Odredbom članka 24.a Prekršajnog zakona (Nar. nov., br. 39/13), koja je stupila na snagu 1. lipnja 2013., u prekršajnom pravu je po prvi put uveden institut beznačajnog prekršaja, kao novina u prekršajnom pravu. Navedenom odredbom propisano je da nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. 

Dakle, da bi određena radnja mogla biti kvalificirana kao beznačajan prekršaj, moraju kumulativno biti ispunjene dvije propisane pretpostavke, i to:

• da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan

• da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.

Iz navedene zakonske definicije može se zaključiti da se institut beznačajnog prekršaja može primijeniti na sve prekršaje ugrožavanja, kao i na sve prekršaje povređivanja zaštićenih dobara, bez obzira na vrstu i visinu propisanih kazni, a pod uvjetom da je riječ o neznatnom ugrožavanju ili povređivanju, te da ne postoji potreba za kažnjavanjem počinitelja.

Uvođenjem instituta beznačajnog prekršaja u prekršajno pravo otvorilo se niz teoretskih i praktičnih pitanja te rasprava o tome je li uopće bilo svrhovito i potrebno uvesti navedeni institut u prekršajno pravo jer prekršaji kao kažnjive radnje, predstavljaju u svojoj biti, ugrožavanje ili možebitno lakše povređivanje temeljnih društvenih vrijednosti^[1]. 

Pojedini pravni krugovi smatraju da je samo u odnosu na kaznena djela navedeni institut beznačajnog djela primjenjiv i smislen jer kaznena djela kao kažnjive radnje predstavljaju teže povrede temeljnih društvenih vrijednosti te se ostvarenjem obilježja kaznenih djela, u pravilu, teže povrjeđuju zaštićena dobra^[2], dok se ostvarenjem prekršaja, u pravilu, društvene vrijednosti ugrožavaju, a iznimno lakše povrjeđuju. 

Također, postavilo se pitanje na koji će se način uopće između propisanih prekršaja, koji sami po sebi predstavljaju »lakše« kažnjive radnje, u praksi odrediti mjerodavni i relevantni kriteriji da bi se pojedini prekršaj u konkretnom slučaju mogao kvalificirati kao beznačajan prekršaj.

Komparirajući zakonsku definiciju beznačajnog prekršaja sa zakonskom definicijom beznačajnog djela u kaznenopravnom smislu, potrebno je naglasiti da između navedenih definicija postoji znatna razlika. Naime, odredbom članka 33. Kaznenog zakona propisano je da nema kaznenog djela, iako su ostvarena njegova obilježja, ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. 

Dakle, da bi se pojedina radnja označila kao beznačajno djelo u kaznenom pravu, potrebno je kumulativno ispunjenje triju propisanih pretpostavki, odnosno da se uz dvije pretpostavke koje su propisane definicijom beznačajnog prekršaja ispuni i treća pretpostavka, da počinitelj mora postupati s niskim stupnjem krivnje.

Prema našem mišljenju, potrebno je naglasiti da bi se u prekršajnom pravu također trebalo voditi računa o nižem stupnju krivnje počinitelja iako navedeno nije propisano definicijom instituta beznačajnog prekršaja kao i o načinu postupanja počinitelja i, u pravilu, primjenjivati institut beznačajnog prekršaja, u slučajevima kada je uz ispunjenje zakonskih pretpostavki počinitelj postupao s nesvjesnim nehajem ili svjesnim nehajem, kao nižim stupnjevima krivnje, a da bi u slučajevima kad počinitelj postupa s namjerom trebalo ograničiti primjenu navedenog instituta, jer tada počinitelj svjesno i s voljom, odnosno pristajući da postupi protupravno (izravna odnosno neizravna namjera), ugrožava ili povrjeđuje zaštićeno dobro. Naime, u slučaju svjesnog ili nesvjesnog nehaja ne postoji komponenta voljnog postupanja za protupravnom povredom ili ugrožavanjem zaštićenog dobra, pa je već iz tog razloga u navedenim slučajevima primjenjiviji institut beznačajnog prekršaja. 

Institut beznačajnog prekršaja mogao bi se primijeniti i u slučajevima kada je počinitelj postupao s izravnom ili neizravnom namjerom (čl. 28. st. 5. i 6. Prekršajnog zakona), i to ako bi doista u pojedinom slučaju bila riječ o neznatnom ugrožavanju ili povredi zaštićenog dobra, a prema svim okolnostima slučaja, uzimajući u obzir i ponašanje počinitelja, ne postoji potreba za kažnjavanjem.

U pravnoj teoriji i praksi postoje neki općeprihvaćeni, »školski primjeri« beznačajnog prekršaja, kao npr. slučaj kada punoljetna osoba izvede psa kraće vrijeme ispred svoje kuće ili zgrade ili odnosi smeće, a u tom trenutku nema kod sebe osobnu iskaznicu, koju bi je na traženje ovlaštene osobe mogla dati na uvid. Naime, navedeno postupanje predstavljalo bi ispunjenje obilježja prekršaja iz članka 29. toč. 1. Zakona o osobnoj iskaznici^[3] u svezi s člankom 16. st. 1. Zakona o osobnoj iskaznici, kojim je propisana prekršajna odgovornost punoljetne osobe jer nije ispunila svoju obvezu da ima kod sebe osobnu iskaznicu da bi je mogla dati na uvid osobama koje su na temelju posebnih propisa u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti ovlaštene izvršiti uvid u osobnu iskaznicu radi utvrđivanja ili provjere identiteta nositelja osobne iskaznice. 

Dakle, u navedenom slučaju punoljetna osoba koja nema kod sebe osobnu iskaznicu, postupa protivno netom navedenoj odredbi, ali je stupanj ugrožavanja javnog poretka neznatan, jer se navedena osoba nalazi u blizini mjesta stanovanja pa stoga vrlo lako može donijeti osobnu iskaznicu, koju u trenutku postupanja službenih osoba nema kod sebe, a koju je dužna stalno imati sa sobom. 

Isto tako, smatra se beznačajnim prekršajem slučaj kada fizička osoba nudi na prodaju nekoliko komada izrezbarenih drvaca kao suvenira, ali pri tome ta osoba nije bila registrirana za obavljanje kupnje i prodaje robe i/ili obavljanje usluga u trgovini, a što predstavlja prekršaj iz članka 70. st. 1. Zakona o trgovini^[4], jer je u konkretnom slučaju riječ o nekoliko komada suvenira neznatne vrijednosti koji su bili u ponudi za prodaju, a pri tome nije ostvarena imovinska korist, pa je stoga stupanj ugrožavanja javnog poretka također neznatan.

Kada bi se tijekom prekršajnog postupka utvrdilo da je u konkretnom slučaju riječ o beznačajnom prekršaju, postavlja se pitanje koja bi se vrsta odluke tada trebala donijeti. U odnosu na beznačajan prekršaj postoje različita tumačenja o pravnoj prirodi navedenog instituta i ne postoji univerzalno prihvaćeno stajalište o navedenom pravnom pitanju. Pojedini pravni krugovi smatraju da beznačajno djelo predstavlja okolnost koja isključuje protupravnost (kao npr. nužna obrana iz čl. 18. Prekršajnog zakona) jer je »počinjeno nepravo« neznatnog karaktera i nema dovoljan intenzitet protupravnosti, pa stoga nepravo i ne postoji, a time ne postoji ni protupravnost, stoga nema ni djela. Druga pravna shvaćanja smatraju da je riječ o okolnosti koja isključuje kažnjivost jer je u potpunosti ostvareno obilježje prekršaja sa svim komponentama uključujući i protupravnost, ali zbog neznatnosti ugrožavanja ili povrede, u konkretnom slučaju nema potrebe za kažnjavanjem.

Bez obzira na to bismo li se opredijelili da beznačajni prekršaj predstavlja okolnost koja isključuje protupravnost ili okolnost koja isključuje kažnjivost, sud će u svakom slučaju kada u tijeku postupka utvrdi da je riječ o beznačajnom prekršaju, donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe, i to na temelju članka 182. toč. 1. Prekršajnog zakona, zato što u tom slučaju djelo za koje se počinitelj optužuje po propisu nije prekršaj. Naime, u odredbi članku 24.a Prekršajnog zakona izričito je propisano da u slučaju beznačajnog prekršaja nema prekršaja. 

Potrebno je napomenuti da se institut beznačajnog prekršaja posredno primjenjuje i u odnosu na ovlaštenog tužitelja u postupku do podnošenja optužnog prijedloga ili izdavanja prekršajnog naloga, odnosno izdavanja obveznog prekršajnog naloga (prethodni postupak). Naime, sukladno načelu oportuniteta propisanom u odredbi članka 109.b st. 1. toč. 1. Prekršajnog zakona, određeno je da ovlašteni tužitelj iz članka 109. st. 1. toč. 1.-3. Prekršajnog zakona, osim kad mu je to dopušteno prema posebnom propisu, može ne pokrenuti prekršajni postupak iako postoji sumnja da je počinjen prekršaj ako je s obzirom na okolnosti vjerojatno da će se u prekršajnom postupku protiv počinitelja primijeniti članak 24.a i članak 38. toga Zakona. 

Dakle, državno odvjetništvo, tijelo državne uprave i pravna osoba s javnim ovlastima (ali ne i oštećenik kao tužitelj) mogu odlučiti da ne pokrenu postupak protiv počinitelja iako postoji sumnja da je prekršaj počinjen, ako bi bilo izgledno da će počinitelj biti oslobođen od optužbe jer će se njegovo postupanje u postupku pravno kvalificirati kao beznačajni prekršaj iz članka 24.a Prekršajnog zakona. U opisanom slučaju dovoljna je, dakle, presumpcija da postoji vjerojatnost da će biti riječ o beznačajnom prekršaju i stoga nije potrebno utvrđivati odlučne činjenice u konkretnom slučaju.

Međutim, postoje određena ograničenja u primjeni načela oportuniteta i beznačajnog prekršaja, propisana u odredbi članka 109.b st. 3. Prekršajnog zakona. Riječ je o slučajevima kada je za primjenu navedenih instituta potrebno pribaviti pisanu izjavu o pristanku oštećenika, koji se odnose na prekršajne postupke pokrenute zbog prekršaja s elementima nasilja kojim je oštećena fizička osoba. Naime, u takvim slučajevima riječ je o prekršajima kojima se štite osobito osjetljiva pravna dobra te mogu dovesti do težih povreda tih pravnih dobara i u pravilu su počinjeni s namjerom.

Imajući na umu da je institut beznačajnog prekršaja propisan odredbom članka 24.a Prekršajnog zakona (Nar. nov., br. 39/13) uveden tek tijekom 2013. godine, sudska praksa imat će vrlo važnu i znatnu ulogu u primjeni navedenog instituta, koja će možebitno s vremenom pokazati je li postojeća zakonska definicija dovoljna za primjenu navedenog instituta, te je li uopće smisleno i svrhovito govoriti o beznačajnom prekršaju.

Prema postojećoj sudskoj praksi, kao beznačajan prekršaj pravno je označen slučaj kada je okrivljenik posjedovao pola tablete koja sadržava djelatni sastojak Diazepam, ukupne mase od 0,04 grama, jer je prvostupanjski sud nakon provedenog postupka zaključio da iako su time ostvarena obilježja prekršaja iz članka 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga^[5], da je, imajući na umu pronađenu količinu (pola tablete), stupanj ugrožavanja javnog poretka i društvene discipline neznatan kao i da u konkretnom slučaju ne postoji potreba da okrivljenik bude kažnjen, pa da je stoga riječ o beznačajnom prekršaju iz članka 24.a Prekršajnog zakona, slijedom čega je okrivljenika oslobodio od optužbe, a navedenu odluku povodom žalbe ovlaštenog tužitelja potvrdio je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske. (VPSRH, br. Jž-2300/2017)

S druge strane, sudska praksa nije utvrdila da bi bile ispunjene pretpostavke za primjenu instituta beznačajnog prekršaja u slučajevima kada su okrivljenici isticali da iako nisu zakonito označili zatečene proizvode u prodajnom prostoru, za potrošače nisu nastupile štetne posljedice, te da su naknadno ispravili nedostatke tijekom inspekcijskog nadzora, pa da iako su ostvarena obilježja prekršaja iz članak iz članka 138. st. 1. toč. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača^[6], na opisano postupanje treba primijeniti institut beznačajnog prekršaja. Naime, sudska praksa u tim slučajevima bila je stajališta da iz odlučnih činjenica koje su utvrđene tijekom postupka, nedvojbeno proizlazi da su ostvarena obilježja prekršaja iz članka 138. st. 1. toč. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, te da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta beznačajnog prekršaja zato što se navedenim normama štite ekonomska prava potrošača i građana, a veća količina proizvoda, u konkretnom slučaju preko stotinjak proizvoda, nisu bili pravilno označeni, pa se takvim propustom ugrožavaju gospodarska i ekonomska prava građana, te se može takvim propustom dovesti potrošača u zabludu zbog nedovoljne informiranosti o proizvodu, pa stoga ne postoje uvjeti za primjenu navedenog instituta. (VPSRH, br. Gž-2861/17)

U sudskoj praksi postoje i određena različita pravna tumačenja u odnosu na primjenu instituta beznačajnog kaznenog djela i poimanja njegova koncepta, kao i njegove primjene u konkretnim slučajevima. Naime, prema postojećoj sudskoj praksi znale su se donositi »preuranjene« odluke kojima su se pojedine radnje unaprijed kvalificirale kao beznačajni prekršaj, a da se prethodno nisu utvrdile odlučne činjenice u postupku. Naime, pojedine odluke kojima se okrivljenik oslobađa od optužbe zbog beznačajnog prekršaja donosile su se na temelju odredbe članka 161. st. 6. Prekršajnog zakona, u kojem je propisano da će sud kada ispitujući optužni prijedlog nađe da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret nije prekršaj, odmah donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe^[7]. Međutim, prigodom primjene instituta beznačajnog prekršaja potrebno je u svakom pojedinom slučaju provesti odgovarajući prekršajni postupak (glavnu raspravu ili žurni postupak sukladno čl. 221. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona) da bi se utvrdile sve odlučne činjenice, te nakon utvrđivanja svih odlučnih činjenica, prema slobodnom sudačkom uvjerenju ocijeniti jesu li u konkretnom slučaju, uz ostvarena obilježja prekršaja, ujedno ikumulativno ispunjene dvije propisane pretpostavke za primjenu instituta beznačajnog prekršaja te u tom slučaju donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe na temelju članka 182. toč. 1. Prekršajnog zakona. 

Naime, tijekom provođenja postupka može se dogoditi da se utvrde razlozi za donošenje presude kojom se optužba odbija na temelju članka 181. Prekršajnog zakona (npr. nastupanje zastare, odustanak tužitelja tijekom postupka i dr.) ili da postoje razlozi za donošenje presude kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe na temelju članka 182. toč. 1. Prekršajnog zakona iz drugih razloga (npr. djelo više ne predstavlja kažnjivu radnju zbog dekriminalizacije prekršaja, postoji nužna obrana), odnosno točke 2. navedene odredbe (npr. neubrojiv počinitelj, neotklonjiva zabluda) ili točke 3. navedene odredbe (nedostatak dokaza zbog čega se primjenjuje načelo »in dubio pro reo«), pa u tom slučaju uopće nema osnove za donošenje oslobađajuće presude zbog toga jer je riječ o beznačajnom prekršaju.

Dakle, u slučaju kada je riječ o beznačajnom djelu, postoje svi uvjeti za donošenje presude kojom se okrivljenik proglašava krivim jer ne postoje procesne smetnje, djelo je kažnjivo prema pozitivnim propisima, postoji dovoljno dokaza za odgovornost počinitelja, ne postoje okolnosti koje isključuju protupravnost niti krivnju, ali je stupanj povrede odnosno ugrožavanja zaštićenog dobra, koji iako nedvojbeno postoji, toliko neznatan da nema potrebe za kažnjavanjem. Slijedom navedenog, dužnost je sudova da utvrđuju sve odlučne činjenice u konkretnom slučaju, a ne da već unaprijed, a prima vista, zauzimaju stajalište da je riječ o beznačajnom djelu bez provođenja postupka i odgovarajućih dokaznih radnji, jer se tijekom postupka može utvrditi da postoje i neki drugi razlozi za donošenje drukčije odluke, zbog kojih se ne bi uopće mogao primijeniti institut beznačajnog prekršaja.

Tako je, primjerice, prvostupanjski sud bez provođenja prekršajnog postupka i izvođenja dokaza na temelju članka 161. st. 6. Prekršajnog zakona oslobodio od optužbe okrivljenika zbog prekršaja iz članka 128. st. 7. toč. 9. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava^[8] u svezi s člankom 19. st. 1. toč. 16. Pravilnika o unutarnjem redu u željezničkom prometu^[9], zbog toga jer je smatrao da navedeno djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret ne predstavlja prekršaj, jer su u konkretnom predmetu izostale štetne posljedice jer je bila riječ o cijeni karte za vlak koja je iznosila 69,80 kuna, pa je opisanu radnju smatrao beznačajnim prekršajem. Takvu je odluku prvostupanjskog suda Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ukinuo s obrazloženjem da unaprijed zauzimanje stajališta bez provođenja odgovarajućih dokaza da opisano ponašanje predstavlja beznačajni prekršaj nije osnovano te da je trebalo u konkretnom slučaju utvrditi postojanje svih odlučnih činjenica, a da pravna ocjena suda predstavlja li određena kažnjiva radnja beznačajno djelo iz članka 24.a Prekršajnog zakona, mora biti konkretna, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja te u tom smislu zahtijeva provođenje odgovarajućeg postupka i poduzimanja dokaznih radnji i koja se ne može temeljiti na unaprijed određenoj pravnoj ocjeni, bez utvrđivanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja. (VPSRH, br. Gž-848/16)

U sudskoj praksi bilo je i slučajeva kada je prvostupanjski sud proveo prekršajni postupak i utvrdio sve odlučne činjenice konkretnog slučaja te donio presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe na temelju članak 182. toč. 1. Prekršajnog zakona zbog beznačajnog prekršaja, a te je odluke drugostupanjski sud, prihvaćanjem izjavljene žalbe ovlaštenog tužitelja, na temelju članka 207. Prekršajnog zakona preinačio, tako da je okrivljenika proglasio krivim i izrekao mu novčanu kaznu, zato što je smatrao da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta beznačajnog prekršaja. U tim slučajevima može se postaviti pitanje bi li u tom slučaju okrivljenik trebao imati pravo žalbe protiv drugostupanjske osuđujuće presude, jer je prvostupanjskom presudom bio oslobođen od optužbe, a sukladno odredbi članka 490. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku[10], kojom je propisano da okrivljenik ima pravo žalbe protiv drugostupanjskih odluka ako drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu kojom je optuženik oslobođen optužbe i izrekne presudu kojom se optuženik proglašava krivim jer se, sukladno članku 82. st. 3. Prekršajnog zakona, navedeni Zakon supsidijarno primjenjuje u prekršajnim postupcima.

Tako je, primjerice, prvostupanjski sud na temelju članka 182. toč. 1. Prekršajnog zakona okrivljenika pravnu osobu i okrivljenika odgovornu osobu u pravnoj osobi oslobodio od optužbe zbog prekršaja iz članka 189. st. 1. toč. 4. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima^[11] te zbog prekršaja iz članka 190. st. 1. i 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, s obrazloženjem da je riječ o beznačajnim djelima iz članka 24.a Prekršajnog zakona, jer iako su utvrđene sve odlučne činjenice nije bilo potrebe za kažnjavanjem okrivljenika, jer nije pravedno da okrivljenici snose odgovornost za počinjeni prekršaj zbog organizacije glazbenog događaja, jer su materijalna sredstva Turističke zajednice Grada S. znatno veća od sredstava okrivljenika i da je riječ o beznačajnim djelima. Međutim, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske prihvatio je kao osnovanu žalbu ovlaštenog tužitelja te preinačio prvostupanjsku odluku tako da je okrivljenike proglasio krivima za navedene prekršaje, s obrazloženjem da u konkretnom slučaju nedvojbeno proizlazi da su okrivljenici bili glavni i jedini organizatori glazbenog događaja i da su stoga bili dužni ishoditi odobrenje HDS ZAMP-a i dostaviti popis glazbenih djela u propisanom roku, bez obzira na to što je Turistička zajednica Grada S. financirala glazbenu priredbu, a koja je ustupila organizaciju okrivljenicima, te da ne može biti riječ o beznačajnim prekršajima jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da je riječ o prekršaju povrede autorskih glazbenih djela i da je bila riječ o većem javnom glazbenom događaju koji se održavao na rivi Grada S., pa povreda zaštićenog dobra nije bila neznatna i stoga su okrivljenicima izrečene ukupne novčane kazne. (VPSRH, br. Gž-542/17)

Analizirajući odredbe Prekršajnog zakona i postojeću sudsku praksu koja se odnosi na primjenu instituta beznačajnog prekršaja, može se zaključiti da još uvijek nema dovoljno jasno izraženih kriterija za primjenu navedenog instituta, niti je sudska praksa u tom dijelu dovoljno razvijena. Sudska praksa će s tog aspekta imati i dalje izrazito važnu ulogu u definiranju kriterija prema kojima će se pojedine radnje kvalificirati kao beznačajan prekršaj iz članka 24.a Prekršajnog zakona, imajući na umu pravnu sigurnost građana i dalekosežni učinak takvih odluka kojima se određene radnje označavaju kao beznačajni prekršaj. Stoga će sudovi, uzimajući u obzir sve okolnosti, s posebnom pažnjom analizirati takve pojedine slučajeve, kako bi prema slobodnom i savjesnom uvjerenju ocijenili je li u konkretnom slučaju bila riječ o beznačajnom prekršaju, a pri tome će ujedno voditi računa da takve odluke budu životne i pravedne.

[*] D. Derenčinović, M. Gulišija, M. Dragičević Prtenjača: Novosti u materijalnopravnim odredbama Prekršajnog zakona, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 20, br. 2/2013, str. 759.
[1] U čl. 1. Prekršajnog zakona (Nar. nov., br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70/17) propisano je da se prekršaji i prekršajnopravne sankcije propisuju samo za ona ponašanja kojima se tako povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima čija zaštita nije moguća bez prekršajnopravnog sankcioniranja, a njihova se zaštita ne ostvaruje kaznenopravnom prisilom.
[2] U čl. 1. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17) propisano je da se kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju samo za ona ponašanja kojima se tako povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile.
[3] Nar. nov., br. 62/15.
[4] Nar. nov., br. 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14.
[5] Nar. nov., br. 107/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07, 149/09, 84/11 i 80/13.
[6] Nar. nov., br. 41/14.
[7] Navedena odredba, prema našem stajalištu, primjenjuje se u slučaju kada bi došlo do dekriminalizacije prekršaja, pa bi, sukladno čl. 3. Prekršajnog zakona, trebalo primijeniti blaži propis i bez provođenja postupka okrivljenika osloboditi od optužbe, iako bi u tom slučaju bilo ispravno donijeti rješenje o obustavi postupka jer nije održana glavna rasprava, niti su izvedeni kakvi dokazi pred sudom.
[8] Nar. nov., br. 82/13, 18/15 i 110/15.
[9] Nar. nov., br. 124/10.
[10] Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17.
[11] Nar. nov., br. 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14 i 62/17.