Odlukom, broj U-III-1729/2008¹ od 9. svibnja 2012., Ustavni je sud usvojio ustavnu tužbu, ukinuo presudu Županijskog suda u B. (u nastavku teksta: Županijski sud), broj: Gž-297/08-2 od 21. veljače 2008. i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

Presudom Županijskog suda odbijena je žalba podnositelja (tužitelja u parničnom postupku) i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u G., broj: P-178/07-18 od 27. studenoga 2007. Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljev tužbeni zahtjev protiv tuženika M. Z. radi brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženika na nekretnini pobliže naznačenoj u izreci te presude i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

Prvostupanjski sud je u postupku, uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da se predmetne nekretnine u k.o. N. P. vode kao vlasništvo tuženika, M. Z. iz N. P. Uvidom u spis istog prvostupanjskog suda, broj Z-1168/04, utvrđeno je da je vlasništvo tuženika na spornim nekretninama upisano temeljem rješenja, broj Z-1168/04.-27 od 4. travnja 2005., koje je doneseno u pojedinačnom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku, te da se prije navedena nekretnina vodila kao suvlasništvo tuženika M. Z. u 1/3 dijela, A. Z. iz N. P. u 1/3 dijela, te Š. M. iz N. P. u 1/3 dijela. Uvidom u spis istog suda, broj O-80/05 utvrđeno je da je iza A. Z. iz N. P. proveden ostavinski postupak, a da je on, kao nasljednike, iza sebe ostavio praunučad I.Š. (podnositelja ustavne tužbe), M. M,, A. K. i M. M. te prapraunučad D. M., M. N. i V. V., no da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kao nasljednik pokojnog proglašen praunuk I. Š. (podnositelj ustavne tužbe) u cijelosti.

U parničnom postupku sud je uvidom u spis, broj P.105/05, utvrdio da je presudom istog prvostupanjskog suda, broj P.32/04-44, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u B., broj Gž-807/05.-2, utvrđeno postojanje prava služnosti puta i to pravo kolnika progona stoke i staze preko spornih čestica.

Prema ocjeni prvostupanjskog suda u pojedinačnom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku nedvojbeno je utvrđeno da su na strani tuženika (predlagatelja upisa) ispunjene sve pretpostavke potrebne za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina, te s obzirom na to da se tuženik i vodio kao njihov posjednik, kako to proizlazi iz posjedovnog lista 205 Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar B., Ispostava G., i da ih je uživao kao vlasnik. Postupak za pojedinačno zemljišnoknjižni ispravni postupak pokrenut je na prijedlog predlagatelja, tuženika M. Z., 27. rujna 2004., dakle nakon što je već pokrenut postupak po tužbi podnositelja protiv tuženika M. Z., radi utvrđenja prava služnosti puta. 

S obzirom na sve netom navedeno, prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj (podnositelj ustavne tužbe) doista ima pravo služnosti puta preko nekretnina koje su predmet ovog postupka te on te nekretnine nije posjedovao kao vlasnik već upravo kao ovlaštenik prava služnosti puta do svojih nekretnina. S obzirom na to, iako je univerzalni pravni sljednik pokojnog A. Z., koji se vodio kao suvlasnik predmetnih nekretnina u 1/3 dijela, a na čijem suvlasničkom dijelu je kao vlasnik nakon provedenog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka upisan upravo tuženik, prema ocijeni prvostupanjskog suda nisu ispunjeni uvjeti za brisanje zemljišnoknjižnog stanja, upisanog temeljem rješenja Općinskog suda, broj Z-1168/04.-27, te nisu ispunjeni uvjeti za upis suvlasništva u 1/3 dijela u korist A. Z. 

Prema ocjeni prvostupanjskog suda niti jednim provedenim dokazom tijekom postupka nije utvrđeno da bi predmetne nekretnine podnositelj posjedovao kao suvlasnik već da je, naprotiv, tuženik dokazao da predmetne nekretnine uživa kao vlasnik i da na njima izvršava sva vlasnička prava, koja su ograničena samo priznatim pravom služnosti utvrđenim pravomoćnom presudom, kako je to već navedeno.

U obrazloženju drugostupanjske presude istaknuto je da je tužba koju je podnio podnositelj brisovna tužba, čije je podnošenje u procesnom i materijalnopravnom smislu određeno u članku 129. Zakona o zemljišnim knjigama². Županijski sud naveo je da je podnositelj u žalbi osnovano istaknuo da u povodu takve tužbe sud ne raspravlja o tome je li tužitelj stekao pravo vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu, kao što je o tome pogrešno raspravljao sud prvog stupnja i s tim u svezi navodio razloge u obrazloženju donesene presude, ali da je jednako tako nepravilna i u žalbi iznesena tvrdnja da je trebalo »samo« raspravljati o tome je li tužitelj »izgubio pravo vlasništva«. 

Brisovnom tužbom, kako to navodi Županijski sud, u čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama, predviđena je mogućnost zaštite knjižnog prava (čl. 16. i čl. 31. Zakona o zemljišnim knjigama) koja pripada samo nositelju tog prava, pa se u parničnom postupku u povodu takve tužbe ima raspraviti i odlučiti o tome je li tužitelj bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom provedenom u korist tuženika. U parnici koja je pokrenuta brisovnom tužbom se, dakle, ne raspravlja o tome postoje li na strani tužitelja pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, ali niti o tome je li pravo vlasništva tužitelja prestalo postojati. 

Županijski sud je u osporenoj presudi ocijenio da je sud prvog stupnja pogrešno pristupio predmetu spora, te da je jednako pogrešno i tužitelj (podnositelj ustavne tužbe) to učinio u obrazloženju svoje žalbe. U presudi se navodi da je na zaštitu knjižnog prava, prema odredbi iz članka 129. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama ovlašten jedino nositelj tog prava, a kako nije sporno da to nije bio podnositelj, prema ocjeni Županijskog suda, sud prvog stupnja donio je zakonitu i pravilnu presudu kad je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer podnositelj nema aktivnu legitimaciju za ostvarenje postavljenog tužbenog zahtjeva.

Županijski je sud napomenuo da je pritom neodlučna u žalbi istaknuta činjenica da je podnositelj nasljednik osobe koja je bila nositelj knjižnog prava, jer prema odredbi iz članka 128. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima³ nasljednik je ovlašten ishoditi upis svog prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi, iz čega proizlazi da se nasljeđivanjem stječe pravo za ishođenje upisa, a na nasljednika ne prelazi knjižno pravo što ga je imala osoba koju je naslijedio, kod čega, prema stajalištu Županijskog suda, treba napomenuti da je u žalbi podnositelja, osobi koja se nasljeđuje pripisano nepostojeće pravno svojstvo »univerzalnog pravnog prednika«. Županijski sud navodi da je u žalbi također neosnovano istaknuto da bi za brisanje pogrešnog upisa bilo relevantno je li podnositelju prestalo pravo vlasništva, jer se prema navedenom ovo pravo neosnovano u žalbi poistovjećuje s knjižnim pravom, s obzirom na to da su za nastanak, prestanak ili promjenu tih prava propisane različite zakonske pretpostavke, a jedino je osnovano (iako neodlučno) istaknuto da osnovanost zahtjeva nije ovisila o posjedu, a niti o pravu služnosti za korist podnositelja, što ih je kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude. 

U ovom ustavnosudskom postupku, Ustavni sud trebao je odgovoriti na pitanje jesu li podnositelju povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje i na žalbu, zajamčena člankom 29. stavak 1. i člankom 18. stavak 1. Ustava.

Prema stajalištu Ustavnog suda, sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje možebitno postojanje povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.

Ustavni sud je, u konkretnoj Odluci, napomenuo da ako zakonom nije drukčije uređeno, nasljednik prima cjelokupni pravni položaj ostavitelja, njegova prava i obveze, pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja, jer hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens). 

Stoga je stajalište Ustavnog suda da je nasljednik, i prije negoli ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, ovlašten brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane, odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

Ustavni sud utvrdio je da se drugostupanjski sud pri ocjeni je li podnositelj ovlašten podnijeti brisovnu tužbu, u konkretnom slučaju poslužio formalističkim tumačenjem mjerodavnog prava, zanemarujući pritom da nasljeđivanjem pravo vlasništva naslijeđenih stvari prelazi na nasljednika u trenutku smrti ostavitelja, ako zakonom nije drukčije određeno, te ako se nasljednik nije odrekao nasljedstva. Nadalje, imajući na umu da se brisovna tužba protiv osobe u čiju je korist izvršena nevaljana, odnosno neistinita uknjižba, može podnijeti sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih knjižno pravo prestaje. Ustavni sud smatra da se stajalište drugostupanjskog suda, prema kojemu u postupcima pokrenutim brisovnom tužbom nema mjesta raspravljanju o činjenici je li pravo vlasništva tužitelja prestalo, zasniva na arbitrarnom, odnosno samovoljnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava. 

Ustavni sud utvrdio je da je u konkretnom slučaju Županijski sud u B., zbog navedenog formalističkog tumačenja, te arbitrarne i samovoljne primjene i tumačenja mjerodavnog prava, propustio ispitati prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi. Ocjena je Ustavnog suda da je osporenom presudom podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava. Ustavni je sud ocijenio da je, iz navedenih razloga, osporenom presudom podnositelju povrijeđeno i pravo na žalbu zajamčeno člankom 18. stavak 1. Ustava.

 
1 Odluka, br. U-III-1729/2008 od 9. svibnja 2012. objavljena je na www.usud.hr 
2 Zakon o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04 i 107/07 I 152/08). 
3 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09).