Nadalje, Charles je izazvao nemire i zbog nametanja poreza (u obliku zajma) bez pristanka parlamenta, a u cilju prikupljanja novca za ratovanje. Naime, u studenom 1627., u slučaju zvanom „Pet vitezova“ ili slučaj Darnell, ispostavilo se da kralj ima ovlast bez suđenja zatvoriti one koji su odbili platiti takav zajam. Pet vitezova odbilo je platiti prisilni zajam smatrajući ga nezakonitim, zbog čega su poslani u zatvor bez suđenja. Zatvorenici su se pozvali na habeas corpus i odredbu prema kojoj je kralj morao točno navesti zakon koji su prekršili. Kralj se na to oglušio tvrdeći da su u zatvoru po posebnom kraljevu naređenju. Parlament je žurno reagirao na takav čin te je doneseno Pravo na peticiju iz 1628. (što je kasnije bitno pridonijelo razvoju ustavnog prava u Velikoj Britaniji), kojom je kralj pozvan da prizna da ne može ubirati poreze bez pristanka parlamenta, nametati vojno stanje civilima, razmještati trupe u njihovim domovima niti ih zatvarati bez postupka. Kralj je pristao na peticiju, ali odgodom rada parlamenta nastavio je ubirati porez, što je samo potvrdilo njegovu samovolju.

Vrhunac nezadovoljstva jednih naspram drugih i poremećenih odnosa bio je Kraljev proglas od 2. ožujka 1629., kojim je iznio svoje razloge zbog kojih je smatrao da treba raspustiti parlament. U njemu je navedeno:

„Budući da smo, za opće dobro Našeg Kraljevstva, doveli do toga da se naš parlament okupi i sastane, Prorogacijom dvadesetog dana prošlog siječnja, od kada se navedeno nastavlja. I premda smo u ovo vrijeme, zlonamjernim [lošim] raspolaganjima nekih iz Donjeg doma, imali razne [mnoge] opravdane razloge za uvredu i odbojnost prema njihovim postupcima, ipak smo strpljivo odlučili pokušati što je moguće više, što smo radije učinili, jer smo u tom domu našli velik broj trezvenih i ozbiljnih osoba, posvećenih religiji i vladi i željnih da očuvaju jedinstvo i mir u svim dijelovima Našeg Kraljevstva. Stoga, dvadeset petog dana veljače prošlog mjeseca, po jednoglasnom savjetu našeg Privatnog vijeća, doveli smo do toga da rad oba doma bude prekinut do današnjeg dana, nadajući se u međuvremenu da bi se između nas i članova tog doma moglo postići bolje i pravilnije razumijevanje, pri čemu bi ovaj parlament mogao imati sretan dovršetak.“²

U nastavku Proglasa, kralj navodi da je zbog iste namjere odlučio odgoditi rad parlamenta do desetog dana ovog mjeseca (10. ožujka, op. a.), zbog neposlušnosti i buntovništva spomenutih osoba koje se ne može usporediti ni s čim prije toga, koji su osudili kraljevsku vlast, što on nije mogao podnijeti. Dana 10. ožujka, lord John Eliot, koji je bio na strani oporbe protiv kralja najavio je protest nazvan Tri rezolucije. Njima se prozvalo kralja zbog „aremnizma“ u Engleskoj crkvi (kojim se zagovarala predestinacija, naučavanje o predodređenju odabranih za vječno blaženstvo ili prokletstvo), zatim je pozvao trgovce da odbiju plaćati poreze na uvoz. Na navedeno, predsjednik Donjeg doma pokušao je odgoditi odnosno prekinuti rad parlamenta, što mu nije uspjelo sve dok ove Tri rezolucije nisu iznesene. Iako se nije glasovalo o njima, zastupnici su vikali da ih odobravaju. Tek nakon toga izglasan je prekid rada parlamenta. Ljut zbog razvoja događaja, kralj Charles I. raspustio je parlament istog dana, tj. 10. ožujka, nakon čega je nastupilo razdoblje naprijed navedene osobne vladavine.

Osobna vladavina kralja počela je slabiti 1637., nakon kraljeva pokušaja da reformira Škotsku crkvu. Nakon pobune Škota, kralj je bio prisiljen obratiti se parlamentu radi plaćanja engleskih trupa za borbu protiv Škota, što je i učinjeno. Međutim, nakon što je njegov zahtjev odbijen, parlament je ponovno raspušten. Kako Škoti nisu posustajali, kralj je bio prisiljen opet sazvati parlament koji se u povijesti naziva Dugi parlament, čime je prestala njegova jedanaestogodišnja osobna vladavina.