Ukazujemo na problem tumačenja odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao posebnog zakona u smislu parničnih odredaba o reviziji, koja u posebnim diskriminacijskim postupcima izričito - uvijek dopušta reviziju. Sve to u kontekstu odredaba Zakona o parničnom postupku o reviziji, takozvanoj redovnoj i takozvanoj izvanrednoj. Vrhovni sud takve revizije odbacuje jer nisu podnesene kao izvanredne, a Ustavni sud tužbe odbija ili odbacuje. U središtu je razmatranja sadržaj pojma »uvijek« iako je baš to izostavljeno kako u revizijskim, tako i u odlukama Ustavnoga suda. Zaključujući, autor konstatira nedosljednost, s obzirom na izraženo sakrosanktno ustavnosudsko pravilo - nadležna tijela, ako se pojave dvojbe u svezi s tumačenjem neke zakonske odredbe, odnosno međusobnih odnosa odredaba dvaju (ili više) zakona koje uređuju istu materiju, dužna su te odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava te mu doista i omogućiti njihovo ostvarivanje. To tim prije što izraz »uvijek« oduvijek znači isto.