1. UVOD^[1]
Ujedinjeno Kraljevstvo je od 1. veljače 2020. postalo prva država članica koja je izašla iz Europske unije sukladno članku 50. Ugovora o Europskoj uniji^[2]. Nakon dugih pregovora između Europske unije i Ujedinjenog Kraljevstva usuglašen je Sporazum o povlačenju^[3] prema kojem je utvrđeno prijelazno razdoblje koje će trajati do 31. prosinca 2020., a u kojem se i dalje u cijelosti primjenjuje pravo Europske unije (u nastavku teksta: EU) na Ujedinjeno Kraljevstvo. U tom razdoblju EU i Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje pregovaraju o budućnosti koja slijedi i njihovu novom partnerstvu, a posebno o uspostavi područja slobodne trgovine. 

Da bi se olakšalo postupanje država članica prema Ujedinjenom Kraljevstvu vezano uz njezin izlazak iz EU-a, Europska komisija je po Glavnoj upravi za pravosuđe i zaštitu potrošača izdala obavijesti^[4] kako bi sve zainteresirane strane upozorila na pravnu situaciju koja se može očekivati nakon isteka prijelaznog razdoblja, a 17. ožujka 2020. izdala je i Obavijest sudionicima o zaštiti potrošača i pravima putnika, koja se ne odnosi na prekogranične kupnje u trećim zemljama i pravilima EU-a povezanim s porezom na dodanu vrijednost, carinama te ograničenjima uvoza.

Sukladno tome, Europska je Komisija na svojim internetskim stranicama o zaštiti potrošača^[5] i pravima putnika^[6] stavila sve dostupne opće informacije, koje će se prema potrebi ažurirati.

2. PRAVA EU POTROŠAČA PRIGODOM KUPNJE PROIZVODA ILI USLUGE TRGOVACA S POSLOVNIM NASTANOM U UJEDINJENOM KRALJEVSTVU
Jedna od glavnih zadaća EU-a prigodom otvaranja unutarnjeg tržišta potrošačima jest urediti njihovu zaštitu. Posljedica toga je donošenje brojne legislative^[7] koja uređuje to područje. Uredba Rim I^[8] u svojim odredbama definira Potrošački ugovor^[9] kao ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njezine struke ili profesije (potrošač), s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik). Prema članku 6. Uredbe Rim I, potrošački ugovori podliježu pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti[10]. Bez obzira na takvo uređenje Uredba Rim I dopušta strankama da odaberu mjerodavno pravo za potrošački ugovor, uz ograničenje da takav izbor ne može imati za posljedicu lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom temeljem prava koje bi inače bilo mjerodavno odnosno prava države uobičajenog boravišta potrošača (dakako pod uvjetom da to pravo nije izabrano od ugovornih strana)^[11].

Po isteku prijelaznog razdoblja i dalje će potrošači u EU-u kupovati proizvode ili usluge trgovaca s poslovnim nastanom u Ujedinjenom Kraljevstvu. U tim situacijama sudovi država članica EU-a i dalje će nastaviti primjenjivati pravila EU-a o zaštiti potrošača (sve prije navedene uredbe i direktive, vidi op. cit. 12). Dakle, u slučaju ako potrošač iz države članice EU-a nakon isteka prijelaznog razdoblja podigne tužbu na sudu države članice EU-a protiv trgovca s domicilom u Ujedinjenom Kraljevstvu, povlačenje neće utjecati na određivanje međunarodne sudske nadležnosti ako je trgovac usmjerio svoje djelatnosti na državu članicu u kojoj potrošač ima domicil. U tim se slučajevima primjenjuju pravila EU-a o sudskoj nadležnosti prema kojima potrošač može tužiti trgovca u državi članici EU-a u kojoj potrošač ima domicil, neovisno o tome ima li trgovac domicil u državi članici EU-a ili trećoj zemlji^[12].

Međutim, priznavanje i izvršenje presuda EU-a u Ujedinjenom Kraljevstvu i obratno, nakon isteka prijelaznog razdoblja, uredit će se nacionalnim pravilima država članica EU-a i Ujedinjenom Kraljevstvu. Dakle, priznanje i izvršenje tih odluka neće ići temeljem Uredbe Brisel Ia.

Nadalje, valja navesti kako EU ulaže velike napore u alternativno rješavanje potrošačkih sporova i što brže rješavanje takvih sporova, posljedica čega su Direktiva 2013/11/EU o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova^[13] i Uredba (EU) br. 524/2013 o online rješavanju potrošačkih sporova^[14]. Ta Uredba i Direktiva prestat će se primjenjivati na Ujedinjeno Kraljevstvo od isteka prijalaznog radoblja, a EU-ova platforma za internetsko rješavanje sporova više neće biti dostupna trgovcima s poslovnim nastanom u Ujedinjenom Kraljevstvu.

3. PRAVA PUTNIKA U PROMETU
Europska je komisija u predmetnoj Obavijesti obradila prava putnika u svim vrstama prometa (autobusnom, željezničkom, brodskom i zračnom prometu).

U odnosu na autobusni promet utvrđeno je da će se Uredba (EU) br. 181/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o pravima putnika u autobusnom prijevozu^[15] i dalje nastaviti primjenjivati kako za prijevoze na kraju prijelaznog razdoblja, tako i nakon njegova isteka, no to je utvrđeno samo za putnike u linijskom prijevozu u Ujedinjeno Kraljevstvo ili iz njega kad se mjesto ulaska ili izlaska putnika nalazi u državi članici, a predviđena udaljenost prijevoza najmanje je 250 km^[16].

U željezničkom prometu također će se nastaviti primjenjivati zakonodavstvo EU-a, i to Uredba (EZ) br. 1371/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2007. o pravima i obvezama putnika u željezničkom prometu^[17].

Ona će se primjenjivati kako na promet na kraju prijelaznog razdoblja, tako i nakon njega, i to na sve usluge željezničkog prijevoza putnika na području Unije, uz uvjet da željeznički prijevoznik ima dozvolu u skladu s člankom 17. Direktive 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora^[18].

Isto tako, na kraju prijelaznog razdoblja i nakon njegova isteka nastavit će se primjenjivati i Uredba (EU) br. 1177/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o pravima putnika kada putuju morem ili unutarnjim plovnim putovima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004^[19], i to na putnike koji se ukrcavaju u luci države članice EU-a ili u Ujedinjenom Kraljevstvu, uz uvjet da je luka iskrcaja u državi članici EU-a. Također, uvjet je da uslugu pruža prijevoznik Zajednice odnosno prijevoznik koji ima poslovni nastan na državnom području države članice ili koji nudi usluge prijevoza putnika u državu članicu ili iz nje.

Putnici u zračnom prometu u drukčijoj su situaciji od prije navedenih putnika. Naime, nakon isteka prijelaznog razdoblja Uredba (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku^[20] neće se više primjenjivati na putnike koji putuju iz zračne luke u Ujedinjenom Kraljevstvu u zračnu luku na državnom području države članice EU-a, osim ako je zračni prijevoznik koji pruža uslugu leta prijevoznik Unije, odnosno ima operativnu dozvolu koju mu je izdala država članica EU-a. Dakle, nakon isteka prijelaznog razdoblja prava putnika u zračnom prometu zajamčena prije navedenom Uredbom neće se primjenjivati na letove iz Ujedinjenog Kraljevstva u Europsku uniju s prijevoznicima koji nisu iz Zajednice, dok će se ona primjenjivati na putnike koji putuju s prijevoznikom Zajednice, i to iz Ujedinjenog Kraljevstva u zračnu luku na državnom području države članice EU-a. Također, i na osobe s invaliditetom i osobe smanjene pokretljivosti u zračnom prometu koje se koriste uslugama komercijalnog putničkog zračnog prijevoza i koje nakon isteka prijelaznog razdoblja polijeću iz zračne luke u Ujedinjenom Kraljevstvu, u njoj su u tranzitu ili slijeću u nju prestat će se primjenjivati Uredba (EZ) br. 1107/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o pravima osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti u zračnom prijevozu^[21]. Međutim, određena prava, kao primjerice pomoć koju pružaju zračni prijevoznici tim putnicima, i dalje će se primjenjivati na putnike u zračnom prometu koji putuju iz zračne luke u Ujedinjenom Kraljevstvu u zračnu luku države članice EU-a ako je prijevoznik koji pruža uslugu leta zračni prijevoznik Zajednice.

4. ZAŠTITA PUTNIKA U SLUČAJU NESOLVENTNOSTI      ORGANIZATORA PUTOVANJA U PAKET-ARANŽMANIMA
U skladu s člankom 17. Direktive o paket-aranžmanima organizatori putovanja u paket-aranžmanima s poslovnim nastanom u EU-u dužni su pružiti jamčevinu za povrat plaćanja i za repatrijaciju putnika u slučaju nesolventnosti organizatora. Organizatori bez poslovnog nastana u EU-u koji potrošačima u EU-u prodaju ili nude paket-aranžmane, ili koji na bilo koji način usmjeravaju takve djelatnosti na EU, dužni su pružiti isto takvu zaštitu u slučaju nesolventnosti u svakoj od država članica u koju prodaju.

Međutim, ako organizator s poslovnim nastanom u trećoj zemlji ne nudi putovanja u paket-aranžmanima potrošačima u EU-u niti usmjerava svoje trgovačke djelatnosti na EU (pasivna prodaja), ne primjenjuje se zakonodavstvo EU-a kojim se propisuje obvezna zaštita u slučaju nesolventnosti u odnosu na te organizatore.

To znači da se zaštita u slučaju nesolventnosti, sukladno prije navedenoj Direktivi, neće primjenjivati na nesolventnost organizatora s poslovnim nastanom u Ujedinjenom Kraljevstvu, do koje dođe nakon isteka prijelaznog razdoblja ako organizator ne nudi paket-aranžmane EU-u odnosno ako njegova aktivnost odnosno trgovačka djelatnost nije usmjerena na područje EU-a. To ne znači da su ti putnici bez zaštite, već znači da od isteka prijelaznog razdoblja  njihova zaštita u slučaju nesolventnosti neće biti u skladu s Direktivom o paket-aranžmanima.

[1]https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/consumer_protection_and_passenger_rights_hr.pdf
[2]    Ugovor o Europskoj uniji, Službeni list Europske unije C 202/13.
[3]    Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, SL L 29, 31. 1. 2020., str. 7 – u nastavku teksta: Sporazum o povlačenju.
[4]    https://ec.europa.eu/info/european-union-and-united-kingdom-forging-new-partnership/future-partnership/getting-ready-end-transition-period_en.
[5]    https://europa.eu/youreurope/citizens/consumers/
[6]    https://europa.eu/youreurope/citizens/travel/passenger-rights/index_hr.htm
[7]    Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, Direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, SL L 149, 11. 6. 2005., str. 22 - u nastavku teksta: Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi.

     Direktiva 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, SL L 304, 22. 11. 2011., str. 64 – u nastavku teksta: Direktiva o pravima potrošača.

     Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, SL L 95, 21. 4. 1993., str. 29 - u nastavku teksta: Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim uvjetima.

     Direktiva 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu, SL L 171, 7. 7. 1999., str. 12 - u nastavku teksta: Direktiva o prodaji robe široke potrošnje i o jamstvima.

     Direktiva (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket-aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, SL L 326, 11. 12. 2015., str. 1 - u nastavku teksta: Direktiva o paket-aranžmanima.

     Direktiva 98/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima, SL L 80, 18. 3. 1998., str. 27 i sl.

[8]    Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, SL L 177, 4. 7. 2008., str. 6–16 - u nastavku teksta: Uredba Rim I.
[9]    Članak 6. Uredbe Rim I.
[10]  Ako ovim uvjetima nije zadovoljeno mjerodavno pravo određuje se sukladno općim pravilima Uredbe Rim I iz članka 3. i 4.
[11]  Ova pravila ne primjenjuju se na ugovore za pružanje usluga kad je usluge potrebno pružiti potrošaču isključivo u državi koja nije država u kojoj ima uobičajeno boravište, ugovore o prijevozu koji ne predstavljaju ugovore o paket-putovanju u smislu Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o paket-putovanjima, organiziranim izletima i paket-aranžmanima, ugovore koji se odnose na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na pravo najma nekretnina, a koji ne predstavlja ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, u smislu Direktive 94/47/EZ. Također, prije navedena pravila ne primjenjuju se ni na prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument, prava i obveze koji predstavljaju odredbe i uvjete kojima podliježe izdavanje odnosno javna ponuda i javno preuzimanje ponuda prenosivih vrijednosnih papira te unos i otkup jedinica u organizacijama za kolektivno ulaganje, u mjeri u kojoj te aktivnosti ne predstavljaju pružanje financijskih usluga.
[12]  Čl. 18. st. 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. na nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka građanskim i trgovačkim stvarima, SL L 351, 20. 12. 2012., str. 1 - u nastavku teksta: Uredba Brisel Ia.
[13]  Direktiva 2013/11/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2013. o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2009/22/EZ (Direktiva o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova), SL L 165, 18. 6. 2013., str. 63.
[14]  Uredba (EU) br. 524/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2013. o online rješavanju potrošačkih sporova i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2009/22/EZ (Uredba o online rješavanju potrošačkih sporova), SL L 165, 18. 6. 2013., str. 1.
[15]  Uredba (EU) br. 181/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o pravima putnika u autobusnom prijevozu, SL L 55, 28. 2. 2011., str. 1- u nastavku teksta: Uredba br. 181/2011.
[16]  Vidi čl. 2. st. 1. Uredbe br. 181/2011.
[17]  Uredba (EZ) br. 1371/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2007. o pravima i obvezama putnika u željezničkom prometu, SL L 315, 3. 12. 2007., str. 14.
[18]  Direktiva 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora, SL L 343, 14. 12. 2012., str. 32.
[19]  Uredba (EU) br. 1177/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o pravima putnika kada putuju morem ili unutarnjim plovnim putovima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004, SL L 334, 17. 12. 2010., str. 1.
[20]  Uredba (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku, SL L 46, 17. 2. 2004., str. 1.
[21]  Uredba (EZ) br. 1107/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o pravima osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti u zračnom prijevozu, SL L 204, 26. 7. 2006., str. 1.