05.01.2024.

Vremeplov: Zlatna bula cara Karla IV. Luksemburškog (Nürnberški zakonik) - 10. siječnja 1356.

Zlatna bula cara Karla IV. Luksemburškog predstavlja dokument od 23 poglavlja, koji je pod njegovim predsjedanjem donesen na Carskom saboru 10. siječnja 1356. u Nürnbergu, zbog čega se naziva još i Nürnberški zakonik. Bula je dopunjena poglavljima od 24. do 31., dana 25. prosinca 1356. u Metzu. Zapečaćena zlatnim pečatom, zbog čega i nosi naziv Zlatna bula, Bula uređuje važne ustavne aspekte srednjovjekovnog Svetog Rimskog Carstva, na kojem je ono počivalo više od 400 godina.

Unatoč činjenici da je izbor kralja Rimljana bio dobro postavljen, pitanje procedure i papina sudjelovanja kontinuirano je dovodilo do nesuglasica i kontroverzi. Nakon što je 1355. okrunjen za cara u Rimu, Karlo IV. sazvao je skup prinčeva u Nürnbergu kako bi se raspravila važna pitanja vezana uz stabilizaciju strukture carstva i upravljanja njime s obzirom na opetovane nemire prouzročene borbama za kraljevsku vlast. Cilj je bio da se preciznim reguliranjem nasljeđivanja prijestolja kao i izbornog procesa za kralja i cara takvi nemiri ubuduće isključe, što je Bulom konačno i postignuto. Iako su se prinčevi brzo složili oko ovog pitanja kao i pitanja sudjelovanja pape u njemačkim kraljevskim izborima, za jačanje središnje carske vlasti car ih nije mogao pridobiti. Upravo suprotno, bio je prisiljen prinčevima činiti različite ustupke i istovremeno im osigurati određene privilegije u vlastitom središtu moći.

Zlatnom bulom najprije je regulirano pitanje izbornika. Pod naslovom „Koju vrstu pratnje trebaju imati izbornici i tko je treba osigurati“, Bulom se propisuje obveza izbornika da izvrše svoju dužnost te se imenuje sedam prinčeva-izbornika koji mogu birati kralja. U daljnjim odredbama koje su uređivale izbor kralja, propisano je da je nadbiskup Mainza morao okupiti izbornike u Frankfurtu na Maini unutar trideset dana od dana smrti prethodnog kralja. Izbor se provodio u crkvi sv. Bartolomeja, a izbornici su morali prisegnuti da svoju odluku neće donijeti na temelju tajnog sporazuma, nagrade ili naknade. Izabrani kralj dobivao je sva prava ne samo kralja, nego i budućeg cara. Kralj je biran većinom glasova (četiri od sedam glasova bilo je potrebno za izbor novog kralja) odnosno nije bio ovisan o suglasnosti cijelog izbornog tijela, što je tada bila potpuna novost u izborima. Kako, međutim, ne bi bilo prvorazrednog ili drugorazrednog kralja, manjina se suzdržavala od glasovanja. Kralj je mogao biti izabran između izbornika s vlastitim glasom.

Nadalje, prema Zlatnoj buli, izbornici su imali godišnji skup na kojem su održavane konzultacije s carem. Bulom su zabranjeni savezi bilo koje vrste osim u slučaju udruženja u cilju održavanja zemaljskog mira i udruženja građana koji su imali građanska prava, ali su živjeli izvan grada. Bulom je, zatim, reguliran imunitet izbornika i nasljeđivanje titule izbornika kao i odnos između prinčeva izbornika i ostalih, običnih prinčeva te oduzimanje privilegija. Izbornici su imali pravo kovati kovanice, pravo carinjenja, pravo neograničene nadležnosti i obvezu štititi Židove u zamjenu za novac. Bula se dotakla i pitanja rudnika zlata, srebra i ostalih kovina, ali i oduzimanja feudalnih posjeda zbog nedostojnosti i zavjera. Izborna područja proglašena su nedjeljivim teritorijima kako bi se izbjegla podjela ili povećanje izbornih glasova, što je značilo da je prvorođeni zakoniti sin uvijek trebao biti nasljednik izbornika. Papino sudjelovanje nije u osnovi postojalo. Nakon ustanovljenja procedure za izbor kralja, Karlo IV. nije spominjao papinu potvrdu izbora. S druge strane, tadašnji papa, Inocent VI. nije prosvjedovao zbog takvog čina jer mu je Karlova pomoć bila prijeko potrebna protiv Viscontija, talijanske plemićke obitelji iz tog doba.

Sedam načinjenih kopija Zlatne bule očuvano je do danas. Češka kopija i kopija iz Mainza nalaze se u Austriji, u Državnom arhivu, kopija iz KÖlna nalazi se u Sveučilišnoj i državnoj knjižnici u Darmstadtu i dr. Zlatna bula iz 1356. proglašena je 2013. svjetskom baštinom, s točno određenim obvezama prema Njemačkoj i Austriji oko njezina čuvanja.