Problematika osobnog imena uređena je u Republici Hrvatskoj već niz godina Zakonom o osobnom imenu (u nastavku teksta: ZO)¹ koji datira još iz 1992. Tijekom godina pojavili su se određeni problemi u primjeni tog Zakona, a posebnu pozornost izazivao je problem² limitiranja riječi koje čine ime, odnosno prezime, na najviše dvije.³ To je stvaralo probleme osobama koje su, primjerice, sklapale brak s osobama čije je prezime već sadržavalo dvije riječi, pa nisu mogle, primjerice, uzeti prezime bračnog druga i dodati svoje nego su se morale odlučiti za jedno od prezimena. Ili, udajom za stranca čije se prezime sastoji više od dvije riječi, bračni drug, hrvatski državljanin, morao je odabrati dvije riječi iz tog prezimena za uporabu u pravnom prometu, ako je htio uzeti prezime bračnog druga. Osim toga, stranci koji su postali hrvatski državljani naturalizacijom, a prezime ili ime im se sastojalo više od dvije riječi, često su morali »spajati« ili izbacivati neke riječi iz svojeg prezimena, odnosno imena da bi zadovoljili uvjete članka 2. stavak 3. ZO-a.

Prepoznavši da je promjena potrebna, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 25. svibnja 2012. prihvatila Nacrt prijedloga Zakona o osobnom imenu.⁴ Hrvatski je sabor, 1. lipnja 2012., dopunio dnevni red Prijedlogom Zakona o osobnom imenu (u nastavku teksta: Prijedlog).⁵ Naše je stajalište da bi tim Prijedlogom bilo riješeno nekoliko problema koji su se u praksi pojavljivali, ali da bi njegovim usvajanjem mogao nastati daleko veći broj novih problema. 

Kao pozitivne izmjene Zakona možemo istaknuti sljedeće:

a) uklanja se limit od dvije riječi od kojih se može sastojati ime, odnosno prezime, tako da bi se, ako se Prijedlog usvoji, ime, odnosno prezime, moglo sastojati od više riječi⁶;

b) propisuje se da se promjene osobnog imena koje su hrvatskim državljanima odobrene prema propisima drugih država, a kojim se više ne služe jer su stekli novo osobno ime, upisuju u maticu rođenih bez provođenja postupka promjene osobnog imena⁷;

c) produljen je rok sa šest mjeseci na godinu dana u kojem supružnik, koji je sklapanjem braka mijenjao prezime, može vratiti prijašnje prezime, u slučaju prestanka braka⁸;

d) zakonski tekst se osuvremenjuje, što je bilo već dugo potrebno⁹. 

Vezano uz te, pozitivne promjene, moramo navesti da je upitno može li se odredbom članka 2. stavak 6. Prijedloga¹⁰ postići proklamirani cilj, naveden u Obrazloženju ovog Prijedloga. Naime, Prijedlog propisuje da se osoba, koja u matici rođenih ima upisano osobno ime koje se sastoji od više riječi, može izjavom odrediti kojim će se riječima u osobnom imenu služiti u pravnom prometu. Takvu izjavu se, sukladno članku 2. stavak 6. Prijedloga jednom može opozvati. U obrazloženju je navedeno da će opoziv moći koristiti i osobe koje su takve izjave dale prije stupanja na snagu Prijedloga. Prema našem mišljenju, odredba članka 2. stavak 6. Prijedloga može se odnositi samo na buduće dane izjave, a ne na možebitno prije dane izjave. Da bi ova odredba vrijedila retroaktivno, odnosno da bi se na temelju nje mogle opozvati izjave dane prije možebitnog stupanja na snagu Prijedloga, to bi moralo biti izričito navedeno, što u Prijedlogu nije slučaj. Da bismo potkrijepili naše stajalište, navodimo stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske:

Uz navedene pozitivne promjene, naše je mišljenje da ovaj Prijedlog sadržava i određene slabosti koje bi mogle dovesti do negativnih posljedica, kad bi se primjenjivao u praksi. Najnegativnija promjena, prema našem mišljenju, tiče se uređenja promjene osobnog imena. Promjena osobnog imena uređena je, danas, člankom 6.-13. ZO-a. Svatko ima pravo promijeniti osobno ime, a to pravo štiti i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. ZO omogućava svakom hrvatskom državljaninu da, pod zakonom propisanim uvjetima, promijeni osobno ime. Ukratko ćemo analizirati važeće uvjete pod kojima osoba može promijeniti osobno ime¹²: 

1. potrebno je podnijeti zahtjev koji sadržava razloge zbog kojih se promjena traži; 

2. zahtjev za promjenom osobnog imena, kao i predloženo novo osobno ime objavljuje se na oglasnoj ploči; 

3. o zahtjevu se imaju pravo očitovati svi građani u roku 30 dana, o čemu se građane mora upozoriti u objavi na oglasnoj ploči;

4. promjena osobnog imena odobrava se kad su utvrđene opravdanosti zahtjeva, uz ocjenu nadležnog tijela da se novo osobno ime ne protivi društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi;

5. promjena osobnog imena ne će se odobriti:

(i) osobi protiv koje se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti,

(ii) osobi koja je osuđena za kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, a kazna nije izvršena ili dok traju pravne posljedice osude,

(iii) osobi za koju se utvrdi da je zahtjev podnijela radi izbjegavanja zakonom utvrđenih obveza,

(iv) osobi koja je u zadnjih 5 godina promijenila osobno ime, uz uvjet da je u trenutku upisa novog imena u matične knjige bila punoljetna.

Ako promotrimo Prijedlog, vidjet ćemo da je od danas postojećih prepreka za promjenu osobnog imena zadržao samo jednu – promjena osobnog imena ne će se odobriti osobi protiv koje se vodi kazneni postupak.¹³ Međutim, ta je prepreka dodatno pooštrena, budući da je zapreka za promjenu osobnog imena vođenje bilo kakvog kaznenog postupka, dok je prema članku 9. ZO-a prepreka, među ostalima, vođenje kaznenog postupka zbog kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti. Prema našem mišljenju, upitna je potreba da se sprječava postupak promjene osobnog imena osobe protiv koje je pokrenut kazneni postupak po privatnoj tužbi¹⁴ (primjerice, zbog klevete), budući da bi takvo rješenje moglo pogodovati šikani. Tj., osoba koja ne želi da druga osoba promijeni osobno ime (primjerice roditelj) mogla bi podnošenjem privatne tužbe/tužbi efektivno spriječiti promjenu osobnog imena. Zbog toga smatramo da bi bolje rješenje bilo zadržati odredbu članka 9. ZO-a.

Prijedlog ne sadržava druge zapreke za promjenu osobnog imena. Prema tome, ako stranka podnese bilo kakav zahtjev za promjenu osobnog imena, a protiv nje se ne vodi kazneni postupak, ured državne uprave, odnosno Gradski ured za opću upravu Grada Zagreba, mora donijeti pozitivno rješenje, odnosno odobriti promjenu osobnog imena.¹⁵ Teoretski, ne bi bilo zapreke da neka osoba promijeni ime u numerički niz, ali dakako, izražen riječima (Prvi Trinaest, primjerice), da se nazove po nekoj poznatoj osobi, da novo ime bude vulgarno, uvredljivo itd. To posebice kad se sagleda stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske: 

Kad usporedimo uređenje u državama u našem okruženju i u državama koje su nam prema svojem pravnom uređenju bliske, vidjet ćemo da niti jedna nema tako liberalan zakon glede promjene osobnog imena. 

Najbliži Prijedlogu je slovenski Zakon o osebnem imenu¹⁷ koji, također, veoma liberalno dopušta promjenu osobnog imena te je, prema članku 19. tog Zakona, jedina zapreka za promjenu osobnog imena postojanje pravomoćne osude dok kazna nije izvršena ili dok traju pravne posljedice osude. Samo vođenje kaznenog postupka nije zapreka, ali se o provedenoj promjeni mora obavijestiti nadležni sud (čl. 19. st. 2.). Međutim, slovenski Zakon o osebnem imenu sadržava opću odredbu koja onemogućava promjene osobnog imena ako je to potrebno radi zaštite javne sigurnosti, morala ili prava i sloboda drugih.¹⁸ Prema tome, nadležna tijela Republike Slovenije uvijek mogu, pozivanjem na ovu odredbu, odbiti predloženu promjenu osobnog imena. Prijedlog takvu odredbu ne sadržava.

Ako pogledamo, primjerice, uređenje glede promjene osobnog imena u Saveznoj Republici Njemačkoj ili Austriji, naići ćemo na puno strože odredbe o promjeni osobnog imena. U Saveznoj Republici Njemačkoj pravo na promjenu osobnog imena uređeno je saveznim Gesetz über die Änderung von Familiennamen und Vornamen (Namensänderungsgesetz – NamÄndG)¹⁹ koji dopušta promjenu osobnog imena samo kad za to postoji važan razlog (§. 3. 1).²⁰ O promjeni odlučuje savezni ministar unutarnjih poslova koji ima diskrecijsko pravo u odlučivanju (§. 6.). Prilikom donošenja odluke o promjeni osobnog imena, mora se voditi računa o osobama čija bi prava promjenom osobnog imena mogla biti povrijeđena (§. 3. 2.). U austrijskom pravu su zapreke još strože. Austrijski Bundesgesetz über die Änderung von familiennamen und Vornamen (Namensänderungsgesetz – NÄG)²¹ zabranjuje promjenu osobnog imena iz niza razloga: ako bi se promjenom izbjegavale zakonske obveze, ako predloženo novo ime nije uobičajeno ili ako ga je osoba promijenila u zadnjih deset godina (uz određene iznimke) itd.(§. 3.). 

U pravu Mađarske, osoba koja traži promjenu osobnog imena mora podnijeti zahtjev ministarstvu unutarnjih poslova u kojem mora objasniti razloge zbog kojih traži promjenu. Promjena se ne će dopustiti ako nije utemeljena. Promjena se ne će dopustiti niti ako bi se moglo smatrati da osoba želi izbjeći kazneni progon, plaćanje dospjelih obveza ili dugova. Osim toga, ne će se odobriti promjena osobnog imena ako je novo predloženo ime, ime neke poznate osobe.²²

Zakon o osobnom imenu Federacije BIH²³ propisuje da se promjena osobnog imena ne će odobriti osobi protiv koje se vodi kazneni postupak ili osobi osuđenoj za kazneno djelo dok kazna nije izvršena ili dok traju pravne posljedice osude, osobi za kojom je raspisana
međunarodna potraga, kao ni osobi za koju se utvrdi da je zahtjev podnijela radi izbjegavanja obveza utvrđenih aktom mjerodavnih tijela (čl. 16. st. 1.). Osim toga, taj Zakon sadržava vremensko ograničenje – osobno ime ne može se promijeniti tijekom pet godina od dana zadnje promjene (čl. 17. st. 3.). 

S druge strane, u anglosaksonskom pravu, odnosno u državama koje pripadaju tom krugu prava, promjena imena provodi se bez ikakvog ograničenja, osim u određenim slučajevima (primjerice kad se novo ime želi upisati u putovnicu, u nekim je državama potrebna sudska odluka). 

Kao posvemašnju suprotnost državama anglosaksonskog kruga možemo navesti određene države koje imaju liste dopuštenih imena. Među takvim državama je i Finska koja ima almanah koji sadržava uobičajena finska, finsko-švedska, sami i ortodoksna imena. I drugo ime ipak može biti izabrano, ali ako zadovoljava druge, prilično stroge uvjete.²⁴

Na ovom mjestu moramo naglasiti da iEuropski sud za ljudska prava smatra da, čak i ako postoje stvarni razlozi koji navode pojedinca da promijeni osobno ime, države imaju pravo postaviti ograničenja tom pravu koja se mogu opravdati općim interesom. Primjerice, opravdanje za ograničenja mogu biti: potreba za točnom registracijom stanovništva, osiguravanje načina za osobnom identifikacijom, povezivanjem nositelja osobnih imena s obiteljima itd.²⁵ Države ugovornice u ovom pitanju uživaju široku slobodu procjene. Jedino što je potrebno, a da bi se ograničenje moglo smatrati prihvatljivim u svjetlu Konvencije, jest da očuvanje općeg interesa pretegne nad privatnim interesom. Prema tome, države ugovornice, tako i RH, imaju pravo postaviti niz pravila kojima ograničavaju pravo na promjenu osobnog imena. Prema Sudu, među državama ugovornicama postoji tri tipa država vezano uz odnos prema promjeni osobnog imena: one koje traže uvjerljive razloge za promjenu, one koje prihvaćaju bilo kakav razlog i one koje ne postavljaju nikakva ograničenja (samo Ujedinjeno Kraljevstvo, točnije Engleska).

Prema stajalištu našeg Ustavnog suda, također nema ničega spornog u postavljanju zakonskih ograničenja pri promjeni osobnog imena. Ustavni sud nikada, primjerice, nije problematizirao danas važeću odredbu članka 8 ZO-a:

Jasno je da danas Republika Hrvatska u prvoj skupini prema klasifikaciji Europskog suda te da bi, u slučaju da Sabor usvoji Prijedlog, prešla u drugu skupinu. Postavlja se pitanje: je li to oportuno? U ovom dijelu članka elaborirat ćemo naše neslaganje s Prijedlogom. Posebno ističemo nepostojanje vremenskog ograničenja, što u osnovi znači da ništa ne sprječava neku osobu da mijenja osobno ime svakih nekoliko mjeseci (rok za donošenje rješenja je u ovom slučaju, budući da se ne bi trebao voditi ispitni postupak, najviše 30 dana). Što bi to značilo za pravnu sigurnost, ne treba niti govoriti. Takvo rješenje moglo bi otežati naplatu alimentacija, poreznih dugova itd., a svjesni smo da je, na žalost, na ovim područjima situacija loša i u okvirima koji trenutno postoje. Treba li uopće spominjati probleme s popisima birača?

Osim toga, više ne bi postojao mehanizam s pomoću kojega bi se mogla odbiti predložena promjena osobnog imena koja bi bila, jezikom ZO-a, protivna »društvenim pravilima i običajima sredine«, a koja, naveli smo, postoji u većini analiziranih pravnih sustava.  To ne bi bio velik problem da Republika Hrvatska nije u specifičnoj situaciji koja se mora uzeti u obzir. Mnoge rane su još svježe, a neke podjele u našem društvu, na žalost, još nisu prevladane. Sasvim je legitimno tvrditi da bi, primjerice, u Vukovaru apsolutno trebao biti odbijen zahtjev za promjenu osobnog imena u Veselin Šljivančanin ili u Škabrnji promjena osobnog imena u Ratko Mladić. Tvrdimo da bi bilo nedopustivo odobriti takvu promjenu osobnog imena koja bi nedvojbeno vrijeđala osjećaje većine, ako bi bilo utemeljeno pomisliti da je glavni razlog za promjenu upravo želja za provociranjem. Naime, nužno je uspostaviti sustav koji štiti pravo pojedinca na promjenu osobnog imena, ali tako da predložena promjena ne vrijeđa prava drugih. Smatramo da tijela koja odlučuju o takvim zahtjevima moraju imati određenu razinu diskrecijske ocjene. Sustav koji bi se uspostavio Prijedlogom značio bi, prema naše mišljenju, pretjerano široko postavljanje mogućnosti za, usudili bismo se reći, namjernu zloporabu sustava. 

Nepostojanje obveze obrazlaganja zahtjeva jedna je od promjena koje ne možemo nikako podržati. Stranka bi u stvarima promjene osobnog imena morala iznijeti neki razlog zbog kojeg želi promijeniti osobno ime. Smatramo da hir osobe ne može biti dovoljan razlog za promjenu osobnog imena.

Posebno bismo istaknuli da smatramo apsolutno neprimjerenim podizanje dobi života koje treba pitati za pristanak za promjenu osobnog imena s 10 godina starosti, kako je uređeno člankom 12. važećeg ZO-a, na 14 godina života, kako propisuje članak 7. stavak 5. Prijedloga.²⁷ Trebalo bi razmisliti o tome da se granica dobi, iznad koje je obvezatno pitati dijete za pristanak na promjenu osobnog imena, postavi na 6 godina – što predstavlja dob kad djeca kreću u školu. Prema našem mišljenju, promjene osobnog imena, posebice protiv volje djeteta, mogu kod njega izazvati nepotrebne traume. Promjene osobnog imena kod djeteta trebale bi biti iznimna rijetkost te smatramo da bi ih zakonskim tekstovima trebalo obeshrabrivati, osim kad se radi o situacijama kad su, primjerice, biološki roditelji, kojima je poslije oduzeto pravo na roditeljsku skrb o djetetu, djetetu dali neprimjereno osobno ime ili osobno ime koje dijete ne želi, odnosno da se stvori bolja veza s posvojiteljima. Općenito, ako je dijete protiv promjene osobnog imena, prema našem mišljenju, do takve promjene ne bi smjelo doći. 

Naglašavamo da bi bilo dobro, kad se već pristupa donošenju novog Zakona, u tekst Zakona unijeti odredbu o ograničavanju broja promjena osobnog imena maloljetnog djeteta. Iako je ZO sadržavao ograničenje za punoljetne osobe (promjena svakih pet godina), nije sadržavao nikakvo ograničenje za maloljetnike za koje zahtjev za promjenu osobnog imena, i prema ZO-u i prema Prijedlogu, podnose roditelji ili skrbnici (skrbnik uz suglasnost nadležnog centra za socijalnu skrb). Prema tome, teoretski se, na zahtjev roditelja ili skrbnika, djetetu može, bez njegovog pristanka do 10 godine života (prema Prijedlogu, ponovimo, čak do 14. godine života!), neograničeno puta promijeniti osobno ime. Prema tome, predlažemo da se u tekst Zakona unese zabrana promjene osobnog imena maloljetnog djeteta više od jednom, do njegove 10 godine (apeliramo da se granica postavi na 6 godina). 

Osim toga, apeliramo da se preciznije uredi promjena osobnog imena maloljetne osobe negoli je to slučaj u Prijedlogu. Iz teksta čl. 11. ZO-a jasno je da je uvijek potrebna suglasnost oba roditelja glede promjene osobnog imena djeteta (osim kad je drugi roditelj nepoznatog prebivališta ili kad mu je oduzeta poslovna sposobnost ili roditeljsko pravo). Ako suglasnosti nema, spor rješava nadležni centar za socijalnu skrb. Prema Prijedlogu²⁸, proizlazi da se situacija kad suglasnost nije potrebna (nepoznato prebivalište, lišenje roditeljske skrbi, potpuna lišenost poslovne sposobnosti ili je odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti odlučeno da ne može poduzimati radnje koje se tiču osobnih stanja) odnosi samo na promjenu osobnog imena maloljetnog djeteta čiji roditelji ne žive u braku, a da bi bila potrebna ako roditelji žive u braku, iako je drugi roditelj nepoznatog prebivališta, lišen roditeljske skrbi, potpuno lišen poslovne sposobnosti ili je odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti odlučeno da ne može poduzimati radnje koje se tiču osobnih stanja. Naime, izgleda da je u Prijedlogu zanemarena mogućnost da, iako roditelji žive u braku, samo jedan od njih traži promjenu osobnog imena djeteta.

Zaključno, unatoč određenim poboljšanjima koja bi Prijedlog unio, ne možemo reći da podržavamo ovakav tekst Zakona. Zalažemo se za zadržavanje odredbe o obvezatnom obrazlaganju zahtjeva za promjenu osobnog imena te za osiguranje mogućnosti da se neprimjereni, vulgarni itd., prijedlozi i nadalje mogu odbiti. Ako bi odbijanje bilo neosnovano, stranka ima mogućnost žalbe, a poslije i tužbe, čime se može osigurati zakonitost donesenih rješenja. Osim toga, smatramo da je podizanje dobi u kojoj se mora tražiti djetetov pristanak za promjenu osobnog imena s 10 na 14 godina života neprimjereno i zalažemo se za spuštanje te dobne granice na 6 godina života. Dodatno, bilo bi dobro razmisliti i o ograničavanju mogućnosti promjene osobnog imena maloljetnog djeteta na jedan put do dobi od 10 godina (ili 6), kad se promjena niti ne može provesti bez pristanka djeteta. 

 

1 Nar. nov., br. 69/92, 26/93 i 29/94. 
2 Ovaj je problem apostrofiran i u najnovijem Izvješću pučkog pravobranitelja za 2011. (prvi put 2007.) koje je podneseno Saboru. Vidjeti na: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=47568, pristupljeno 2. lipnja 2012. Istaknuli bismo da se pučki pravobranitelj zalagao samo za propisivanje mogućnosti da se iznimno dopusti da prezime sadržava više od dvije riječi. 
3 »Ime i prezime kojim se osoba služi u pravnom prometu može sadržavati svako za sebe najviše dvije riječi:« – čl. 2. st. 3. Zakona o osobnom imenu. 
4 Dostupno na: http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/28_sjednica_vlade_republike_hrvatske, pristupljeno 1. lipnja 2012. 
5 Dostupno na: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=48566, pristupljeno 1. lipnja 2012. 
6 Vidjeti čl. 2. st. 2. Prijedloga. Dakako, valja se nadati se da se ne će javljati ekstremni slučajevi s tim u vezi (nap. aut.). 
7 »Novina u odnosu na postojeći Zakon je i iznimka, predviđena člankom 6. stavkom 3. Prijedloga Zakona o osobnom imenu. Promjena osobnog imena koja je hrvatskom državljaninu odobrena prema propisima druge države, a kojim se on više ne služi jer je stekao novo osobno ime, upisuje se u maticu rođenih bez provođenja postupka promjene osobnog imena. Brojni hrvatski državljani u drugim državama mijenjali su osobno ime u postupku, a nakon toga sklapali brakove, odnosno ponovno mijenjali osobno ime. Prema odredbama postojećeg Zakona, hrvatski državljani mijenjaju osobno ime pred nadležnim tijelom u Republici Hrvatskoj. U konkretnim slučajevima to znači da hrvatski državljanin, ako je u inozemstvu dva ili više puta mijenjao osobno ime, da bi se promjene mogle provesti u državnim maticama pa tako i ostalim evidencijama o građanima, u Republici Hrvatskoj mora mijenjati osobno ime onoliko puta koliko je promjena napravio u inozemstvu, s tim što se za svaku promjenu mora čekati protek roka od najmanje pet godina od posljednje promjene. Prijedlogom Zakona nije predviđen zakonski rok koji mora proteći od posljednje promjene osobnog imena. Međutim, inzistirati da građani traže promjene imena u ona koja više ne koriste jer su u međuvremenu u inozemstvu stekli nova osobna imena, a sve u svrhu rješavanja njihovog osobnog statusa u Republici Hrvatskoj, nema opravdanja:« – v. obrazloženje Prijedloga. 
8 V. čl. 5. st. 1. Prijedloga. 
9 Umjesto »organ za poslove starateljstva« koristi se »centar za socijalnu skrb«, miče se izraz »usvojenje sa srodničkim učinkom«, umjesto »općinski organ za poslove opće uprave« koristi se »ured državne uprave u županiji« odnosno »Gradski ured za opću upravu Grada Zagreba« i sl. 
10 »Izjava o tome s kojim će se osobnim imenom osoba služiti u pravnom prometu, može se jedanput opozvati.«. 
11 U-III/798/2006, Nar. nov., br. 7/10. 
12 Vidjeti i u: Borković, Ivo, Upravno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2002., str. 158. 
13 V. čl. 8. Prijedloga. 
14 Kaznena djela za koja se prema izričitim odredbama Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u nastavku teksta: KZ), progoni po privatnoj tužbi jesu: tjelesna ozljeda (čl. 98. u vezi s čl. 102. st. 1. KZ-a), prisila (čl. 128. st. 1. i 3. KZ), prijetnja (čl. 129. st. 1. i 4. KZ-a), kaznena djela protiv časti i ugleda (uvreda, kleveta, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika, predbacivanje kaznenog djela, čl. 199.-202., čl. 204. st. 1. KZ-a), krađa stvari male vrijednosti (čl. 216. st. 2. i 3. KZ-a),utaja stvari male vrijednosti (čl. 220. st. 1.,2., 5. i 6. KZ-a), prijevara kojom je pribavljena mala imovinska korist ili prouzročena mala imovinska šteta, ili je počinjena samo s ciljem da se drugoga ošteti (čl. 224. st. 5., 6. i 8. KZ-a), zloporaba povjerenja (čl. 227. st. 1. i 3. KZ-a), protuzakoniti ribolov u tuđem lovištu (čl. 259. st. 2. i 3. KZ-a), te samovlast (čl. 329. st. 1. i 3. KZ-a). Vidjeti u: Garić, Z., Subjekti u kaznenom postupku – privatni tužitelj, http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Privatni_tuzitelj.pdf, pristupljeno 1. lipnja 2012. 
15 Dakako, takav zahtjev morao bi zadovoljiti uvjete propisane čl. 71. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 47/09) koji propisuje što bilo koji podnesak mora sadržavati, a da bi se prema njemu moglo postupiti. 
16 U-III/484/1998, Nar. nov., br. 87/07. 
17 Uradni list RS, št. 20/2006. 
18 »Pravica do svobodne izbire osebnega imena se sme omejiti le, če je to nujno za zavarovanje javne varnosti, morale ali pravic in svoboščin drugih ljudi.« – čl. 2. st. 3. Zakona o osebnom imenu. 
19 RGBI. I s. 9., BGBI. I S. 2586. 
20 Tako je i u pravima Francuske, Luksemburga i Švicarske. 
21 BGBI. Nr. 195/1988. 
22 V. na: http://www.unhcr.org/refworld/country,,,QUERYRESPONSE,HUN,,3f7d4da511,0.html, pristupljeno 1. lipnja 2012. 
23 Službene novine Federacije BiH od 25. siječnja 2012. 
24 Vidjeti u Johansson v. Finland, br. 10163/02, §§. 35., 37. ECHR 2007-… 
25 Vidjeti, primjerice, presude Stjerna v. Finland, presuda od 25. studenog 1994., Series A br.. 299-B, str. 61., §. 39., Johansson v. Finland, br. 10163/02, §§. 35., 37. ECHR 2007-… 
26 U-III/484/1998, Nar. nov., br. 87/07. 
27 Primjerice, slovenski Zakon propisuje da je potreban pristanak djeteta starijeg od 9 godina. Vidjeti čl. 12. Zakona o osebnom imenu. 
28 »Maloljetnom djetetu promijenit će se osobno ime na zahtjev roditelja ili posvojitelja, a na zahtjev skrbnika uz suglasnost nadležnog centra za socijalnu skrb. 
 Osobno ime maloljetnog djeteta čiji roditelji ne žive u braku, promijenit će se na zahtjev roditelja kod kojega dijete živi ili kojemu je povjereno, uz suglasnost drugog roditelja. 
 U slučaju da drugi roditelj nije dao suglasnost za promjenu osobnog imena maloljetnom djetetu, nadležni centar za socijalnu skrb će na zahtjev roditelja koji traži promjenu osobnog imena, utvrditi da li je zatražena promjena osobnog imena u interesu djeteta. Rješenje nadležnog centra za socijalnu skrb roditelj će priložiti zahtjevu za promjenu osobnog imena djeteta. 
 Suglasnost iz stavka 2. ovoga članka nije potrebna kad prebivalište drugog roditelja nije poznato ili kad je lišen roditeljske skrbi ili potpuno lišen poslovne sposobnosti ili je odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti određeno da ne može poduzimati radnje koje se tiču osobnih stanja.« – čl. 7. st. 1-4.