Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan je u Stockholmu, 4. studenoga 2009. Sporazum je potpisan u izvorniku na engleskom jeziku. Hrvatski sabor ratificirao jeSporazum na 15. sjednici, 20. studenoga 2009., Zakonom o potvrđivanju Sporazuma o arbitraži između Vlade RH i Vlade RS, sa 129 glasova 'za' i 6 glasova 'protiv'. Zakon je objavljen u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori, broj 12/09 od 27. studenoga 2009.^[1]

Neuobičajen je postupak koji je prethodio ratifikaciji. Tekst Sporazuma u Republici Hrvatskoj nije bio objavljen (za razliku od Republike Slovenije) prije »preliminarne ratifikacije« u Hrvatskom saboru. Do te, kako smo je nazvali - preliminarne ratifikacije, došlo je na sjednici Hrvatskog sabora na kojoj se raspravljalo o davanju suglasnosti na potpis Sporazuma. Svega do nekoliko dana prije te sjednice Sabora tekst nacrta Sporazuma bio je nedostupan hrvatskoj široj i stručnoj javnosti. Ipak, putem medija stizale su parcijalne informacije, ne uvijek najpreciznije i najtočnije, kao i komentari na to. Neobjavljivanje se tumačilo dogovorom o »tihoj diplomaciji«. Međutim, držanje nacrta »u bunkeru« imalo je svoga smisla unutar dogovora o tihoj diplomaciji samo dotle dok nije bio postignut sporazum između dviju vlada (dva premijera) o tome nacrtu, dakle, dok razgovori između predstavnika država nisu bili dovršeni, konačno dok tekst nacrta nije bio javno dostupan u Republici Sloveniji. Čim su ti razgovori rezultirali sporazumom o nacrtu Sporazuma, pa je on bio i objavljen u slovenskoj javnosti, nije više bilo nikakve potrebe niti reda ne dati ga na uvid i javnosti u Republici Hrvatskoj. Moguća želja neizazivanja preranih polemika ne čini se da je pogodila cilj. Nakon kasne objave rasprava je erumpirala, ali ne i u Saboru.

Napisali smo prigodni komentar uz tekst (nacrta) Sporazuma netom nakon što je on bio dostupan hrvatskoj javnosti, a taj komentar objavljen je u listu Informator početkom prosinca 2009., desetak dana nakon ratifikacije Sporazuma.^[2]

U tadašnjem komentaru, pa i kasnije^[3], kritički smo se osvrnuli na sadržaj (i formulacije) odredbi Sporazuma u člancima 3. i 4., tj. onih o pitanjima koja treba urediti arbitražom, a u vezi s primjenjivim pravom.^[4] 

Sporazumom je, naime, predviđena dvostruka supstancijalna pravna podloga za odlučivanje arbitražnog suda o pojedinim navedenim elementima (dijelovima) zadatka. U jednom pravnom režimu odlučuje se o zadatku navedenom u članku 3. st. 1. pod a), tj. o tijeku morske i kopnene granice, o čemu bi arbitražni sud trebao odlučiti primjenom »pravila i načela međunarodnog prava«, a u drugome se pravnom režimu odlučuje o zadacima pod b) i c). Objekcije su se odnosile na potonji dio, onaj koji se tiče zadaće iz članka 3. st. 1. pod b) i c), tj. utvrđenja »veze Slovenije prema otvorenom moru, te režima za uporabu relevantnih morskih područja«, i to uz primjenu »međunarodnog prava, pravičnosti i načela dobrosusjedskih odnosa u svrhu postizanja poštenog i pravednog rezultata uključujući i sve relevantne okolnosti«. 

Drugi navedeni temelj odlučivanja, onaj o zadacima pod b) i c), kombinira i međunarodno pravo i pravičnost i načelo dobrosusjedskih odnosa. To nije uobičajeno u arbitražnoj praksi, jer, ako se ugovara suđenje prema pravičnosti (ex aequo et bono, kao amiable compositeurs, u izvornome, engleskom tekstu - equity),^[5] ono redovito isključuje suđenje na temelju određenog prava. Ovakva kombinirana formulacija, posebno u očitoj funkciji (uz ostalo) inovativnog pojma »junction«, doima se kao prejudiciranje odluke. Naime, bit odlučivanja prema pravičnosti jest isključenje pravnih pravila, dakle, prava. Pravičnost je individualno odrediva i nije unaprijed poznata kao što je to pravo u smislu skupa pravnih pravila, propisa, pisanih normi. Kada se uz pravičnost vezuje, kombinira međunarodno pravo (i načelo dobrosusjedskih odnosa), i tada će suđenje po pravičnosti samo značiti mogućnost arbitražnome sudu da izbjegne primjenu prava, u ovom slučaju - međunarodnog prava. Naime, u svim slučajevima kada arbitri (suci) imaju ovlast suditi prema pravičnosti, oni se redovito oslanjaju na stanovito pravo ili pravne principe, ali nisu vezani striktno suditi prema nekom pravu, nego prema kriterijima koje sami ocijene primjenjivima u funkciji pravičnosti. 

Posebno je to bilo problematično u kontekstu unošenja pojma 'junction' (»Slovenia’s junction to the High Sea«, prema engleskom tekstu, u hrvatskom je prevedeno kao »veza Slovenije prema otvorenom moru«), sugerirajući potrebu nekakvog specifičnog (novog) »pristupa otvorenom moru«. Složena i neodređena kombinacija 'pravila' za određivanje te veze već je tada upućivala na oprez i sumnju u moguću opasnost zlouporabe povjerenja, ili, pak, na pritisak koji je netko u Hrvatskom saboru nazvao ucjenom radi skidanja susjedske blokade ulaska Republike Hrvatske u europsku obitelj država.

Tako postavljen zadatak Arbitražnog suda izazvao je najviše prijepora i na sjednici Hrvatskog sabora, ali i prije nje. Prigovori su ukazivali na to da unošenje u arbitražni zadatak pojma 'junction' već upućuje na hrvatsku suglasnost da susjedna država pravorijekom ostvari teritorijalni kontakt s otvorenim morem, iako slovenski izlazak na otvoreno more, ili ulazak u njega, nikada i nije bio upitan. Te su rasprave ponukale tadašnjeg slovenskog premijera da izjavi: »U predloženom Sporazumu o arbitraži piše da će arbitraža odrediti teritorijalni kontakt Slovenije s otvorenim morem, zato na hrvatskoj strani njime nisu oduševljeni.«^[6] 

Postavljen zadatak Arbitražnog suda izazvao je najviše prijepora i na sjednici Hrvatskog sabora, ali i prije nje. Prigovori su ukazivali na to da unošenje u arbitražni zadatak pojma'junction' već upućuje na hrvatsku suglasnost da susjedna država pravorijekom ostvari teritorijalni kontakt s otvorenim morem, iako slovenski izlazak na otvoreno more, ili ulazak u njega, nikada i nije bio upitan.

Očito je toga bio svjestan i veteran pravne prakse i arbitraže Charles Brower. On je prošle jeseni gostovao na 24. hrvatskim arbitražnim danima, te iznio kroki hrvatskih prošlih i aktualnih međunarodnih arbitraža, a u kontekstu recentnoga hrvatskog istupanja iz arbitraže koja je trebala urediti pitanja s Republikom Slovenijom, zaključio da je hrvatski pristanak na ovakav Sporazum bio rezultat nagodbe na principu quid pro quo. Takva je formulacija zaključka opravdano indicirala na uvjerenje da Sporazum nije rezultat ravnopravnog dogovora, već pritiska - dam da daš. Jedino nismo dobili kvalifikaciju takvog uvjeta za otvaranje zelenog svjetla na semaforu ulaska u europsku obitelj, odnosno je li on bio i/ili mogao biti u skladu s moralnim principima, pa u tom kontekstu koliko je uopće (bio) prihvatljiv, dopustiv, važeći.

Kasnija kompromitacija arbitražnog suda, uz nedopustivu aktivnost arbitra kojeg je izabrala Slovenija, u suradnji sa slovenskim predstavnikom, a koja je bacila sumnju i na ulogu predsjednika arbitražnog vijeća (arbitražnog suda) - svojevrstan je nastavak, smatramo, intencije uz koju je oktroiran^[7] navedeni tekst Sporazuma. Naime, zapanjujući postupak arbitra, uglednoga pravnog stručnjaka, koliko god u svakom pogledu neprihvatljiv i kontaminirajući u odnosu na arbitražni sporazum i postupak, moralno je logičan nastavak nametnutog (i formalno prihvaćenog) teksta Sporazuma.

Hrvatski odgovor na taj arbitražni eksces - izlazak iz Sporazuma i arbitražnog postupka, prema nedavnoj izjavi hrvatskog premijera, pravno se temelji na Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora (Vienna convention on the law of treaties, Nar. nov. - MU, br. 16/93), koja se primjenjuje na ugovore između država. Konvencija u V. dijelu sadržava odredbe o ništetnosti, prestanku i suspenziji primjene ugovora.

Neovisno o tom ugovornom aspektu, čini nam se prikladnim razmotriti sudbinu arbitražnog sporazuma (ugovora o arbitraži) i u kontekstu općeprihvaćenih pravila koja upućuju na sudbinu ništetnošću kontaminiranih arbitraža. 

Opcijska pravila Stalnoga arbitražnog suda u Hagu (PCA), na čiju se općenitu primjenu poziva Sporazum o arbitraži, sadržava pravila o izboru arbitara i/ili predsjednika višečlanog (tročlanog) arbitražnog suda (vijeća), ali ona vrijede samo ako ugovorom o arbitraži nije taj postupak posebno predviđen. U konkretnom slučaju taj je postupak bio uređen Sporazumom, pa je time isključena primjena Pravila PCA. No, i onda kada se primjenjuju Pravila PCA, ona ne predviđaju situaciju raspada arbitražnog suda do kakvog je došlo u razmatranom našem slučaju. Naime, jedan je arbitar (onaj 'slovenski') svojim postupkom kontakta sa strankom (Državom) koja ga je izabrala, zapravo, slučajnim otkrićem tog kontakta, doveo do automatskog isključenja sebe, a ono je posljedično rezultiralo i povlačenjem 'hrvatskog' arbitra. 

Konstituiranje arbitražnog suda propisano je odredbama članka 2. Sporazuma. Svaka je strana bila dužna sporazumno imenovati predsjednika i dva člana (priznate stručnjake međunarodnoga prava s popisa kandidata koji su sastavili predsjednik Europske komisije i član zadužen za proširenje), a zatim je u idućem roku od petnaest dana svaka strana trebala imenovati još po jednog člana. U slučaju neizbora prvospomenute trojke, predsjednika i dva člana imenovao bi predsjednik haškoga Međunarodnog suda (International Court of Justice). U slučaju propusta dodatne dvojke (po slobodnom izboru strana), njih je trebao imenovati predsjednik arbitražnog suda u konstituiranju. 

Arbitražni se sud uredno konstituirao bez potrebe angažiranja određenih appointing authorities. Činjenica je, međutim, da se već postojeći i u funkciji arbitražni sud, zbog grube procesne kontaminacije jedne strane - raspao, prestao postojati. 

Pri tome je korisno podsjetiti i istaknuti da se u konkretnom slučaju nije radilo o sudu koji je funkcionirao unutar neke arbitražne institucije,^[8] već o ad hoc arbitražnom sudu, za funkciju kojega su strane ugovorile primjenu Opcijskih pravila PCA za arbitražu u sporovima između dviju država (supsidijarno, tj. za pitanja koja nisu uređena Sporazumom), a mjestom arbitraže određen je Bruxelles, u Belgiji. Sporazumom su strane »pozvale Europsku komisiju da osigura tajničku pomoć Arbitražnom sudu« (koju je, čini se, u praksi nadomjestila PCA).

Kod takvog stanja stvari predsjednik suda (vijeća), nakon raspada arbitražnog suda konstituiranog u skladu sa Sporazumom, više nije imao ovlast konstituirati neki novi arbitražni sud (vijeće). 

Pri svemu tome valja podsjetiti i na način kako je i zašto došlo do sporazuma o povjeravanju rješenja otvorenih graničnih pitanja arbitražnom sudu, i to formiranom ad hoc, pa je veza između takvog Suda i ugovora o arbitraži itekako istaknuta. Naime, Republika Slovenija je tijekom pregovora nakon državnopravnog osamostaljenja dviju država bivše SFRJ - a limine odbijala prijedloge Republike Hrvatske da se rješenje potraži pred Međunarodnim sudom (ICJ) ili pred Međunarodnim sudom za pomorsko pravo u Hamburgu (ITLOS - International Tribunal for the Law of the Sea), dakle pred jednom od dviju etabliranih i praksom poznatih i specijaliziranih međunarodnih pravosudnih institucija.

Indikativna su i slovenska nastojanja prije izbora ad hoc arbitražnog rješenja. Slovenija se, naime, prvenstveno zauzimala za političko rješenje ili posredovanje EU, pa je tek na kraju pristala na arbitražu, i to neinstitucionalnu. Arbitražno rješenje Slovenci su potvrdili i na referendumu 2010., i to tankom natpolovičnom većinom, jer je tadašnja oporba desnog centra arbitražno rješenje smatrala izdajom nacionalnih interesa, procjenjujući da ostvarenje glavnoga slovenskog cilja - teritorijalni kontakt s otvorenim morem, neće biti moguć putem suda, odnosno arbitraže.

Teško da je nakon svega »guid pro quo Sporazum« mogao završiti drukčije nego autodestrukcijom. Način na koji je, u postupku koji Republika Hrvatska ne priznaje, došlo, uz ostalo, i do formiranja »junction koridora« u hrvatskim teritorijalnim vodama, nije preveliko iznenađenje.

Teško da je nakon svega »guid pro quo Sporazum« mogao završiti drukčije nego autodestrukcijom. Način na koji je, u postupku koji Republika Hrvatska ne priznaje, došlo, uz ostalo, i do formiranja »junction koridora« u hrvatskim teritorijalnim vodama, nije preveliko iznenađenje.

[1] Prema Ustavu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 - proč. tekst i 5/14 - Odluka USRH)sklapanje međunarodnih ugovora u nadležnosti je Hrvatskog sabora, Predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske, a nadležnost ovisi o naravi sadržaja međunarodnog ugovora. Hrvatski sabor potvrđuje prvenstveno one međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona (čl. 138. i 139.).
[2] Neka pravna zapažanja uz Sporazum o arbitraži između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, Informator, br. 5819 od 12. prosinca 2009.
[3] Tako na 152. Tribini Pravnog fakulteta u Zagrebu, 19. listopada 2010., održanoj pod naslovom »O granici na moru između Hrvatske i Slovenije - osam godina kasnije«, na kojoj je uvodničar bio akademik Vladimir Ibler. Dodatak uz naslov Tribine - »osam godina kasnije«, odnosi se na početak međudržavnih razgovora, tj. na prvi susret koji je 2002. održan u Otočcu ob Krki. Na tom sastanku akademik Ibler vodio je hrvatsku ekspertnu skupinu.
[4] Ti članci glase:Članak 3. ZADAĆA ARBITRAŽNOG SUDA (1) Arbitražni sud utvrdit će(a) tijek granice na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije; (b) vezu Slovenije prema otvorenom moru;(c) režim za uporabu relevantnih morskih područja.(2) Stranke su dužne specificirati pojedinosti predmeta spora u roku od mjesec dana. Ako to ne učine, Arbitražni sud će koristiti podneske stranaka za utvrđivanje točnoga opsega spora na kopnu i na moru i zahtjeva između stranaka. (3) Arbitražni sud donosi odluku o sporu.(4) Arbitražni sud ovlašten je tumačiti ovaj Sporazum. Članak 4. PRIMJENJIVO PRAVO Arbitražni sud primjenjuje(a) pravila i načela međunarodnoga prava za utvrđivanja navedena u članku 3. (1) (a);(b) međunarodno pravo, pravičnost i načelo dobrosusjedskih odnosa u svrhu postizanja poštenog i pravednog rezultata uključujući i sve relevantne okolnosti za utvrđivanja navedena u članku 3. (1) (b) i (c).
[5] Equity je specifičan izraz engleskog prava, približan navedenim pojmovima kontinentalnoga prava.
[6] Prema TV NOVA, Dnevnik.hr, 24. studenoga 2009. - Pahor: Arbitraža će odrediti naš kontakt s otvorenim morem.
[7] Pojam oktroiranje redovito podrazumijeva nametanje, propisivanje silom vlasti. Ovdje se, međutim, radilo o nametanju s pozicije članice EU zemlji koja je to žarko željela postati, a koja je do tog trenutka već bila prošla neuobičajeno trnovit put maturacije.
[8] U javnosti se nerijetko pogrešno govori o »Haškoj arbitraži«.