Rast nacizma u Njemačkoj doveo je do znatnog useljavanja Židova u Palestinu, što je dovelo do arapske pobune 1936., koja je trajala tri godine. U cilju postizanja međusobnog sporazuma između Arapa i Židova, Britanci su sazvali konferenciju u Londonu u veljači 1939. Arapi su tražili odvojene pregovore jer zajednički sastanak značio bi priznanje židovskih pretenzija nad Palestinom. Nakon pet i pol tjedana pregovora, dogovor nije bio postignut. Britanci su, međutim, na temelju prijedloga iznesenih na konferenciji, 23. svibnja 1939. donijeli Bijelu knjigu, koja je postala i bila osnova za njihovo upravljanje nad Palestinom do 1948., kada je Mandat nad Palestinom predan Ujedinjenim narodima.

Navodeći okolnost neprihvaćanja na konferenciji iznesenih prijedloga od obiju strana, Britanci su u Preambuli Bijele knjige naveli da su zbog toga bili slobodni formulirati alternativnu (vlastitu) politiku upravljanja koja bi zadovoljila potrebe situacije u Palestini. Iznesene prijedloge formulirali su u tri odjeljka: odjeljak I., “Ustav”, odjeljak II. „Imigracija“ i odjeljak III. „Zemljište“.²

U odjeljku „Ustav“, glede definicije „nacionalnog doma“ za Židove, Britanci su se pozvali na njezino tumačenje iz Balfourske deklaracije iz 1917. te iznijeli podatak da je nakon 1922. „stanovništvo Nacionalnog doma“ (tj. Židova) naraslo na 450.000. Kao svoj cilj, istaknuli su stvaranje neovisne palestinske države unutar deset godina u kojoj će Arapi i Židovi dijeliti vlast na način koji će omogućiti zaštitu njihovih bitnih interesa.

U odjeljku „Imigracija“ određeno je da će imigracija Židova u sljedećih pet godina biti po stopi, koja će, ako gospodarski apsorpcijski kapaciteti to dopuštaju, dovesti židovsku populaciju do približno jedne trećine ukupnog stanovništva zemlje. “Uzimajući u obzir očekivani prirodni priraštaj arapskog i židovskog stanovništva i broj ilegalnih židovskih imigranata koji se sada nalaze u zemlji, to bi omogućilo prihvat oko 75.000 useljenika tijekom sljedeće četiri godine”, navodi se u Bijeloj knjizi.

U odjeljku „Zemljište“ određeno je da neće biti ograničenja glede prijenosa zemlje s Arapa na Židove, međutim zabilježeno je da su izvješća stručnih komisija pokazala da “zbog prirodnog rasta arapske populacije i posljednjih godina stalne prodaje arapske zemlje Židovima, na određenim područjima nema mjesta daljnjem prijenosu arapske zemlje, dok se na drugim područjima taj prijenos mora ograničiti ako arapski zemljoradnici žele zadržati svoj trenutačni životni standard, a značajan broj arapskog stanovništva bez zemlje neće se uskoro stvoriti“, zbog čega je određeno da će Visoki povjerenik imati ovlast zabraniti i regulirati prijenos zemlje.

Bijela knjiga bila je žestoko kritizirana u samom britanskom parlamentu, a Liga naroda bila je jednoglasna da je protivna tumačenju načina provedbe mandata. Arapi su bili nepovjerljivi prema izrečenim stavovima, ali su s vremenom pristali na uvjete iz Knjige. Cionisti su je odbili i započeli su kampanju napada na vladino vlasništvo i arapske civile, koja je trajala nekoliko mjeseci. Nakon što je propao plan UN-a za podjelu Palestine te Palestinskog rata između 1947. i 1949., područje Palestine koje je bilo pod britanskim mandatom, podijeljeno je na više država.