Donošenju zakona¹ prethodile su česte vijesti o zlostavljanju američkih Indijanaca na otkrivenim područjima. Seviljski kardinal poslao je skupinu misionara dominikanaca u svojevrsni nadzor, a oni su, nemoćni poduzimati kakve pravne mjere, iscrpno izvještavali o događanjima i na taj način potaknuli raspravu o njihovu položaju. Kralj i kraljica, ogorčeni zbog onoga što su doznali, zadužili su skupinu teologa i akademika da nađu odgovore na niz moralnih i pravnih pitanja. Rezultat toga bilo je 35 pravila nazvanih Burgoški zakoni od 27. prosinca 1512., kojima se osiguravala sloboda američkih domorodaca i njihova doseljavanja u enkomiende (španj. encomiendas), imanja koja su dodjeljivana konkvistadoru u nadzor, na koje se naseljavalo Indijance s ciljem njihove evangelizacije.

Prvo pravilo odnosilo se na preseljenje Indijanaca u enkomiende, koje je trebalo biti dobrovoljno (ono je na kraju bilo dobrovoljno jer su njihova naselja prethodno uništavana). Na svakih 50 Indijanaca moralo se izgraditi četiri kolibe, a hranu su morali sami uzgojiti. Na jednom enkomiendu moglo je biti najviše 150, a najmanje 40 Indijanaca. Građanin kojemu su Indijanci bili predani (u nadzor) morao je izgraditi crkvu, u kojoj je obvezno morala biti slika Gospe i zvono kojim će se pozivati Indijance na molitvu te je građanin bio dužan ići s njima svaku večer na misu i biti siguran da će se oni križati i pjevati crkvene pjesme. Ako Indijanac ne dođe u crkvu, neće se moći odmarati sljedećeg dana. Enkomendero, tj. onaj koji nadzire imanje, bio je dužan ispitivati Indijance o naučenoj vjeri svakih dva tjedna i poučavati ih onome što ne znaju, a posebno su istaknuti Deset zapovijedi, Sedam smrtnih grijeha i Vjerovanje. Enkomendero koji ne bude poučavao vjeru, bit će kažnjen sa šest zlatnih pezosa. Svi španjolski stanovnici koji imaju Indijance u enkomiendi morali su krstiti djecu unutar tjedan dana od njihova rođenja. Indijancima je bilo zabranjeno imati više žena odjednom i razvod je bio zabranjen. Jedno od pravila odnosilo se i na trudne žene. Njih se nije smjelo slati u rudnike ili na njivu te je bilo određeno da ostanu na imanju i da održavaju kućanstvo, kao što je kuhanje i pletenje. Nakon djetetova rođenja majka je mogla njegovati dijete do tri godine, nakon čega se mogla vratiti u rudnik i drugim obvezama. Svake godine Indijancima se morao dati jedan zlatni pezos za odjeću. Enkomendero nije smio zaposliti ili primiti k sebi Indijanca iz drugog enkomienda, a Indijancima je bilo zabranjeno mijenjati gospodare. Uvedena je zabrana fizičkog i verbalnog zlostavljanja Indijanaca iz bilo kojeg razloga i nije ih se smjelo koristiti u privatnoj trgovini ili u nekom drugom ekonomskom interesu. Stanje sela provjeravalo se dva puta godišnje, i to na početku godine i u ljeto. Po dolasku Indijanaca u enkomiende bilo je propisano da će zlato tražiti pet mjeseci u godini, nakon kojih su imali pravo odmarati se 40 dana. Tijekom tih 40 dana enkomendero ih nije smio zapošljavati, osim ako je riječ o robu ili ako su sami prihvatili rad na polju. Također, u tih četrdeset dana postojala je obveza dodatnog poučavanja vjere jer su tada imali više vremena za učenje.²

Godinu dana nakon ovih zakona donesena su dodatna pravila, a 1526. Burgoški zakoni zamijenjeni su Granadskim naredbama.

O važnosti Burgoških zakona vodi se živa rasprava među znanstvenicima. Jedni smatraju da se njima nije u biti popravio život tadašnjeg domaćeg stanovništva, dok su drugi, pak, mišljenja da je upravo donošenje ovih pravila bio znatan napredak za njihov položaj. U stvarnosti, ovim pravilima uspostavio se centralizirani mehanizam kontrole te su poslužili kao sredstvo za provedbu sustava enkomiendi, kojim se kolonizatoru povjerava briga o skupini Indijanaca u svrhu njihove evangelizacije i rada, za razliku od prvog sustava poznatog kao „repartimiento“, kojim se Indijance moglo obvezati na prisilan rad.