U pravu postoje brojni dobro poznati i istraženi pravni instituti koji su, u pravilu, dobro i temeljito normirani i izuzetno česti u praksi i glede kojih je formirana dosta značajna sudska praksa kao i odgovarajuća pravna književnost (primjerice, posjed i njegova zaštita, šteta i dr.). Postoje i oni instituti glede kojih je normativa kvalitetna, ali su iz nekih razloga u praksi dosta rijetki (primjerice, bračni ugovor generalno, oporuka za osobe koje nisu ni u dubokoj starosti ni u zdravstvenom stanju koje čini izglednim smrt u skoroj budućnosti²). Institut kojim se bavimo u ovom članku (bračna stečevina i obveznopravni zahtjev supružnika) ulazi u treću kategoriju, kategoriju u kojoj je normativa i jasna i dovoljno »mlada« da u postupku tumačenja još uvijek postoje (i bitno olakšavaju i na neki način »usmjeravaju« samo tumačenje) osobna i razmjerno »svježa« sjećanja sudionika donošenja pravne norme, ali iz nekog razloga postoji izostanak sudske prakse u smislu većeg broja odluka sudova različitih razina, po mogućnosti uključujući i najviši sud (Vrhovni sud RH) i Ustavni sud Republike Hrvatske kao sud sui generis. Istodobno, radi se o institutu koji se na ovaj ili onaj način, izravno ili neizravno, odražava na imovinu gotovo svakog čovjeka.

Temeljni pravni izvor i ovdje je svakako Ustav Republike Hrvatske³. Osim Ustava, najvažniji su pravni izvor za bračnu stečevinu Obiteljski zakon⁴ i Zakon o obveznim odnosima,⁵ ali svakako i bilo koja druga pravna norma, zakonske ili podzakonske razine koja se bavi tom problematikom. Sudska praksa (koja djeluje i snagom argumenta i argumentom snage) i pravna znanost (koja djeluje samo snagom argumenta) pravni su izvori sui generis.

Od kada je braka (kao svojevrsnog ugovora) i bračne zajednice postoje i imovinska pitanja vezana uz brak i bračnu zajednicu. Zajedničko obilježje sudskih sporova koji su se vodili kako u bivšoj državi, tako i u Republici Hrvatskoj do stupanja na snagu Obz/98 dugogodišnje je iscrpljivanje suda i stranaka oko utvrđivanja doprinosa i pravnog statusa svega što su supružnici stekli, čak i tako (vrijednosno) beznačajnih pokretnina kao što su ručnici, jastučnice i sl. 

Prigodom rada na donošenju Obz/98 prevladala je ideja da se umjesto dotadašnjeg sustava utvrđivavanja doprinosa svakog od supružnika uvede oboriva (u smislu da se može oboriti jedino tako da se sklopi bračni ugovor, slijedom čega neki smatraju da se radi o neoborivoj predmnjevi) predmnjeva suvlasništva na jednake dijelove⁶. Ključni cilj ili argument za prihvaćanje ovog rješenja je (bilo) rasterećenje pravosuđa. 

Na izravno pitanje autora ovog teksta predstavnici predlagatelja na sjednici jednog od radnih tijela Hrvatskog sabora hoće li ideja rasterećenja biti dovedena u pitanje zato jer Obz/98 nije onemogućio postavljanje obveznopravnog zahtjeva od onog supružnika koji smatra da je više pridonio bračnoj stečevini od 1/2, a nije došlo do sklapanja bračnog ugovora (tu je nužna suglasnost volja oba supružnika i onaj tko je odbija dati nije dužan ništa objašnjavati i odbijanjem ne radi ništa protupravno), vrlo jasno je odgovoreno negativno - obveznopravni zahtjevi su mogući⁷, ali ne će ugroziti osnovnu ideju rasterećenja. Neko je vrijeme bilo dvojbeno imaju li odredbe Obz/98 (posljedično i Obz/23) povratno djelovanje ili učinak, dakle odnose li se i na imovinu stjecanu prije njihova stupanja na snagu, ali je te dvojbe riješila sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održana 8. svibnja 2006.⁸

U pravnoj književnosti i praksi do sada je iznesen niz prijedloga zakonodavcu de lege ferenda, ali i inicijativa za promjenu sudske prakse, s različitim učincima. Koliko je točna izreka prema kojoj su uvijek moguće promjene potvrđuje i promijenjeno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je dugo vremena priznavao apsolutnu prednost institutu bračne stečevine pred pravnom sigurnošću povezanom s povjerenejm u zemljišne knjige, ali je promijenio stajalište i tako još jednom pokazao svoju veličinu - nije sramota griješiti, nego je sramota (ili barem negativnost) ne priznati pogrešku⁹. 

Kako smo već (ad III) naveli, očito je da se velika promjena u stvarnopravnom smislu sadržana u Obz/98 odnosi samo na uvođenje prava suvlasništva (dakle stvarnopravni aspekt) na jednake dijelove, za razliku od prijašnjeg zajedničkog vlasništva (gdje udjeli nisu određeni, ali su odredivi), a ne odnosi se na obveznopravni aspekt. Ciljno ili teleološko tumačenje neupitno daje (potvrđuje) upravo ovaj zaključak kao jedino pravo značenje odgovarajućih odredaba kako Obz/98, tako i Obz/03. To ne znači nikakvu kvalitativnu ocjenu novog rješenja (ni dobru ni lošu) nego samo konstatira stanje. U primjeni ciljnog tumačenja bitan je ne samo zakonski tekst, koji ni jednom jedinom riječju ne spominje obveznopravni aspekt, ali zato sadržava jasan naputak za primjenu odredaba stvarnog i obveznog prava¹⁰, ako tim Zakonom nije drukčije određeno¹¹, što samo po sebi ide in favorem priznanja postojanja obveznopravnog zahtjeva, nego i sve ono što je tom rješenju prethodilo (radna skupina, radna tijela, plenarna skupština zakonodavca) kao i istupi ključnih osoba za tu promjenu u stručnoj i znanstvenoj javnosti¹².

Iako nismo naišli na izravno pozivanje na ovaj argument u vrijeme donošenja Obz/98 i/ili Obz/03, smatramo da je u ovome i ovome sličnim prijeporima značajno (jako) široko tumačenje pojma pravo vlasništva koju provodi u svojoj praksi Ustavni sud Republike Hrvatske. Naime, ustaljeno stajalište tog Suda je da se vlasništvo, u smislu članka 48. stavak 1. Ustava, »mora vrlo široko tumačiti« jer obuhvaća »načelno sva imovinska prava« (vidjeti primjerice odluke Ustavnog suda, br. U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III-72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po prirodi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštovana. Netom navedeno in concreto znači da tu pravnu zaštitu uživa ne samo pravo vlasništva u onom klasičnom značenju toga pojma, nego i daleko šire, što svakako uključuje i imovinu, koji pojam obuhvaća i obveznopravni zahtjev, odnosno tražbinu. Vjerujemo da samo takvo tumačenje znači dosljedno poštovanje Ustava, a osobito njegovih članaka 48. i 50. A contrario, nepriznavanje prava na obveznopravni zahtjev bi, prema našem mišljenju, značilo grubo kršenje odredaba prema kojima je ograničenje ili oduzimanje prava vlasništva moguće samo zakonom i uz utvrđeni interes Republike Hrvatske, i to uvijek i SAMO UZ NAKNADU TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI¹³.

Kad je sve ovo već tako kako smo iznijeli, nužno je ipak potaknuti i zakonodavca¹⁴ i sudsku praksu¹⁵ na što brže i što jasnije odgovore na niz pitanja ili dvojbi koje se pojavljuju i koje mogu (ako nema žurnog i jasnog stava) negativno utjecati na vladavinu prava i pravnu sigurnost. To je, primjerice, pitanje od kad teče zakonska zatezna kamata na tražbinu supružnika (što može rješiti i sudska praksa, vjerujemo da ne bi došlo u obzir ex tunc, nego od utuženja, ali postoje barem teorijske i druge mogućnosti, primjerice, od presuđenja), zatim što je (primarno) predmet buduće ovrhe (dakako da je to sva imovina koja nije izuzeta od ovrhe, ali bi bilo logično da je ili jedan ili barem primarni predmet ovrhe baš suvlasnički dio supružnika ovršenika), je li osnovan svaki obveznopravni zahtjev neovisno o tome koliki je u relativnom (%) ili apsolutnom iznosu¹⁶ i dr.

Jedan jako bitan pravni institut za veliku većinu građana ove države je stjecajem okolnosti ostao dosta nepoznat. Pravna sigurnost i vladavina prava kao temelji svake moderne pravne države (pa tako i naše) zasigurno ne mogu trpjeti takvo stanje i zato je, ako ne nužno, barem korisno taj pravni institut popularizirati i približiti svima onima kojih se tiče.

Prihvaćajući kao potpuno neupitno postojanje obveznopravnog zahtjeva supružnika koji nije sklopio bračni ugovor (radi čega je stupila na snagu predmnjeva o suvlasništvu na jednake dijelove), ipak se nameću određena pitanja, odnosno dvojbe, dio kojih smo prikazali u ovom tekstu (ne pretendirajući da bi to bilo taksativno nabrajanje). Prema našem mišljenju i uvjerenju, idealno rješenje bi bilo tzv. vjerodostojno tumačenje zakonodavca i to zato jer ono po prirodi stavri ima povratan učinak. U tom bi slučaju na mogućoj zakonskoj noveli (ma kakva ona sadržajno bila) bilo moguće temeljito i bez nepotrebne žurbe raditi, a sudska bi praksa bila oslobođena nepotrebnog lutanja u traženju pravog rješenja.

1 Neka nam ne bude zamjerana uporaba pojma supružnik (u oba roda) kojemu iz niza razloga (iako sadržajno nema prijepora) dajemo prednost pred pojmom drug (također u oba roda). 
2 Istraživanja autora ovog teksta na uzorku od oko 100 studenata u svakoj generaciji na Pravnom fakultetu Sveučilište u Splitu pokazuju da su i bračni ugovori i oporuke njihovih roditelja pravi raritet i radi se o postocima koji su svake godine ispod 5% (u pravilu su roditelji u dobi od 40 do 60 godina i srednjeg imovnog stanja). 
3 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01, 76/10 - Promjena Ustava, 85/10 - proč. tekst  - u nastavku teksta: Ustav). 
4 Obiteljski zakon (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 61/11 - u nastavku teksta: Obz/03). Prethodio je propis istog naziva (Nar. nov., br. 162/98 - u nastavku teksta: Obz/98). 
5 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO). Prethodio je propis istog naziva (Nar. nov., br. br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94., 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO/91). 
6 Postoji i pokušaj osporavanja ovog zakonskog rješenja pred Ustavnim sudom RH koji je inicijativu za ocjenjvanje ustavnosti odbacio - vidjeti odluku, br. U-I-4000/2003, Zagreb, 22. veljače 2006., na web stranici www.usud.hr 
7 »Nedostaci neoborive predmnjeve o jednakom suvlasništvu mogli bi biti pojedinačne nepravde te nedosljedna provedba, jer pravila o suvlasništvu ne isključuju obveznopravne zahtijeve bračnog druga koji smatra da je više uložio.« - vidjeti Aleksandra Korać u: Mira Alinčić, Dubravka Hrabar, Dijana Jakovac-Lozić, Aleksandra Korać, Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, listopad 2006., str. 498. 
8 Na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999. kao dana početka primjene Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 162/98) primjenjuju se odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine - Izbor odluka VS RH, 1/2008. Odluka, br. 101, str. 107. Ova odluka je, izgleda, reakcija na jedan značajan tekst (Dubravka Hrabar, Retroaktivnost i stečena prava prema Obiteljskom zakonu, Hrvatska pravna revija, br. 5/2005., str. 38-46) u kojemu je kritiziran (sličan) zaključak sjednice istog odjela istog suda od 10. prosinca 2004. Vidjeti i (sa stajalištem koje je protiv povratnog učinka in concreto): Hrvoje Kačer, Jedna dvojba glede primjene Obz ili imaju li odredbe Obz o bračnoj stečevini povratni učinak , Pravo i porezi, br. 12/1999, str. 26-32. 
9  Vidjeti: Hrvoje Kačer, (Izvan)bračna stečevina i zemljišne knjige - neka pitanja i dvojbe, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 3-4/2005., str. 1037-1074 i  Jedno (sporno) pitanje bračne i izvanbračne stečevine, Hrvatska pravna revija, br. 11/2005., str. 49-62. 
10 Istaknuo H. K. 
11 Čl. 250. Obz/03, čl. 249. Obz/98. 
12 Vidjeti Aleksandra Korać u: Mira Alinčić, Dubravka Hrabar, Dijana Jakovac-Lozić, Aleksandra Korać, Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, listopad 2006., str. 498. 
13 Vidjeti čl. 50. st. 3. Ustava. 
14 Koji ograničenja ima samo u Ustavu na način da izabrano rješenje bude u skladu s Ustavom. 
15 Koja je objektivno, unatoč autonomiji sudova i sudaca, ograničena imperativom zabrane pretvaranju u novog zakonodavca  koji propise mijenja izvan zakonodavne procedure i nadležnosti. 
16 Treba biti svjestan da bi moguća ograničenja, ma kako logično izgledala, mogla biti u suprotnosti s jamstvima iz Ustava.