1. Uvod
Nekoliko je razloga zbog kojih argumentaciju Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP), kad odlučuje o dopuštenom dosegu slobode procjene država članica u pojedinačnim slučajevima, smatramo izuzetno važnom za države članice kao i za pojedince čija se prava i slobode ograničavaju, odnosno koji smatraju da im država ta prava neovlašteno ograničava. 

U doktrini ESLJP-a, koja postaje sve važnija i na koju se pozivaju i druga međunarodna tijela¹, ali sve češće i nacionalni sudovi u državama članicama Vijeća Europe, pokazuje se važnost koju Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Europska konvencija), u svojem razvitku kroz odluke Suda, daje pravima i slobodama koje jamči. Čak i kad uživanje nekih sloboda dovodi do konflikata u društvu i uznemiravanja javnosti, država pažljivo mora odmjeriti svoju reakciju, održavajući krhku i osjetljivu ravnotežu između različitih prava, istodobno jačajući društvenu svijest, toleranciju i demokraciju. Ona ne smije reagirati na način koji je za državnu vlast najjednostavniji i najučinkovitiji – ograničavanjem uživanja prava i sloboda svojim građanima. Država treba koristiti sredstva za jačanje tolerancije i razumijevanja, štiteći uživanje pojedinačnih prava i sloboda građana u najvećoj mjeri u svakom pojedinačnom slučaju. U tom smislu, važna je uloga države pred ESLJP-om, čiji zastupnik reakciju države može pravdati koristeći argumente iz brojnih odluka Suda.

2. Dopuštena sloboda prosudbe države u odlukama Europskog suda za ljudska prava
Pravni doseg dopuštene slobode prosudbe države koji temeljem Europske konvencije određuje ESLJP,² postao je, razvitkom prakse Suda, doktrina utemeljena na uvjerenju kako je svako društvo mjerodavno razriješiti povremene unutarnje sukobe između zaštite individualnih ljudskih prava i nacionalnih interesa ili različitih moralnih uvjerenja i stajališta, ali i drugih temelja za opravdano i argumentirano ograničavanje uživanja prava i sloboda građana od strane države. 

Smatramo je važnom iz više razloga, od kojih je jedan činjenica da se definicija tog pojma u današnjem vremenu nastavlja mijenjati, razvijati i dobiva nove i drukčije dosege i značenja (borba protiv terorizma u odnosu na zaštitu ljudskih prava³, primjerice), te stoga što se kroz tumačenje koje je jedinstveno za svaki pojedinačni slučaj ostavlja prostor državi i njezinim zastupnicima, dokazati i uvjeriti Sud kako je restrikcija uživanja nekih ljudskih prava i temeljnih sloboda, u određenim pojedinim slučajevima, utemeljena na načelima koje je definirao Sud kroz svoje odluke, tumačeći Europske konvencije, odnosno uvjete i razloge koje predviđa EKLJP. Drugim riječima, ona je značajna u oba pravca – za zaštitu ljudskih prava, ali i zaštitu općih interesa, jer omogućava – unatoč zahtjevu za jednake kriterije u odlučivanju – razmatranje svakog slučaja za sebe u svjetlu te doktrine i njezinih uvjeta i kriterija primjene i širine dosega slobode procjene svake države stranke EKLJP-a. 

Doktrina i praksa Suda dopušta državama uspostavljanje ravnoteže i razmjernosti u zaštiti očuvanja općeg društvenog dobra i onda kada - opravdano i samo u okviru Konvencije - ograničava uživanje određenih ljudskih prava i sloboda. 

Pritom vjerujemo da je jamčiti zaštitu ljudskih prava, na puno višoj razini od one koju zahtijevaju međunarodni dokumenti, jedna od temeljnih zadaća svake demokratske države. Doktrina dopuštene slobodne prosudbe države počiva na argumentu Suda koji je u Odluci Tyrer v. UK, još 1978., Konvenciju opisao kao »živući instrument«⁴, što znači da je zadaća Suda ne samo Konvenciju tumačiti u duhu i smislu koji su imali pred sobom njezini autori (na što se Sud, prije češće nego danas, pozivao u svojoj argumentaciji), nego i kao instrument koji se treba tumačiti »u svjetlu današnjih uvjeta i okolnosti«⁵.

Pri odlučivanju o dosegu slobode procjene države, Sud načelno smatra da država ima bolju mogućnost u specifičnom kontekstu i situaciji procijeniti ravnotežu različitih ili suprotnih interesa, te dati prednost onome koji preteže za dobrobit društva i građana u određenom trenutku i okolnostima, čime se ostvaruje načelo supsidijarnosti. ESLJP je u nekoliko odluka naglasio kako njegova zadaća ni u kojem slučaju nije preuzeti ulogu odgovarajućih nacionalnih sudova nego izvršiti uvid u odluke koje su ti sudovi donijeli svojom procjenom dosega slobode prosudbe nacionalne države.⁶ Sud u odlukama uvijek poklanja pažnju zaštiti suvereniteta država članica te, primjerice, u predmetima koji se odnose na imigraciju i strance »Sud prihvaća kako Konvencija – u pravilu – ne zabranjuje ugovornim stranama da samostalno odlučuju i reguliraju pitanje ulaska u zemlju i dužinu boravka stranaca u državi.«⁷ To pravilo Sud uzima u obzir kad argumentira svoje odluke, kad je riječ o predmetima koji se odnose na članak 8. - on u najvećem broju predmeta daje prednost pravu na privatnost i pravu na obiteljski život u odnosu na navedeno pravo države o kojoj je riječ.

Svaka demokratska država teži građanima jamčiti zaštitu ljudskih prava i sloboda u većoj mjeri nego to propisuju standardi u međunarodnim dokumentima, te je doseg slobodne prosudbe države kada ta prava ograničava određenim preciznim, usko tumačenim pravilima, da bi se izbjegla njegova zloporaba od strane vlasti, ali istodobno u cijelosti poštujući važno načelo supsidijarnosti.⁸ To je načelo najočitije u članku 1.,13. i 35. Europske konvencije⁹, a dijelom ih podržava i članak 53.¹⁰ Ti članci odražavaju stajalište tvoraca Europske konvencije kako je poštovanje odredaba Konvencije minimum zaštite ljudskih prava, dok se od država očekuje da ta zaštita bude utemeljena na još višim standardima negoli ih jamči Konvencija¹¹.

3. Razvitak definicije dopuštenog dosega slobode prosudbe države
Određivanje dopuštenog dosega slobode prosudbe države pojavilo se prvo u odlukama Suda, temeljem članaka 8.-11.¹², te je – kad je riječ o definiciji toga pojma – uobičajeno ukazivati na te članke (koji u drugom stavku određuju temelje određivanja dosega slobode prosudbe države).¹³ No, taj se pojam primjenjivao i u odlukama Suda temeljem članka 1. Protokola 1. EKLJP-a u slučajevima kad država intervenira u pravo vlasništva, pravdajući to javnim interesom, ali i kod primjene nekih drugih članaka. 

3.1. Određivanje pojma
Na dopuštenu slobodu prosudbe države danas se – izravno ili neizravno - poziva u odlukama koje se odnose na primjenu gotovo svih članaka Konvencije, a posebno je široka kad je riječ o članku 15. prema kojem država ima pravo odlučiti kada je riječ o »izvanrednom stanju« te primijeniti mjere razmjerne stupnju opasnosti od takvog stanja¹⁴. To su situacije u kojima se smatra da državi treba dati širi stupanj autonomije u procjeni situacije kad je riječ o javnom interesu, što uključuje posebno poznavanje situacije od strane države, kao i postojanje povećane razine njezine odgovornosti. Od države se očekuje razmjerno postupanje, odnosno ograničavanje prava i sloboda, razmjerno stupnju opasnosti za javni interes, sigurnost ili moral, kao i zaštitu drugih društvenih vrijednosti. Pritom ESLJP posebno ima na umu da on nije sud »četvrtog stupnja«, odnosno nikada ne odlučuje o činjenicama i meritumu spora. Kad se referira na doktrinu širine slobode prosudbe države »koja je praćena« europskim nadzorom, Sud smatra da se taj nadzor odnosi na cilj i nužnost mjere koja je u pitanju. To se ne odnosi samo na zakonodavstvo, već i na odluke neovisnih sudova koji ga primjenjuju. Pritom Sud, u više odluka, naglašava da on nikada ne preuzima ulogu nacionalnog suda već samo ocjenjuje odluke tih sudova, kao i u kojoj su mjeri one u dosegu dopuštene slobode procjene vlasti.¹⁵

Zanimljiva je argumentacija ESLJP-a u predmetima koji se pozivaju na članak 14. (zabrana diskriminacije), gdje se razlikuje »različito ponašanje i postupak« od onog koji je »različit i zato diskriminirajući«.¹⁶ Treba naglasiti da, kad je riječ o članku 14., Sud – kad odlučuje o dosegu slobodne prosudbe države – ima gotovo uvijek na umu i druge članke, povezane s člankom 14.¹⁷

Izvorno, moguće je zaključiti da su začeci doktrine dosega slobode prosudbe država, posljedica straha vlada da bi međunarodna tijela mogla utjecati na njihovu nacionalnu sigurnost. Doktrina se smatra »mogućim sudskim pogledom koji upravlja dosegom do kojeg će Komisija i Sud razmatrati praksu na koju postoji pritužba«¹⁸ ili »jedna od važnijih zaštita koju je razvio ESLJP, kako bi omogućio učinkovitost Konvencije u odnosu na suverenu moć i odgovornost izvršne vlasti u demokraciji.«¹⁹ Uvijek kad odlučuje o dopuštenom dosegu slobode prosudbe države, Sud će uzeti u obzir specifičan nacionalni kontekst. Dijelom je doktrina nastala u nastojanju Suda da dostigne ravnotežu između viđenja zaštite ljudskih prava od strane države i jedinstvene primjene vrijednosti koje štiti EKLJP, pri čemu Sud »ne može previdjeti pravne i činjenične karakteristike života društva u državi koja…mora odgovoriti na pitanje o mjerama koje provodi i koje su stavljene u pitanje.«²⁰Jednako tako Sud ostavlja državama slobodu izbora mjera koje smatra odgovarajućim, da bi se ostvarila zaštita koju jamči Konvencija.²¹

Pritom se doseg slobode prosudbe, koju Sud dopušta državi, mijenja od predmeta do predmeta, jer Sud cijeni i uzima u obzir veliki broj različitih okolnosti, utvrđenih mjerila, načela i kriterija. Razvijajući doktrinu dosega slobode prosudbe države, Sud je s vremenom tu doktrinu primjenjivao u odnosu na odlučivanje o gotovo svim člancima Europske konvencije, pa je jedan od sudaca utvrdio da »je širina ili doseg slobode prosudbe države u središtu gotovo svih važnijih predmeta u kojima je Sud odlučivao, bez obzira je li se na nju pozivao u svojoj odluci ili ne.«²²Ona predstavlja temelj načela supsidijarnosti i njegove dosljedne primjene, a posljedica je poštovanja suvereniteta država stranaka EKLJP-a.

Temelj doktrine o slobodi prosudbe države je shvaćanje Suda da primarnu odgovornost za funkcioniranje pravne države, kao i zaštitu i jamčenje uživanja ljudskih prava i sloboda, ima sama država. Stoga sloboda prosudbe države u ograničavanju uživanja nekih prava i sloboda mora imati dobro argumentirane i dopuštene razloge i temelje, a Sud ih mora utvrditi u svakom pojedinom predmetu, uzimajući u obzir sve okolnosti kroz odnos prema utvrđenim načelima i pravilima doktrine.

Iako se smatra da su nacionalne vlasti u boljem položaju prosuđivati o nužnosti nekih mjera i njihovoj razmjernosti, Sud je nadležan nadzirati angažman i akcije državnih vlasti, te određuje jesu li države prešle točno određenu nužnu granicu, potrebnu za zaustavljanje krizne situacije.²³ Nadzor Suda nije ograničen samo na osiguravanje da država, o kojoj je riječ, postupa u restrikciji razumno, pažljivo i u dobroj vjeri, nego Sud istodobno prati kompatibilnost aktivnosti države s obvezama koje je preuzela pristupanjem EKLJP-a. ²⁴

3.3. Odluke Europskog suda za ljudska prava
Kad se u Odlukama ESLJP-a govori o dopuštenoj slobodi prosudbe države u restrikciji uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, riječ je uvijek o »najmanjem nazivniku«, odnosno zajedničkom minimalnom prostoru prosudbe koje tijelima države stranke Europske konvencije daje Sud. Istodobno, ocjenjujući i uspoređujući praksu nacionalnih sudova (posebno njemačkih) u razvijenim demokratskim državama, taj je prostor nužnog ograničavanja ljudskih prava – očekivano i razumljivo kad se uzima u obzir pravna tradicija razvijenih demokracija – odlukom i ponašanjem samih državnih tijela, određen užim od onog kojeg dopuštaju međunarodna tijela. 

ESLJP u svojim odlukama dopušta državama prostor za slobodnu prosudbu, između ostaloga, da ne bi ugrozio uzajamno povjerenje i dobre odnose, da bi izbjegao sukobe, te omogućio najveću moguću fleksibilnost svojih odluka (uz poštovanje svih temeljnih načela i pravila tumačenja EKLJP-a), ali i različitost sustava država stranaka, te njihov suverenitet koji ni na koji način ne smije biti narušen, sužen ili doveden u pitanje definicijama pojmova i primjenom EKLJP-a u odlukama Suda. 

Istodobno, pravednost i dosljednost odluka Suda ne smije biti narušena niti dovedena u sumnju, te su stoga morali biti postavljena jasna načela i kriteriji kao zadani okvir Sudu kad odlučuje o dopuštenoj prosudbi države. 

Dok Konvencija utvrđuje i štiti minimum standarda zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, državama ostaje mogućnost na povećanje razine standarda zaštite. U slučajevima u kojima procjenjuje doseg slobodne procjene države, Sud održava ravnotežu između interesa pojedinca za što višu razinu zaštite njegovih prava i sloboda i, na drugoj strani, interesa države za održavanjem široke slobodne prosudbe u određivanju granica te zaštite, odnosno zaštite vrijednosti društva u odnosu na interes pojedinca za zajamčenim uživanjem prava i sloboda. 

U pitanjima stupnja zaštite uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, Sud daje prednost institucijama države, smatrajući da one mogu procijeniti je li, i u kojim slučajevima, potreban restriktivan pristup, utemeljen na razlozima predviđenima Konvencijom. Jedno od temeljnih načela na kojima se temelje odluke Suda u odnosu na širinu dopuštene prosudbe države je načelo potrebe/dopuštenosti i načelo razmjernosti²⁵.

Pitanje koliko država može opravdati i argumentirati svoju mogućnost i opravdanost diskrecije koju joj dopušta Sud, ostaje prepušteno – između ostaloga – vještini i znanju zastupnika države pred Sudom u Strasbourgu. Stoga smo mišljenja da je doktrini dosega slobode prosudbe države, kao i praksi ESLJP-a koja je definira, potrebno dati veliku pozornost. 

Kako bi se razumjela doktrina određivanja slobodne prosudbe države, koju su definirala strazburška tijela još u Odluci Handyside²⁶, potrebno je proučiti nekoliko temeljnih načela kojima su se Sud i, prije njega, Komisija koristili da bi odredili mjeru u kojoj se državi može dopustiti sloboda prosudbe u ograničavanju uživanja nekih prava i sloboda pojedinaca, zajamčenih Konvencijom. Sud daje prednost nacionalnim institucijama, utvrđujući supsidijarnost zaštite koju pružaju strazburška tijela u odnosu na nacionalne sustave: njihova nadležnost započinje kad su sva sredstva unutar nacionalnih sustava iscrpljena²⁷. Tako nacionalna tijela vlasti imaju prednost u određivanju pojmova u Konvenciji poput »potreba«, »nužno«, »korisno«, »razumno«, »socijalne potrebe« i sl. Na taj način Sud dopušta državama strankama EKLJP-a da definiraju pojmove na način koji u njihovoj tradiciji, kulturi i običajima može biti prihvatljiv ili očekivan uvjet ograničavanja prava i sloboda predviđenih EKLJP-om. Ipak, Sud uvijek zadržava pravo određivanja minimuma standarda zadanih svim državama strankama Konvencije/članicama Vijeća Europe, bez obzira na definicije nacionalnih vlasti ili njihov konsenzus. 

Zaštita i jamčenje uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda jedna od najvažnijih ciljeva i zadaća svake pravne države.

Čini nam se da najveća ograničenja prosudbe države Sud postavlja kad je riječ o članku 10. EKLJP-a koji štiti slobodu izražavanja²⁸, u kojem Sud zadržava pravo odlučiti je li »restrikcija« ili »kažnjivost« usklađena s pojmom »zaštite prava na slobodu izražavanja«. Općenito je moguće zaključiti da je u tom slučaju dopuštena prosudba država stranaka, ograničena »europskim nadzorom«, koja uključuje ne samo superviziju zakonodavstva, već i način provedbe od strane neovisnog pravosuđa.²⁹ 

3.4. Načelo supsidijarnosti i univerzalnosti
Načelo supsidijarnosti znači da država stranka treba na demokratski način odlučiti što je odgovarajuće s obzirom na pravne okolnosti i običaje, što predstavlja jedan od načela koja onemogućavaju da ESLJP bude višestupanjski sud u odnosu na državna pravosudna tijela. Uloga ESLJP-a ograničena je na jamčenje da su odgovarajuće vlasti država članica poštovale propisana ograničenja korištenja slobodne prosudbe u omogućavanju uživanja tih prava i sloboda građanima, odnosno osobama pod njihovom jurisdikcijom. 

Supsidijarnost i univerzalnost kao načela nose u sebi stalnu tenziju – rješenje je u jednakoj zaštiti prava i sloboda za svakog građanina Europe, kroz razvitak zajedničkih svima prihvatljivih okvira standarda i kriterija, koji postaju obveza svake države - potencijalnog kršitelja ljudskih prava zajamčenih EKLJP-om. 

Kroz svoju praksu tijela provedbe Europske konvencije (Sud i, prije, Komisija) odredila su standarde koji određuju kada uživanje prava i sloboda zaštićenih Konvencijom može biti ograničeno i pod kojim uvjetima, no ta dopuštena intervencija na strani država članica mora imati jasno određene uvjete i osobine kako bi ih strasburška tijela (danas ESLJP) smatrala opravdanima i prihvatila kao valjane pri donošenju svojih odluka.

Stoga u doktrini dopuštene slobode prosudbe države, Sud definira dopušteno ograničavanje ljudskih prava i sloboda koja se mogu pravdati definiranim pojmovima i na koje se država može pozivati u svojem zastupanju u postupcima pred Sudom. Ipak, kao i ostala tumačenja u odlukama Suda, definicije termina u Konvenciji samo su minimum standarda, te se primjenjuju individualno, imajući na umu okolnosti svakog slučaja, ali i tradiciju, običaje i pravni sustav države o kojoj je riječ. Ovdje dolazi do izražaja vještina obrazlaganja sustava i postupanja državnih tijela tijekom postupka pred Sudom, u smislu opravdavanja utjecaja države koji se temelje na običajima, pravnom sustavu i kulturi države o kojoj je riječ, sukladno prihvaćenim pojmovima u odlukama Suda.


1 »Margin of Appreciation – A note Towards a Solution for the Pacific?«, Petra Butler, Director  of New Zeland Centre for Public Law;  »Margin of Appreciation, Consensus and Universal Standards«, Eyal Benvenisti, Harvard University 
2 Prof. dr. sc. Jasna Omejec: Vijeće Europe i Europska unija, Novi informator, Zagreb, 2008. 
3 Zabrana arbitrarnosti: »Sve mjere koje država poduzima u borbi protiv terorizma moraju poštovati ljudska prava i načelo vladavine prava, a isključivati svaki oblik arbitrarnosti, kao i svaki diskriminirajući ili rasistički postupak, te moraju biti podvrgnute odgovarajućem nadzoru.« - Guidelines on human rights and the fight against terrorism, CoE, 2002. 
4 Tyrer v. UK, 1978 (A 26 - 1980). 
5 U tom smislu i odluka Loizidou v. Turkey (A 310 (1995), te Marckx v. Belgium, A 31 (1979-80) – gdje se teza o živućem instrumentu smatra važnom za test »nužnog u demokratskom društvu«. 
6 Predmet Handyside. 
7 Predmet Berrehab; predmet Abdulaziz, Cabales and Balkandali; predmet Beldjoudi. 
8 Primjerice u predmetu Rasmunsen u kontekstu primjene članka 14. Sud je dao jednu od rijetkih općenitih uputa o načinu primjene doktrine dosega slobode prosudbe države »koji će varirati ovisno o okolnostima, predmetu i njegovoj pozadini; imajući to u vidu, jedan od odlučujućih čimbenika može biti postojanje ili nepostojanje zajedničkog temelja, tumačenja i shvaćanja među državama strankama EKLJP:« – Rasmunsen, izdanje ESLJP, Serija A, br 87, 28. 11. 1984. 
9 Dok članak 1. Europskoge konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – u nastavku teksta: EKLJP obvezuje ugovorne strane da osiguraju uživanje i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nevedenih u Konvenciji, svakom pod njihovom jurisdikcijom na način i u obliku koji države same odabiru. Članak 13. zahtijeva od ugovornih strana da osiguraju mogućnost ostvarenja zaštite, zahtijevajući od država dostupne pravne lijekove na nacionalnoj razini koji će omogućiti zaštitu uživanja prava i sloboda zaštićenih Konvencijom na nacionalnoj razini. To je specifična obveza država koja proizlazi iz članka 1. EKLJP-a. Članak 35. zahtijeva od podnositelja zahtjeva ESLJP-a da je iscrpio sva domaća pravna sredstva kako bi ostvario svoje pravo. Samo kad su ta sredstva iscrpljena ili se dokaže da su neučinkovita, stranka može zatražiti zaštitu pred Sudom u Strasbourgu. 
10 »Ništa u ovoj Konvenciji ne smije biti tumačeno kao ograničenje ili derogiranje bilo kojeg ljudskog prava i temeljne slobode, i to mora biti osigurano zakonima Visoke Ugovorne Strane ili bilo kojim drugim međunarodnim ugovorom ili sporazumom kojem je ona stranka«. 
11 Ustavna tužba kao uvjet za podnošenje tužbe Europskoj komisiji i Sudu za ljudska prava, Ivana Goranić, Vladavina prava br. 3-4 (1998.). 
12 Neizravno, to je bilo u odluci Lawless već 1961. kad je Sud zaključio da »…u to je vrijeme postojanje javne opasnosti koja je prijetila životu nacije  bilo dedukcijom točno procijenjeno, a izvedeno iz različitih kombinacija tadašnjih okolnosti od strane Vlade Republike Irske…«. Eksplicitno, to je bilo prvi puta u odluci Suda De Wilde, Ooms and Versyp od 18.6. 1971. kad je Sud zaključio da »nadležne belgijske vlasti nisu prekoračile u navedenom slučaju dopuštenu slobodu procjene koju članak 8(2) ostavlja državama ugovornicama: čak i u slučajevima zadržavanja zbog skitnje, vlasti su imale dostatne razloge vjerovati da je »nužno« nametnuti restrikcije kako bi se spriječio nered ili kriminal, zbog zaštite morala i zdravlja i zaštite prava i sloboda drugih.« 
13 U stavcima 2. članka 8.-11., EKLJP navodi opravdane razloge ograničenja uživanja prava i sloboda koje jamči u 1. stavku istih članaka, poput: »u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom drušvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobiti zemlje, …sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja, morala, zaštite prava i slobode drugih, interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala…interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti …« – prema prijevodu EKLJP-a Tajništva Europskog suda za ljudska prava na hrvatski jezik, lipanj 2010. 
14 Članak 15. – Derogiranje u vrijeme izvanrednog stanja. 
15 Predmet Handyside. 
16 Diskriminaciju odlikuje različitost postupanja u analognim situacijama. Sud u nekim slučajevima nije smatrao legitimnim cilj (predmet Darby), ali brojne su i odluke Suda kad je cilj ocijenjen legitimnim, ali nije udovoljeno uvjetu razmjernosti (pri čemu je Sud uzimao u obzir i slobodnu prosudbu države o kojoj je riječ) – prema I. Goranić: Diskriminacija u odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu  - Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 53(6) (2003.). 
17 Iz formulacije članka se vidi da on ne dodjeljuje neko neovisno pravo (»pravo na slobodu od diskriminacije«), a čak u više navrata prijedlog da se u Konvenciju unese rečenica »sve su osobe jednake pred zakonom« nije prihvaćen, uz pravno dvojbene argumente. Vidi CoE, Explanatory Reports on the Second to the Fifth Protocols to the European Convention of Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, H(71)11. 
18 T.A.O’Donell: The Margine of Appreciation Doctrine: Standrads in the Jurisprudence of the European Court of Human Rights, (1982). 
19 Waldock: The Effectivness of the System Set Up by the ECHR (1980). 
20 Predmet Belgian Linguistic, 1968. i 1969. (A 5 i 6 -1979-1980). 
21 Ibid. 
22 Eva Brems: The Margine of Appreciation Doctrine in the Case-Law of the European Court of Human Rights, 1996, Max-Planck-Institut 
23 Predmet Irska protiv UK. 
24 Primjerice, u slučajevima National Union of Belgian Police (čl.11.) Sud dopušta državi vrlo širok doseg slobodne procjene (1975), slično kao i u predmetu Ebgle and Others (čl. 14.) – gdje se ta širina prosudbe temelji na nedostatku konsenzusa država članica EKLJP-a u određenim područjima, isto i u predmetu Handyside 
25 U velikom broju predmeta u kojima je odlučivao, Sud je kao podržavajući ili odlučujući argument u svojem tumačenju, kad je riječ o razmjernosti/proporcionalnosti i razložnosti intervencije države u uživanje određenog prava, koristio usporednu analizu sličnih slučajeva iz svojih prethodnih odluka. 
26 Predmet Handyside protiv UK, od 7.12.1976. 
27 I. Goranić »Ustavna tužba kao uvjet za podnošenje tužbe Europskoj komisiji i Sudu za ljudska prava«, Vladavina prava (1998.), god.II., br. 3 - 4, str. 23 – 44. 
28  I. Goranić: »Praksa Europske komisije i Suda za ljudska prava i zaštita prava na slobodu izražavanja«, Vladavina prava, Zagreb (1999.), god. III., br. 2, str. 35-56. 
29 Donna Gomien: »Short guide to the European Convention on Human Rights«, CoE, Strasbourg, 1991, str.74.-87.