zbirni podaci i poveznice
poglavlja
članci
napomene
Učitavam poveznice...

Detalji dokumenta

Objavljen

25.03.2024.

Donesen

14.03.2024.

Stupa na snagu

01.07.2024.

Prestaje važiti

Prethodnik
Nasljednik

Zakon o upravnim sporovima

Pročišćeni tekst vrijedi od 01.07.2024.

Narodne novine 36/2024

Prikaz pročišćenog teksta na dan:

PREAMBULA

Zakon o upravnim sporovima (»Narodne novine«, br. 36/24)

Hrvatski sabor

564

Na temelju članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O PROGLAŠENJU ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA

Proglašavam Zakon o upravnim sporovima, koji je Hrvatski sabor donio na sjednici 14. ožujka 2024.

Klasa: 011-02/24-02/22

Urbroj: 71-10-01/1-24-2

Zagreb, 18. ožujka 2024.

Predsjednik
Republike Hrvatske
Zoran Milanović, v. r.

ZAKON O UPRAVNIM SPOROVIMA

DIO PRVI

OPĆE ODREDBE

GLAVA I.

TEMELJNE ODREDBE

Predmet Zakona

Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuju nadležnost, sastav suda i pravila postupka na temelju kojih upravni sudovi odlučuju o zakonitosti odluka javnopravnih tijela o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka te o zakonitosti postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava (u daljnjem tekstu: upravni spor).

Cilj Zakona

Članak 2.

(1) Cilj je ovoga Zakona osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela.

(2) Javnopravnim tijelom u smislu ovoga Zakona smatra se tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga).

Predmet upravnog spora

Članak 3.

(1) Predmet upravnog spora jesu:

1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek

2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek

3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu

4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora.

(2) Predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu (u daljnjem tekstu: opći akt).

Iznimke od vođenja upravnog spora

Članak 4.

(1) Upravni spor ne može se voditi u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora.

(2) Upravni spor ne može se voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

(3) Upravni spor ne može se voditi protiv postupovne odluke javnopravnog tijela, već se takva odluka može pobijati tužbom protiv odluke o glavnoj stvari, ako zakonom nije drukčije propisano.

Načelo zakonitosti

Članak 5.

U upravnom sporu sud odlučuje na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

Načelo izjašnjavanja stranke

Članak 6.

(1) Prije donošenja presude sud će svakoj stranki dati mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

(2) Sud može odlučiti u upravnom sporu bez davanja stranki mogućnosti da se izjasni samo u slučajevima propisanim zakonom.

Načelo usmene rasprave

Članak 7.

(1) U upravnom sporu sud odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

(2) Sud može odlučiti u upravnom sporu bez održavanja rasprave samo u slučajevima propisanim ovim Zakonom.

Načelo učinkovitosti

Članak 8.

(1) Sud će upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.

(2) U slučajevima kada se posebnim zakonom propisuje rok za rješavanje upravnog spora, predlagatelj posebnog zakona dužan je razloge za takvo propisivanje roka detaljno i razumno obrazložiti.

Načelo pomoći neukoj stranki

Članak 9.

Sud će voditi brigu o tome da neznanje i neukost stranke i drugih sudionika u upravnom sporu ne bude na štetu prava koja imaju na temelju zakona.

Obveznost sudskih odluka

Članak 10.

(1) Pravomoćna presuda suda obvezna je za stranke u upravnom sporu i njihove pravne sljednike.

(2) Pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna je za sve.

Službena upotreba jezika i pisma

Članak 11.

(1) Upravni spor vodi se na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.

(2) Stranke i drugi sudionici u upravnom sporu imaju pravo pred sudom upotrebljavati svoj jezik uz ovlaštenog prevoditelja. Te se stranke mogu odreći prava na prevođenje ako izjave da znaju hrvatski jezik. Troškovi prevođenja terete stranku na koju se odnose, ako zakonom nije drukčije propisano.

GLAVA II.

NADLEŽNOST I SASTAV SUDA

Nadležnost

Članak 12.

(1) Upravne sporove (u daljnjem tekstu: spor) rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Visoki upravni sud).

(2) Upravni sudovi odlučuju:

1. o tužbama protiv pojedinačnih odluka javnopravnih tijela

2. o tužbama protiv postupanja javnopravnih tijela

3. o tužbama zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku

4. o tužbama protiv upravnih ugovora i izvršavanja upravnih ugovora

5. u drugim zakonom propisanim slučajevima.

(3) Visoki upravni sud odlučuje:

1. o žalbama protiv presuda upravnih sudova i rješenja upravnih sudova protiv kojih je dopuštena žalba

2. o zakonitosti općih akata

3. o sukobu nadležnosti između upravnih sudova

4. u drugim zakonom propisanim slučajevima.

(4) U slučajevima kada se posebnim zakonom propisuje nadležnost Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, predlagatelj posebnog zakona dužan je razloge za takvo rješavanje upravnog spora detaljno obrazložiti.

Mjesna nadležnost

Članak 13.

(1) Za rješavanje u sporu mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg tužitelj ima prebivalište odnosno sjedište, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako tužitelj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na području kojeg tužitelj ima boravište.

(2) Ako tužitelj nema prebivalište, boravište ili sjedište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg javnopravno tijelo koje je donijelo odluku u prvom stupnju ili je postupilo ima sjedište.

(3) Za rješavanje u sporovima pokrenutim po tužbama više tužitelja u istoj stvari, koji nemaju prebivalište, boravište ili sjedište na istom području, mjesno nadležan je upravni sud na području kojeg javnopravno tijelo koje je donijelo odluku u prvom stupnju ili je postupilo ima sjedište.

(4) U sporovima koji se odnose na nekretninu ili na pravno pitanje koje je povezano s nekim mjestom mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg se nalazi ta nekretnina ili mjesto s kojim je povezano to pravno pitanje.

(5) U sporovima koji se odnose na upravne ugovore mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg se nalazi sjedište javnopravnog tijela koje je stranka ugovora.

(6) U sporovima koji se odnose na brodove i zrakoplove hrvatske državne pripadnosti ili u stvarima u kojima je povod za vođenje spora nastao na brodu ili zrakoplovu hrvatske državne pripadnosti mjesno je nadležan upravni sud prema matičnoj luci broda ili zrakoplova.

(7) Sukob mjesne nadležnosti između upravnih sudova na prijedlog stranke ili suda bez odgode rješava Visoki upravni sud.

(8) U slučaju spriječenosti nadležnog upravnog suda za rješavanje određenog upravnog spora Visoki upravni sud će na prijedlog stranke ili suda odrediti koji će sud preuzeti rješavanje spora.

(9) Propisivanje mjesne nadležnosti protivno odredbama ovoga Zakona nije dopušteno.

Sastav suda

Članak 14.

(1) U upravnim sporovima pred upravnim sudovima odlučuje sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad.

(2) U upravnim sporovima, a kada to zahtijeva složenost slučaja, sudac kojem je predmet dodijeljen u rad može takav predmet rješavati u vijeću od tri suca.

(3) Vijeće iz stavka 2. ovoga članka čine sudac kojem je predmet dodijeljen u rad kao predsjednik vijeća i dva suca kao članovi vijeća.

(4) Visoki upravni sud odlučuje u vijeću od tri suca, osim o zakonitosti općih akata kada odlučuje u vijeću od pet sudaca.

Izuzeće

Članak 15.

(1) Sudac ne može odlučivati niti sudjelovati u sporu:

1. ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili opunomoćenik stranke ili ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika ili suobveznika

2. ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili opunomoćenik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a u pobočnoj do četvrtog stupnja, ili mu je bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, neformalni životni partner ili srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije

3. ako je skrbnik, posvojitelj ili posvojenik stranke, njezina zakonskog zastupnika ili opunomoćenika

4. ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke u upravnom postupku ili prvostupanjskom upravnom sporu

5. ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.

(2) Čim sudac sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, prekinut će svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda, koji će rješenjem odlučiti o izuzeću suca i odrediti drugog suca.

(3) Izuzeće suca može tražiti i stranka koja je zahtjev za izuzeće dužna podnijeti čim sazna da postoji razlog za izuzeće, najkasnije do zaključenja rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(4) O izuzeću predsjednika suda odlučuje predsjednik Visokog upravnog suda, a o izuzeću predsjednika Visokog upravnog suda odlučuje predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

(5) Odredbe o izuzeću sudaca primjenjuju se na odgovarajući način na savjetnike i zapisničare.

(6) Protiv rješenja kojim je odlučeno o izuzeću posebna žalba nije dopuštena.

Odbačaj zahtjeva za izuzeće

Članak 16.

(1) Nije dopušten zahtjev za izuzeće:

1. kojim se traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu

2. o kojem je već odlučeno

3. u kojem nije naveden obrazloženi razlog zbog kojeg se traži izuzeće.

(2) Nedopušten zahtjev za izuzeće odnosno zahtjev podnesen nakon roka iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona odbacit će sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad odnosno predsjednik vijeća suda pred kojim se vodi spor zbog kojeg je izuzeće zatraženo.

GLAVA III.

STRANKE U UPRAVNOM SPORU I NJIHOVO ZASTUPANJE

Stranke u upravnom sporu

Članak 17.

Stranke u sporu su tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba.

Tužitelj

Članak 18.

(1) Tužitelj je fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom, postupanjem javnopravnog tijela odnosno propuštanjem donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršavanjem upravnog ugovora.

(2) Tužitelj može biti osoba koja nema pravne osobnosti ili skupina osoba ako su pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnog tijela povrijeđena njihova prava i pravni interesi.

(3) Tužitelj može biti javnopravno tijelo koje je sudjelovalo ili je trebalo sudjelovati u donošenju odluke, postupanju ili sklapanju upravnog ugovora.

(4) Tužitelj može biti i državno tijelo ovlašteno zakonom.

Tuženik

Članak 19.

Tuženik je javnopravno tijelo koje je donijelo ili propustilo donijeti pojedinačnu odluku, postupilo ili propustilo postupiti odnosno koje je stranka upravnog ugovora.

Zainteresirana osoba

Članak 20.

(1) Zainteresirana osoba je svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes.

(2) Zainteresirana osoba je i javnopravno tijelo koje smatra da sudska odluka može imati učinak na prava i pravne interese koje to javnopravno tijelo štiti na temelju zakona.

(3) Sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke pozvati zainteresiranu osobu da sudjeluje u sporu.

(4) Zainteresirana osoba može se uključiti u spor u svakom trenutku.

(5) Sud će bez odgode obavijestiti sve stranke o uključivanju zainteresirane osobe u spor.

Poduzimanje radnji u upravnom sporu

Članak 21.

(1) Tužitelj i zainteresirana osoba mogu poduzimati radnje u sporu ako su potpuno poslovno sposobni odnosno u granicama svoje poslovne sposobnosti.

(2) Za tužitelja ili zainteresiranu osobu radnje u sporu može poduzimati osoba ovlaštena za zastupanje, zajednički predstavnik i zajednički opunomoćenik skupine osoba. Osoba ovlaštena za zastupanje dužna je pri prvoj radnji u sporu podnijeti dokaz o ovlasti za zastupanje stranke.

(3) Za tuženika radnje u sporu može poduzimati službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti odnosno službena osoba javnopravnog tijela čija je odluka potvrđena osporavanom odlukom te druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela. Za poduzimanje radnji u sporu čelnik javnopravnog tijela može ovlastiti drugu službenu osobu tog tijela. Tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo.

(4) Kada je Vlada Republike Hrvatske tuženik u upravnom sporu, za poduzimanje radnji u sporu može ovlastiti službenu osobu pojedinog ministarstva ili drugog tijela državne uprave iz čijeg je djelokruga predmet upravnog spora, u skladu sa stavkom 3. ovoga članka.

(5) Radnja u sporu koju poduzima osoba ovlaštena za zastupanje ima isti pravni učinak kao da je poduzima i sama stranka.

(6) Sud može, kada smatra korisnim za razrješenje spora, pozvati tužitelja ili zainteresiranu osobu koje zastupa osoba ovlaštena za zastupanje da se osobno odazovu i izjasne o određenim činjenicama.

Postupovna nesposobnost tužitelja i zainteresirane osobe

Članak 22.

(1) Tužitelja ili zainteresiranu osobu koja nema postupovnu sposobnost zastupa njezin zakonski zastupnik.

(2) Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom nadležnoga tijela donesenim na temelju zakona.

Zakonski zastupnik tužitelja i zainteresirane osobe

Članak 23.

(1) Zakonski zastupnik može u ime tužitelja ili zainteresirane osobe poduzimati sve radnje u sporu, ali ako je za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe ili za poduzimanje drugih radnji u postupku u posebnim propisima određeno da zastupnik mora imati posebno ovlaštenje, on može te radnje poduzimati samo ako ima takvo ovlaštenje.

(2) Osoba koja se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužna je na zahtjev suda dokazati da je zakonski zastupnik. Kad je za poduzimanje određenih radnji u sporu potrebno posebno ovlaštenje, zakonski zastupnik dužan je dokazati da ima takvo ovlaštenje.

(3) Kad sud utvrdi da zakonski zastupnik ne ulaže dovoljno pozornosti u zastupanju, obavijestit će o tome tijelo koje ga je odredilo odnosno koje obavlja nadzor nad radom zakonskog zastupnika. Ako bi zbog propuštanja zastupnika mogla nastati šteta za tužitelja ili zainteresiranu osobu, sud će zastati sa sporom i predložiti određivanje drugog zakonskog zastupnika.

Briga o postupovnoj sposobnosti te urednom zastupanju

Članak 24.

Tijekom cijelog upravnog spora sud će, po službenoj dužnosti, brinuti se o tome je li osoba koja se pojavljuje kao tužitelj ili zainteresirana osoba postupovno sposobna, zastupa li postupovno nesposobnu stranku njezin zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebno ovlaštenje kad je ono potrebno.

Otklanjanje nedostataka u postupovnoj sposobnosti te urednom zastupanju

Članak 25.

(1) Kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebno ovlaštenje kad je ono potrebno, zatražit će da tijelo nadležno za socijalnu skrb postavi skrbnika postupovno nesposobnoj osobi odnosno pozvat će zakonskog zastupnika da pribavi posebno ovlaštenje ili će poduzeti druge mjere koje su potrebne da bi postupovno nesposobna stranka bila pravilno zastupana.

(2) Sud može odrediti stranki rok za otklanjanje nedostataka iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Dok se ne otklone nedostaci iz stavka 1. ovoga članka, mogu se u sporu poduzimati samo one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice za stranku.

Sposobnost biti opunomoćenik tužitelja i zainteresirane osobe

Članak 26.

(1) Tužitelja ili zainteresiranu osobu kao opunomoćenik može zastupati odvjetnik, osoba koja je s njom u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna, krvni srodnik u ravnoj lozi, brat, sestra, bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, neformalni životni partner – ako je potpuno poslovno sposoban, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Službenike i namještenike u upravnim sporovima u vezi s ostvarivanjem njihovih prava iz službeničkih odnosa može kao opunomoćenik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat čiji je on član.

Uskrata zastupanja opunomoćeniku

Članak 27.

(1) Ako se kao opunomoćenik pojavi osoba koja ne može biti opunomoćenikom prema odredbama ovoga Zakona, sud će takvoj osobi rješenjem uskratiti daljnje zastupanje i o tome obavijestiti stranku.

(2) Ako utvrdi da opunomoćenik koji nije odvjetnik nije sposoban obavljati tu dužnost, sud će upozoriti stranku na štetne posljedice koje mogu nastati zbog nepravilnog zastupanja.

Izmjena ili opoziv izjava opunomoćenika

Članak 28.

(1) Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog opunomoćenika na ročištu na kome je ta izjava dana.

(2) Ako je opunomoćenik priznao koju činjenicu na ročištu kojem stranka nije prisustvovala ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje poslije izmijeni ili opozove, sud će prema svom uvjerenju, uzimajući u obzir sve okolnosti, ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Opseg punomoći

Članak 29.

(1) Opseg punomoći određuje stranka.

(2) Stranka može ovlastiti opunomoćenika da poduzima samo određene radnje ili da poduzima sve radnje u sporu.

Opseg punomoći odvjetnika

Članak 30.

(1) Ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje spora, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći:

1. obavljati sve radnje u sporu, a osobito podnijeti tužbu, povući je, priznati tužbeni zahtjev, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega te zahtijevati donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe i privremenoj mjeri

2. podnijeti zahtjev za izvršenje i poduzimati potrebne radnje u sporu u povodu takva zahtjeva

3. od protivne stranke primiti dosuđene troškove

4. punomoć prenijeti na drugog odvjetnika ili ovlastiti drugog odvjetnika na poduzimanje samo pojedinih radnji u sporu.

(2) Za podnošenje prijedloga za obnovu spora i zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke, ako je od pravomoćnosti odluke proteklo više od šest mjeseci, kao i za podnošenje zahtjeva za izvršenje presude, odvjetniku je potrebna posebna punomoć.

Ovlast privremenog zamjenika i preuzimatelja ureda odvjetnika

Članak 31.

(1) Ako je odvjetniku privremeno obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva, tada ga zamjenjuje privremeni zamjenik kojem pripadaju sva prava koja ima odvjetnik kojeg zamjenjuje i bez punomoći stranaka.

(2) Privremeni zamjenik dužan je sudu podnijeti rješenje o postavljanju za privremenog zamjenika prilikom obavljanja prve radnje u sporu.

(3) Ako odvjetnik prestane obavljati odvjetništvo, tada je preuzimatelj njegova ureda dužan bez posebne punomoći zastupati stranku najdulje šest mjeseci od dana kada je odvjetnik prestao obavljati odvjetništvo.

(4) Preuzimatelj ureda dužan je o tome, bez odgode, obavijestiti sud i stranku koju zastupa.

Opseg punomoći opunomoćenika koji nije odvjetnik

Članak 32.

Ako stranka u punomoći nije pobliže odredila ovlaštenja opunomoćenika, opunomoćenik koji nije odvjetnik može, na temelju takve punomoći, obavljati sve radnje u sporu, ali mu je uvijek potrebno izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe, za zaključenje nagodbe, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoći na drugu osobu te za podnošenje izvanrednih pravnih lijekova.

Oblik punomoći

Članak 33.

(1) Stranka izdaje punomoć pisano ili usmeno na zapisnik kod suda.

(2) Stranka koja nije pismena ili nije u stanju potpisati se stavit će na pisanu punomoć umjesto potpisa otisak kažiprsta. Ako se u tom slučaju punomoć izdaje osobi koja nije odvjetnik, potrebna je nazočnost dva svjedoka koji će se potpisati na punomoći.

(3) Ako posumnja u istinitost pisane punomoći, sud može rješenjem odrediti da se podnese ovjerena punomoć.

Posljedice nepodnošenja punomoći

Članak 34.

(1) Sud može dopustiti da radnje u sporu za stranku privremeno obavi osoba koja nije podnijela punomoć, ali će istodobno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za obavljanje radnje u sporu.

(2) Dok ne istekne rok za podnošenje punomoći, sud će odgoditi donošenje odluke. Ako osoba iz stavka 1. ovoga članka ne podnese punomoć u određenom roku, sud će nastaviti spor, ne uzimajući u obzir radnje što ih je obavila osoba bez punomoći.

(3) Sud je dužan tijekom cijelog upravnog spora paziti je li osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik nije ovlaštena za zastupanje, poništit će radnje što ih je ta osoba poduzela ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.

(4) Ako punomoć nije dostavljena uz tužbu ni naknadno, a tužitelj nije odobrio poduzete radnje, sud će odbaciti tužbu.

Opoziv i otkaz punomoći

Članak 35.

(1) Stranka može punomoć u svako vrijeme opozvati, a opunomoćenik je može u svako vrijeme otkazati.

(2) O opozivanju odnosno otkazu punomoći mora se obavijestiti sud pred kojim se vodi spor pisano ili usmeno na zapisnik.

(3) Opozivanje odnosno otkaz punomoći vrijedi za sud i druge stranke od trenutka kad su o tome obaviješteni.

(4) Poslije otkaza punomoći opunomoćenik je dužan još mjesec dana obavljati radnje za osobu koja mu je izdala punomoć ako je potrebno od nje otkloniti kakvu štetu koja bi u to vrijeme mogla nastati.

Djelovanje punomoći u određenim slučajevima

Članak 36.

(1) Ako je opunomoćeniku dano ovlaštenje za obavljanje svih radnji u sporu, a tužitelj ili zainteresirana osoba izgubi postupovnu sposobnost odnosno njezin zakonski zastupnik umre ili izgubi poslovnu sposobnost, ili ako zakonski zastupnik bude razriješen dužnosti, opunomoćenik je ovlašten i nadalje poduzimati radnje u sporu, ali novi zakonski zastupnik može opozvati punomoć.

(2) U slučajevima u ovom članku opunomoćeniku koji nije odvjetnik uvijek prestaju ovlaštenja koja se u punomoći moraju izričito navesti.

Prestanak punomoći u određenim slučajevima

Članak 37.

(1) Smrću fizičke osobe odnosno prestankom pravne osobe prestaje i punomoć koju je ona izdala.

(2) U slučaju stečaja punomoć koju je izdao stečajni dužnik prestaje kad prema važećim propisima nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Iznimno od ovoga članka, opunomoćenik je dužan još mjesec dana obavljati radnje u sporu ako je potrebno od stranke otkloniti štetu.

DIO DRUGI

PRVOSTUPANJSKI UPRAVNI SPOR

GLAVA I.

PODNOŠENJE TUŽBE

Pokretanje upravnog spora

Članak 38.

(1) Spor se pokreće tužbom.

(2) Tužbom se može zahtijevati:

1. poništavanje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke

2. donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku

3. postupanje koje je tuženik sukladno propisima ili pojedinačnoj odluci obvezan izvršiti

4. oglašivanje ništetnim upravnog ugovora ili izvršavanje obveze iz upravnog ugovora.

(3) U slučaju propisanom stavkom 2. točkama 1. i 2. ovoga članka, tužbom se može zahtijevati da sud odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke.

(4) Uz glavni zahtjev tužbom se može zahtijevati povrat stvari i naknada štete koju je počinio tuženik.

(5) Spor se može pokrenuti nakon što je iscrpljena svaka druga zakonom propisana pravna zaštita.

(6) Spor se smatra pokrenutim danom predaje tužbe sudu.

Sadržaj tužbe

Članak 39.

(1) Tužba mora biti razumljiva i obvezno mora sadržavati:

1. naziv suda kojem se podnosi

2. osobno ime odnosno naziv, osobni identifikacijski broj i adresu tužitelja

3. naziv i osobni identifikacijski broj tuženika

4. oznaku osporavane pojedinačne odluke ili upravnog ugovora odnosno opis postupanja ili obveze izvršenje kojih se zahtijeva

5. tužbeni zahtjev

6. opseg osporavanja pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora

7. razloge za pokretanje spora glede glavne stvari i sporednih traženja

8. činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev

9. potpis tužitelja.

(2) Ako se u sporu traži povrat stvari ili naknada štete, zahtjev u svezi sa stvarima i visinom pretrpljene štete mora biti sadržan u tužbi.

(3) Ako tužitelj nema prebivalište odnosno boravište ili sjedište u Republici Hrvatskoj, u tužbi je obvezan naznačiti opunomoćenika ili opunomoćenika za primanje pismena.

(4) Tužbi treba priložiti izvornik ili presliku osporene pojedinačne odluke, upravnog ugovora ili dokaz o postupanju. Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili postupanja u propisanom roku, tužbi treba priložiti i dokaz o trenutku pokretanja upravnog postupka odnosno podnošenja zahtjeva za postupanje.

(5) Uz tužbu se podnosi prijepis tužbe i priloga za tuženika i, ako ih ima, za svaku zainteresiranu osobu.

Rok za podnošenje tužbe

Članak 40.

(1) Tužba se podnosi sudu u roku od 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje.

(2) Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu podnosi najranije osam dana nakon isteka propisanog roka.

(3) Ako pojedinačna odluka nije dostavljena stranki sukladno propisanim pravilima o dostavi, tužba se može podnijeti u roku od 90 dana od dana kad je stranka saznala ili je mogla saznati za odluku. Tužitelj je u tužbi dužan učiniti vjerojatnim i navesti dokaze da je tužba podnesena u roku.

(4) Ako pojedinačna odluka u uputi o pravnom lijeku sadržava dulji rok za pokretanje spora od roka propisanog zakonom, tužba se može podnijeti u roku navedenom u uputi o pravnom lijeku.

(5) Ako pojedinačna odluka sadržava uputu o pravnom lijeku u kojoj je pogrešno navedeno da tužba nije dopuštena, tužba se može podnijeti u roku od 90 dana od dana kad je stranka saznala ili mogla saznati za mogućnost podnošenja tužbe.

Predaja tužbe

Članak 41.

(1) Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom odnosno dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava.

(2) Kad je tužba upućena poštom preporučeno ili predana ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, dan predaje pošti odnosno ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga smatra se danom predaje sudu.

(3) Dan kada je informacijski sustav potvrdio podnositelju primitak tužbe, smatra se danom predaje tužbe sudu kojemu je upućena. Tužba u elektroničkom obliku mora biti potpisana kvalificiranim elektroničkim potpisom u skladu s posebnim propisima. Tužba u elektroničkom obliku potpisana kvalificiranim elektroničkim potpisom smatrat će se vlastoručno potpisanom.

(4) Smatra se da je tužba podnesena u roku i kad je u roku predana nenadležnom sudu ili tuženiku.

Odgodni učinak tužbe i privremene mjere

Članak 42.

(1) Tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano.

(2) Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

(3) Sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki.

(4) O odgodnom učinku i privremenoj mjeri sud odlučuje rješenjem.

(5) Protiv rješenja o odgodnom učinku i privremenoj mjeri može se izjaviti žalba.

(6) Odgodni učinak tužbe i privremene mjere vrijede do pravomoćnog okončanja spora ili drukčije odluke suda.

GLAVA II.

POSTUPANJE SUDA PO TUŽBI

Postupanje suda nakon primitka tužbe

Članak 43.

Nakon primitka tužbe sud će ispitati nadležnost za postupanje po tužbi, urednost tužbe te postojanje pretpostavki za vođenje spora.

Ocjenjivanje nadležnosti

Članak 44.

(1) Sud ocjenjuje nadležnost prema podacima iz tužbe i činjenicama koje su mu poznate.

(2) Ako sud utvrdi da je nadležan drugi sud, rješenjem će se oglasiti nenadležnim, ustupit će tužbu nadležnom sudu i o tome obavijestiti podnositelja.

(3) Ako se tijekom spora promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe zadržava nadležnost za vođenje spora.

Ocjenjivanje urednosti tužbe

Članak 45.

(1) Ako tužba ne sadržava propisane dijelove ili je nerazumljiva, pozvat će se tužitelj da u određenom roku otkloni nedostatke tužbe i upozorit će se na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.

(2) Ako tužitelj u ostavljenom roku ne otkloni naznačene nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprječavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu, ako ne nađe da je osporena pojedinačna odluka ništava ili upravni ugovor ništetan. Protiv tog rješenja dopuštena je žalba.

Ocjenjivanje pretpostavki za vođenje upravnog spora

Članak 46.

(1) Sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi:

1. da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno

2. da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja

3. da protiv pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora nije iskorišten redovit pravni lijek

4. da je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora

5. da već postoji pravomoćna odluka donesena u upravnom sporu u istoj stvari

6. da je tužba podnesena protiv postupovne odluke, osim ako zakonom nije drukčije propisano

7. da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

(2) Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka dopuštena je žalba.

Rješavanje o tužbenom zahtjevu

Članak 47.

(1) Sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe.

(2) Sud može riješiti stvar i kada to tužitelj nije izrijekom tražio.

(3) Na razloge ništavosti pojedinačne odluke i ništetnosti upravnog ugovora sud pazi po službenoj dužnosti.

Dostava tužbe

Članak 48.

(1) Sud tužbu sa svim prilozima dostavlja na odgovor tuženiku i zainteresiranim osobama.

(2) Sud određuje rok za odgovor na tužbu prema okolnostima slučaja koji ne može biti kraći od 30 niti dulji od 60 dana.

(3) U odgovoru na tužbu tuženik se treba izjasniti o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti sve dokaze kojima raspolaže.

(4) Odgovor na tužbu predaje se prema pravilima o predaji podnesaka. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan sudu dostaviti sve spise koji se odnose na predmet spora u obliku u kojemu su spisi vođeni. Ako tuženik ne dostavi sve spise predmeta u obliku u kojemu su vođeni ili izjavi da ih ne može dostaviti, sud može riješiti spor i bez spisa predmeta.

GLAVA III.

DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

Utvrđivanje činjeničnog stanja i dokazi

Članak 49.

(1) Sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice.

(2) Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

(3) Sud uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio.

(4) Stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima.

(5) Dokazi su isprave, iskaz svjedoka, mišljenje i nalaz vještaka, očevid, saslušanje stranaka i druga dokazna sredstva.

Pravna pomoć

Članak 50.

(1) Sudovi su jedan drugome dužni pružiti pravnu pomoć u upravnom sporu.

(2) Ako zamoljeni sud nije nadležan da obavi radnju za koju je zamoljen, ustupit će molbu nadležnom sudu odnosno drugome javnopravnom tijelu i o tome obavijestiti sud od kojeg je primio molbu, a ako mu nadležni sud odnosno javnopravno tijelo nije poznato, vratit će molbu.

Prava i obveze stranaka u upravnom sporu

Članak 51.

(1) Stranke su obvezne u tužbi i odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje i izjasniti se o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima drugih stranaka.

(2) Sud može od stranke zatražiti izjašnjenje o određenim pitanjima koja se odnose na činjenice te predlaganje dokaza koji podupiru njezine tvrdnje. U tu joj svrhu sud može odrediti primjereni rok.

(3) Sud može od stranke zatražiti da u primjerenom roku dopuni i obrazloži svoje podneske, dostavi isprave i druge dokaze koji se mogu koristiti u sporu.

Činjenice koje ne treba dokazivati

Članak 52.

(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala tijekom postupka, ali sud može odlučiti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da je to potrebno radi osiguranja zakonitosti.

(2) Sud će, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

(3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

(4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

Slobodna ocjena dokaza

Članak 53.

(1) Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

(2) Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a da to ne bude na štetu prava koja imaju neuke stranke.

Izvođenje dokaza u sporovima koje rješava vijeće

Članak 54.

(1) U sporovima koje rješava vijeće dokazi na raspravi izvode se pred vijećem, ali vijeće može zbog važnih razloga odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća ili sucem zamoljenog suda. U tom slučaju zapisnici o izvedenim dokazima pročitat će se na raspravi.

(2) Kad vijeće odluči da se kakav dokaz izvede pred zamoljenim sucem, u zamolnici za izvođenje dokaza opisat će se stanje stvari prema tijeku rasprave i posebno će se naznačiti o kojim okolnostima treba osobito voditi računa pri izvođenju dokaza.

(3) O ročištu za izvođenje dokaza, pred predsjednikom vijeća ili pred zamoljenim sucem obavijestit će se i stranke, ako nisu izjavile da neće pristupiti ročištu.

(4) Predsjednik vijeća ili zamoljeni sudac ima pri izvođenju dokaza sva ovlaštenja koja ima vijeće odnosno predsjednik vijeća kad se dokazi izvode na raspravi.

(5) Predsjednik vijeća ili zamoljeni sudac kome je povjereno izvođenje dokaza ovlašten je, ako stranke to predlože, izvesti i druge dokaze, ako smatra da je to svrhovito.

Odgoda izvođenja dokaza

Članak 55.

(1) Ako se prema okolnostima može pretpostaviti da se dokaz neće moći izvesti ili da se neće moći izvesti u primjerenom roku, ili ako dokaz treba izvesti u inozemstvu, sud će u rješenju o izvođenju dokaza odrediti rok do kojeg će se čekati izvođenje dokaza.

(2) Kad određeni rok istekne, rasprava će se provesti bez obzira na to što određeni dokaz nije izveden.

Javna isprava

Članak 56.

(1) Pod javnom ispravom u smislu ovoga Zakona smatra se isprava koju su izdali nadležni sudovi ili javnopravna tijela u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) Dokaznu snagu kao javna isprava imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

(4) Ako sud posumnja u autentičnost isprave, može zatražiti da se o tome izjasni tijelo ovlašteno za njezino izdavanje.

Inozemna javna isprava

Članak 57.

Ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, inozemne javne isprave koje su propisno ovjerene imaju, uz uvjet uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave.

Dužnost stranke da podnese ispravu

Članak 58.

(1) Stranka je dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Stranka je dužna podnijeti ispravu u trenutku predlaganja tog dokaza, osim ako sud odredi drukčije.

(2) Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prijevod.

(3) Ako se isprava nalazi kod javnopravnog tijela ili pravne i fizičke osobe kojoj su povjerene javne ovlasti, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu.

Pribavljanje isprave

Članak 59.

(1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.

(2) Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke.

(3) U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava na odgovarajući način primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o pravu svjedoka da uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedina pitanja.

(4) Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, sud može radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokaze.

(5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi.

Dužnost treće osobe da podnese ispravu

Članak 60.

(1) Treća osoba dužna je po nalogu suda podnijeti ispravu koju je po zakonu dužna pokazati ili podnijeti odnosno ispravu koja je po svojem sadržaju zajednička za tu osobu i stranku koja se na ispravu poziva. U pogledu prava treće osobe da uskrati podnošenje drugih isprava na odgovarajući način primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o pravu svjedoka da uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedina pitanja.

(2) Prije nego što donese odluku kojom trećoj osobi naređuje da podnese ispravu sud će pozvati treću osobu da se o tome izjasni.

(3) Kad treća osoba poriče da se isprava nalazi kod nje, sud može radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokaze.

(4) Rješenje o dužnosti treće osobe da podnese ispravu može se izvršiti prema pravilima ovršnog postupka.

Obveza dostave isprava kojima raspolažu javnopravna tijela

Članak 61.

(1) Na zahtjev suda javnopravna tijela dostavit će isprave kojima raspolažu.

(2) Isprave ili dijelove isprava kojima je pristup ograničen ili zabranjen sukladno posebnim propisima javnopravno tijelo će posebno označiti. S takvim ispravama postupat će se sukladno tim propisima.

Svjedoci

Članak 62.

(1) Svaka osoba koja se poziva kao svjedok dužna je odazvati se pozivu, a ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, dužna je i svjedočiti.

(2) Kao svjedoci mogu se saslušati samo osobe koje su sposobne dati obavijesti o činjenicama koje se dokazuju, kao i razlozima donošenja odluka u postupku koji je prethodio sporu.

(3) Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok je nadležno tijelo ne oslobodi te dužnosti.

Pravo uskrate svjedočenja

Članak 63.

(1) Svjedok može uskratiti svjedočenje:

1. o onome što mu je stranka kao svom opunomoćeniku povjerila

2. o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedila

3. o činjenicama što ih je svjedok saznao kao odvjetnik, liječnik, ili u obavljanju kakva drugog poziva ili kakve druge djelatnosti ako postoji obveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.

(2) Sudac kojem je predmet dodijeljen u rad ili predsjednik vijeća upozorit će svjedoka da može uskratiti davanje iskaza u slučajevima iz ovoga članka.

Pravo uskrate odgovora na pojedina pitanja

Članak 64.

(1) Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako za to postoje važni razlozi, a osobito ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili kaznenom gonjenju sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a u pobočnoj liniji do trećeg stupnja zaključno, svoga bračnog druga, izvanbračnog druga, životnog partnera, neformalnog životnog partnera ili srodnike po tazbini do drugog stupnja zaključno i onda kad je brak, izvanbračna zajednica ili životno partnerstvo prestalo te svog skrbnika ili štićenika, posvojitelja ili posvojenika.

(2) Sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad ili predsjednik vijeća upozorit će svjedoka da može uskratiti davanje odgovora na postavljeno pitanje.

Iznimka od prava uskrate odgovora na pojedina pitanja

Članak 65.

Svjedok ne može zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima tijekom kojih je bio nazočan kao pozvani svjedok, o radnjama što ih je u pogledu spornog odnosa poduzeo kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, o činjenicama koje se tiču imovinskih odnosa uvjetovanih obiteljskom, bračnom vezom, izvanbračnom vezom, životnim partnerstvom, neformalnim životnim partnerstvom o činjenicama koje se tiču rođenja, sklapanja braka ili smrti te kad je na temelju posebnih propisa dužan podnijeti prijavu ili dati izjavu.

Opravdanost razloga za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedina pitanja

Članak 66.

(1) Opravdanost razloga za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedina pitanja ocjenjuje sud pred kojim svjedok treba svjedočiti. Ako je potrebno, prije toga će se o tome saslušati stranke.

(2) Svjedok može rješenje kojim mu se odbija zahtjev za uskratu svjedočenja ili uskratu odgovora na pojedina pitanja pobijati u žalbi protiv rješenja o novčanoj kazni ili o zatvoru zbog toga što je uskratio svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.

Prijedlog za saslušanje svjedoka

Članak 67.

Stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti njezino ime i prezime i adresu.

Pozivanje svjedoka

Članak 68.

(1) Svjedoci se pozivaju dostavom pisanog poziva u kojem se navodi ime i prezime pozvanoga, vrijeme i mjesto dolaska, predmet u vezi s kojim se poziva i naznaka da se poziva kao svjedok. U pozivu će se svjedok upozoriti na posljedice neopravdanog izostanka i na pravo na naknadu troškova.

(2) Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili invalidnosti ne mogu odazvati pozivu saslušat će se u svom domu.

Saslušanje svjedoka

Članak 69.

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez nazočnosti svjedoka koji će se poslije saslušavati. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno.

(2) Svjedoka će se najprije opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a nakon toga će ga se upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza.

(3) Zatim će se svjedoka pitati za ime i prezime, osobni identifikacijski broj, ime oca, zanimanje, mjesto rođenja, godine života i njegov odnos sa strankama.

(4) Poslije općih pitanja svjedoka se poziva da iznese sve što mu je poznato o činjenicama o kojima treba svjedočiti, a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja.

(5) Svjedoka će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.

(6) Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se ne slažu pojedinačno saslušati.

Saslušanje putem tumača

Članak 70.

(1) Svjedok koji ne zna jezik na kojem se vodi postupak saslušat će se preko tumača.

(2) Ako je svjedok gluh, postavljat će mu se pitanja u pisanom obliku, a ako je nijem, pozvat će se da u pisanom obliku odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

(3) Sud će tumača upozoriti na dužnost vjernog prenošenja pitanja koja se svjedoku postavljaju i izjava koje svjedok bude davao.

Osiguranje nazočnosti svjedoka

Članak 71.

(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba biti saslušan, sud može narediti da se prisilno dovede i podmiruje troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano.

(2) Ako svjedok dođe i nakon što je upozoren na posljedice uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a sud ocijeni da su razlozi uskraćivanja neopravdani, može ga kazniti novčano, a ako i poslije toga odbije svjedočiti, može ga zatvoriti. Zatvor traje sve dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo saslušanje ne postane nepotrebno, ali najdulje mjesec dana.

(3) Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni ili o zatvoru je dopuštena te ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako se u toj žalbi pobija i odluka suda kojom nisu prihvaćeni razlozi svjedoka za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedino pitanje.

(4) Sud će na zahtjev stranke odlučiti da je svjedok dužan nadoknaditi troškove što ih je uzrokovao svojim neopravdanim izostankom odnosno neopravdanim odbijanjem da svjedoči.

(5) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak sud će poništiti rješenje o kazni, a može svjedoka sasvim ili djelomično osloboditi naknade troškova. Sud može poništiti rješenje o kazni i kad svjedok naknadno pristane svjedočiti.

Saslušanje drugih osoba u svojstvu svjedoka

Članak 72.

(1) Sud može u svojstvu svjedoka saslušati i svaku osobu koja je kao službenik javnopravnog tijela ili na drugi način sudjelovala u postupku koji je prethodio upravnom sporu.

(2) Svjedok iz ovoga članka, osim o činjenicama, može iskazivati i o razlozima i mišljenjima zbog kojih je donio neku od odluka u postupku koji je prethodio upravnom sporu.

Naknade svjedocima

Članak 73.

(1) Svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za prehranu i prenoćište te na naknadu izmakle dobiti.

(2) Svjedok treba zatražiti naknadu odmah nakon saslušanja, inače gubi pravo na nju. Sud je dužan na to upozoriti svjedoka.

(3) U rješenju kojim se odmjeravaju troškovi svjedoka sud će odrediti da se određeni iznos isplati iz položenog predujma, a ako predujam nije položen, naredit će stranki da određeni iznos plati svjedoku u roku od osam dana.

(4) Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka dopuštena je žalba, koja odgađa izvršenje rješenja.

Vještačenje

Članak 74.

(1) Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

(2) Sud će izvesti dokaz vještačenjem i kada je radi razjašnjenja kakve činjenice potrebno ocijeniti stručnu podlogu službenih osoba javnopravnih tijela koja je provedena u postupku koji je prethodio upravnom sporu.

(3) Ako sud provodi vještačenje zbog razloga navedenih u stavku 2. ovoga članka, može saslušati službenu osobu koja je izradila stručnu podlogu u postupku koji je prethodio upravnom sporu o razlozima konkretne podloge.

Određivanje vještačenja

Članak 75.

(1) Sud određuje vještačenje po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka.

(2) Sud će omogućiti strankama da se izjasne o predloženom vještaku.

(3) Vještačenje, u pravilu, obavlja jedan vještak, a kad sud ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.

(4) Vještaci se određuju u prvom redu iz reda stalnih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi, a ako postoje posebne ustanove za određene vrste vještačenja, takva će se vještačenja povjeravati tim ustanovama.

Oslobođenje dužnosti vještačenja

Članak 76.

(1) Određeni vještaci dužni su odazvati se pozivu suda i iznijeti svoj nalaz i mišljenje.

(2) Sud će vještaka, na njegov zahtjev, osloboditi dužnosti vještačenja zbog razloga zbog kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.

(3) Sud može vještaka, na njegov zahtjev, osloboditi dužnosti vještačenja i zbog drugih opravdanih razloga. Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i ovlaštena osoba tijela ili pravne osobe u kojoj vještak radi.

Izuzeće vještaka

Članak 77.

(1) Vještak može biti izuzet zbog istih razloga zbog kojih može biti izuzet sudac, propisanih člankom 15. stavkom 1. ovoga Zakona.

(2) Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.

(3) U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće.

(4) O zahtjevu za izuzeće odlučuje sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad. Sudac zamoljenog suda odlučuje o izuzeću ako mu je povjereno izvođenje dokaza vještačenjem.

(5) Ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije provedenog vještačenja i prigovara vještačenju zbog tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije provedenog vještačenja.

Kažnjavanje vještaka

Članak 78.

(1) Sud će kazniti novčanom kaznom vještaka koji ne dođe na ročište iako je uredno pozvan, a izostanak ne opravda, vještaka koji bez opravdanog razloga odbije vještačiti te vještaka koji svoj nalaz i mišljenje bez opravdanog razloga ne podnese u roku koji mu je odredio sud.

(2) Rješenje o kazni sud može poništiti pod uvjetima propisanim za svjedoke.

(3) Na zahtjev stranke sud može rješenjem narediti vještaku da nadoknadi troškove koje je uzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vještači. O takvom zahtjevu sud je dužan odlučiti bez odgode. Protiv rješenja žalba je dopuštena.

Naknade i nagrade vještacima

Članak 79.

(1) Vještak ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za prehranu i prenoćište, troškova vještačenja te pravo na nagradu za obavljeno vještačenje.

(2) U pogledu naknade troškova i nagrade vještaka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe članka 73. stavaka 2., 3. i 4. ovoga Zakona.

Pozivanje vještaka

Članak 80.

Vještaci se pozivaju dostavom pisanog poziva u kojem se navodi ime i prezime pozvanoga, vrijeme i mjesto dolaska, predmet u vezi s kojim se poziva i naznaka da se poziva kao vještak. U pozivu će se vještak upozoriti na posljedice neopravdanog izostanka i na pravo na naknadu troškova.

Pravila vještačenja

Članak 81.

(1) Prije početka vještačenja pozvat će se vještak da predmet vještačenja brižljivo razmotri, da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine, a upozorit će se i na posljedice davanja lažnog iskaza.

(2) Nakon toga će se vještaka pitati za ime i prezime, osobni identifikacijski broj, ime oca, zanimanje, mjesto rođenja, godine života i njegov odnos sa strankom.

(3) Sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem.

(4) Vještaku se mogu davati razjašnjenja, a može mu se dopustiti i razmatranje spisa. Na zahtjev vještaka mogu se izvoditi i novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za davanje mišljenja vještaka.

Nalaz i mišljenje vještaka

Članak 82.

(1) Sud će odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi ili u pisanom obliku prije rasprave. Sud će odrediti rok za podnošenje nalaza i mišljenja u pisanom obliku koji ne može biti duži od 60 dana.

(2) Vještak mora obrazložiti svoje mišljenje.

(3) Sud će dostaviti strankama pisani nalaz i mišljenje najkasnije 15 dana prije ročišta na kojem će se o njima raspravljati.

(4) Ako stranke istaknu obrazložene prigovore na pisani nalaz i mišljenje vještaka ili sud smatra da je to potrebno radi razrješenja pojedinih okolnosti, sud će odrediti da se vještak i usmeno sasluša na raspravi.

(5) Ako vještak svoj nalaz i mišljenje ne podnese u roku, sud će rješenjem naložiti vještaku da snosi trošak koji je time prouzročio.

(6) Protiv rješenja iz stavka 5. ovoga članka dopuštena je žalba, koja odgađa izvršenje rješenja.

Zajednički nalaz i mišljenje vještaka

Članak 83.

(1) Ako je određeno više vještaka, oni mogu podnijeti zajednički nalaz i mišljenje. Ako se njihovi nalazi i mišljenja razlikuju, svaki vještak posebno daje svoj nalaz i mišljenje.

(2) Ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razlikuju, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s utvrđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima.

(3) Ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

Tumač

Članak 84.

Odredbe članaka 75. do 81. ovoga Zakona na odgovarajući se način primjenjuju i na tumače.

Očevid

Članak 85.

(1) Očevid se poduzima kad je za utvrđivanje kakve činjenice ili za razjašnjenje kakve okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.

(2) Očevid se može obavljati i uz sudjelovanje vještaka.

(3) Vijeće će ovlastiti predsjednika vijeća da obavi očevid ako se stvar koju treba razgledati ne može donijeti u sud ili bi njezino donošenje uzrokovalo znatne troškove, a vijeće smatra da nije nužno neposredno opažanje svih članova vijeća.

(4) Ako treba razgledati stvar koja se nalazi kod jedne od stranaka, kod treće osobe, kod javnopravnog tijela ili kod pravne osobe, na odgovarajući način primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o pribavljanju isprava od tih osoba ili tijela.

Saslušanje stranaka

Članak 86.

(1) Sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušavanjem stranaka.

(2) Neće se saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda.

(3) Za stranku koja nema postupovnu sposobnost saslušat će se njezin zakonski zastupnik. Sud može odlučiti da se umjesto ili osim zakonskog zastupnika sasluša sama stranka, ako je njezino saslušanje moguće.

(4) Za pravnu osobu saslušat će se njezin zakonski zastupnik. Ako kao stranka u sporu sudjeluje na jednoj strani više osoba, sud će odlučiti hoće li se saslušati sve te osobe ili samo neke od njih.

(5) Odredbe o izvođenju dokaza svjedocima na odgovarajući način primjenjuju se i pri izvođenju dokaza saslušanjem stranaka, ako za saslušanje stranaka nije što drugo propisano.

Pozivanje stranaka

Članak 87.

(1) Poziv na ročište na kojem će se izvoditi dokaz saslušanjem stranaka dostavit će se osobno strankama odnosno osobi koja će se za stranku saslušati.

(2) Ako stranka ima opunomoćenika, poziv na ročište na kojemu će se izvesti dokaz saslušanjem stranaka stranki ili osobi koja se treba saslušati za stranku uputit će se preko opunomoćenika.

(3) U pozivu će se naznačiti da će se na ročištu izvoditi dokaz saslušanjem stranaka i da stranka koja dođe na ročište može biti saslušana u odsutnosti druge stranke.

(4) Ne mogu se primijeniti nikakve prisilne mjere prema stranki koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza.

(5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, ocijeniti od kakva je značenja što stranka nije došla na saslušanje ili što je uskratila iskaz.

Osiguranje dokaza

Članak 88.

Na osiguranje dokaza u upravnom sporu na odgovarajući se način primjenjuju pravila kojima je uređeno osiguranje dokaza u općem upravnom postupku.

GLAVA IV.

RASPRAVA

Zakazivanje rasprave

Članak 89.

(1) Ročište za raspravu zakazuje sudac pojedinac, a u sporovima u kojima sudi vijeće raspravu priprema i zakazuje sudac kojem je predmet dodijeljen u rad kao predsjednik vijeća, koji je ovlašten donositi sve odluke i poduzimati sve radnje koje je tijekom pripremanja rasprave ovlašten donositi odnosno poduzimati sudac pojedinac.

(2) Ročište se, u pravilu, održava neposredno. Sud može odrediti da se ročište održi na daljinu, uz korištenje odgovarajućih audiovizualnih uređaja ili da se na taj način izvede pojedini dokaz.

(3) Sudac će na ročište pozvati stranke, svjedoke i po potrebi vještake. Poziv se mora uručiti najkasnije 15 dana prije održavanja ročišta na koje su pozvani, a u hitnim postupcima bez odgode.

(4) U pozivu će se navesti da se ročište može održati i donijeti presuda i bez nazočnosti uredno obaviještene stranke.

(5) Sudac, u pravilu, zakazuje jedno ročište za raspravu radi izvođenja svih dokaza.

(6) Imenovane vještake sud će obavijestiti o predmetu koji treba razgledati i pozvati ih da u roku koji odredi sudac pripreme svoj nalaz i mišljenje.

Javnost rasprave

Članak 90.

(1) Rasprava je javna.

(2) Ako to zahtijevaju razlozi zaštite privatnosti, tajnosti podataka i drugi zakonom propisani razlozi sud će isključiti javnost za cijelu raspravu ili njezin dio.

(3) O isključenju javnosti odlučuje se rješenjem.

Tijek rasprave

Članak 91.

(1) Sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe, a ako nisu, provjerava jesu li uredno pozvane i jesu li opravdale svoj izostanak i nakon toga otvara raspravu, objavljuje predmet raspravljanja te rukovodi raspravom.

(2) Sudac ispituje stranke i izvodi dokaze, a u sporovima u kojima sudi vijeće daje riječ članovima vijeća te objavljuje odluke vijeća.

(3) Ako stranka ili drugi sudionik spora bez opravdanog razloga ne dođu na ročište, ono se može održati i bez njihove nazočnosti.

(4) O raspravi se vodi zapisnik.

Rukovođenje raspravom

Članak 92.

(1) Ročište za raspravu počinje izlaganjem tužbe, a nakon toga ovlaštena osoba tuženika odgovara na navode tužbe.

(2) U daljnjem tijeku rasprave raspravlja se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge odnosno pobijaju prijedloge protivne stranke, kao i o dokazima ponuđenim s njihove strane, izvode se dokazi i raspravlja o rezultatima njihova izvođenja.

(3) Stranke mogu iznositi svoja pravna shvaćanja koja se odnose na predmet spora.

(4) Sudac će postavljanjem pitanja i na drugi svrhovit način nastojati da se tijekom rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i uopće, da se daju sva razjašnjenja potrebna za utvrđenje činjeničnog stanja važnog za odluku.

(5) U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarenja toga cilja sudac će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora.

Određivanje izvođenja dokaza

Članak 93.

(1) Izvođenje dokaza određuje sud rješenjem u kojem će se naznačiti sporna činjenica o kojoj treba izvesti dokaz i dokazno sredstvo.

(2) Predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

(3) Sud nije u daljnjem tijeku spora vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza.