Unatoč formalnoj nevažnosti, zbog nedostatka određenih pravila iz ovog područja, Zakonik ¹ se u Srbiji primjenjivao sve do 1978., tj. do donošenja Zakona o obveznim odnosima SFRJ. Srpski građanski zakonik svrstao se među prve građanske zakone u Europi, Napoleonov Građanski zakonik (Code Civile) iz 1804., austrijski Opći građanski zakonik (OGZ) iz 1811. i nizozemski Građanski zakonik iz 1838. Iako je rad na kodifikaciji građanskog prava započeo prevođenjem francuskog Code Civilea, s vremenom se počeo proučavati i Opći građanski zakonik, a na nagovor zemunskog gradonačelnika, Obrenović je odustao od Code Civilea i izradu prepustio Hadžiću koji ga je radio prema uzoru na OGZ, zbog čega ga u literaturi smatraju i njegovom skraćenom verzijom. Nakon skoro petnaest godina rada na njemu, u kojem je razdoblju došlo i do promjene vlasti u Srbiji (na vlast je došao knez Aleksandar Karađorđević), donesen je 11. ožujka 1844. Zakonik se dosta oslanjao na srpsko običajno pravo, a prema dr. Avramoviću imao je i elemenata rimskog i crkvenog prava, pa čak i šerijatskog otomanskog prava.² 

U odnosu na OGZ, Srpski građanski zakonik ima drukčiji raspored te su norme prilagođene srpskim prilikama. Zakonik ima 950 članaka i regulira osobna prava, stvarno pravo, obvezno pravo, bračno, obiteljsko i nasljedno pravo. Zakonik ima uvod i tri dijela. Uvod sadržava norme (A) „O građanskim zakonima uopće“ i (B) „Osnovne crte pravde i pravednosti u građanskim zakonima“. Nakon toga, prvi dio Zakonika uređuje osobna prava, bračno i obiteljsko pravo, među kojima su prava i dužnosti roditelja i djece, crkveni brak, ograničenje poslovne sposobnosti žene i dr. Drugi se dio odnosi na stvarna prava. U njemu je regulirano vlasništvo kao apsolutno i neograničeno pravo, zatim nasljedno pravo, uređeno je pitanje porodične zadruge, te sadržava i propise iz obveznog prava. Treći dio Zakonika odnosi se na jamstvo, zalog, osnivanje i prestanak prava i obveza te zastaru. Za razliku od OGZ-a, čije su norme kratke i koncizne, norme Srpskog građanskog zakonika su opisne, u svrhu boljeg razumijevanja, a po pitanju običajnog prava koje OGZ dopušta samo u slučajevima propisanim zakonom, u ovom se Zakoniku njime popunjavaju pravne praznine. Očekivano, utjecaj crkvenog prava najviše se primjećuje u području bračnog i obiteljskog prava te Zakonik, između ostalog, regulira kumstvo, bratimljenje i nadležnost crkvenog suda u slučaju razvoda.

Prisutnost šerijatskog prava ogleda se, ponajprije, u terminologiji (primjerice hasna za kamatu, kirija za najamninu i sl.), ali i u odnosu na pitanja vezana uz nekretnine. Ono što je također zanimljivo jest da Zakonik odstupa od izražavanja dispozicije norme u trećem licu jednine, već to čini u drugom licu jednine, a sve kako bi Zakonik bio razumljiv narodu. Zakonik nije bio povoljan za žene. Prema uzoru na OGZ, Srpski građanski zakonik uveo je miraz koji, pak, nije bio obvezan. U trenutku stupanja u brak, žena bi gubila poslovnu sposobnost i vraćala bi se u položaj maloljetnice. Nije mogla sklapati pravne poslove, pravo nasljeđivanja bilo joj je ograničeno te nije mogla svjedočiti sastavljanju oporuke, a skrbnik je mogla biti samo u slučaju suprugova dopuštenja.

Srpski građanski zakonik bio je od iznimne važnosti za razvitak Kneževine Srbije, najprije stoga što je njime napušteno otomansko pravno nasljeđe te je uspostavljen poredak zasnovan na osobnoj slobodi, slobodi ugovaranja i privatnom vlasništvu.