Profesionalnisport ozbiljan je i visokovrijedan posao, koji se odvija globalno. Međutim, za razliku od »običnih« poslovnih aktivnosti, sport se odvija prema vlastitim pravilima. Šira javnost ne zna^[1]da je sport regulirana aktivnost, samo što pravila nisu donijela zakonodavna tijela. Vjerojatno svaka država na svijetu ima svoj Zakon o sportu, kojim se daje samo zakonodavni okvir unutar kojega će se aktivnosti odvijati, ali sporovi u svezi sa sportom rijetko se vode pred državnim sudovima. Spor iziđe u javnost tek kada je protagonist neka sportska zvijezda. Tada se govori o »arbitraži«, o CAS-u^[2] i ICAS-u^[3], pravilima FIFA-e, »komorama za rješavanje sporova«, odborima i sličnim pojmovima o kojima se malo uistinu zna, ali su svi »stručni« govoriti o njima.

2.Sportska arbitraža

Sporovi u sportu »oduvijek« se rješavaju arbitražom. Primjerice, u članku 64. st. 2. Statuta Hrvatskog nogometnog saveza određeno je da: »U slučaju spora za koje su nadležna pravosudna tijela FIFA-e, UEFA-e, CAS-a, Arbitraže i Arbitražnog suda Saveza ili pravnih tijela Saveza subjekti iz stavka 1. ovog članka obvezuju se da spor neće iznositi pred redovne sudove.«^[4] Uporaba arbitraže za rješavanje prijepora koji nastaju u svezi s »načelima vezanim uz sport, novčanim ili drugim interesima u vezi s prakticiranjem ili razvojem sporta, uključujući općenito sve aktivnosti ili pitanja povezana sa sportom«^[5], funkcionira uspješno zato što se u njima najbolje koriste sve njezine prednosti. Arbitraža je prije svega »privatna«, nema javnosti sudskog postupka, stranke same dogovore da spor riješe na takav način, karakterizira je fleksibilna i neformalna procedura, te stručnost, neovisnost i nepristranost osobe pred koju se spor iznosi. Odluka se donosi brzo, uz manje troškove, a stranke su obvezne odluku prihvatiti, što one i čine. Većinom. Međutim, u posljednje vrijeme raste broj slučajeva u kojima se preispituje pravorijek sportskih sudišta i tijela koja su ovlaštena donositi odluke u sporovima. Velik broj slučajeva u kojima se preispituje arbitražna odluka pred švicarskim Vrhovnim sudom odnosi se na odluke koje je donio CAS^[6]. Čini se da je sve manje zadovoljnih stranaka.

Sve nabrojene prednosti arbitraže čine je gotovo savršenom za rješavanje sportskih sporova, ali jedna stvar žulja - prisilnost. Pravila, sportskih udruženja, federacija i organizacija^[7], CAS-a, vidjet ćemo kasnije, i švicarskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu i Zakona o Vrhovnom sudu (Švicarske), koja reguliraju arbitražni postupak u sporovima vezanim uz sport prisilne su prirode. Čim ste član, primjerice Hrvatskog plivačkog, teniskog, nogometnog ili bio kojeg drugog saveza, pravila tih organizacija u svezi s arbitražom morate poštovati. S druge strane, ono što je najkarakterističnije za arbitražu je činjenica da nastaje kao rezultat slobode ugovaranja. U hrvatskom Zakonu o arbitraži^[8] stoji: »'arbitražni' (izbrano suđenje) je suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira organizira li ga ili njegovo djelovanje osigurava arbitražna ustanova ili ne,« i »'arbitražni sud' (izbrani sud) je nedržavni sud koji svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma stranaka.« Kad je u pitanju sportska arbitraža, nema tu puno izbora. Volja stranaka je irelevantna, osim u slučaju mogućnosti da u arbitražni sporazum unesu klauzulu da se unaprijed odriču postupka za poništaj pravorijeka.

Presuda čiji se dijelovi često citiraju kada se raspravlja o slobodi uređenja ugovornih odnosa kod sportaša, donesena je u tzv. slučaju Canas^[9]. Guillermo Canas bio je profesionalni tenisač, član ATP-a, Association of tennis professionals. Na turniru u Acapulcu podvrgnut je dopinškoj kontroli. Na testu je otkriveno da je koristio sredstva koja se nalaze na ATP-ovoj listi zabranjenih. Antidoping tribunal na dvije godine zabranio mu je nastupanje, te mu je određeno da vrati novac koji je osvojio na turniru. Budući da je Canas potpisao tzv. Igrački pristanak i sporazum s ATP-ovim službenim pravilnikom, »Player consent and agreement to ATP official rulebook«, na odluku Tribunala mogao se žaliti samo CAS-u. U postupku pred CAS-om utvrđeno je da je Canasu liječnik zabunom dao trenerov lijek, te, prema tome on zabranjenu tvar nije uzeo namjerno, ali je ona svejedno utjecala na njegovu izvedbu pa mu je kazna smanjena na 15 mjeseci. Canas na ovaj pravorijek podnosi tužbu za poništaj pred švicarski Vrhovni sud. ATP iznosi prigovor da se Canas potpisujući »Sporazum« odrekao prava na podnošenje tužbe za poništaj pravorijeka. Doista, članak 192. st. 2. švicarskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu određuje da stranke, koje nisu državljani Švicarske, ugovorom mogu isključiti primjenu odredaba o tužbi za poništaj pravorijeka. Vrhovni sud presudio je da, iako je »Sporazum« koji je Canas potpisao s ATP-om formalno valjano odricanje od tužbe za poništaj pravorijeka, on nije rezultat dogovora dviju ravnopravnih strana. Naprotiv, sportske organizacije kontroliraju svoje članove i njihovo ponašanje pravilima, »sporazumima« i odlukama koje su ovi prisiljeni potpisati da bi se uopće mogli profesionalno baviti sportom. Nad njima nema sudske kontrole, te ona nisu podložna provjeri usklađenosti s javnim poretkom. Iako je tako argumentirao, Vrhovni sud odlučio je da je takav »sporazum« ipak za igrača obvezujući. Vrhovni je sud odluku CAS-a poništio zbog povrede prava na saslušanje pred sudom i vratio mu je na ponovno odlučivanje. Pravorijek CAS-a potvrđen je u novom postupku.

Za rješavanje sportskih prijepora osnovan je CAS - Sportski arbitražni sud^[10], kao tijelo unutar Međunarodnog olimpijskog odbora, godine 1984. »Vrhovni sud sporta«^[11]. CAS je neovisno i dobro organizirano međunarodno sportsko sudište, s više od 30 godina postojanja. Obuhvaća Redovan i Žalbeni arbitražni odjel. Za velika sportska događanja kao što su olimpijske igre ili svjetska nogometna prvenstva osnivaju se ad hoc odjeli. Jurisdikciju crpi iz arbitražne klauzule u ugovoru, ugovora o arbitraži, pravila (sportskih udruženja) ili mjerodavnog (sportskog) prava^[12]. Sporovi se rješavaju unutar vijeća (Panels), koja se sastoje od jednoga ili tri arbitra, čija je svrha (mission)^[13] rješavanje sporova u svezi sa sportom, putem arbitraže ili medijacije, u skladu s proceduralnim pravilima CAS-a. CAS osigurava konstituiranje vijeća, osigurava infrastrukturu i učinkovito provođenje postupaka. Vijeća, između ostaloga, rješavaju sporove dodijeljene putem redovne arbitraže, a kao prizivna tijela rješavaju sporove u svezi s odlukama federacija, udruženja, ili drugih tijela vezanih uz sport, te njihove statute i pravila, te sporove u kojima se traži medijacija.

Arbitre i medijatore imenuje ICAS. Stvara se lista s koje stranke u postupcima mogu birati arbitra ili medijatora. Imenuju se za razdoblje od četiri godine. To moraju biti osobe čije su kvalifikacije privukle pozornost ICAS-a, s prikladnom pravnom praksom, s iskustvom u sportskom pravu ili međunarodnoj arbitraži, dobri poznavatelji sporta općenito i s dobrim poznavanjem najmanje jednoga od službenih jezika suda. Na listu je ICAS ovlašten staviti i osobe za koje smatra da imaju stručnost i znanje za rješavanje točno određenih vrsta sporova. Na listi ne može biti manje od 150 arbitara i 50 medijatora. Kodeks poseban naglasak stavlja na osiguranje neovisnosti, nepristranosti i objektivnosti arbitra. U tu svrhu, oni se pisano obvezuju, te ne mogu sudjelovati kao savjetnici i zastupnici u postupcima pred sudom. Dužni su čuvati kao službenu tajnu sve što se u postupcima otkrije. Arbitri mogu biti izuzeti čak ako postoji samo sumnja u njihovu nepristranost. To također vrijedi i za predsjednike Odjela (Redovnog ili Prizivnog), povezanost s jednom od strana u bilo kojem postupku koji se vodi u Odjelu. Povreda bilo koje od nabrojenih obveza razlog je za micanje (privremeno ili trajno) s liste arbitara.

Postupak se pokreće zahtjevom. CAS zahtjev šalje drugoj strani, traži očitovanje o zahtjevu, te o pravu mjerodavnom za meritum spora[xiv]. U roku koji propisuje CAS mora se odgovoriti, možebitno predložiti arbitra s CAS-ove liste, te predati protuzahtjev. Vijeće kojemu je predmet dodijeljen prije nego što započne sam postupak arbitraže, donijet će odluku o nadležnosti (preliminarno ili u pravorijeku). Ako nađe da nije nadležno, pozvat će stranke da se pisanim podneskom stave pod jurisdikciju suda.

Stranke sporazumno biraju arbitra/arbitre. Ako su u vijeću tri arbitra, svaka od strana bira jednoga, a izabrani arbitri biraju predsjednika vijeća. Arbitar će biti imenovan u postupku tek kada predsjednik odjela potvrdi njegovu nominaciju. Prije toga on još jednom provjerava jesu li osigurane objektivnost i neovisnost arbitra.

U postupku se saslušavaju stranke, svjedoci i vještaci koje su stranke predložile. Vijeće/arbitar može odlučiti ne provesti saslušanje. Može odbiti saslušanje svjedoka i vještaka ako ih smatra nevažnim^[15]. Pravorijek se donosi većinom glasova.

CAS uživa veliku autonomiju s obzirom na činjenicu da njegove odluke mogu značajno utjecati na živote sportaša. Za mnoge od njih pravorijek CAS-a značio je kraj karijere jer je odluka suda nepromjenjiva i stranke je moraju poštovati i provesti. U članku 46. Postupovnih pravila CAS-a određeno je da je pravorijek, oglašen putem pisarnice CAS-a, konačan i obvezujući za stranke^[16]. Odluku koju je CAS donio u prvom stupnju moguće je preispitati (čl. 47. Postupovnih pravila CAS-a) pred Žalbenim odjelom. Odluke sportskih tijela, federacija i udruženja preispituje CAS ako je to dopušteno pravilnicima i kodeksima tih tijela^[17].

Jedini pravni lijek protiv odluke Žalbenog odjela (ako to klauzulom ili ugovorom nije isključeno) tužba je za poništaj pravorijeka. Poništaj se može zatražiti samo pred (Federalnim) Vrhovnim sudom Švicarske. Postupak se vodi na temelju švicarskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu^[18], dvanaestog poglavlja toga akta, koji regulira arbitražu s međunarodnim obilježjem. Budući da je u članku 176. toga Zakona propisano, isto kao i u članku 46. Postupovnih pravila CAS-a, da »Odredbe ovog poglavlja primjenjuju se na arbitraže ako je sjedište suda u Švicarskoj, te ako, najmanje jedna stranka, u vrijeme zaključenja ugovora o arbitraži, je državljanin Švicarske, ili ima prebivalište u istoj.« Budući da je sjedište CAS-a u Švicarskoj, Lausanne, Švicarski Vrhovni sud nadležan je za poništaj arbitražnog pravorijeka na temelju članka 192. st. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu koji izričito određuje da se »tužba za poništaj pravorijeka može podnijeti samo Švicarskom federalnom vrhovnom sudu.«

Postupak je uređen člankom 77. Zakona o švicarskom vrhovnom sudu od 17. lipnja 2005.^[19] Takvo uređenje jedinstveno je u komparativnom pravu^[20].

Tužbu za poništaj pravorijeka može podnijeti samo osoba koja je stranka u arbitražnom postupku. Treći su isključeni iz ovog postupka, uz napomenu da, ako je trećem odbijeno da sudjeluje u postupku koji je prethodio, takva osoba može tražiti sudjelovanje u postupku za poništaj. Nadalje, pravo sudjelovati u postupku ima osoba na koju se pravorijek koji se traži poništenje izravno odnosi, te osoba čiji je osobni, stvarni i pravno zaštićeni interes ugrožen.

Postupak poništaja mora biti pokrenut unutar roka od 30 dana od dana primitka pravorijeka (čl. 100. st. 1. Zakona o Vrhovnom sudu). Rok je prekluzivan. Iznimno, u slučaju neotklonjivih zapreka za stranku ili njezina zastupnika, rok se može produljiti na još 30 dana.

Zanimljivo je određenje iz članka 40. Zakona o Vrhovnom sudu, koji propisuje da odvjetnik u tužbama za poništaj pravorijeka može biti samo osoba koja je član švicarske odvjetničke komore ili je ovlaštena međunarodnim ugovorom obavljati praksu u Švicarskoj. Nitko drugi!

Prema članku 190. st. 2. švicarskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu, pravorijek se može poništiti ako arbitražni sud nije konstituiran prema pravilima, ako se arbitražni sud pogrešno proglasio nadležnim, odnosno nenadležnim, ako je arbitražni sud odlučio preko granice zahtjeva, ili je propustio odlučiti o nekom od zahtjeva, ako su prekršena bitna procesna pravila^[21], te ako je pravorijek suprotan javnom poretku. Vrhovni sud svoju odluku donosi na temelju činjenica koje su ustanovljene u prethodnom postupku, nema novog saslušanja stranaka, niti prezentiranja novih dokaza. Važno je napomenuti da je »saslušanje« moguće samo onda ako arbitri ne donesu jednoglasnu odluku o nacrtu odluke. Naime, predsjednik 1. građanskog odjela dodjeljuje slučaj sucu ili pravnom službeniku koji izrađuje nacrt odluke. Odluku proglašavaju (ako se s njom slože) arbitri. Ako se ne slože, »saslušava« se onaj čije se mišljenje razlikuje^[22]. Nema, dakle, saslušanja stranaka.

Zaključno ovom poglavlju u kojem je dan kratak pregled najvažnijih pravila koja reguliraju postupak poništaja pravorijeka, iznosimo slučaj Pechstein^[23], koji najbolje daje uvid u sportsku arbitražu te postavlja nova pitanja (probleme). Naime, njemački Pokrajinski sud u Münchenu pobio je odluku CAS-a!

Claudia Pehstein je njemačka natjecateljica u brzom klizanju. Jedna je od najtrofejnijih i najboljih svjetskih sportašica. Njezin križarski pohod protiv sustava kroz različite jurisdikcije započeo je 2009. Optužena je za doping, kao prva sportašica, na temelju krvnog profiliranja^[24], koje je uvela ISU (International skating union) - Međunarodna klizačka unija. MKU ju je suspendirala iz svih natjecanja na dvije godine. Claudia se na tu odluku žali CAS-u na temelju sporazuma o arbitraži, koji je dio njezine licencije koju je potpisala s nacionalnom i Međunarodnom klizačkom unijom. CAS odbija njezin zahtjev i potvrđuje kaznu. U postupku je fokus stavljen na dokazivanje dopinga i proceduru uzimanja krvi. Podnesena je tužba za poništaj pravorijeka švicarskom Vrhovnom sudu, koji potvrđuje odluku CAS-a. Claudia Pechstein u međuvremenu podiže pred mjesno nadležnim sudom u Münchenu tužbu kojom traži odštetu od 4 milijuna eura. Iako je sud arbitražnu klauzulu smatrao nevaljanom, donosi presudu kojom CAS-ovu odluku podupire kao res judicata jer Pechstein nije pred CAS-om osporavala njegovu nadležnost na temelju nevaljale klauzule. Na ovu odluku izjavljena je žalba Pokrajinskom sudu. On donosi odluku kojom CAS-ov pravorijek proglašava suprotnim njemačkom javnom poretku jer je arbitražna klauzula na kojoj se temelji CAS-ova nadležnost, a koju je Claudia potpisala kao dio licencije s MKU-om, suprotna njemačkom (i europskom?) antimonopolskom zakonu. Na temelju članka V. (2) b Njujorške konvencije^[25], odbijeno je njezino priznanje u Njemačkoj. Razlog je jednostavan. Sud smatra da su međunarodna sportska udruženja monopolisti; oni kontroliraju (tržište) međunarodna sportska natjecanja i niti jedan sportaš, ako se uzdržava od tih natjecanja, ne može si priuštiti da se ne natječe. Oni, sportska udruženja, to koriste i prisiljavaju ih na potpisivanje štetnih ugovora. Njemački zakon protiv monopola (kao i svaki drugi) zabranjuje iskorištavanje dominantnog položaja na tržištu za nametanje ugovornih uvjeta koji su drugoj strani štetni, a koji se u normalnoj tržišnoj utakmici ne bi mogli ugovarati. Samu arbitražnu klauzulu sud ne smatra protivnom njemačkom pravu, naprotiv smatra dobrim postojanje uniformiranih pravila koja reguliraju sportsku djelatnost i sudišta na kojima sude eksperti u tom području. Sud najveći problem vidi u samom CAS-u, tj. načinu na koji se biraju arbitri. Za sud je problematično što arbitre biraju međunarodna sportska tijela i organizacije, posebice Međunarodni olimpijski odbor.

MKU žali se njemačkom Saveznom sudu (bundesgerichtshof), koji je nedavno, 2. lipnja, donio odluku kojom je sačuvao autoritet CAS-a i kojom je očuvao red u sportskom arbitražnom sudovanju - odlučio je protiv Claudie Pechstein i tako, i dalje zadnju riječ u sportskim prijeporima ima CAS. Ali, Claudia Pechstein najavljuje žalbu njemačkom Ustavnom sudu (Bundesverfassungsgericht).

Donedavno sevećina prijepora u sportu rješavala arbitražom. Međutim, sukladno olimpijskoj devizi - citius, altius, fortius, traže se nova rješenja. Može se brže i bolje od arbitraže. Medijacijom. Medijacija je, jednostavno rečeno, institucionalan način rješavanja sporova, u kojem stranke, uz pomoć treće osobe, rješavaju prijepor.

U tu svrhu, 1. rujna 2013. na snagu su stupila Pravila CAS-a o medijaciji. Uvodno je, u članku 1. navedena definicija medijacije^[26]te njezine zadaće; medijacija je neobvezujuć i neformalan postupak, utemeljen na sporazumu, u kojem se svaka strana obvezuje na pokušaj da, u dobroj vjeri, pregovara s drugom stranom u cilju rješavanja spora vezanog uz sport. Strankama u pregovorima pomaže CAS-ov medijator. Medijacija je predviđena za rješavanje ugovornih sporova. Sporovi povezani s disciplinskim postupcima koji imaju veze s, primjerice, dopingom, namještanjem utakmica ili korupcijom, izričito su isključeni iz medijacije. Ipak, u pojedinačnim slučajevima, kada okolnosti zahtijevaju da se strane brzo, »expressly«, dogovore, i u disciplinskim slučajevima moguća je medijacija.

Ugovorom o medijaciji, koji može biti zaseban ugovor ili u obliku klauzule u glavnom ugovoru, stranke pristaju da svoj prijepor u svezi sa sportom riješe na miran način, medijacijom. Ako je sporazumom predviđena medijacija pred CAS-om, primjenjuju se CAS-ova pravila o medijaciji^[27].

Postupak vodi medijator, koji se bira s liste koju kreira ICAS. Medijatori se izabiru na četiri godine. Nakon što im istekne mandat mogu biti ponovno izabrani. Stranke mogu medijatora izabrati sporazumno, a ako to ne učine, imenovat će ga Predsjednik CAS-a, u dogovoru sa strankama. Dakako, s liste medijatora. Jedan od važnijih zahtjeva koji je izričito naveden u Pravilima, jest: medijator mora osigurati vrijeme u kojem će se u potpunosti posvetiti postupku medijacije da se postupak provede brzo i učinkovito. Medijator mora zadržati nepristranost i neovisnost o strankama. Dužan je otkriti svaku okolnost koja bi u pitanje mogla dovesti njegovu objektivnost u očima stranaka. Stranke se mogu, unatoč takvim okolnostima, pisano sporazumjeti da medijator nastavi s postupkom. Ako stranke prigovore ili posumnjaju u sposobnost medijatora da postupak uspješno dovede do kraja, ili ako se sam medijator izuzme iz postupka, predsjednik CAS-a, u dogovoru sa strankama imenovat će novog (čl. 6. Pravila o medijaciji).

Sam je postupak medijacije neformalan, bez čvrsto utvrđenog okvira u kojem se odvija. Stranke mogu same odrediti kako će postupak teći. Ako takvog dogovora ne bude, medijator određuje tijek postupka, uzimajući pritom u obzir želje stranaka i CAS-ove smjernice za provođenje medijacije. Nakon imenovanja medijator utvrđuje uvjete i vremenski okvir za podneske stranaka, koji moraju sadržavati kratak opis činjenica, pravno uporište i točke prijepora te prijedlog za rješenje. Stranke su u postupku obvezne surađivati s medijatorom u dobroj vjeri i dati mu prostora za postizanje dogovora, koji će značiti uspješno proveden postupak. U tu svrhu medijator može, ako je potrebno, komunicirati sa svakom od stranaka odvojeno. Medijator ne može strankama nametnuti rješenje.

Postupak se može obustaviti (prije postizanja dogovora) kada god to stranke ili medijator zažele (čl. 11.). Postupak se prekida potpisivanjem sporazuma, pisanom izjavom medijatora da je uzaludno daljnje vođenje postupka, pisanom izjavom stranke/stranaka da je ishod medijacije obustava postupka ili ako stranke/stranka odbiju platiti svoj udio u troškovima postupka u zadanom roku. 

Medijator predlaže sporazum, a stranke ga potpisuju. Ako jedna od stranaka ne ispoštuje potpisano, može se pokrenuti postupak arbitraže.

Kao zaključak nameće se kratka usporedba postupaka koji su predmet ovoga članka. 

U konkurentnim, tržišnim uvjetima u kojima se odvija današnji sport (za koji vrijede ista pravila u kojima se odvija međunarodni business), od presudne je važnosti brzo i učinkovito riješiti spor, uz što manje troškove. Donedavno je glavno sredstvo koje se koristilo u tu svrhu bila arbitraža. Postupak se odvijao brže nego što bi to bilo pred redovitim sudom, uz manje troškove, a postupak bi vodila osoba koja je stručna u predmetu o kojem se spor vodi. Međutim, kako smo već ukazali, dvojbena je njezina »dobrovoljnost«. Pri sportskoj arbitraži nedostaje ključan element arbitraže, slobodna volja stranaka, koje kao ravnopravne, uređuju svoj ugovorni odnos. Danas su sportaši vezani ugovornim klauzulama za koje nisu ni svjesni na koji ih način obvezuju, štoviše, nisu ni svjesni da su ih potpisali. Čim sportaš postane član nekog sportskog udruženja, pristaje na njegova pravila. Ta su pravila pisana drugdje i nametnuta su udruženju jer je ono dio nekakvog međunarodnog udruženja, koje je opet član Međunarodnog olimpijskog odbora ili FIFA-e, koji u svojim pravilnicima ili statutima propisuju isključivu nadležnost CAS-a. Da bi mogao nastupiti u bilo kojem profesionalnom natjecanju, sportaš mora biti član sportskog udruženja odbora, saveza ili federacije, svejedno. 

To je, s druge strane, razumljivo. Tko bi drugi osim profesionalaca mogao bolje razumjeti pravila određenog sporta, znati više o nedopuštenim sredstvima čija uporaba daje nepoštenu prednost konzumentu, predvidjeti i pravilima spriječiti korupciju i sl. Stvaraju se uniformna međunarodna pravila, čiju provedbu osiguravaju specijalizirana tijela. Međutim, suđenje pred takvim tijelom, najčešće zatvoreno za javnost, pred sucima čija je neovisnost i objektivnost suspektna^[28], bez mogućnosti iznošenja spora pred redoviti sud, poštujući pravila međunarodnog privatnog prava, a koje često rezultira značajnim posljedicama za sportaša, čini se kao kršenje elementarnih ljudskih prava.

S druge strane, kao alternativa arbitraži javlja se medijacija. Iz već navedenih pravila prema kojima se provodi, vidljive su njezine prednosti; prilagođena je, prije svega, strankama, mogu se dogovoriti o svemu, postupak je neformalan i jednostavan, brži od arbitraže^[29] i manje košta. Sada je prilika, jer još nisu spomenuti troškovi postupka, medijacija je značajno jeftinija. Administrativna taksa je 1.000,00 švicarskih franaka, dodatno se plaća trošak medijatora^[30]. Samo taksa za pokretanje postupka iznosi 1.000,00 franaka i nepovratna je. Maksimalan iznos arbitražnog postupka nije definiran. Možemo zamisliti koliko koštaju arbitri, može ih biti tri, sudski službenici, troškovi svjedoka, vještaka, suda, dodatni administrativni troškovi... 

Iako je i u postupku arbitraže zajamčena povjerljivost postupka, medijacija se ipak provodi uz manje buke jer je smisao postupka postići dogovor. Hrvatska riječ za 

[1] U nas je situacija ponešto drukčija, puno se o tome govori i piše, svi znamo zašto, pa je hrvatski Zakon o sportu doživio osam izmjena od donošenja 2006. (Nar. nov., br. 71/06, 150/08, 124/10, 124/11, 86/12 i 94/13, 85/15 i 19/16).
[2] Sportski arbitražni sud, najvažnije sportsko sudište, CAS je skraćenica engleskog naziva Court of Arbitration for Sport u ravnopravnoj uporabi je i skraćenica TAS, francuski, Tribunal arbitral du sport.
[3] ICAS je engleska skraćenica za International Council of Arbitration for Sport, tj. Međunarodno vijeće za sportsku arbitražu. CAS i ICAS su, sukladno Kodeksu CAS-a o sportskoj arbitraži, tijela zadužena za rješavanje sporova u sportu.
[4] Statut Hrvatskog nogometnog saveza dostupan je na web stranici URL = http://hns-cff.hr/files/documents/118/Statut.pdf. Pristupljeno 9. 6. 2016.
[5] Članak 27. Postupovnih pravila Kodeksa CAS-a o sportskoj arbitraži Code of Sports-related Arbitration (u nastavku teksta: Postupovna pravila CAS-a) dostupan je na web stranici suda URL = http://www.tas-cas.org/en/arbitration/code-procedural-rules.html. Na snazi od 1. siječnja 2016. Pristupljeno 9. 6. 2015.
[6] Na web stranici URL = http://www.swissarbitrationdecisions.com/ može se dobiti dobar uvid u količinu predmeta u kojima se traži poništaj pravorijeka CAS-a, od 2008. do 2015. Pristupljeno 11. 6. 2016.
[vii] Vidi članak 13. i 72. Statuta Hrvatskog olimpijskog odbora.
[viii] Zakon o arbitraži (Nar. nov., br. 88/01), čl. 2 st. 1.
[ix] Presuda Vrhovnog suda od 22. 3. 2007., 4P.172/2006.
[10] Unatoč hrvatskom prijevodu - Sportski arbitražni sud, koji se koristi u svim službenim dokumentima, u nas se uvriježio naziv CAS, koji će se koristiti i za potrebe ovoga članka.
[11] Richard H. McLaren, Twenty-Five Years of the Court of Arbitration for Sport: A Look in the Rear-View Mirror, 20 Marquette Sports Law Review, br. 20, 2010., str. 305-333.
[12] Članak 27. Postupovnih pravila CAS-a.
[13] Članak 12. Statuta tijela zaduženih za rješavaje sporova u sportu - Statutes of the Bodies Working for the Settlement of Sports-Related Disputes, dostupna na web stranici CAS-a URL = http://www.tas-cas.org/en/arbitration/code-procedural-rules.html. Pristupljeno 9. 6. 2016.
[14] Ako stranke ne odaberu mjerodavno pravo, primjenjuje se švicarsko pravo, čl. 45. Postupovnih pravila CAS-a.
[15] U slučaju hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića, odbijanje Vijeća da dopusti dodatna pitanja vještaku bio je razlog za podnošenje tužbe za poništaj pravorijeka CAS-a švicarskom Vrhovnom sudu. Josip Šimunić smatrao je da je povrijeđeno njegovo pravo na saslušanje.
[16] Vidi čl. 46. CAS-a.
[17] Tako i čl. 11. st. 2. Statuta Hrvatskog nogometnog saveza.
[18i] Bundesgesetz über das Internationale Privatrecht, IPRG, na snazi od 18. prosinca 1987., izmjene stupile na snagu 1. lipnja 2014.
[19] Loi du 17 juin 2005 sur le Tribunal federal, stupio na snagu 1. siječnja 2007.
[20] Poudret, J.-F.; Besson, S., Comparative Law of International Arbitration, Thomson Sweet & Maxwell, London, 2007., st. 705.
[21] Vidi Presudu Vrhovnog suda broj 4A_544/2014, dostupnu na web stranici URL = http://www.swissarbitrationdecisions.com/sites/default/files/24%20f%C3%A9vrier%202015%204A%20544%202014.pdf. Pristupljeno 11. 6. 2016.
[22] Rigozzi, A., Challenging Awards of the Court of Arbitration for Sport, Journal of International Dispute Settlement, god. 1, br. 1, 2010., str. 219.
[23] CAS 2009/A/1912 & 1913 and CAS OG 10/04.
[24] Imala je povećan broj crvenih krvnih zrnaca, koji je nastao, prema tvrdnjama MKU-a, zbog uzimanja sintetičke verzije rekombiniranog humanog eritroproteina, koji povećava proizvodnju crvenih krvnih zrnaca u koštanoj srži te na taj način povećava opskrbu kisikom. Claudia je tvrdila da je takvo stanje rezultat genetskog naslijeđa.
[25] Konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958. Konvencija je objavljena u Sl. l. bivše SFRJ - MU, br. 11/81. Notifikacijom o sukcesiji Hrvatska je postala strankom Konvencije 8. listopada 1991. (Nar. nov. - MU, br. 4/94).
[26] »CAS mediation is a non binding and informal procedure, based on an agreement to mediate in which each party undertakes to attempt in good faith to negotiate with the other party with a view to settling a sports-related dispute. The parties are assisted in their negotiations by a CAS mediator.«
[27] Pravila su dostupna na web stranici suda URL = http://www.tas-cas.org/en/mediation/rules.html, Pristupljeno 12. 6. 2016.
[28] Listu arbitara za CAS bira ICAS, koji je bez obzira na deklaratornu neovisnost, pod velikim utjecajem Međunarodnog olimpijskog odbora.
[29] Rok za provođenje postupka je 90 dana.
[30] Za sporove čija je vrijednost manja od 50.000,00 CHF trošak medijatora ne može biti veći od 2.000,00 CHF, a u sporovima preko 150.000,00 CHF troškovi medijatora ograničeni su na 4.000,00 franaka. Medijator ima pravo na naknadu stvarnih troškova (putovanje, hotel i sl.).