08.10.2018.

Vremeplov: Krunidba kralja Zvonimira – 8. listopada 1075.

U bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu, 8. listopada 1075. godine (prema nekim stajalištima 1076.), papin izaslanik Gebizon okrunio je Dmitra Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije.
U bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu, 8. listopada 1075. godine (prema nekim stajalištima 1076.), papin izaslanik Gebizon okrunio je Dmitra Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije, predavši mu uz krunu i druge znakove kraljevske vlasti - žezlo i mač te od pape blagoslovljenu zastavu sv. Petra, kao znak svečeve zaštite. Kralj je tada papinom izaslaniku predao (Zvonimirovu) zavjernicu: 

»... Ja Dimtrije, koji se nazivam i Zvonimir, Božjom milošću ban Hrvatske i Dalmacije od Tebe, gospodine Gebizona, ovlaštena zato od našega gospodara pape Grgura, kao legata Apostolske Stolice - mačem, žezlom i krunom ovjenčani i ustoličeni kralj - pošto su me na saboru u Bazilici sv. Petra u Solinu svekoliko svećenstvo i narod jednodušno izabrali vladarom kraljevine Hrvata i Dalmatinaca, obećajem, zadajem Ti riječ i tvrdu vjeru, da ću nepokolebivo vršiti sve, što mi nalaže Tvoja časna Svetost, tj. da ću vazda i u svemu držati (zadanu) vjeru Apostolskoj Stolici. Neopozivo ću čuvati, što su god u ovom kraljevstvu odredili ili će odrediti, bilo Apostolska Stolica, bilo njezini legati. 
Pravdu ću promicati, Crkve ću braniti. Starat ću se, da se crkvama podaju prvijenci (od plodova), desetina i sve, što im pripada. Nadzirat ću život biskupa, svećenika, đakona, podđakona da čisto i u stezi živu. Zaštitivat ću siromahe, udovice i siročad. Sprečavat ću nedopuštene ženidbe među rođacima. Ustanovit ću zakoniti miraz kod udavanja - prestenovanjem i svećeničkim blagoslovom. A ne ću dopustiti, da se ovi (brakovi) razrješuju. Zabranit ću prodavanje ljudi u roblje. Napokon ću pomoću Božjom sve vjerno vršiti što traži pravda (u državi). 
Odlučujem da ću svake godine na dan uskrsnuća Gospodinova, za predanu mi kraljevinu (tj. od sv. Petra - pape) plaćati sporazumno i na savjet sviju mojih doglavnika sv. Petru danak od 200 bizantijskih zlatnika.
.... Povrh toga darujem, prepuštam i određujem Apostolskom prijestolju samostan sv. Grgura, koji se zove Vrana …«[1]
Zvonimirovo preuzimanje prijestolja vezano je uz nejasne okolnosti smrti kralja Petra Krešimira IV., kojeg su, navodno, 1074. zarobili Normani, pri čemu je došlo do nagodbe kojom su im ustupljeni Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin. Političke okolnosti Zvonimiru nisu išle naruku i postojala je prijetnja osipanja teritorija. U takvim okolnostima odlučio se prikloniti papi i prihvatiti doktrinu da papa ima pravo dijeliti krunu i priznavati posjed zemalja. Time je dobio jakog saveznika i zaštitnika, što se nakon krunidbe i potvrdilo u slučaju napada istarskog velikaša, kneza Vecelina (1079.), kada mu je papa Grgur priskočio upomoć. 
Zvonimir je stolovao u Kninu i ta vremena pamte se kao razdoblje mira i blagostanja. Bogato je darivao crkve i samostane, od kojih je najpoznatiji dar samostanu svete Lucije u Baški na Krku. Bio je oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava, i imao je kćer Klaudiju i sina Radovana. Umro je pod nejasnim okolnostima 1089. godine, a legenda o njegovu prokletstvu Hrvata zbog nasilne smrti nije dokazana.

Zastavu diž’te, hrvatski ljudi,
danas je našeg kraljevstva god,
grmite gromom, junačke grudi,
neka vas čuje nebeski svod:
Kraljevstvo mi smo,
robovi nismo,
korijena starog zelena grana,
osam vjekova stoji nam hrast;
ali mu vjenča današnjeg dana
vrhe visoke slava i čast.
Osam vjekova burnih uminu,
kraljevski otkad sjajio Spljet,
otkada krunu hrvatskom sinu
na glavu stavi hrvatski svijet,
a oči svijetu
zakletvu svetu
Zvonimir složi naše slobode,
dignuo mač od Boga nam dan;
sjećaj se časa svetog, oj rode,
u srcu piši slavni taj dan!
Tisuće ljutih snađe nas muka,
sto puta zla nas šibala kob,
i već da klone junačka ruka,
i već da stijeg naš padne u grob:
ali se opet
trgnuo popet,
da nam se vije staroj u slavi,
i da nas vodi sveti u boj,
nikada Hrvat ne zaboravi,
da je slobodnjak, na svome svoj.
Grmite u grom, ljudi Hrvati:
proklet da bude svaki od nas,
u srcu komu umrla mati,
iz grla nesto hrvatski glas,
ledna kom’ duša
nehajno sluša,
zavičaj kad mu kuka i plače;
svakog poharo gromovnik Bog,
kojemu srce ne igra jače,
slavu kad čuje spomena tog.
Majčice, sinci, kćerke i oci,
u kolo složno stanite tuj,
more i gore nek su svjedoci,
i ti nas, sjeno Dmitra, čuj:
ma ni do vijeka
majčina mlijeka
ne će nam sahnut s usnice kaplja -
bilo nam dobro, bilo nam zlo,
dokle se grob nad nama ne sklaplja,
branit ć’mo sveto hrvatsko tlo!
A ti, oj Bože, caru gromova,
svetoj nam zemlji srećice daj;
skupi nam narod hrvatski snova,
neka je jadom, razdoru kraj,
zraka visoka
tvojega oka
neka nas grije, neka nam sijeva
k sreći povedi, k ljubavi nas,
cijeli da narod hrvatski pjeva:
Slava ti, Bože, dođe nam spas!


[1] Preuzeto iz: IEEE.N. Maslać, »Hrvatski kralj Zvonimir plemeniti (1076-1089)«, Obnovljeni život, vol. 22., br. 2., str. 172-179, prosinac 1941. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/59035. pristupljeno: 3. listopada 2018.