U stogodišnjem razdoblju vladavine, Velika Britanija je u nekoliko navrata mijenjala navedeni Zakon¹ iz 1858., omogućavajući ovoj zemlji viši stupanj autonomije, što ipak nije moglo udovoljiti njenim težnjama za samostalnosti i neovisnosti. Podijelivši područje na dva dominiona, Zakonom iz 1947. britanski parlament je zakonodavnu vlast prenio na ustavotvorne skupštine obiju novouspostavljenih država, podijeljena je zajednička imovina i vojne snage te je ukinut naslov kralja Georgea VI. kao cara Indije. Zakon je bio rezultat višedesetljetne politike nenasilnog otpora i građanskog neposluha indijskog pokreta za neovisnost, čiji je vođa bio Mahatma Gandhi i njegovi suradnici poput Nehrua, Patela, Khana i dr. Nakon podjele na dva dominiona, nastupa razdoblje Indijskog dominiona, službeno Indijske unije, koja je postojala sve do 1950. godine, kada je na snagu stupio Ustav Indije, usvojen 26. studenoga 1949.

Ustavotvorna skupština predviđena je još Zakonom o upravljanju Indijom iz 1935., a s radom na izradi Ustava započela je svojim formiranjem, u prosincu 1946. Prvotno činilo ju je 398 članova koje su izabrale provincijske skupštine, da bi nakon što je zemlja podijeljena na dva dominiona, imala 299 članova. Rad na Ustavu trajao je skoro tri godine, na kojem je raspravljano i odlučivano o 7.635 amandmana. Tijekom izrade Ustava, ustavotvorci su koristili više izvora, među kojima su svakako bili uključeni britanski zakoni o upravljanju Indijom, francuski ustav, američki ustav, Weimarski ustav i dr.

Ustav Indije je najdulji ustav jedne zemlje na svijetu. Podijeljen u 22 dijela i 8 rasporeda, Ustav broji 395 članaka, a od svoga donošenja do danas mijenjan je 105 puta. Ustav počinje Preambulom u kojoj je navedeno:

„Mi, narod Indije, svečano smo odlučili konstituirati Indiju u suverenu, demokratsku državu i osigurati svim njezinim građanima:

PRAVDU, društvenu, gospodarsku i političku;

SLOBODU mišljenja, izražavanja, uvjerenja, vjere i bogoslužja;

JEDNAKOST položaja i mogućnosti;

i obećati među svima njima

BRATSTVO koje osigurava dostojanstvo pojedinca i jedinstvo nacije“.

Ustav u Prvom dijelu regulira pitanje Unije i njezina teritorija, zatim u Drugom dijelu uređuje se državljanstvo, temeljna prava regulirana su u Trećem dijelu, u Četvrtom su neposredna načela državne politike, Četvrti A dio uređuje temeljne obveze, itd.

Rasporedi predstavljaju popise u Ustavu kojima se kategoriziraju i tabeliraju upravne aktivnosti i vladina politika. Indija je parlamentarna država u kojoj je vlada izravno odgovorna predstavničkom tijelu. Zakonodavna, izvršna i sudska vlast izviru iz ustava i njime su vezani. Predsjednik Indije je na čelu izvršne vlasti, a predsjednik vlade je predsjednik Vijeća ministara koje pomaže predsjedniku u obavljanju njegovih ili njezinih ustavnih ovlasti.

Indijski ustav je po prirodi federalan, ali po duhu je unitaran. S jedne strane, ima podjelu vlasti na središnju, državnu i lokalnu, dvodomni parlamentarni sustav, dok, s druge strane, ima jedinstveno državljanstvo, integrirano sudstvo, fleksibilni ustav, jaku središnju vlast i dr. Sve to Indiju čini kvazifederalnom državom.

Četrdeset druga izmjena Ustava iz 1976., koja se smatra i najkontroverznijom promjenom Ustava u povijesti Indije, promijenila je u Preambuli opis Indije kao „suverene demokratske republike“ u „suverenu, socijalističku sekularnu demokratsku republiku“, dok je riječima „jedinstvu nacije“ dodana riječ i „integriteta“ nacije.

Ustav Indije stupio je na snagu 26. siječnja 1950. Time je prestao važiti Zakon o upravljanju Indijom iz 1935., a Indijski dominion postala je Republika Indija. Dan 26. siječnja u Indiji se slavi kao Dan Republike.