Ratko Mladić, rođen u Bosni i Hercegovini, vojnu karijeru izgradio je u redovima Jugoslavenske narodne armije (JNA), u kojoj je došao do ranga general-pukovnika. Nakon što je kao časnik JNA organizirao srpske pobunjenike u Hrvatskoj i organizirao napad na Šibenik, Zadar, Kijevo, Vrliku te sudjelovao u ratnom zločinu nad hrvatskim stanovništvom u Škabrnji, po vlastitom zahtjevu vratio se u Bosnu i Hercegovinu, gdje je postao glavni zapovjednik Vojske Republike Srpske. Dana 24. srpnja 1995., neposredno nakon genocida počinjenog nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, Ratko Mladić (zajedno s njim bio je optužen i Radovan Karadžić) podignuta je prva optužnica, a druga u studenom iste godine. Punih šesnaest godina nakon podizanja optužnica, Mladić je bio nedostupan Međunarodnom sudu. Uhićen je 26. svibnja 2011. u Srbiji, pod imenom Milorad Komadić. Svih tih godina Mladić je bio pod zaštitom bosanskosrpskih i/ili srbijanskih snaga. Nakon šestogodišnjeg suđenja, na kojem su svjedočila 592 svjedoka i predočeno oko 10.000 dokaza, dana 22. studenoga 2017. izrečena je presuda po 11 točaka optužnice: dvije za genocid, pet za zločine protiv čovječnosti, konkretno, progon, ubojstvo, istrebljenje, deportaciju ili neljudski čin prisilnog premještanja, zatim četiri točke za kršenje ratnih zakona i običaja rata, konkretno nasilja s primarnim ciljem da zastraši civilno stanovništvo, nezakonitih napada na civile i uzimanje talaca. Mjesto zločina bili su Sarajevo, Srebrenica i 15 općina u ostalom dijelu Bosne i Hercgovine. Optužnicom se Mladiću stavljao na teret zajednički zločinački pothvat s ciljem trajnog premještanja muslimanskog i hrvatskog stanovništva s teritorija za koje se tvrdilo da su srpski, a sve činjenjem navedenih zločina.

Tijekom dokaznog postupka Međunarodni sud¹ dolazio je do poraznih utvrđenja među kojima su, primjerice, bila o skupini muškaraca, bosanskih Muslimana koji su bili prisiljeni skakati jedan po jedan u vodu pod prijetnjom mitraljeza (među kojima su bili i maloljetnici te starije osobe, a od žrtava jedna je osoba preživjela) ili na putu za logor Manjaču, kada su se 24 osobe ugušile zbog nedostatka zraka pod ceradama u vožnji, pri čemu su zatvorenicima prije prijevoza oduzete boce s vodom i bili su prisiljeni konzumirati sol prije devetosatnog putovanja, zatim silovanja žena i djevojčica koje su „dodjeljivane“ pojedinim vojnicima, pri čemu je jedna svjedokinja svjedočila da ju je u tom svojstvu jedan vojnik odveo na proslavu, gdje im je prišao optuženik (Mladić) i pitao vojnika je li svjedokinja njegova „Hercegovka“, nakon čega ju je osobno upitao je li joj bolje nego u „Alijinoj državi“ (Alija Izetbegović, vođa bosanskih Muslimana tijekom rata, op. a.) i dr.

Sud je utvrdio da je Mladić osobno zapovijedao granatiranje Sarajeva, a Vojska Republike Srpske iz snajpera pucala je po građanima Sarajeva i s ciljem da unište grad teroriziraju stanovništvo Sarajeva. U odnosu na Srebrenicu, srpske snage ubile su neselektivno tisuće Bošnjaka u cilju progona s elementima istrebljenja te su sve radnje označene kao genocidne. Po osnovi 11 točaka, osuđen je za njih 10, i to kao sudionik različitih zločinačkih pothvata u genocidu, progonu, zločinu protiv čovječnosti, istrebljenju i dr. Sud je izrekao kaznu doživotnog zatvora te je odbio olakotne okolnosti obrane, smatrajući da imaju malu ili nikakvu težinu u odnosu na gnjusnost počinjenih zločina. Na presudu su se žalili i tužiteljstvo i Mladićeva obrana. Nakon žalbenog postupka, 8. lipnja 2021. godine Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove Ujedinjenih naroda presudu je potvrdio. Osuđeni ratni zločinac izdržava kaznu u Haagu, u Nizozemskoj.