visina ugovorne kazne za slučaj prijevremenog otkaza ugovora o radu mora biti razmjerna tuženikovoj obvezi ostati na radu dok se tužitelju ne vrate uloženi troškovi edukacije tuženika.
Iako visina ugovorne kazne ne mora biti ekvivalent učinjenih troškova niti ekvivalent eventualne štete koju bi druga ugovorna strana pretrpjela, ovaj sud smatra da ugovorna kazna mora biti razmjerna vrijednosti i značenju obveze, za povredu koje je ugovorena. U konkretnom slučaju ugovorna je kazna ugovorena kako bi se tužitelj osigurao od povrede tuženikove ugovorne obveze raditi za tužitelja razdoblje od četiri godine od dana sklapanja ugovora. Očito je da je tužitelj ocijenio kako će se u navedenom razdoblju isplatiti ulaganje koje je tužitelj imao u vezi s tuženikovom edukacijom za upravljanje zrakoplovom MD-80. Kako je iz rezultata provedenog dokaznog postupka za zaključiti da ti troškovi nisu bili veći od 10.000,00 USD po kandidatu, a edukacija je za tužitelja obavljena u Finskoj, kako to proizlazi iz svjedodžbe na listu 16. spisa, u razdoblju od 27. ožujka do 4. travnja 2004., tako je prvostupanjski sud pogrešno tuženikov prigovor na visinu ugovorene kazne ocijenio neosnovanim, odnosno pogrešno je ocijenio da se radi o primjerenom iznosu u odnosu na ono što je tuženik primio za svoju edukaciju kod tužitelja.
Naprotiv, pravilnom primjenom odredbe čl. 274. ZOO-a, tuženikov prigovor na visinu ugovorne kazne treba ocijeniti kao zahtjev tuženika za smanjenje iznosa ugovorne kazne s obzirom na osnovanu tuženikovu tvrdnju da je ugovorena kazna nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje predmeta tuženikove obveze.
Zbog navedenog je pravilnom primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima valjalo iznos iz čl. 3. međusobnog ugovora, dakle ugovorenu kaznu za slučaj tuženikova otkaza ugovora o radu prije isteka roka od četiri godine, s obzirom na značenje te tuženikove obveze za tužitelja, a to je da u navedenom roku vrati uložena sredstva u tuženikovu edukaciju, uz primjenu odredbu čl. 274. ZOO-a, ocijeniti nerazmjerno visokim, a osnovanim tuženikov prigovor na visinu ugovorne kazne i istu smanjiti za polovicu ugovorenog iznosa. I polovica od ugovorenog iznosa, prema ocjeni ovog suda, razmjerna je vrijednosti i značenju tuženikove obveze ostati u radnom odnosu dok se ne isplate troškovi koje je tužitelj imao za tuženikovu edukaciju. Pri tome se naravno radi o slobodnoj ocjeni suda, te se iznos troškova ne mora nužno poklapati s iznosom ugovorne kazne, već je potrebno da taj iznos ugovorne kazne nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje tuženikove obveze.
Zbog navedenog je pravilnom primjenom materijalnog prava presudu djelomično valjalo potvrditi, a djelomično preinačiti uz primjenu odredbe čl. 368. st . 1. i 2. i čl. 373. t. 3. ZPP-a.«
Visoki trgovački sud RH, poslovni broj Pž-648/2014, od 12. veljače 2014.

3. ZAKLJUČAK
Sudovi opće nadležnosti, mogućnost ugovaranja ugovorne kazne za slučaj otkaza ugovora o radu tumače vrlo restriktivno. Naime, ugovaranje ugovorne kazne koje nije propisano Zakonom o radu, u pravilu, ocjenjuje se nezakonitim. S druge strane, trgovački su sudovi znatno liberalniji po tom pitanju. 
Osim argumenta koje je iznio Županijski sud u Puli-Pola, u Odluci koja je prethodno izložena, s obzirom na to da Zakon o radu u članku 54. propisuje dužnost poslodavca da omogući radniku, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, kad poslodavac ima mogućnost za to, te potrebe rada zahtijevaju dodatnu izobrazbu i poslodavac radnika na nju uputi, ugovaranje ugovorne kazne zbog otkaza ugovora o radu nakon te izobrazbe pravilnije je ocijeniti nezakonitim, kako je to učinio i Županijski sud u Puli-Pola, u presudi koja je u ovom radu izložena.
Poslodavci bi, u pravcu zaštite svojih interesa koje žele osigurati ugovaranjem ugovorne kazne, trebali ugovarati pravo poslodavca na naknadu štete ili ugovornu zabranu natjecanja.


[1] Prema čl. 8. st. 4. Zakona o radu, na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno tim ili drugim zakonom, primjenjuju se, u skladu s prirodom toga ugovora, opći propisi obveznoga prava.