Pobjeda antifašista dovela je do smaknuća Mussolinija te ubrzo nakon toga predaja Nijemaca označila je uvod u novo razdoblje talijanske povijesti. Italija je kraj rata dočekala s uništenim gospodarstvom i podijeljenim društvom te bijesom protiv talijanske monarhije, koja je omogućila fašistički režim prethodnih dvadeset godina. Kralj Emanuel III. je abdicirao, a njegov sin, novi kralj Umberto II. pritisnut mogućnošću novog građanskog rata raspisao je referendum o tome hoće li Italija ostati monarhija ili će postati republika. Dana 2. lipnja 1946. talijanski građani su sa 54 % glasova za na referendumu glasovali za ukidanje monarhije odnosno za stvaranje republike. Istog dana izabrana je Ustavotvorna skupština, čiji je zadatak bio donošenje Ustava. Dana 22. prosinca 1947. Ustavotvorna skupština je s 453 glasa za i 62 protiv usvojila Ustav Talijanske Republike, koji je proglašen u posebnom izdanju Službenog lista, 27. prosinca 1947., a stupio je na snagu 1. siječnja 1948. Ustavotvornu skupštinu činili su osvjedočeni antifašisti, podijeljeni u tri skupine: kršćanske demokrate, liberale i ljevičare. Svi su bili složni u tome da se stvori snažna zakonodavna vlast kojoj će izvršna vlast biti podređena. Sve tri skupine su u Ustav uspjele utkati svoje vrijednosti, što se ogleda u tome da je, primjerice, pitanje braka i obitelji slijedilo kršćanske vrijednosti, dok su radnička prava odražavala socijalistička i komunistička uvjerenja.

Ustav Talijanske Republike¹ iz 1947. ima 139 članaka, koji su podijeljeni u tri dijela: Temeljna načela (članci 1 - 12), Prvi dio su Prava i dužnosti građana (članci 13 - 54) i Drugi dio je Organizacija Republike (članci 55 - 139). Nakon njih slijedi 18 odredbi prijelaznih i završnih odredbi.

Članak 1. u okviru Temeljnih načela propisuje: „Italija je demokratska republika, utemeljena na radu. Suverenitet pripada narodu koji ga vrši u obliku i u granicama Ustava.“ Člankom 2.: „Republika priznaje i jamči nepovrediva prava čovjeka kao pojedinca i u društvenim skupinama u kojima on izražava svoju osobnost i zahtijeva ispunjenje neizostavnih dužnosti političke, gospodarske i društvene solidarnosti.“ Člankom 3. određeno je da „svi građani imaju jednako društveno dostojanstvo i jednaki su pred zakonom, bez razlika u odnosu na spol, rasu, jezik, vjeru, politička uvjerenja, osobna i društvena stanja. Dužnost je Republike ukloniti one zapreke gospodarske i socijalne naravi koje, stvarnim ograničavanjem slobode i jednakosti građana, priječe puni razvoj ljudske osobe i učinkovitog sudjelovanja svih radnika u političkoj, gospodarskoj i društvenoj organizaciji zemlje.“

U nastavku, unatoč teritorijalnom integritetu, Ustav priznaje lokalnu autonomiju i štiti jezične manjine. Država i Katolička crkva priznaju se kao neovisne i suverene, svaka u svom području. Priznaje se sloboda vjeroispovijesti i sve vjere imaju pravo na svoju organizaciju te imaju mogućnost stvarati odnos s državom sklapanjem ugovora. Konkretno, člankom 7. Ustava priznaju se Lateranski sporazumi iz 1929., kojima se Katoličkoj crkvi priznaje poseban status te se navodi kako promjene tih sporazuma neće zahtijevati ustavne promjene.

Vlast je podijeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, uz primjenu načela provjere i ravnoteže. Parlament ima dva doma, Zastupnički dom i Senat. Predsjednika Republike bira parlament na zajedničkoj sjednici, na razdoblje od sedam godina. Vlada mora dobiti povjerenje obaju parlamentarnih domova, a čine je predsjednik Vijeća i ministri, koji zajedno čine Vijeće ministara. Predsjednik Republike nominira predsjednika Vijeća, a na njegov prijedlog i ministre. Sudbena vlast je autonomna i neovisna o drugim vlastima. Ustav iz 1947. do sada je mijenjan 16 puta, a posljednja izmjena bila je u veljači 2022.