Iako je za vrijeme rata Velika Britanija osvojila velik dio francuskih kolonija, kao ratna pobjednica ipak je svoje pobjedničke ciljeve dijelom podredila sprječavanju izbijanja sukoba s Francuskom u bliskoj budućnosti. U tom smjeru, Sporazumom je Francuskoj vraćen određeni broj osvojenih teritorija, s tim da je zadržala osvojenu Francusku Kanadu i francuske posjede istočno od rijeke Mississippi. Iako su ti teritoriji imali stratešku važnost, pitanje istočnog dijela Mississippija, konkretno istočne Louisiane zanimljivo je zbog njezine sudbine tijekom samog rata. Nakon što je izgubio Kanadu, francuski kralj je tajnim Sporazumom iz Fontainebleaua, 1762. dogovorio predaju cijele Louisiane Španjolskoj. Tajnost sporazuma sačuvala se tijekom pregovora o Pariškom sporazumu te je objavljen tek godinu kasnije, 1764. Španjolci se stoga u pregovorima nisu protivili zauzimanju istočnog dijela Louisiane, jer su znali da će imati kontrolu nad njezinim zapadnim dijelom. Na tragu navedenog, člankom VII. Pariškog sporazuma iz 1763.² određeno je sljedeće:

„Kako bi se ponovno uspostavio mir na čvrstim i trajnim temeljima, i kako bi se zauvijek uklonili svi sporovi oko granica britanskih i francuskih teritorija na američkom kontinentu; dogovoreno je da će, ubuduće, granice između dominiona Njegova britanskog veličanstva i onih Njegova Najkršćanskijeg veličanstva, u tom dijelu svijeta, biti neopozivo utvrđene linijom povučenom sredinom rijeke Mississippi, od njezina izvora do rijeke Iberville, i odatle, linijom povučenom duž sredine ove rijeke, i jezera Maurepas i Pontchartrain do mora; i u tu svrhu, Najkršćanskiji kralj ustupa s punim pravom i jamči Njegovu britanskom veličanstvu rijeku i luku Mobile, i sve što posjeduje ili bi trebao posjedovati na lijevoj strani rijeke Mississippi, osim grada New Orleansa i otoka na kojem se nalazi, koji će ostati Francuskoj, pod uvjetom da plovidba rijekom Mississippi bude jednako slobodna, kako podanicima Velike Britanije tako i francuskim, cijelom svojom širinom i dužinom, od izvora do mora, a izričito onoga dijela koji je između spomenutog otoka New Orleansa i desne obale te rijeke, kao i prolaza u njezino ušće i iz njega …“

Iako su Francuskoj vraćene tvornice u Indiji, Francuzi su bili prisiljeni priznati britanske klijente kao vladare ključnih indijskih država te obećati da neće slati svoje trupe u Bengal. Zauzvrat, Britanci su obećali srušiti svoje utvrde na današnjem Belizeu, zadržavši, međutim, koloniju za sječu drva. Kad je riječ o drugim potpisnicama Sporazuma, Španjolska je Floridu predala Britaniji, a Britanci su im zauzvrat predali Manilu na Filipinima i Havanu na Kubi.

Unatoč zabrinutosti britanskih protestanata o velikom broju katolika na osvojenim područjima, Britanci nisu željeli da oni postanu izvor novog sukoba te su zajamčili slobodu vjere. Tako je u članku IV. navedeno sljedeće:

„Njegovo britansko veličanstvo, na svojoj strani suglasan je odobriti slobodu katoličke vjere stanovnicima Kanade: on će, posljedično tome, dati precizne i učinkovite naredbe da njegovi rimsko-katolički podanici mogu ispovijedati svoju vjeru prema obredima Rimske Crkve, koliko to dopuštaju zakoni Velike Britanije.“

Potpisivanjem Sporazuma u Parizu označen je kraj Francuskog Carstva u Sjevernoj Americi te početak dugog razdoblja britanske dominacije izvan Europe.