Prijedlog zakona o dopunama Zakona o udomiteljstvu

Prijedlog zakona o dopunama Zakona o udomiteljstvu podnio je Klub zastupnika Možemo!, aktom od 16.5.2023. U prijedlogu se navodi kako slijedi:

„Ustavni sud Republike Hrvatske još je u veljači 2020.godine objavio odluku u kojoj je zaključio da su sudovi i nadležna tijela dužni svima pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u "javnoj usluzi udomljavanja". Takav zaključak Ustavni sud donio je razmatrajući prijedloge za ocjenom ustavnosti triju članaka Zakona o udomiteljstvu, za koje je niz stranaka, pojedinaca i udruga ustvrdilo da diskriminiraju istospolne partnere. Tada je Ustavni sud utvrdio da zakonske odredbe iz kojih je izostavljena određena društvena skupina proizvode generalne diskriminatorne učinke prema istospolno orijentiranim osobama koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima, što je ustavnopravno neprihvatijivo. Nastavno na tu odluku smatramo da je potrebno eksplicitno navesti životne i neformalne životne partnere u sve članke Zakona o udomiteljstvu gdje se spominju bračni i izvanbračni drugovi, a kako bi se ubuduće izbjegle interpretacije koje dovode do diskriminacije istospolnih parova.“

Prijedlog zakona o dopuni Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći

Prijedlog zakona o dopuni Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći podnio je Klub zastupnika Možemo!, aktom od 16.5.2023. U prijedlogu se ističe ocjena stanja i osnovna pitanja koja se uređuju predloženim zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proisteći:

„Prema podacima iz Statističkog pregleda Ministarstva unutarnjih poslova iz veljače 2023. godine u2021. i 2022. godini evidentiran je ukupno 151 zločin iz mržnje na području Republike Hrvatske.

Žrtve kaznenog djela često prema počiniteljima zločina iz mržnje imaju određene imovinskopravne zahtjeve u kaznenim postupcima, a kazneni sudovi su skloni upućivanjima u parnicu po pitanju naknade štete zbog ekonomičnosti postupka. Također, žrtve zbog doživljenih trauma nisu uvijek spremne aktivno sudjelovati u postupku kao oštećenici te onda nekada uopće ne postave imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Prema statističkom praćenju kaznenih djela u vezi s člankom 87. stavkom 21. Kaznenog zakona od strane DORH-a za 2021. godinu postotak kaznenih djela u kojima se može tražiti naknada štete (oštećenje tuđe stvari, tjelesne ozljede, krađa) iznosi 25 posto.

Zakonodavac je već ranije prepoznao odobravanje sekundarne pravne pomoći bez obzira na imovno stanje svim žrtvama kaznenih djela nasilja. Smatramo da se to treba proširiti i na sve zločine iz mržnje s obzirom da se u jednom dijelu radi o kaznenim djelima koja ne spadaju pod kaznena djela nasilja, ali zbog svoje motiviranosti mržnjom potrebno je žrtvama omogućiti efikasniju pravnu zaštitu s ciljem odvraćanja počinitelja od budućih kaznenih djela. Zločin iz mržnje ima širi značaj nego kazneno djelo bez elemenata mržnje zato što utjecaj i posljedice zločina iz mržnje ne pogađa samo konkretnu žrtvu nego i pripadnike zajednice kojoj pripada žrtva, kao i članove drugih zajednica koje često podliježu počinjenju kaznenih djela iz mržnje. Zločin iz mržnje stoga napada i društveni mir i stabilnost općenito te vodi nepovjerenju i strahu velikog broja ljudi. Svijest o pravnim mogućnostima žrtve za besplatnim angažiranjem odvjetnika i oslobođenjem od sudskih troškova djelovala bi odvraćajuće na potencijalne počinitelje.

Predloženim odobravanjem sekundarne pravne pomoći bez potrebe za utvrđivanjem imovnog stanja žrtvama zločina iz mržnje omogućila bi se efikasnija pravna zaštita te vraćanje povjerenja u pravni sustav, a kod počinitelja bi se izazvao odvraćajući učinak s obzirom na veće mogućnosti da budu tuženi za naknadu štete zbog počinjenih zločina“

Prijedlog zakona o dopuni Kaznenog zakona

Prijedlog zakona o dopuni Kaznenog zakona podnio je Klub zastupnika Možemo!, aktom od 16.5.2023. U prijedlogu se navodi kako slijedi:

„Znanstvena istraživanja pokazuju da različite seksualne orijentacije i rodni identiteti nisu mentalni poremećaji te se mogu manifestirati kroz spektar različitih načina. Homoseksualnost je maknuta s popisa bolesti, odnosno patoloških stanja, 1990. godine kada ju je WHO maknuo iz ICD-a (međunarodne klasifikacije bolesti), a WHO je 2019. također izmijenio ICD obrisavši transseksualnost iz klasifikacije poremećaja.

Unatoč tome, još uvijek su prisutni kontinuirani napori od strane različitih aktera diljem svijeta, odnosno diljem EU pa tako i u Hrvatskoj, a koji i dalje negirajući istraživanja i modemu znanost nastoje prikazati različite seksualne orijentacije i rodne identitete kao mentalne poremećaja te tvrde da je moguće te „poremećaje" terapijski izliječiti, odnosno pretvoriti različite ne-heteronormativne orijentacije u aseksualno ili heteroseksualno ponašanje, odnosno ne-cisnormativne rodne identitete u identitete za koje vjeruju da su prikladniji njihovom spolu zadanom pri rođenju. Ti napori objedinjeni su pod terminima „terapija konverzije" odnosno „konverzijska/konverzivna terapija" te „reparativna terapija", a uključuju jednu ili više intervencija u smjeru promjene seksualne orijentacije, odnosno rodnog identiteta, poput: različiti vidovi psihoterapijskih tretmana, hipnoze, partnerske terapije, tretman lijekovima, elektrokonvulzivni tretman, tretmani averzije, vjerska savjetovanja, egzorcizmi, i slično.

„Terapija" upućuje na postupak liječenja, no praksa „konverzijske terapije" je zapravo potpuno suprotna, a jer se oslanja na medicinski lažnu patologizaciju seksualne orijentacije i rodnog identiteta koja nije nikako potkrijepljena ni znanstvenim istraživanjima ni usuglašenim terapijskim smjernicama u relevantnim znanstvenim i zdravstvenim tijelima. Zbog „liječenja" nepostojećeg patološkog stanja, intervencije u sklopu takve „terapije" uzrokuju značajnu fizičku i emocionalnu bol i patnju te rezultiraju nerijetko trajnim psihološkim i tjelesnim oštećenjima, pogotovo kad se radi o djeci i mladima, a koji još nemaju formirane identitete te često ovise o svojim skrbnicima. Odrasli, a poglavito djeca, odnosno mladi, koji su prošli takvu „terapiju", značajno češće kroz život pate od dugoročnog stresa, gubitka samopoštovanja, prijezira prema samima sebi, anksioznosti, depresivnih tendencija te suicidalnih misli, odnosno doživotnih pokušaja suicida, kao i rizičnih ponašanja te zloporabe droga. Vijeće za ljudska prava pri UN-u navodi rezultate istraživanja provedenog u stotinu zemalja, a koji navode da nevjerojatnih 98% osoba koje su prošle različite vidove konverzivnih terapija pati od štete prouzrokovane tim terapijama; kao glavne posljedice tih intervencija žrtve navode: suicidalne misli (4,5%), tjelesna oštećenja (1,8%), pokušaji samoubojstva (2,9%), depresija (5,9%), anksioznost (6,3%), sram (6,1%), mržnja prema samome sebi (4,1%), gubitak vjere (3,5%).

Nema konkretnih podataka o učestalosti takvih postupaka na razini EU, odnosno u Republici Hrvatskoj, a jer se primarno izvode pod krinkom legalnosti kao različiti vidovi savjetovanja i terapija, ne nazivajući se „konverzijskom terapijom" izravno, a također se izvode i u tajnosti. Postoje procjene koje kazuju da je 5% LGBTIQ+ osoba ponuđena takva „terapija", odnosno da je 2% osoba uistinu i prošlo takvu terapiju, no zbog tajnosti te brojke su vjerojatno i značajno više, kako ukazuje i povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe, Dunja Mijatović, koja je i pozvala na sveobuhvatnu zabranu takvih praksi diljem Europe.

Europska psihijatrijska asocijacija (EPA), Svjetska zdravstvena asocijacija (WMA), Njemačka psihijatrijska asocijacija (DGPPN), Američka psihijatrijska organizacija (APA), Europska asocijacija za psihoterapiju (EAP) te Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske su odredom sve vrlo izravno osudile navedene „terapije" i intervencije kao nepotrebne, neetične i duboko štetne kako za pojedince, tako i društvo u cjelini. Nezavisni stručnjaci Vijeća za ljudska prava pri UN-u su 2020. preporučili državama članicama sveobuhvatnu zabranu postupaka te oglašavanja navedenih terapija, baš kao i Europski parlament 2018. godine te Europska komisija.

S obzirom da se radi o kršenju ljudskih prava pojedinaca, kao i kršenju Ustavom zajamčenog prava na zdrav život, te stigmatizaciji i diskriminaciji građana, odnosno dijela društva, iz navedenih razloga predlažemo izmjene i dopune Kaznenog zakona kako bi se dotični izmijenio na način da zabrani navedene štetne prakse.“

Prijedlog zakona o dopunama Zakona o socijalnoj skrbi

Prijedlog zakona o dopunama Zakona o socijalnoj skrbi podnio je Klub zastupnika Možemo!, aktom od 16.5.2023. Ovim prijedlogom dopunama Zakona o socijalnoj skrbi „otklonile bi se mogućnosti tumačenja zakona koje bi stavile neformalne životne partnere u nepovoljniji položaj i ujednačile bi se zakonske odredbe Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola i Zakona o socijalnoj skrbi.“

U prijedlogu se dodatno obrazlaže: “Zakon o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22) nije u potpunosti ujednačen sa Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola (NN 92/14, 98/19). Prema tim zakonima, ista prava i usluge iz socijalne skrbi koja pripadaju bračnim ili izvanbračnim drugovima kao članovima obitelji trebala bi se odnositi i na životne i neformalne životne partnere.

Međutim, u pojedinim člancima i odredbama gdje se izrijekom u nizu spominju „bračni ili izvanbračni drug, životni partner...", izostaje navođenje i neformalnog životnog partnera. Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola u članku 4. neformalno životno partnerstvo izjednačava s izvanbračnom zajednicom i priznaje isti pravni učinak u raznim područjima, pa tako i u „sustavu socijalne skrbi". Zakonodavac je izbjegavanjem navođenja neformalnih životnih partnera propustio tu činjenicu unijeti i u Zakon o socijalnoj skrbi, čime je nepotrebno otvorio mogućnost da centri za socijalnu skrb i drugi dionici u sustavu socijalne skrbi, bilo iz neznanja ili nesigurnosti u propise, donose odluke i rješenja kojima bi neformalni životni partneri mogli biti dovedeni u nepovoljni položaj i bili prisiljeni svoja prava tražiti u žalbenim postupcima iii na sudovima.“

Prijedlog zakona o dopuni Zakona o sudskim pristojbama

Prijedlog zakona o dopuni Zakona o sudskim pristojbama  podnio je Klub zastupnika Možemo!, aktom od 16.5.2023. Iznoseći ocjenu postojećeg stanja, osnovna pitanja koja se uređuju predloženim zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proisteći, u prijedlogu se navodi:

„Prema podacima iz Statističkog pregleda Ministarstva unutarnjih poslova iz veljače 2023. godine u 2021. i 2022. godini evidentiran je ukupno 151 zločin iz mržnje na području Republike Hrvatske.

Žrtve kaznenog djela često prema počiniteljima zločina iz mržnje imaju određene imovinskopravne zahtjeve u kaznenim postupcima, a kazneni sudovi su skloni upućivanjima u parnicu po pitanju naknade štete zbog ekonomičnosti postupka. Također, žrtve zbog doživljenih trauma nisu uvijek spremne aktivno sudjelovati u postupku kao oštećenici te onda niti ne postave imovinskopravni zahtjev. Prema statističkom praćenju kaznenih djela u vezi s člankom 87. stavkom 21. Kaznenog zakona od strane DORH-a za 2021. godinu postotak kaznenih djela u kojima se može tražiti naknada štete (oštećenje tuđe stvari, tjelesne ozljede, krađa) iznosi čak 42 posto.

Zločin iz mržnje ima širi značaj nego kazneno djelo bez elemenata mržnje zato što utjecaj i posljedice zločina iz mržnje ne pogađa samo konkretnu žrtvu nego i pripadnike zajednice kojoj pripada žrtva, kao i članove drugih zajednica koje često podliježu počinjenju kaznenih djela iz mržnje. Zločin iz mržnje stoga napada i društveni mir i stabilnost općenito te vodi nepovjerenju i strahu velikog broja ljudi. Iz tog razloga je potrebno na sve prikladne načine omogućiti njegovu prevenciju, sankcioniranje i reparaciju nastale štete.

Predloženim oslobođenjem od sudskih pristojbi žrtvama zločina iz mržnje omogućila bi se efikasnija pravna zaštita te vraćanje povjerenja u pravni sustav, a kod počinitelja bi se izazvao odvraćajući učinak s obzirom na veće mogućnosti da budu tuženi za naknadu štete zbog počinjenih zločina.

Najviše zločina iz mržnje motivirano je nacionalnom pripadnošću (u 2021. 72%). Međutim, na veliko povećanje zločina iz mržnje motiviranog spolnom orijentacijom žrtava u 2021. godini ukazuje u svom izvješću za tu godinu i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Tako je Ministarstvo unutarnjih poslova izvijestilo Pravobraniteljicu „da je od ukupno 101 kaznenog djela motiviranog mržnjom zabilježeno 13 kaznenih djela motiviranih spolnim opredjeljenjem te 1 kazneno djelo motivirano rodnim identitetom žrtve". Kako se navodi u izvješću u „usporedbi s prethodnim godinama, radi se o povećanju od 75% u odnosu na 2020., odnosno 133% u odnosu na 2019." Posebno se mora uzeti u obzir i činjenica kako i dalje iznimno visok postotak LGBTIQ žrtava zločina iz mržnje uopće ne prijavljuju te zločine, a kao jedan od glavnih razloga navode nepovjerenje u rad policije, postoji evidentna potreba da se ulože još značajniji napori za unapređenje zaštite LGBTIQ osoba od nasilja.“

Pripremila: Lidija Doko, mag. iur.

Fotografija: Novi informator