Dana 22. srpnja 1946. Ustav je potpisala 61 država, čime je ova organizacija postala prva u svijetu kojoj su pristupile sve zemlje članice Ujedinjenih naroda, među kojima i tadašnja Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Štoviše, prvi predsjednik najvišeg tijela SZO-a, Skupštine bio je ugledni hrvatski liječnik, specijalist higijene i socijalne medicine, dr. Andrija Štampar, koji se smatra jednim od osnivača ove organizacije.

Korijeni SZO-a sežu u 19. stoljeće, kada je 1851. održana prva Međunarodna sanitarna konferencija, koja se najvećim dijelom bavila pitanjem suzbijanja kolere, bolesti koja je ostala u fokusu ove konferencije sve do kraja toga stoljeća. U međuvremenu bili su osnovani Panamerički sanitarni ured i Međunarodni ured za higijenu, a Društvo naroda je po svom osnivanju ustanovilo Zdravstvenu organizaciju Društva naroda. Sve te organizacije Ujedinjeni narodi su nakon Drugog svjetskog rata usmjerili k osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije, čije je osnivanje počelo lobiranjem nekoliko predstavnika UN-a za usvajanje rezolucije o osnivanju međunarodne zdravstvene organizacije pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Nakon što je usvajanje rezolucije propalo, pristupilo se donošenju deklaracije, pri čemu je riječ “svjetska” umjesto međunarodna trebala naglasiti globalnu prirodu cilja koji se želio postići osnivanjem jedne takve organizacije za zdravlje. Nakon što je Ustav stupio na snagu 7. travnja 1948., Svjetska zdravstvena organizacija započela je formalno s radom 1. rujna 1948., s tim da mu je prethodio prvi sastanak Skupštine na kojem je usvojen proračun za 1949. godinu u iznosu od 5 milijuna američkih dolara.

U Preambuli Ustava SZO-a¹ navodi se kako „u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda, države stranke ovog Ustava izjavljuju da su sljedeća načela temeljna za sreću, skladne odnose i sigurnost svih naroda: zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili slabosti. Uživanje najvišeg mogućeg standarda zdravlja jedno je od temeljnih prava svakog čovjeka bez obzira na rasu, vjeru, političko uvjerenje, ekonomski ili društveni status. Zdravlje svih naroda temeljno je za postizanje mira i sigurnosti i ovisi o potpunoj suradnji pojedinaca i država. Postignuća bilo koje države u promicanju i zaštiti zdravlja vrijedna su za sve. Nejednak razvoj u različitim zemljama u promicanju zdravlja i kontroli bolesti, posebice zaraznih bolesti, zajednička je opasnost. Zdrav razvoj djeteta je od osnovne važnosti; sposobnost da se živi skladno u promjenjivom ukupnom okruženju ključna je za takav razvoj. Širenje dobrobiti medicinskog, psihološkog i srodnog znanja na sve ljude ključno je za postizanje zdravlja. Informirano mišljenje i aktivna suradnja javnosti od iznimne su važnosti za unaprjeđenje zdravlja ljudi. Vlade imaju odgovornost za zdravlje svojih naroda, koja se može ispuniti samo pružanjem odgovarajućih zdravstvenih i socijalnih mjera…“

Kao što je na početku navedeno, cilj SZO-a je postizanje najviše moguće razine zdravlja kod svih naroda (članak 1. Ustava) te se taj cilj treba postići putem funkcija SZO-a određenih u članku 2. Ustava. Među njima su da ova Organizacija djeluje kao tijelo koje usmjerava i koordinira rad međunarodnog zdravstva, da na zahtjev vlada pomaže u jačanju zdravstvenih usluga, pruža odgovarajuću tehničku pomoć u hitnim slučajevima, da uspostavi i održava potrebne administrativne i tehničke službe, uključujući epidemiološke i statističke službe, potiče i unaprjeđuje rad na iskorjenjivanju epidemija, endemija i drugih bolesti i dr.

Tijela SZO-a su Međunarodna zdravstvena skupština, Izvršni odbor i Tajništvo, a sjedište joj je u Ženevi (Švicarska). SZO je imao vodeću ulogu u iskorjenjivanju velikih boginja, dječje paralize kao i u razvoju cjepiva protiv ebole. Trenutačni prioriteti SZO-a odnose se na zarazne bolesti, poput HIV/AIDS, ebole, malarije i tuberkuloze, bolesti koje još uvijek pogađaju velik dio svjetske populacije.