Prijedlog Zakona o dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju

Zakon o dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Silvano Hrelja, zastupnik u Hrvatskom saboru, aktom od 22. travnja 2021. godine.

U Prijedlogu se ukratko pojašnjava postojeće stanje te pojašnjavaju dopune spomenutog zakona: „Prvi stup mirovinskog osiguranja uređeno je Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/2018, 115/2018 i 102/2019) - u daljnjem tekstu: ZOMO i drugim posebnim propisima o mirovinskom osiguranju.

Osiguranicima se na načelima uzajamnosti (ovisnost visine mirovine o dužini staža i visini plaća) i solidarnosti (socijalna preraspodjela u korist određenih skupina) obvezno osiguravaju prava za slučaj starosti i invalidnosti, a članovima njihovih obitelji prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine (pravo na starosnu, prijevremenu starosnu, invalidsku, obiteljsku, najnižu osnovnu mirovinu), profesionalna rehabilitacija, naknada zbog tjelesnog oštećenja i naknada putnih troškova u vezi s ostvarivanjem osiguranih prava.

Odredbama ZOMO-a uređeni su uvjeti, način i postupak ostvarivanja tih prava u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod).

Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu prema članku 34. ZOMO ima osiguranik kada navrši 60 godina života I 35 godina mirovinskog staža. Iznimno od članka 34. ZOMO-a, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik — žena kada u 2021. godini navrši — 57 godina i 9 mjeseci života 1 32 godine 1 9 mjeseci mirovinskog staža, s tim da se i uvjeti dobi i navršenog staža povećavaju svake sljedeće godine do 2030. godine za 3 mjeseca.

Visina prijevremene starosne mirovine se pritom određuje uz umanjenje polaznog faktora (tzv. penalizacija) prema članku 85. stavak 2. ZOMO za 0,2% za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu prije navršene dobi osiguranika propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu (maksimalno 12%), odnosno za korisnike prijevremene starosne mirovine koji su mirovinu ostvarili prije 1.1.2019. godine primjenom važećeg propisa o određivanju polaznog faktora koji je važio na dan priznanja prava, odnosno određivanja mirovine (maksimalno i do 20,4%). Pritom tako određena mirovina ostaje trajno umanjena za sve vrijeme korištenja mirovine.

Pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika prema čl. 35. Zakona o mirovinskom osiguranju ostvaruje osiguranik kada navrši 60 godina života i 41 godinu mirovinskog staža osiguranja u efektivnom trajanju. Visina mirovine se takvim korisnicima određuje uz primjenu polaznog faktora (1,0) , dakle bez umanjenja (tzv. penalizacije), prema članku 85. stavka 1. točka 5. ZOMO.

Korisnicima koji su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu mirovinu zbog dugogodišnjeg osiguranja na temelju navršenih 60 godina života i 41 godine staža osiguranja prema odredbi članka 35. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN, br. 157/2013) koja je bila na snazi od 1.1.2014. do 31.12.2014., to je pravo od 1.1.2015. prevedeno prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 33/2015) na pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika (60 godina života i 41 godina staža osiguranja, polazni faktor 1,0).

Međutim, korisnici prijevremene starosne mirovine koji su to pravo ostvarili prema propisima koji su važili do 31.12.2013. godine, a u trenutku priznanja prava su bili navršili 60 godina života i 41 godinu staža prema važećim propisima i nadalje koriste prijevremenu starosnu mirovinu uz trajno umanjenje polaznog faktora, koji je bio određen ovisno o tada važećem propisu u trenutku ostvarivanja prava (dakle uz tzv. penalizaciju do 9%, odnosno 0,15% za svaki mjesec prije navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu). Dakle, stvorili smo posebnu kategoriju prijevremenih umirovljenika koji su odradili i više nego što je ono što nazivamo "puni radni staž od 40 godina"(41 1 više godina) i dalje ih penaliziramo, a njihovim kolegama koji su možda samo dan kasnije otišli u mirovinu, tu mirovinu ne umanjujemo. Pa što je onda nepravda, ako nije to?

Također, prema važećim propisima, osiguranicima koji ostvaruju prijevremenu starosnu mirovinu prema odredbama ZOMO-a, a kojima je prijevremena starosna mirovina manja od najniže mirovine, određuje se najniža mirovina i to uz primjenu umanjenog polaznog faktora u određenom postotku za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu prije navršene dobi propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu (tzv. penalizacija kod ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu).

Stoga Zakon o mirovinskom osiguranju treba mijenjati na korist i u zaštitu najsiromašnijih umirovljenika, korisnika najnižih prijevremenih starosnih mirovina za koje znamo da nisu kalkulirali s odlaskom u mirovinu i  nisu dobili visoke stimulativne otpremnine od 100 000, 400 000 kn i sl., nego su jednostavno ostali bez posla i morali otići u mirovinu.

Ukinuti penalizaciju za takve korisnike možemo zaista čiste savjesti i punog srca, pomažući onima koji su nakon desetljeća rada i plaćanja doprinosa osiromašeni i kažnjeni preko mjere. Stupanjem na snagu ovog Zakona, omogućit će se da se korisnicima prijevremene starosne mirovine kojima je mirovina manja od najniže mirovine, najniža mirovina odredi uz primjenu polaznog faktora 1,0, dakle, bez umanjenja (penalizacije), uz ponovno određivanje svote najniže mirovine za postojeće korisnike prijevremene starosne mirovine kojima je kao povoljnija bila određena najniža mirovina, ali s umanjenjem polaznog faktora.

Korisnicima prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu do 31.12.2013. godine po općim propisima koji su važili do tog dana, a koji su na dan priznanja prava imali 60 godina života i 41 godinu mirovinskog staža osiguranja u efektivnom trajanju, stupanjem na snagu ovog Zakona to pravo će se prevesti u pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, uz primjenu polaznog faktora (1,0), dakle, također bez penalizacije.

Rješenja o prevođenju prava i određivanju nove svote mirovine, odnosno najniže mirovine počevši od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijet će Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po službenoj dužnosti.

Prijedlog Zakona o logopedskoj djelatnosti

Prijedlog Zakona o logopedskoj djelatnosti, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnio Klub zastupnika Socijaldemokrati, aktom od 21. prosinca 2022. godine.

U Prijedlogu Zakona ističe se slijedeće: “Studij logopedije (preddiplomski sveučilišni studij i diplomski sveučilišni studij) obrazuje stručnjake (u daljnjem tekstu: logopedi) za rad na prevenciji, otkrivanju, dijagnosticiranju te terapiji poremećaja verbalne i/ili neverbalne komunikacije te poremećaja oralno-laringealnih funkcija u osoba svih dobnih skupina u skladu s propisima i programima koje navodi Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), Europska asocijacija logopeda (CPLOL/ESLA) te Američka asocijacija logopeda (ASHA).

Osim kliničkim djelovanjem logopedi se bave temeljnim i primijenjenim znanstvenim istraživanjima u navedenim područjima za što ih osposobljava poslijediplomski sveučilišni doktorski studij u Republici Hrvatskoj.

Logopedska djelatnost uključuje:
-prevenciju, probir, otkrivanje, procjenu, dijagnostiku i rehabilitaciju (terapiju):
1. poremećaja predverbalne, verbalne i neverbalne komunikacije, jezika (usmenog i pisanog, jednojezičnih i dvojezičnih govornika), govora i glasa nastalih uslijed različitih uzroka,
2. poremećaja oralno-laringealnih funkcija (hranjenja i gutanja) i srodnih poremećaja,
3. poremećaja verbalne i/ili neverbalne komunikacije u osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju (intelektualnim teškoćama, cerebralnom = paralizom i kroničnim bolestima, sljepoćom I slabovidnošću, oštećenjem sluha, poremećajima iz spektra autizma, emocionalnim teškoćama),

- pružanje usluga funkcionalne dijagnostike slušanja, rehabilitacije slušanja/ jezika/govora te pružanje savjetodavnih usluga osobama oštećena sluha i njihovim obiteljima,

- procjenu složenih komunikacijskih potreba te odabir metoda potpomognute komunikacije i primjerenih oblika asistivne tehnologije,

- usvajanje potpomognute komunikacije i uporabe asistivne tehnologije,

- procjenu, odabir i razvoj podupirućih i alternativnih komunikacijskih sustava te omogućavanje usvajanja uporabe,

- davanje prijedloga vezanih uz individualizaciju nastavnog procesa djece s  poremećajima u području komunikacije, jezika, govora i slušanja.

Navedena je djelatnost usmjerena na otkrivanje i otklanjanje svih spomenutih poremećaja, a ostvaruje se kroz postupke prevencije, dijagnostike, terapije i protetike, kao i savjetodavnoga rada i edukacije.

Logopedska djelatnost obavlja se u:
- sustavu zdravstva:
1. otorinolaringološkim, pedijatrijskim, neonatološkim, neurološkim i neurokirurškim odjelima i klinikama, jedinicama intenzivnog liječenja, psihijatrijskim, fizijatrijskim, gastroenterološkim odjelima/klinikama, poliklinikama, bolnicama i domovima zdravlja,
2. ustanovama za mentalno zdravlje i savjetovalištima,
3. gerijatrijskim ustanovama,
4. centrima za medicinsku rehabilitaciju.

- sustavu socijalne skrbi, centrima i ustanovama za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju, kao primjerice:
1. ustanovama za rehabilitaciju osoba s cerebralnom paralizom 1 intelektualnim teškoćama, višestrukim oštećenjima, oštećenjima vida, oštećenjima sluha i dr.
2. ustanovama za poremećaje iz spektra autizma i dr.
3. domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i odgojnim domovim
4. domovima za starije i nemoćne.

- odgojno-obrazovnom sustavu:
1. ustanovama predškolskog odgoja i obrazovanja,
2. ustanovama osnovnoškolskog,
3. ustanovama srednjoškolskog obrazovanja.

- u privatnoj djelatnosti (u nastavku privatna logopedska djelatnost) — kao fizičkoj osobi te privatnim pravnim osobama (ustanove, trgovačka društva).

- u neprofitnim organizacijama,

- istraživačkim centrima.

Područja djelovanja logopedske djelatnosti:

Područja rada (radna mjesta) logopeda ne utječu na postupke logopeda koji su uvijek u funkciji prevencije, dijagnostike i rehabilitacije osoba s verbalnim i/ili neverbalnim komunikacijskim poremećajima. Logopedska djelatnost u zdravstvu, odgoju, obrazovanju, socijalnoj skrbi i privatnoj djelatnosti obavlja se na temeljima istog stručnog rada logopeda koji se u svojem djelovanju razlikuje samo prema mjestu rada, a ne i prema sadržaju rada.

U Italiji, Francuskoj, Belgiji, Finskoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Cipru, Malti, Španjolskoj, Njemačkoj, Austriji, Portugalu logopedska je djelatnost vezana uz ministarstvo nadležno za zdravstvo, u nekim tranzicijskim zemljama uz različita ministarstva ovisno o mjestu obavljanja logopedske djelatnosti.

Zakonom o zdravstvenoj zaštiti definiran je status logopeda u zdravstvu kao zdravstvenih radnika čime se zakonodavstvo RH uskladilo s preporukom Europske komisije br. 824/2009 od 29. listopada 2009. o primjeni Međunarodne standardne klasifikacije zanimanja (ISCO-09) i dokumentom Svjetske zdravstvene organizacije (Classification of health workforce statistics, World Health Organization, Geneva, 2010.).

Logopedi se nalaze unutar vrste 22 (Zdravstveni stručnjaci/zdravstvene stručnjakinje), podvrsta 226, skupina 2266 (NN147/10) čijim se preuzimanjem osigurava usporedivost podataka o zanimanjima u državama članicama Europske unije i ostalim državama svijeta. Logopedija se kao šifra djelatnosti u okviru zdravstvenog sustava HZZO nalazi pod oznakom 2230000.

Logopedija je u RH samostalna znanstvena disciplina u okviru društvenih znanosti, polje logopedija, grane: Komunikacijski i jezični poremećaji i specifične teškoće učenja, Glasovno-govorni poremećaji, Oštećenja sluha i Poremećaji gutanja I hranjenja.

Sukladno ISCED-u Fields of education and training 2011., logopedija i audiologija se svrstavaju u polje 0915 Terapija i rehabilitacija, a u Republici Hrvatskoj pod socijalne i bihevioralne znanosti (polje 031). Promatrajući programsku orijentaciju, studij logopedije je interdisciplinaran. Velikim dijelom nastavnog plana i programa obuhvaća predmete i kolegije određenih grana biomedicinskih znanosti, jednim dijelom lingvistike, psihologije i pedagogije te najvećim dijelom uže struke, odnosno logopedije.

Najveći dio praktične nastave obavlja u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, a zatim i u ustanovama odgoja i obrazovanja. Sve veći broj osoba s razvojnim i stečenim komunikacijskim i jezičnim poremećajima povećava potrebu za logopedskom intervencijom.

Prema podacima iz Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012. — 2020., od patoloških stanja utvrđenim u sistematskim pregledima kod male djece na drugom mjestu po učestalosti nalaze se poremećaji govora/izgovora (dislalija). Važno je naglasiti da su nakon logopedskog pregleda kod velikog broja djece s prvom dijagnozom dislalija utvrđena i odstupanja u jezičnom i komunikacijskom razvoju.

Također, najnovija izvješća Centra za kontrolu i prevenciju bolesti Sjedinjenih Američkih Država iz 2014. godine pokazuju značajan porast prevalencije poremećaja iz autističnog spektra u svijetu, a vrlo slična situacija je i u Republici Hrvatskoj, a kao glavno obilježje poremećaja iz autističnog spektra je upravo poremećaj u području komunikacije.

Jedan od razloga navedenog porasta komunikacijske i jezično-govorne patologije je zasigurno i razvoj medicinske dijagnostike čijim tehnološkim unapređenjima se sve ranije otkrivaju bolesti i stanja u male djece koja predstavljaju čimbenike rizika za nastanak komunikacijskih i jezično-govornih poremećaja te poremećaja hranjenja i gutanja.

Posljedice cerebrovaskularnog inzulta drugi su uzrok smrtnosti u Hrvatskoj. Kao posljedicu oko 30% pacijenata imaju afaziju, tj. teškoće razumijevanja i teškoće jezično-govorne produkcije, a kod određenog broja pacijenata i disfagiju, tj. Poremećaj gutanja zbog čega je neizostavna logopedska terapija.

Zbog velikog broja posljedica, moždani udar nije samo problem pojedinca već je on javno-zdravstveni problem, a ima i  velike ekonomske implikacije kako za bolesnika, tako i za njegovu obitelj. Traume također postaju jedan od vodećih javnozdravstvenih problema u RH poglavito jer su traumama najviše zahvaćena djeca i mlade osobe…

Ovim prijedlogom zakonodavne regulacije logopedske djelatnosti u okviru Zakona o djelatnostima u zdravstvu uređuje se sadržaj i način djelovanja logopeda i logopedske djelatnosti kao opće djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku, uređuju se uvjeti za stjecanje odobrenja za samostalan rad te uvjeti za obavljanje djelatnosti, uređuju se uvjeti i načini provedbe nadzora nad radom logopeda — pripravnika i kontrole kvalitete pruženih logopedskih usluga, uređuju se uvjeti za cjeloživotno stručno obrazovanje I obnavljanje odobrenja za samostalan rad te se uređuje i osnivanje Hrvatske komore logopeda kao neovisne strukovne organizacije sa svojstvom pravne osobe i javnim ovlastima.

Cilj osnivanja Hrvatske komore logopeda kao strukovne samostalne organizacije logopeda jest usmjeravanje profesionalnog razvoja struke, promicanje, zastupanje I usklađivanje interesa logopeda kao i skrb nad savjesnim, odgovornim i zakonitim radom logopeda.

U Italiji, Francuskoj, Belgiji, Finskoj, Nizozemskoj, Norveškoj logopedska je djelatnost vezana uz ministarstvo nadležno za zdravstvo, u Njemačkoj i Austriji uz ministarstvo nadležno za zdravstvo i/ili socijalnu skrb, u Mađarskoj i Španjolskoj uz različita ministarstva ovisno o mjestu obavljanja logopedske djelatnosti. Logopedska djelatnost u zakonodavstvu Republike Hrvatske posredno se javlja u nizu propisa koji uređuju područje zdravstva, obrazovanja, odgoja i socijalne skrbi.

Promatrajući programsku orijentaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, studijski  smjer logopedije je interdisciplinaran. Velikim dijelom nastavnog plana I programa obuhvaća predmete i kolegije određenih grana medicinske znanosti, jednim dijelom lingvistike, psihologije i pedagogije te uže struke, odnosno logopedije.

Najveći dio praktične nastave obavlja u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, a zatim i u ustanovama odgoja i obrazovanja. Prema saznanjima Hrvatskog logopedskog društva od ukupnog broja zaposlenih logopeda cca. 70% logopeda radi u sustavu zdravstva i socijalne skrbi, dok je preostalih 30% logopeda zaposleno u ustanovama odgoja i obrazovanja (vrtići, škole), znanosti i privatnoj praksi.

Zakonodavstvo Republike Hrvatske logopedsku djelatnost i logopede određuje kao zvanje na pojedinim područjima s nazivljem stručnog suradnika ili zdravstvenog suradnika, uređujući posebnim podzakonskim aktima, uputama i smjernicama nadležnih ministarstava njihova mjesta rada kroz standarde i normative određenih odnosa unutar zdravstva, odgoja, obrazovanja i socijalne skrbi.

Znanstveno i praktično je dokazana potreba određenih suradničkih djelatnosti u sustavu zdravstva u koje neizostavno spadaju i logopedi sa svojim preventivnim, suportivnim i (re)habilitacijskim usmjerenjem da bi se moglo primijeniti načelo sveobuhvatnosti u prevenciji i liječenju tjelesnih i duševnih poremećaja.

Naime, poznato je i znanstveno dokazano da je sposobnost komunikacije (verbalne i/ili neverbalne) neizostavna vještina u životu čovjeka, a njen narušen razvoj ili nestanak komunikacijskih sposobnosti uslijed različitih oštećenja i oboljenja čine osobu nesposobnom za samostalan život i rad.

Upravo stoga, da bi rehabilitacija (odnosno habilitacija) osoba bila uspješna, uz medicinsko liječenje i fizioterapiju, neizostavna je logopedska rehabilitacija, odnosno logopedska djelatnost kao opća djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku. Zdravlje općenito, pa tako i mentalno zdravlje u koje svakako spada sposobnost i vještina komunikacije (verbalne i neverbalne) za sve je globalni cilj proklamiran aktima Svjetske zdravstvene organizacije.

Logopedi kao stručnjaci za rad u području (re)habilitacije patologije glasa, jezika, govora i slušanja, tj. verbalne i neverbalne komunikacije mogu i namjeravaju ponuditi najviše što se može da bi se proklamirani svjetski i društveni cilj dostigao kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini.

Da bi logopedska struka mogla mobilizirati sve svoje mogućnosti na najučinkovitiji način, a uz smaksimalnu zaštitu populacije koja njihovu skrb treba i koristi, te zaštitu kvalitete usluge, njihovo djelovanje treba se temeljiti na zakonom utvrđenim pravilima.

Stoga se nužnim ukazuje donošenje zakona kojim će se urediti djelovanje logopeda, standard njihovog obrazovanja i uvjeti za obavljanje djelatnosti.”

Pripremila: Ivana Šimunović. univ.mag.iur

Fotografija: Novi informator