Austrijski opći građanski zakonik

UVOD
O ZAKONIMA GRAĐANSKIM UOPĆE

Pojam prava građanskoga

§ 1.

Skup zakona, koji ustanovljuju posebnička prava i dužnosti stanovnika države među sobom, čini pravo građansko u istoj državi.

§ 2.

Čim je zakon oglašen kao što treba, nitko se ne može tim izgovarati, da mu nije poznat.

Početak moći zakona

§ 3.

Moć zakona i pravne posljedice, koje ishode od njega, počinju odmah kako je oglašen; već ako je u istom oglašenom zakonu početak moći njegove postavljen na kasnije vrijeme.

Opseg zakona

§ 4.

Zakoni građanski obvezuju sve državljane onih zemalja, za koje su oglašeni. Državljani ostaju podložnin tim zakonima i u djelanjima i poslovima, koje čine izvan države, ukoliko je ograničena po istim zakonima osobna njihova sposobnost poduzimati ih, i ukoliko rečena djelanja i poslovi imadu izvest pravne posljedice i u ovim zemljama. Koliko su tuđinci vezani za te zakone, određuje se u slijedećem poglavlju.

§ 5.

Moć zakona ne proteže se nazad; zato ne padaju oni na prijašnja djelovanja i na prava otprije stečena.

Tumačenje

§ 6.

Kad se zakon na što uporavljiva (poziva), nije dopušteno inače tumačiti ga nego li donosi vlastito značenje riječi u njihovu savezu i jasna namisao zakonodavca.

§ 7.

Ako se pravni slučaj ne da presuditi ni po riječima ni po smislu naravskomu zakona, imat će se obzir na spodobne slučajeve, koji su u zakonima određeno presuđeni. Ako pravni slučaj ostane sa svim tim dvojben, valja ga s obzirom na okolnosti brižljivo sabrane i zrelo rasuđene presudili po načelima prava naravskoga.

§ 8.

Samo zakonotvorcu pristoji vlast tumačiti zakon na način, koji svakoga jednako obvezuje. Takvo tumačenje ima se uporaviti na sve pravne slučajeve, koji se još imadu presuditi, samo ako zakonotvorac ne prida, da se tumačenje njegovo nema uporaviti na presudu takvih pravnih slučajeva, koji imaju za predmet djelanja započeta i prava iskana prije istoga tumačenja.

Trajanje zakona

§ 9.

Zakoni imaju dotle svoju moć, dokle ih zakonotvorac ne preinači ili izrijekom ne ukine.

Druge vrste propisa, kao a) običaji

§ 10.

Na običaje može se imati obzir samo u onim slučajevima, gdje se zakon na njih poziva.

b) pokrajinske ustanove

§ 11.

Samo one ustanove pojedinih pokrajina i zemaljskih kotara imaju moć zakona, koje zakonotvorac poslije oglasa ovog zakonika izrijekom potvrdi.

c) sudačke izreke

§ 12.

Naredbe izdane u pojedinim slučajevima i presude izrečene po sudovima u osobitim parnicama nemaju nikad moći zakona, i ne mogu se protegnuti na druge slučajeve ili na druge osobe.

d) povlastice

§ 13.

Povlastice i osobođenja dana pojedinim osobama ili cijelim zborovima prosuđuju se kao svako drugo pravo, ukoliko uredbe političke ne sadržavaju osobitog određenja u tom.

Glavno razdjeljenje prava građanskoga

§ 14.

Propisi zakonika građanskoga obuhvaćaju pravo osoba, pravo na stvari i ustanovljenja, koja su ovim pravima opća.

DIO PRVI
O PRAVU OSOBA

Poglavlje prvo
O pravima, koja se tiču osobnih vlastitosti (svojstava) i odnošenja

Prava osoba

§ 15.

Neka prava osoba licu se osobnih vlastitosti i odnošenja, a neka imaju temelj u odnošenju porodice.

I. Iz značaja osobnosti - prava prirođena

§ 16.

Svaki čovjek ima prirođenih prava, koja se poznaju samim razumom, i zato se on kao osoba ima smatrati. Ropstvo ili nevoljništvo i izvršavanje kakve vlasti, koja se na to odnosi, nije dopušteno u ovim državama.

Pravna predmjeva o njima

§ 17.

Što se slaže sa prirođenim naravnim pravima, drži se, da postoji dotle, dok se ne dokaže zakonito ograničenje tih prava.

Prava steciva

§ 18.

Svatko je pod uvjetima, koje zakoni propisuju, sposoban steći prava.

Traženje prava

§ 19.

Tko misli, da je uvrijeđen u svom pravu, prosto mu je tužiti se oblasti po zakonima ustanovljenoj. Tko mimoišavši oblast sam sebi sudi ili tko prijeđe granice pravedne obrane, taj je za to odgovoran.

§ 20.

I takve pravne poslove, koji se tiču državnog vladara, a spadaju na njegovu vlasnost posebničku, ili na načine stečenja utemeljene u pravu građanskom, sudit će sudovi po zakonima.

II. Prava osoba po godinama ili nedostatku razuma

§ 21.

Oni, koji nemajući potpunih godina, ili ne budući u svoj pameti, ili radi drugih uzroka nisu sposobni skrbiti se sami kao što treba o svojim poslovima, stoje pod osobitom zaštitom zakona. To su: djeca, koja sedmu; nedorasli, koji četrnaestu; maloljetnici, koji dvadesetčetvrtu godinu života svojega nisu navršili; dalje bijesni, koji su sasvim lišeni razuma, ili bar ne mogu poznati posljedice svojih djelanja; i oni također, kojima je sudac kao proglašenima razmetnicima zabranio, da upravljaju nadalje svojom imovinom (imetkom); najposlije nepritomni i općine.

§ 22.

I sama nerođena djeca imaju od časa, kad su se začela, pravo na zaštitu zakona. Ukoliko se radi o njihovim vlastitim pravima, a ne o pravima trećega, smatraju se ona kao rođena; dijete pak rođeno mrtvo drži se, glede prava, koja su mu priuzdržana za slučaj smrti kao da nikad nije bilo začeto.

§ 23.

Kada je dvojba, da li se dijete rodilo živo ili mrtvo, uzima se prvo. Tko protivno tvrdi, mora to dokazati.

III. Po nepritomnosti

§ 24.

Van snage zbog bespredmetnosti.

§ 25.

Kada je dvojba, koja je od dvije ili više pokojnih osoba prije preminula, mora onaj, koji tvrdi da se smrt jednoga prije dogodila nego drugoga, to dokazati; ako on to dokazati ne može, uzima se da su svi u isto doba umrli, i o prenosu prava s jednoga na drugoga govoriti se ne može.

IV. Po moralnoj osobi

§ 26.

Prava članova kojeg dopuštenog društva među sobom ustanovljuju se pogodbom ili svrhom i osobitim propisima, koji postoje za ta društva. Prema drugim osobama uživaju dopuštena društva redovito ista prava, koja uživa pojedina osoba. Društva nedopuštena kao takva nemaju nikakva prava ni prema članovima ni prema drugima i nisu sposobna steći prava. A društva nedopuštena jesu ona, koja su po zakonima političkim posebno zabranjena, ili koja se očito opiru sigurnosti, javnom redu ili dobrim običajima.

§ 27.

Ukoliko su općine za svoja prava podložne osobitom staranju javne uprave, sadržava se u zakonima političkim.

V. Po državljanstvu

28-32. Izostavljeni kao bespredmetni.

Prava tuđinaca

§ 33.

Tuđinci imaju uopće jednaka građanska prava i obveze kao i tuzemci ako se za uživanje tih prava ne traži izrijekom vlastitost državljanina. Također moraju tuđinci, ako će jednako pravo da uživaju s tuzemcima, dokazati u dvojbenim slučajevima, da i država u koju spadaju, postupa u pravu, o kojem je govor, s državljanima austrijanskim kao sa svojima vlastitima.

§ 34.

Sposobnost osobna tuđinca poduzimati pravne poslove prosuđuje se uopće po zakonima mjesta, po kojima tuđinac po svojem prebivalištu, ili ako nema pravog prebivališta, po svojem rođenju kao podanik stoji; samo ako za pojedine slučajeve u zakonu nije drugo što naređeno.

§ 35.

Ako inozemac poduzme u ovoj državi kakav posao, kojim on daje prava drugim osobama, a ove zamjenito ne obvezuje, ovakav posao sudi se ili po ovom zakonu, ili pak po zakonu, pod kojim tuđinac stoji kao podanik; u koliko jedan ili drugi zakon valjanost posla najvećma potpomaže.

§ 36.

Ako inozemac u ovoj državi sklopi s kojim državljaninom posao, koji zamjenito obvezuje obadvije strane, ima se prosuditi bez iznimke po ovom zakoniku: ako li ga učini s inozemcem, prosudit će se po istom zakoniku samo onda, ako se ne dokaže, da se pri sklapanju posla gledalo na drugo pravo.

§ 37.

Ako inozemci u zemlji inostranoj poduzimaju pravne poslove s inozemcima ili s podanicima ove države, imaju se poslovi ti prosuđivati po zakonima onog mjesta, gdje je posao sklopljen, samo ako pri sklapanju nije bilo očito uzeto za temelj drugo pravo i da se ne opire propis sadržan u čl. 4.

§ 38.

Propis izostavljen kao bespredmetan.

Pravo osoba po bogoštovju

§ 39.

Razlika bogoštovja nema nikakva upliva na prava posebnička, već ukoliko to zakoni za neke predmete osobito naređuju.

VII. Po porodici, rodbini i tazbini (prijateljstvu)

§ 40.

Pod porodicom razumijevaju se praroditelji sa svim svojim potomcima. Veza među ovim osobama zove se rodbina (rod); a veza koja postoji među jednim zakonitim drugom i srodnicima drugog zakonitog druga, imenuje se tazbina (prijateljstvo).

§ 41.

Koljena rodbine među dvije osobe određuju se po broju poroda, po kojima u pravoj lozi jedna izlazi iz druge, a u pobočnoj lozi obadvije ishode od najbližeg svoga zajedničkoga stabla. U kojoj lozi i u kojem koljenu je tko s jednim zakonitim drugom u rodbini, u istoj je lozi i u istom koljenu s drugim zakonitim drugom u tazbini.

§ 42.

Pod imenom roditelja razumijevaju se redovito bez razlike koljena svi srodnici u lozi uzlaznoj; a pod imenom djece svi srodnici u nizlaznoj lozi.

§ 43.

Zbog bespredmetnosti propis je izostavljen.

VIII. Zaštita imena

§ 43.

Ako se kome osporava pravo da se služi svojim imenom ili da mu se nanosi šteta neovlaštenom upotrebom njegovog imena (posebnog imena), može on tužbom tražiti propuštanje, a ako postoji krivnja, naknadu štete.

Poglavlje drugo
O ženidbenom pravu

44 - 136. Stavljeni van snage radi bespredmetnosti. Pravila o bračnim odnosima izdvojena su iz područja građanskog prava.

Poglavlje treće
O pravima roditelja i djece

137 - 186. Propisi stavljeni van snage. Izdvojeni iz područja građanskog prava.

Poglavlje četvrto
O tutorstvu i skrbništvu

187 - 284. Propisi stavljeni van snage. Pravila o starateljstvu izdvojena su iz područja građanskog prava.

DIO DRUGI
O PRAVU NA STVARI

O stvarima i njihovom pravnom razdjeljenju

Pojam o stvarima u pravnom smislu

§ 285.

Štogod je različno od osobe i ljudima služi za porabu, zove se stvar u smislu pravnom.

Razdjeljenje stvari po različnosti onoga čije su

§ 286.

Stvari, koje se nalaze u okružju države, ili su dobro državno ili dobro posebničko. Posljednje je pojedinih ili moralnih osoba, manjih društava ili cijelih općina.

Stvari ničije, javno dobro i državna imovina

§ 287.

Stvari ničije zovu se one koje svi državljani mogu prisvojiti. One stvari pak, koje su im dozvoljene samo na porabu kao: ceste, velike i male rijeke, luke i obale morske zovu se općeno ili javno dobro. Što je određeno da se zadovolji potrebama države kao: pravo kovati novce, pravo poštarsko i druga prava kraljevska, dobra komorska, rudnici, solane, danci (porezi) i carine, imenuju se državna imovina.

Dobro općine; imovina općine

§ 288.

Na isti način dobro općine čine one stvari koje po ustavu zemaljskom služe na porabu svakome članu kakve općine; a imovinu općine čine one stvari od kojih su dohoci određeni, da se namiruju troškovi općinski.

§ 289.

Pravilo iz ovog propisa ostalo je bespredmetno.

Opći propis u obziru tih različitih vrsta dobara

§ 290.

Pravila iz ovog propisa su bespredmetna.

Razdjeljenje stvari po razlici njihove kakvoće

§ 291.

Stvari po njihovoj različnoj kakvoći razdjeljuju se: na tjelesne i netjelesne; na pokretne i nepokretne; na potrošne i nepotrošne; na procjenjive i neprocjenjive.

Stvari tjelesne i netjelesne

§ 292.

Stvari tjelesne jesu one koje u osjetila spadaju; inače zovu se netjelesne; na pr. pravo lov loviti, ribu loviti i sva ina prava.

Pokretne i nepokretne

§ 293.

Stvari koje se mogu premjestiti s jednoga mjesta na drugo, a da im se ne pokvari supstanca jesu pokretne; inače su nepokretne . Stvari koje su po sebi pokretne, drže se u smislu pravnom da su nepokretne, ako su po zakonu ili po određenju vlasnika pripadnost kakve stvari nepokretne.

Pripadnost uopće

§ 294.

Pod pripadnošću se razumijeva ono što se sa stvari stavlja u neposredni savez. Amo spada ne samo priraštaj stvari, dok se god ne rastavi od nje; nego i stvari pobočne, bez kojih se glavna stvar upotrijebiti ne može, ili koje su po zakonu ili vlasniku određene na stalnu porabu stvari glavne.

Osobito kod zemljišta i ribnjaka

§ 295.

Trava, stabla, plodovi i sve stvari porabne, koje zemlja rađa na svojem površju, ostaju dotle nepokretna imovina, dok nisu rastavljena od zemljišta i poda. I same ribe u ribnjaku, i divljač u šumi, postaju onda tekar dobro pokretno, kad su ribe ulovljene i divljač uhvaćena ili ubijena.

§ 296.

Žito, drva, krma, i svi ostali premda već sabrani proizvodi, kao i sva živina, i svi težački alati (oruđa) i sve sprave spadajuće na zemljište, drže se utoliko da su stvari nepokretne, ukoliko su potrebne da se produži uredno opravljanje gospodarstva.

I kod zgrada

§ 297.

Tako isto spadaju među stvari nepokretne one stvari koje se grade na zemljištu i podu u toj mjeri, da na njemu svagda ostanu, kao: kuće i druge zgrade s prostorom od zraka, koji je nad zemljištem u potezu (liniji) okomitog pravca: dalje, ne samo što je u zemlju sabijeno, uzidano, priudareno i pribijeno sa čavlima, kao: kotlovi pivarski i rakidžinski, i uzdane spreme, nego i one stvari, koje su određene za stalnu porabu kakve cjelosti, kao vedrice bunarske, konopi, lanci, sprave, čim se gasi vatra, i time spodobne.

Mašine

§ 297a.

Kad se sa nepokretnom stvari povežu mašine, ne smatraju se one za pripadnost, ako se pristankom vlasnika nepokretnosti zabilježi u javnoj knjizi, da su mašine vlasništvo drugoga.

Ako se one namjeste kao zamjena umjesto takvih mašina, koje su se imale smatrati kao pripadnost, potreban je i za ovu zabilježbu pristanak knjižnih ovlaštenika, upisanih od prije. Zabilježba gubi učinak po isteku 5 godina od upisa; stečajnim ili pri nudnodražbenim postupkom tečenje roka se zaustavlja.

Prava imaju se smatrati kao stvari pokretne

§ 298.

Prava broje se među stvari pokretne, ako nisu skopčana s posjedom stvari nepokretne, ili ako nisu ustavom pokrajinskim proglašene za stvar nepokretnu.

I potraživanja predbilježena

§ 299.

Potraživanja ne pretvaraju se u nepokretnu imovinu radi toga, što su osigurana na dobro nepokretno.

Po kojima zakonima prosuđuju se stvari nepokretne, a po kojima stvari pokretne

§ 300.

Stvari nepokretne podložne su zakonima onoga kotara, u koojem leže; a sve ostale stvari stoje sa osobom svojega vlasnika pod jednakim zakonima.

Stvari potrošne i nepotrošne

§ 301.

Stvari potrošne zovu se one, koje donose običajnu korist samo kada se razruše ili potroše; a one, koje su protivne naravi, zovu se nepotrošne.

Ukupnost stvari (universitas rerum)

§ 302.

Skup više posebnih stvari, koje se običavaju smatrati kao jedna stvar, i znamenovati imenom zajedničkim, čini jednu ukupnu stvar, i smatra se kao cijelost.

Procjenjive i neprocjenjive

§ 303.

Stvari procjenjive jesu one, kojih se vrijednost može ustanoviti u prometu prispodabljajući ih s inim stvarima; amo spadaju i službe, radnje, koje se čine rukama i glavom. Stvari nasuprot, kojih se vrijednost ne može ustanoviti po nikakvu prispodabljanju s inim stvarima, koje su u prometu, zovu se neprocjenjive.

Mjerilo procjene sudske

§ 304.

Vrijednost određena kakve stvari, zove se cijena njezina.

Ako koju stvar sud ima cijeniti, procjena ima se učiniti po određenoj nekoj sumi novca.

Cijena uredna i izvanredna

§ 305.

Ako se stvar procjenjuje po koristi, koju ona gledajući na vrijeme i na mjesto, običajno i općenito donosi, cijena je uredna (redovna) i običajna; ali ako se gleda na osobita odnošenja, i na posebnu u slučajnim svojstvima stvari utemeljenu naklonost one osobe, kojoj se vrijednost ima naknaditi, tad nastaje cijena izvanredna.

Kad se cijena u sudskim procjenama ima uzeti za pravilo

§ 306.

U svim slučajevima, gdje ništa drugo nije ugovoreno, niti zakonom naređeno; uzima se, kada se procjenjuje koja stvar, za pravilo cijena običajna.

Pojmovi o pravima stvarnim i osobnim na stvari

§ 307.

Prava, koja osobi kakvoj pripadaju na koju stvar, ne gledajući na nekoje osobe, zovu se prava stvarna. Prava, koja na kakvu stvar samo suprot nekojim osobama ishode neposredno iz zakona, ili iz kojega obveznog djelanja, zovu se prava osobna na stvari.

§ 308.

Prava stvarna na stvari jesu: pravo posjeda, vlasnosti, zaloga, služnosti i pravo nasljedstva.

PRVI RAZDIO PRAVA NA STVARI
O STVARNIM PRAVIMA

Poglavlje prvo
O POSJEDU

Držalac. Posjednik

§ 309.

Tko stvar kakvu ima u svojoj vlasti ili držanju, zove se njezin držalac. Ako držalac koje stvari ima volju zadržat je kao svoju, tad je njezin posjednik.

Stečenje posjeda

§ 310.

Osobe lišene pameti, nisu po sebi sposobne zadobiti posjed. Takve osobe zastupa tutor ili skrbnik. Nedorasli, koji su navršili godine djetinjstva, mogu sami sobom posjesti stvar (u posjed uzeti).

Predmeti posjeda

§ 311.

Mogu se posjesti sve tjelesne i netjelesne stvari, koje su predmet prometa pravnog.

Načini zadobiti posjed

§ 312.

Tjelesne pokretne stvari uzimaju se u posjed fizičkim uzećem, odnošenjem ili čuvanjem a nepokretne nastupom, omeđašenjem, ograđenjem, obilježenjem ili obrađenjem. U posjed stvari netjelesnih ili prava dolazi se, kada se tko služi njima u svoje ime.

Osobito o pravu tvrdećem, nijekajućem ili zabranjujućem

§ 313.

Služi se tko pravom, ako on od drugoga ište što kao dužnost, i ovaj mu to čini; dalje, ako se tko služi na svoju korist tuđom stvari s dopuštenjem onoga čija je: najposlije, ako tko po tuđoj zabrani propusti što, što bi inače učiniti imao pravo.

Neposredni i posredni način zadobiti posjed

§ 314.

Posjed prava i stvari tjelesnih zadobiva se ili neposredno, kada se zauzmu prava i stvari koje nisu ničije: ili posredno kada se zauzme kakvo pravo ili tuđa kakva stvar.

Opseg stečenja

§ 315.

Neposrednim i posrednim samovlasnim uzećem posjeda, uzima se u posjed samo toliko, koliko se doista uzelo, nastupilo, upotrebilo, obilježilo ili sačuvalo; a posrednim uzećem posjeda, ako držalac u svoje ili tuđe ime ustupa koje pravo ili stvar, zadobiva se sve ono što je prijašnji držalac imao i predao s razgovjetnim znacima, bez da je potrebno, da se svaki dio cijele stvari primi napose.

Posjed zakonit i nezakonit

§ 316.

Posjed stvari jest zakonit, ako se osniva na tvrdom naslovu (Titel): to jest, na pravnom kakvom temelju, po kojem se što steći može. Inače zove se nezakonit.

Glavni naslov posjeda zakonitog

§ 317.

Kod stvari, koje nisu ničije, naslov se osniva u prirođenoj slobodi raditi ono, čime se ne vrijeđaju tuđa prava: kod inih stvari naslov se osniva u volji prijašnjeg posjednika, ili u izreci sučevoj, ili najposlije u zakonu, kojim se daje kome pravo na posjed.

Držalac nema još nikakva naslova

§ 318.

Tko stvar kakvu ne drži u svoje nego tuđe ime, taj nema još nikakva naslova, da stvar uzme u posjed.

Ne može ga zadobiti samovlasno

§ 319.

Držalac koje stvari nema prava promijeniti samovlasno temelj, po kojem drži istu stvar i time prisvajati sebi naslov: ali tko je dotada stvar u vlastito ime zakonito posjedovao, može pravo posjeda ustupiti drugome i u buduće držati je u njegovo ime

Učinak samoga naslova

§ 320.

Naslovom valjanim zadobiva se samo pravo na posjed stvari, a ne posjed istih Tko ima samo pravo na posjed ne smije u slučaju, da bi mu tko htio uskratiti posjed, posaditi se na nj samovlasno: nego dužan ga je tražiti po putu zakonitom od urednog suca očitovanjem naslova svojeg.

Što se ište za istinito pravo posjeda

§ 321.

Gdje su uvedene tako zvane zemske table (gospoštinjske knjige), mjesne ili zemljišne knjige (zemljišnice), ili ini takvi javni registri, zadobiva se posjed zakoniti stvarnoga prava na nepokretne stvari, samo urednim upisom u ove javne knjige.

§ 322.

Ako je kakva pokretna stvar bila predana nekolicini osoba jedno za drugim, pravo posjeda pristoji onoj osobi, koja rečenu stvar ima u svojoj vlasti. Ali ako je stvar nepokretna, a uvedene su javne knjige, pravo posjeda pripada isključivo onomu, koji je upisan kao posjednik njezin.

Posjednik ne može biti pozvan da pokaže naslov svoj

§ 323.

O posjedniku kakve stvari drži se po zakonu, da ima tvrd naslov, on ne može dakle bili pozvan da pokaže naslov taj.

§ 324.

Ovomu pozivu ni tada nema mjesta, ako iko utvrdi, da posjed privatnika njegovog ne može se sjediniti s inim predmjevama zakonitim, na pr. sa slobodom vlasnosti. U takvim slučajevima mora tvrdeći protivnik tužiti pred urednim sucem, i dokazati svoje mišljeno jače pravo. U dvojbi posjednik ima prvenstvo.

Iznimka:

§ 325.

Glede stvari, koja je zabranjena u prometu, ili koja se čini da je ukradena, propisuju zakoni kazneni i politički, ukoliko je obvezan posjednik pokazati naslov posjeda svojeg.

Posjednik pošteni i nepošteni

§ 326.

Tko drži iz uzroka vjerojatnih, da je njegova stvar koju posjeduje, jest pošteni posjednik. Posjednik nepošteni jesi onaj, koji zna ili iz okolnosti mora misliti, da je tuđa stvar koju posjeduje. S toga, što se tko prevario u samom djelu, ili što nezna propisa zakonitih, takav može biti nezakonit (316) a pri svem tom pošten posjednik.

Kako suposjednik postaje posjednikom nepoštenim ili nezakonitim

§ 327.

Ako koja osoba posjeduje samu stvar, a druga pravo na sve ili na neke koristi iste stvari: može jedna i ista osoba, ako prekorači granice prava svojeg, u različitim obzirima biti posjednik pošteni i nepošteni, zakoniti i nezakoniti.

Rješenje o tom, da li je posjed pošten

§ 328.

Da li je način posjeda pošten ili nepošten, presuđuje sudac u slučaju pravne raspre. U dvojbi uzima se da je posjed pošten.

Trajanje posjeda. Pravu posjeda poštenoga: a) glede supstancije

§ 329.

Pošteni posjednik može iz jedinog uzroka, što posjeduje poštenim načinom, po volji upotrebiti, potrošiti i uništiti stvar koju posjeduje, a da nikomu za to ne odgovara.

b) koristi

§ 330.

Poštenom posjedniku pripadaju svi plodovi, koji iz stvari proizlaze, čim su rastavljeni od stvari; njegove su također i sve ine jur sabrane koristi, ukoliko su za mirnog posjeda jur dospjele.

c) troška

§ 331.

Ako je pošteni posjednik učinio trošak, koji je ili potrebit, da se supstanca stvari postojano sačuva ili koristan, da se još trajuće koristi umnože; pristoji mu naknada po sadašnjoj vrijednosti, ukoliko vrijednost ta ne prelazi troška doista učinjenog.

§ 332.

Trošak učinjen samo radi zabave i poljepšanja, naknađuje se samo toliko, koliko je time stvar po općoj vrijednosti doista dobila; ali prijašnjem posjedniku slobodno je da sve za se odnese, što se ne kvareći supstancu odnijeti može.

Pravo na naknadu cijene

§ 333.

Ni sam pošteni posjednik ne može iskati cijene, koju je on za ustupljenu mu stvar dao predniku svojemu. Tko je pak poštenim načinom pribavio tuđu stvar, koju bi vlasnik inače bio teško opet zadobio, i time vlasniku nabavio korist dokazljivu, može iskati primjerenu naknadu.

§ 334.

Da li držaocu poštenom pripada pravo, radi iskanja svojeg zadržati stvar, ustanovljuje se u poglavlju o pravu zaloga.

Obveza posjednika nepoštenoga

§ 335.

Posjednik nepošteni obvezan je povratiti ne samo sve koristi koje je zadobio posjedom tuđe stvari nego i one koristi, koje bi prikraćeni bio zadobio i naknaditi svukoliku štetu postavši s posjeda svojeg. Ako je nepošteni posjednik zadobio posjed po kakvom djelanju zabranjenom u zakoniku kaznenom, naknada se proteže do vrijednosti od osobite naklonosti.

§ 336.

Ako je nepošteni posjednik učinio na stvar kakav trošak, ima se na to uporaviti ono, šio je naređeno u poglavlju o opunovlaštenju glede troška, učinjenoga po poslovođi bez naloga.

Prosuđenje o poštenju posjeda kakve općine

§ 337.

Posjed općine prosuđuje se po poštenju ili nepoštenju punovlasnka, koji rade u ime članova. Ali svagda članovi nepošteni moraju naknaditi štetu kako članovima poštenim, tako i vlasniku.

Ukoliko tužbom posjed postaje nepošten

§ 338.

I s posjednikom poštenim, ako je osuđen po sudskoj izreci da povrati stvar, ima se postupati glede koristi i štete i glede troška, od časa kada mu je dostavljena tužba, isto kao s posjednikom nepoštenim: ali za nenadani slučaj, koji stvar kod vlasnika ne bi postigao bio, odgovara on samo onda, ako je samovoljno vodeći parnicu stvar povratiti zakasnio.

Pravno sredstvo posjednika kada je smetan u posjedu svojem

§ 339.

Bio posjed kakav mu drago, nitko nema prava samovlasno smetati ga. Smetani ima pravo iskati od suda, da se zabrani zadijevanje i naknadi dokazljiva šteta.

osobito građenjem

§ 340.

Ako se ima graditi nova kakva zgrada, ili građevina na vodi, ili ina koja građevina po kojoj bi posjednik nepokretne stvari ili stvarnoga prava mogao bili oštećen u svojim pravima, a gradilac nije se zaštitio po propisu sudskog postupka suprot rečenom posjedniku, ovaj ima pravo iskati u sudu, da se ta novost zabrani, i sud je obvezan presuditi stvar što skorije.

§ 341.

Dok se stvar ne presudi, sud redovito ne će dopustiti da se nastavi građenje Ovaj nastavak može se međutim dopustili samo ako je pogibelj blizu i ako je očevidna, ili ako gradilac daje primjerenu sigurnost, da će postaviti stvar u prijašnje stanje i naknaditi štetu, a zabranilac nasuprot ne daje u posljednjem slučaju nikakve spodobne sigurnosti za posljedice svoje zabrane.

§ 342.

Što se u prethodnim člancima naređuje o novom građenju, ima se uporavljati također na porušenje stare zgrade, ili ine građevine.

ili kada je pogibao od kakve zarade opstojeće

§ 343.

Ako posjednik kojeg prava stvarnoga može dokazati da stojeća tuđa zgrada ili ina koja tuđa stvar jest gotova srušiti se, i da mu prijeti očevidna šteta, ima pravo iskati po sudu osiguranje, ako oblast politička nije se jur dovoljno postarala za javnu sigurnost.

Pravno sredstvo, da se uzdrži stanje posjeda: a) kada je skrajnja pogibao

§ 344.

Među prava posjeda spada i pravo braniti se u posjedu svojem, i u slučaju da bi sudska pomoć stigla posve kasno, odbiti silu s primjerenom silom (19).

Uostalom vlast politička ima se starati, da se uzdrži javni mir, a kazneni sud, da se kazne javna nasilja.

b) suprot posjedniku neistinitom

§ 345.

Ako tko ulazi silom u posjed, ili se uvlači potajno s lukavstvom ili molbom, i nastoji pretvoriti u stalno pravo ono, što mu je dopušteno od jedne uslužnosti, bez obveze istu uslugu dalje mu činiti, posjed po sebi nezakonit i nepošten postaje suviše neistinit, inače smatra se kao istinit.

§ 346.

Suprot svakom posjedniku neistinitom može se podignuti tužba, kako za povrat u prijašnje stanje, tako i za naknadu štete. Oboje će sud, poslije pravne rasprave, narediti, i ne gledajući na jače pravo, koje bi tuženik na stvar mogao imati.

c) kad se dvoji da li je posjed istinit

§ 347.

Ako se odmah ne može poznati, tko se nalazi u posjedu istinitom i ukoliko jedna ili druga strana ima pravo na potporu sudsku, ima se stvar, o kojoj se vodi rasprava povjeriti sudu ili trećemu komu, da je dotle pričuva, dok se rasprava o posjedu ne raspravi i ne presudi. Tko je parnicu izgubio, može i poslije te presude ponovili tužbu po jačem pravu, što misli da mu pripada na stvar.

Obranjiva sredstva držaoca suprot više stičućih se tražilaca posjeda

§ 348.

Ako više tražilaca kojeg posjeda ištu zajedno da im stvar preda onaj koji je samo drži, pa je među njima jedan, u kojeg ime stvar bijaše čuvana, ima se stvar predati navlastito ovome, i predaja javiti ostalima. Ako okolnost ova ne bi za nikoga od njih imala mjesta, stvar će se povjeriti sudu ili trećemu kome, da je čuva. Sudac dužan je razviditi pravne razloge tražilaca posjeda, i o tome izreći presudu.

Prestanak posjeda: a) stvari tjelesnih

§ 349.

Posjed stvari tjelesne gubi se uopće, kad je nje nestalo, a nema nade da će se opet naći; kad je svojevoljno ostavljena; ili kad pređe u tuđi posjed.

b) prava, upisanih u javnim knjigama

§ 350.

Posjed onih prava i stvari nepokretnih, koje su predmet javnih knjiga, prestaje, kad su izbrisane iz knjiga zemskih, mjesnih ili zemljišnih; ili kad su upisane na ime drugoga.

c) inih prava

§ 351.

Što se tiče inih prava, prestaje njihov posjed, ako protivna strana očituje, da ne će više činiti, što je inače činila; ako ona dalje ne trpi da se izvršuje pravo tuđe; ili ako ne pazi više na zabranu da što propusti, a posjednik u svim ovim slučajevima ne protivi se tome, i ne podigne tužbe da bi održao posjed. Što se tko ne služi pravom kakvim, ne gubi zato posjed, osim slučajeva zastarjelosti, koji su ustanovljeni u zakonu.

§ 352.

Dok je god nade, da će se zadobiti stvar izgubljena, može se tko po samoj volji održati u posjedu njezinom. Baš da je posjednik nepritoman, ili da kasnije postane nesposoban steći posjed, tim se ne ruši posjed, što ga je jur zadobio.

Poglavlje drugo
O PRAVU VLASNOSTI

Pojam vlasnosti. Vlasnost u smislu predmetnom (objektivnom)

§ 353.

Sve što je osobe kakve, sve tjelesne i netjelesne njezine stvari, zovu se vlasnost njezina.

U podmetnom (subjektivnom) smislu

§ 354.

Vlasnost smatrana kao pravo, jest vlast, raditi po volji supstancom i koristima stvari kakve, i svakog inoga isključiti od toga.

Predmetna i podmetna mogućnost stečenja vlasnosti

§ 355.

Sve stvari jesu uopće predmeti prava vlasnosti, i svak, kojega zakoni naročito ne isključuju, može steći pravo to sam sobom ili po drugom u svoje ime.

§ 356.

Tko dakle tvrdi, da osobi, koja hoće što da steče, smeta kakva zakonita zapreka glede osobne njezine sposobnosti, ili glede stvari koja se ima steći mora to dokazati.