Važnost  zaštite od arbitrarnosti, kao aspekta prava na pravično suđenje, prije svega, uz značaj koji mu daje Europski sud za ljudska prava,^[1] uočljiva je isto tako i kroz ustavnosudske odluke iz čijih obrazloženja proizlazi konstantni razvoj u tumačenju sadržaja tog ustavnog jamstva.^[2] Ustavno pravo na pravično suđenje,^[3] propisano člankom 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske,^[4] između ostalog, jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Ustavni sud u odlukama ponavlja svoje ustaljeno stajalište da je zadaća u prvom redu nadležnih tijela državne i javne vlasti da tumače i primjenjuju pravo. Prema stajalištu Ustavnog suda, oni su dužni pravne norme tumačiti polazeći od cilja i svrhe koju je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te u skladu s tako utvrđenom svrhom primjenjivati mjerodavnu normu, imajući na umu specifične okolnosti konkretnog slučaja.^[5] Ustavni sud ističe da je stvar njihova odabira koju će metodu interpretacije pritom primijeniti i da to nije predmet ustavnosudske ocjene, pod uvjetom da način na koji tumače i primjenjuju mjerodavno pravo u svakom pojedinom slučaju ima racionalnu osnovu i objektivno opravdanje i ne dovodi do povrede ustavnih prava stranaka u postupku. Uloga Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takvog tumačenja, odnosno primjene prava suglasni s Ustavom i jesu li u konkretnom slučaju doveli do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe.

Interesantan je primjer ustavnosudskog dovođenja u vezu povrede aspekta zaštite od arbitrarnosti s pravom na pristup sudu,^[6] također jednim od aspekata prava na pravično suđenje. U Odluci, broj U-III-4459/2012 od 21. travnja 2016.^[7], Ustavni sud, usvojivši ustavnu tužbu i ukinuvši presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-13148/2011-9 od 23. svibnja 2012., i zaključak Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, KLASA: UP/II- 034-02/11-01/1335, URBROJ: 354-01/11-7 od 29. studenoga 2011., obrazlaže da je »upravo o cjelovitom tumačenju sadržaja članka 72. st. 2. ZUP-a ovisila odluka o podnositeljevu pravu na pristup sudu bez kojeg pristupa podnositelj ostaje i bez prava da mu nadležno tijelo, a potom i nadležni sud, odluče u meritumu o osnovanosti njegova prigovora«. Pojašnjavajući utvrđenje te povrede podnositeljevih ustavnih prava, Ustavni sud polazi od navoda iz konkretnog postupka u kojem je zaključkom, kao nedopuštena, odbačena podnositeljeva žalba izjavljena protiv odluke naručitelja Splitsko-dalmatinske  županije o poništenju dijela otvorenog postupka javne nabave za uslugu prijevoza učenika osnovnih škola na području Splitsko-dalmatinske županije. U konkretnom slučaju podnositelj, trgovačko društvo, sudjelovao je u navedenom postupku javne nabave. Naručitelj je pozvao podnositelja da, sukladno Okvirnom sporazumu o prijevozu učenika od 1. lipnja 2011., dostavi ponudu za 182 radna dana te ga je obavijestio da je procijenjena vrijednost nabave 69.160,00 kuna (bez PDV-a). Budući da podnositelj nije dostavio ponudu, naručitelj je na temelju članka 3. Okvirnog sporazuma o prijevozu učenika raskinuo Okvirni sporazum za grupu 56, te je donio odluku kojom je poništio dio otvorenog postupka javne nabave usluge prijevoza učenika osnovnih škola na području Splitsko-dalmatinske županije koja se odnosila na grupu 56 - prijevoz učenika osnovne škole. Protiv odluke o poništenju podnositelj je Državnoj komisiji izjavio žalbu. Budući da dostavljena žalba nije sadržavala dokaz o uplati naknade za vođenje postupka, Državna komisija pozvala je podnositelja da, u skladu s člankom 159. Zakona o javnoj nabavi^[8], u roku pet dana dostavi dokaz o uplati naknade u iznosu od 2.000,00 kuna. Državna komisija je iz formalnih razloga, ocijenivši da podnositelj nije pravodobno dostavio dokaz o uplati naknade za vođenje postupka, zaključkom od 29. studenoga 2011., odbacila podnositeljevu žalbu kao nedopuštenu.

Nepravodobnost dostave dokaza o uplati naknade za vođenje postupka Državna komisija je obrazložila navodeći da je podnositelj zaključak zaprimio 10. studenoga 2011., a rok za dostavu dokaza je istekao 15. studenoga 2011. Nadalje, da je podnositelj uz podnesak, koji je običnom pošiljkom uputio tom državnom tijelu 15. studenoga 2011., dostavio potvrdu o izvršenoj transakciji. Navedeni podnesak uručen je tom državnom tijelu 16. studenoga 2011. Državna komisija navela je da se, prema odredbi članka 72. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku^[9], smatra da je podnesak podnesen u roku ako je prije isteka roka zaprimljen u javnopravnom tijelu kojem je trebao biti predan, dok, prema stavku 2. toga članka, kada je podnesak upućen poštom preporučeno ili predan ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, dan predaje pošti, odnosno ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, smatra se danom predaje javnopravnom tijelu kojem je upućen. Državna komisija je utvrdila da nisu ispunjene formalne pretpostavke za odlučivanje o meritumu žalbe, koje moraju biti ispunjene na strani žalitelja, te da, stoga, nisu ispunjene niti pretpostavke za odlučivanje o sporednom zahtjevu iz žalbe - zahtjevu za naknadom troškova postupka. Visoki upravni sud u osporenoj je presudi, kojom je odbio podnositeljevu tužbu, potvrdio stajalište Državne komisije o nepravodobnosti dostave dokaza o uplati naknade za vođenje postupka.

Ustavni sud je ocijenio da je za ocjenu osnovanosti podnositeljevih prigovora mjerodavan članak 72. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku.^[10] Mjerodavnim je Ustavni sud našao i članak 2. st. 1. toč. 19. i 22., članak 7., članak 8. st. 1. i članak 10. st. 1. i 2. Zakona o poštanskim uslugama.^[11] Kao mjerodavni dio članka 72., Ustavni sud je naveo: »(...) Kad je podnesak ... predan ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, dan predaje ... ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga smatra se danom predaje javnopravnom tijelu kojem je upućen.«

Podnositelj je u ustavnoj tužbi, kako to Ustavni sud navodi u ovoj Odluci, tvrdio da su učinci osporene presude Visokog upravnog suda, kao i zaključka koji joj je prethodio, doveli do povrede njegova ustavnog prava na pristup sudu i učinkovitu sudsku zaštitu njegovih prava. Podnositelj je, naime, zadnjeg dana roka, preporučenom pošiljkom putem CityEx d.o.o. poslao dokaz o uplati pristojbe. Visoki upravni sud je, kako je to isticao i podnositelj u ustavnoj tužbi, zauzeto stajalište da se ne može smatrati da je podnesak tužitelja predan u roku jer da predaja CityEx d.o.o. nije, u smislu pozitivnih zakonskih propisa, predaja pismena preporučenom poštanskom pošiljkom. Podnositelj je napomenuo da je u Narodnim novinama, br. 42/08, objavljen popis davatelja poštanskih i kurirskih usluga u kojem se CityEx d.o.o. nalazi na devetom mjestu sa sljedećim uslugama: »kurirske usluge prema članku 14. Zakona o pošti te usluge razmjena dokumenata iz članka 2. st. 1. toč. 37. Zakona o pošti, na cijelom području Republike Hrvatske«. Ustavni sud je ustavnu tužbu podnositelja razmotrio s aspekta moguće povrede prava na pravično suđenje propisanog člankom 29. st. 1. Ustava. Zadaća je Ustavnog suda u konkretnom slučaju bila ispitati jesu li nadležno upravno tijelo i Visoki upravni sud protumačili mjerodavno materijalno pravo (čl. 72. st. 2. ZUP-a) na ustavno prihvatljiv način koji ne dovodi do povrede prava podnositelja na djelotvornu zaštitu njegovih prava.

Ustavni sud je istaknuo da iz obrazloženja zaključka Državne komisije i presude Visokog upravnog suda proizlazi da su oni ispitali podnesak podnositelja kao da je on upućen preporučeno poštom. Suprotno tome, Ustavni sud je naglasio da je podnositelj predao podnesak ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, koja je radnja u ZUP-u izjednačena s upućivanjem podnesaka preporučeno poštom. Ustavni sud utvrdio je da se su konkretnom slučaju stječe dojam da su Državna komisija i Visoki upravni sud članak 72. st. 2. ZUP-a selektivno tumačili te potpuno zanemarili veznik »ili« i drugi dio odredbe koja dozvoljava da se podnesak preda ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga. Za svoj pristup, prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno državno tijelo, odnosno sud, nisu dali nikakvo obrazloženje, pa su ostali nejasni razlozi zbog kojih smatraju da takva predaja ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga nema isti učinak, odnosno da nije izjednačena s upućivanjem pošiljke preporučeno poštom. Zbog navedenog utvrđenja, Ustavni sud je utvrdio da je takvo selektivno tumačenje mjerodavne zakonske odredbe, polazeći od jasnog sadržaja  članka 72. st.  2.  ZUP-a, neprihvatljivo. Ono, prema ocjeni Ustavnog suda, upućuje na arbitrarnost u tumačenju i primjeni mjerodavnog prava. Ustavni sud je istaknuo da je upravo o cjelovitom tumačenju sadržaja članka 72. st. 2. ZUP-a ovisila odluka o podnositeljevu pravu na pristup sudu bez kojeg pristupa je podnositelj ostao i bez prava da mu nadležno tijelo, a potom i nadležni sud, odluče u meritumu o osnovanosti njegova prigovora. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke Državne komisije i Visokog upravnog suda dovele do povrede podnositeljeva prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. st. 1. Ustava.

Ustavni sud je i u Odluci, broj U-III-2398/2013 od 30. ožujka 2016.,^[12] polazeći od sadržaja ustavne tužbe i osporene presude Županijskog suda u Z., broj: Kž-7/13-3 od 19. veljače 2013., ustavnu tužbu razmotrio sa stajališta članka 29. st. 1. Ustava. Drugostupanjskom presudom odbijena je podnositeljeva žalba protiv dijela presude Općinskog kaznenog suda u Z., broj: K-81/11 od 24. siječnja 2012., kojom je podnositelj (prvookrivljenik i privatni drugotužitelj) proglašen krivim za kazneno djelo klevete iz članka 200. st. 2. Kaznenog zakona (u nastavku teksta: KZ/97).[13] Ustavni sud je uvodno istaknuo da je u prvostupanjskoj presudi izraženo stajalište da se inkriminirani podnositeljevi navodi ne mogu podvesti »pod navode koji su izrečeni u obavljaju službene dužnosti, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, da bi se možebitno govorilo o razlogu za isključenje protupravnosti, a radi svega što je već prethodno obrazloženo, jer se takvim riječima ne brani nikakav društveni interes, niti se isti štiti, a niti se rješavaju eventualni problemi«. Slično tome, u drugostupanjskoj presudi je izraženo stajalište da u podnositeljevom slučaju ne postoji »niti jedan razlog za isključenje protupravnosti sadržan u članku 203. KZ-a, a da je ponašanje prvookrivljenika, odnosno riječi koje je uputio drugookrivljeniku, imalo cilj samo naškoditi časti i ugledu drugookrivljenika (i privatnog tužitelja)«. Vezano uz navedeno, Ustavni sud je naglasio da članak 203. KZ-a/97 propisuje da kaznenog djela nema, između ostalog, »kad se radi o ... klevetničkom sadržaju iz članka 200. st. 1. i 2. ... koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima ... u obavljanju ... političke ... djelatnosti ... osim ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se radi o ponašanju koje je imalo cilj samo škoditi nečijoj časti ili ugledu«. Ustavni sud je naveo da iz navedenoga proizlazi da se citirani razlog isključenja protupravnosti odnosi na političku djelatnost u najširem smislu riječi, tj. neovisno o tome, među ostalim, obavlja li se ta djelatnost u radu dotičnog predstavničkog tijela ili ne obavlja. 

Ustavni sud je, međutim, naglasio da, kada je riječ o političkoj djelatnosti članova predstavničkog tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave, član takvog predstavničkog tijela nije, prema članku 3. st. 3. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (važećem u vrijeme inkriminiranog događaja: 20. travnja 2011.), mogao »biti pozvan na kaznenu i prekršajnu odgovornost za izgovorene riječi, niti za glasovanje u radu predstavničkog tijela«. Riječ je o tzv. imunitetu neodgovornosti članova predstavničkog tijela. U odluci je Ustavni sud naveo da od 29. prosinca 2012. (dakle, nakon inkriminiranog događaja) taj imunitet nije više uređen prethodno citiranom odredbom, nego odredbom članka 30. st. 2. Zakona o lokalnim izborima (u nastavku teksta: ZoLI,^[14] važeći nakon inkriminiranog događaja)^[15] na način da član takvog predstavničkog tijela »ne može biti kazneno gonjen niti odgovoran na bilo koji drugi način, zbog glasovanja, izjava ili iznesenih mišljenja i stajališta na sjednicama predstavničkog tijela«. Za razliku od prethodno navedenog razloga isključenja protupravnosti iz KZ-a/97, koji se odnosi na političku djelatnost u najširem smislu riječi, imunitet neodgovornosti se tiče samo djelatnosti u dotičnom predstavničkom tijelu. U članku 3. st. 3. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (važećem u vrijeme inkriminiranog događaja), taj se imunitet, između ostalog, odnosi na »kaznenu ... odgovornost za izgovorene riječi ... u radu predstavničkog tijela«, a u članku 30. st. 2. ZOLI-a tiče se »izjava ... iznesenih mišljenja i stajališta na sjednicama predstavničkog tijela«. Kada je riječ o imunitetu neodgovornosti saborskih zastupnika, on je uređen već samim Ustavom, koji u svom članku 75. st. 2. propisuje da zastupnik, među ostalim, »ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost ... ili kažnjen za izraženo mišljenje u Hrvatskom saboru«.

Ustavni sud je ocijenio da je članak 3. st. 3. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi proizvoljno tumačen i primijenjen. Za Ustavni sud je nedvojbeno da je tom odredbom uspostavljen imunitet neodgovornosti članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave »za izgovorene riječi ... u radu predstavničkog tijela«. U tom je smislu, prema ocjeni Ustavnog suda, bespredmetna činjenica nepostojanja ovlaštenika na oduzimanje imuniteta članovima tih predstavničkih tijela, što je kao problem isticao prvostupanjski sud. Ustavni sud je ocijenio proizvoljnim stajalište prvostupanjskog suda da riječi izrečene na aktualnom satu »nisu izrečene u radu Skupštine«. Aktualni sat, po ocjeni Ustavnog suda, jedna je od aktivnosti skupštine koja predstavlja njezin rad. Isto je tako arbitrarno i stajalište iz drugostupanjske presude da nije riječ »o izraženom stajalištu, mišljenju ili diskusiji u radu Gradske skupštine« jer se podnositelj »izričito obratio drugookrivljeniku M. B., govoreći mu, da se, između ostalog, nakrao u zadnjih 10 godina i kako ga nije strah Svevišnjeg da toliko krade«. Ustavni sud je istaknuo da članak 3. st. 3. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uspostavlja imunitet neodgovornosti za, među ostalim, izgovorenu riječ u radu predstavničkog tijela, kao što, nakon njega, članak 30. st. 2. ZoLI-ja propisuje taj imunitet za, među ostalim, izjave na sjednicama tih predstavničkih tijela. Ustavni sud je utvrdio da je podnositelju osporenom presudom Županijskog suda u Zagrebu povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava.

Promatrajući ustavnosudski aktivizam^[16] i utjecaj stajališta ESLJP-a^[17] i Ustavnog suda na sudsku praksu u Republici Hrvatskoj, u svojim radovima i analizama naglašavamo značaj kvalitetnih obrazloženja odluka Ustavnog suda, što i u navedenim primjerima dolazi do izražaja.^[18] Značaj takve uloge Ustavnog suda u Republici Hrvatskoj nezaobilazan je za prihvaćanje europskih pravnih i sudskih vrijednosti i standarda, onih koji obvezuju Republiku Hrvatsku, i u nižim sudskim instancama, a svakako i u odvjetništvu, čiji je prvotni interes »korištenja« stajališta ESLJP-a u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u konkretnim sporovima. Jasna Omejec ističe: »... arbitrarnost (samovolja, proizvoljnost) čest je razlog zbog kojeg Europski sud odstupa od općeg pravila nemiješanja u tumačenje i primjenu domaćeg prava država stranaka. Opći je zahtjev, naime, da tumačenje i prmjena domaćeg prava od nadležnih domaćih tijela moraju biti ‘oslobođeni samovolje’ (free of arbitrariness). U slučaju Van Kück protiv Njemačke (2003.), Europski sud ponavlja stajalište o svojoj suzdržanosti kad je riječ o interpretaciji domaćeg prava država stranaka sve dok nije riječ o arbitrarnom postupanju domaćih vlasti tužene države.«^[19]

[1] Prof. dr. sc. Alan Uzelac u »Pravo na pošteno suđenje: opći i građanski aspekti čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda«, u: Usklađenost zakonodavstva i prakse sa standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ur. Ivana Radačić, na str. 35. navodi: »Interpretativna načela Suda uvjetovana su dvjema karakteristika Konvencije: ona je s jedne strane, kao međunarodni instrument, supsidijarni mehanizam zaštite ljudskih prava, dok je s druge strane njezina namjena da učinkovito štiti ljudska prava. Te su karakteristike našle izraz u načelu supsidijarnosti koje je dovelo do razvoja doktrine slobodnog polja procjene (margin of appreciation), i u načelu učinkovitosti koje je dovelo do razvoja teorije autonomnih koncepata te evolutivnog (dinamičnog) i integrativnog interpretativnog pristupa. Pored tih dvaju načela, načelo balansiranja i razmjernosti ima važnu ulogu u interpretaciji Konvencije jer je pronalaženje pravične ravnoteže između javnog i privatnog interesa 'inherentno konvencijskom sustavu'«.
[2] Vidi: Sandra Marković, »Zaštita od arbitrarnosti u postupanju sudova i drugih državnih tijela kao aspekt prava na pravično suđenje«, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 22, Organizator, Zagreb, 2015.
[3] Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. Ustava, u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06., jamči se člankom 6. (»pošteno suđenje«).
[4]Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 - proč. tekst i 5/14 - Odluka USRH).
[5] Branko Smerdel navodi: »Tumačenje propisa racionalna je djelatnost kojom se utvrđuje značenje pravnih propisa. Tumačenje propisa nužno je za njihovu primjenu. 'Samo savršene zakone ne treba tumačiti.', konstatirali su antički rimski pravnici. Međutim, savršeni propisi ne postoje. Europski sud to je u odluci iz 1995. godine kazao ovako: 'Koliko god da je precizno formulirana zakonska odredba, u bilo kojem pravnom sustavu, uključujući i kazneno pravo, postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za preciziranjem (elucidation) spornih točaka i za prilagođavanjem izmijenjenim okolnostima.' Svaki zakon treba znati protumačiti kako bi ga se ispravno primijenilo.« Branko Smerdel, Ustavno uređenje europske Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, lipanj, 2013., str. 85 i 86.
[6] Vidi: Dragan Elijaš, Sandra Marković i Sanja Trgovac»Pravo na pristup sudu kao aspekt prava na pravično suđenje«, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka (1991) v. 37, br. 1, 385-421 (2016.).
[7] Odluka je objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda Republike Hrvatske (www.usud.hr).
[8] Zakon o javnoj nabavi (Nar. nov., br. 110/07 i 125/08).
[9] Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 47/09).
[10] Članak 72. ZUP-a glasi: »Smatra se da je podnesak u roku ako je prije isteka roka zaprimljen u javnopravnom tijelu kojem je trebao biti predan. Kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili predan ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, dan predaje pošti, odnosno ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga smatra se danom predaje javnopravnom tijelu kojem je upućen.«
[11] Zakon o poštanskim uslugama (Nar. nov., br. 88/09 i 61/11).
[12] Odluka je objavljena na www.usud.hr
[13] Kazneni zakon (Nar. nov., br. 110/97, 27/98 - ispr., 50/00 - Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - Odluka USRH, 105/04, 84/05 - ispr., 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 77/11 - Odluka USRH i 143/12 - čl. 36. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji.
[14] ZoLI je objavljen u Nar. nov., br. 144 od 21. prosinca 2012. te je na snagu stupio 29. prosinca 2012. ZoLI ne sadržava odredbu analognu članku 3. st. 3. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, koji je prestao važiti 29. prosinca 2012., stupanjem na snagu ZoLI-a. Međutim, člancima 5. i 56. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 144/12), propisano je sljedeće: Članak 5.: »U članku 30. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: 'Član predstavničkog tijela ne može biti kazneno gonjen niti odgovoran na bilo koji drugi način, zbog glasovanja, izjava ili iznesenih mišljenja i stavova na sjednicama predstavničkog tijela.' Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3.« i Članak 56.: »Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u 'Narodnim novinama', osim članaka 17., 18., 21., 44., 46., 47., 50., 51. i 52., koji stupaju na snagu na dan stupanja na snagu odluke o raspisivanju prvih sljedećih općih i redovitih izbora za članove predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te općinskih načelnika, gradonačelnika i župana. Članak 13. ovoga Zakona stupa na snagu danom stupanja na snagu Zakona o lokalnim izborima kojim će se urediti izbor općinskog načelnika, gradonačelnika, odnosno župana.« Stoga je relevantni članak 5. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, objavljen u Nar. nov., br. 144 od 21. prosinca 2012., stupio na snagu 29. prosinca 2012., istog dana kad je prestao važiti članak 3. st. 3. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
[15] Zakon o lokalnim izborima (Nar. nov., br. 144/12).
[16] Branko Smerdel, op. cit., str. 90. navodi: »Credo sudačkog aktivizma glasi: 'Ako u zakonu postoji pravna praznina, ustavni suci su je dužni popuniti pravnim shvaćanjem utemeljenim na njihovom razumijevanju ustavnih odredbi i načela'. Teleološka metoda, kao najvažnija metoda interpretacije (J. Barbić), omogućava svakom službeniku koji primjenjuje zakon, pa i svakom onom na koga se zakon odnosi, da objektivno i u cijelosti procijeni usklađenost i unutarnju koherentnost zakonskih tekstova i očekivane socijalne učinke. Polazeći od cjeline ustavnog teksta i važećih izvora međunarodnog prava, kombinacijom s ostalim metodama interpretacije, moguće je u većini slučajeva izvesti tumačenje kojim će se nejasne ili nepotpune odredbe zakona prilagoditi ustavom utvrđenim ciljevima.«
[17] Domagoj Maričić smatra da tekst Konvencije ne treba gledati kao izvor prava, već kao podlogu na temelju koje se kroz praksu Europskog suda zaštićenim pravima daje sadržaj i smisao. Više u: Domagoj Maričić: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s napomenama i sudskom praksom, Novi informator (2007.), str. 13.
[18] Branko Smerdel navodi: »Ustav se ne smije smatrati deklaracijom dobrih namjera, političkim programom niti aktom koji se ne može izravno primjenjivati. Ustav je politički ali i pravni akt, najviši zakon na koji se svatko ima pravo pozvati i koji se treba neposredno primjenjivati (…)«, prof. dr. sc. Branko Smerdel, »Lupus sapiens: o odnosu ljudi i Ustava (19)«, Informator, br. 5967, str. 3.
[19] Jasna Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, strasbourški acquis, drugo dopunjeno izdanje, Novi informator, Zagreb, 2014., str. 596.