Presuda u slučaju Marbury protiv Madisona¹ posljedica je turbulentnog političkog razdoblja vezanog uz predsjedničke izbore u SAD-u, 1800. godine. Glavni oponenti bili su Thomas Jefferson iz Demokratsko-republikanske stranke i tadašnji predsjednik John Adams iz stranke Federalista. Nakon što je o izboru predsjednika odlučio Zastupnički dom američkog Kongresa, izabravši Thomasa Jeffersona za predsjednika, John Adams je dva dana prije predaje vlasti nominirao 60 osoba na položaje sudaca, među kojima i Williama Marburya, pristašu federalista. Senat je već sljedeći dan odobrio sve Adamsove nominacije, a potvrde o postavljenju su se do inauguracije uspjele dostaviti većini sudaca, ali ne i Marburyu. Jefferson je državnom tajniku Madisonu zabranio dostavu potvrde smatravši da je ona postala nevažeća jer nije dostavljena za vrijeme Adamsova predsjedanja. U prosincu 1801., Marbury je podnio tužbu protiv Madisona tražeći od Vrhovnog suda odluku kojom će naložiti Madisonu njezinu dostavu.

Marbury je u tužbi tvrdio da je potpisivanjem i pečaćenjem potvrde čin imenovanja dovršen i da je dostava bila samo formalnost. Formalnost ili ne, Marbury bez dostavljanja potvrde nije mogao stupiti na dužnost. Vrhovni sud je tek u veljači 1803. odlučio razmotriti slučaj te je 24. veljače, 1803., jednoglasno odlučio protiv Marburya. Okosnicu odluke činili su odgovori na tri pitanja:

- prvo, je li Marbury imao pravo na potvrdu o postavljenju?

- drugo, ako je Marbury imao pravo na potvrdu, je li onda imao odgovarajući pravni lijek?

- treće, ako je pravni lijek postojao, može li Vrhovni sud potvrdu zakonito dostaviti?

Odgovor na prvo pitanje bio je pozitivan, uz obrazloženje da su sve procedure ispoštovane: potvrda je bila odgovarajuće potpisana i pečatirana i njezina dostava ne predstavlja bitni element potvrde. Sud je smatrao da je Madisonovim zadržavanjem potvrde prekršeno Marburyevo stečeno pravo. Pozivom na rimsku maksimu ubi ius, ibi remedium, Sud je potvrdno odgovorio na drugo pitanje, utvrdivši da je tužba bila odgovarajuće sredstvo u ovom slučaju. Međutim, ovdje se postavilo pitanje, ima li sud ovlast izdati naređenje Madisonu, državnom tajniku u izvršnoj vlasti. Odgovor i na njega bio je pozitivan. Odgovor na treće pitanje u cijelosti je ovisio o tumačenju Zakona o sudstvu iz 1789. donesenog u cilju uspostave američkog federalnog sudskog sustava. Sud je relevantni dio (odjeljak 13) protumačio na način da je njime dana ovlast Vrhovnom sudu odlučivati o slučajevima koji uključuju sporove vezane uz naloge, poput Marburyeva zahtjeva.

Međutim, taj odjeljak se protivio članku III, odjeljku 2. Ustava u kojem je bilo jasno propisano da u svim slučajevima koji se odnose na veleposlanike, druge diplomatske predstavnike i konzule i one u kojima je neka od država stranka, Vrhovni sud ima izvornu nadležnost, dok u svim ostalim slučajevima, Sud rješava po žalbi i to kako glede primjene prava tako i u odnosu na činjenice uz izuzetke i prema pravilima koje odredi Kongres. Budući da se Marburyeva tužba nije odnosila ni na jednu od tih kategorija, Sud nije imao izvornu nadležnost nad njegovim slučajem. Utvrdivši da Kongres odjeljkom 13. Zakona o sudstvu nije mogao proširiti Ustavom propisanu izvornu nadležnost Vrhovnog suda, Sud ga je ukinuo zauzevši stajalište da sudovi imaju ovlast odbiti primjenjivati zakone koji nisu u skladu s Ustavom. Iako je ovom odlukom Vrhovni sud postavio kamen temeljac američkog ustavnog prava, njome je uspio izbjeći i političke zamke slučaja tako što je, odlučivši da je Madisonovo zadržavanje potvrde nezakonito, udovoljio federalistima, a odbijanjem nadležnosti da odluči o nalogu, zadovoljio je demokrate.