Sveta alijansa nastala je nakon konačnog poraza Napoleona, a na poticaj ruskog cara Aleksandra I., s ciljem da zaustavi liberalizam i sekularizaciju u Europi, koje su sa sobom donijeli francuski revolucionarni ratovi i Napoleonovi ratovi. Iako je po naravi bio politički akt, sporazum je u osnovi imao religiozni karakter odnosno sadrži, za sporazume, neobičnu vjersku retoriku. Vodeći se velikom pobjedom nad Napoleonom i u slavu Boga za blagoslov koji je udijelio njihovim narodima, tri monarha odlučila su da će se u budućem obavljanju poslova, kako unutarnjih tako i vanjskih, voditi načelima kršćanske religije – pravde, ljubavi i mira u cilju „konsolidacije ljudskih institucija i otklanjanja njihovih nesavršenstava“.

Sporazum sadrži tri članka: Načela kršćanske religije, Bratstvo i privrženost te Pristup ostalih sila. U prvom članku monarsi se obvezuju ostati ujedinjeni vezama istinskog i neraskidivog bratstva: smatrajući jedni druge kao sunarodnjake, u svim prilikama i mjestima pružit će pomoć jedni drugima te smatrajući se prema svojim podanicima i vojsci kao očevi obitelji, vodit će ih u istom duhu bratstva kojim su potaknuti da štite vjeru, mir i pravdu.

Glede bratstva i privrženosti, ugovoreno je da će jedino načelo sile biti uzajamno činjenje usluga i svjedočenje nepromjenjivom dobrom voljom uzajamne naklonosti kojom bi trebali biti potaknuti, kako bi sebe smatrali pripadnicima jedne te iste kršćanske nacije.

Glede pristupa stranih sila, sve sile koje odluče pridržavati se svetih načela postavljenih u sporazumu, bit će primljene s jednakim žarom i naklonošću u Savez.

Sporazum je u početku bio tajan, a kada je s početka 1816. osvanuo u javnosti, bio je shvaćen kao rezultat bliske povezanosti politike i religije. Navedeno je smatrao i sam njezin zagovornik, austrijski državni kancelar i ministar vanjskih poslova, princ Klemens von Metternich, koji je rekao: „Sveta alijansa, čak ni u očima svog autora (ruskog cara), nije imala drugi cilj osim moralnog manifesta, dok u očima drugih potpisnika dokumenta nije imala čak ni tu vrijednost, pa stoga nije opravdala bilo koje od tumačenja koje je o tome dao na kraju stranački duh. Najneoboriviji dokaz ispravnosti ove činjenice vjerojatno je okolnost da se u cijelom sljedećem razdoblju nije spominjalo niti se mogla spominjati Sveta alijansa u međusobnoj prijepisci kabineta. Sveta alijansa nije bila institucija za suzbijanje prava nacija, za promicanje apsolutizma ili za bilo kakvu tiraniju. Ona je bila samo isticanje pijetističkih osjećaja cara Aleksandra i primjene načela kršćanstva u politici.“ ¹

Pristup Alijansi odmah su odbili Ujedinjeno Kraljevstvo (iako je kralj George V. dao svoju suglasnost u kapacitetu kralja Hanovera), papinske države i Otomansko Carstvo. Britanski ministar vanjskih poslova ovaj sporazum nazvao je „komadom uzvišenog misticizma i besmislice“.

Nakon osnivanja, Sveta alijansa održala je četiri konferencije: u Aachenu, Opavi, Ljubljani i Veroni. Na temelju njezinih odluka, 1821. provedena je intervencija protiv revolucije u Napulju, a 1822. u Španjolskoj. Međutim, nakon 1830. Alijansa je izgubila na važnosti, a naziv su još neko vrijeme koristili ruski, austrijski i pruski autokrati.²