Prijedlog Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima

Prijedlog Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima, koji su predsjedniku Hrvatskog sabora podnijeli Klub zastupnika SDP-a i Klub zastupnika zeleno- lijevog bloka, aktom od 29. ožujka 2023. 

U Prijedlogu Zakona se ukratko objašnjava postojeće stanje te obrazlažu dopune  spomenutog Zakona:

“a) Pitanje uračunavanja

Odredbom članka 172. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29./18, 126/21., 114/22. i 156/22. u daljnjem tekstu ZOO) propisano je »Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.“.

Takvo zakonsko rješenje dovodi do situacije da dužnici koji svoju obvezu podmiruju sukcesivno, u pravilu u ovršnom postupku i iz svojih redovnih prihoda, u mnogim situacijama podmiruju samo troškove i kamate, a glavnicu zbog njene visine ne mogu podmiriti. Primjerice, dužnik koji ima primanja u iznosu od 700,00 eura, a duguje iznos od 40.000,00 eura, uz stopu zakonske zatezne kamate, koja u trenutku podnošenja ovog prijedloga iznosi 5,50%, u ovršnom postupku nikada neće moći podmiriti glavnicu svojeg duga, budući zatezne kamate na godišnjem nivou iznose 2.200,00 eura, dok je iznos koji će on plaćati u ovrsi 2.100,00 eura godišnje.

Stoga se, u potrošačkim odnosima, a uvažavajući činjenicu da se radi o odnosima u kojima je jedna strana (trgovac) u dominantnom i znatno (ekonomski) jačem položaju u odnosu na drugu stranu, potrošača, predlaže promjena odredbe članka 172. ZOO-a na način koji će u potrošačkim odnosima osigurati iznimku i promijeniti način uračunavanja duga tako što će se od plaćenog iznosa, ako on nije dovoljan da bi se moga namiriti čitav dug, jednom polovinom plaćenog namirivati iznos dospjele glavnice, dok će se od preostale jedne polovine namirivanje vršiti kao i do sada na način da se prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

Time se štiti dužnika — potrošača, budući će se svakom uplatom smanjivati glavnica duga, dok se jamči i zaštita vjerovnika, budući zatezne kamate nastavljaju teći na neisplaćeni dio glavnice čime se postiže razmjernost između interesa vjerovnika da mu dug bude u cijelosti podmiren i dužnika da ne bude doveden u situaciju da se vraćanje duga pretvori u kontinuirano vraćanje kamata na takav dug.

Posebno napominjemo da je na ovaj problem ukazano i u izvješću Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske o stanju sudbene vlasti za 2021. godinu, u kojem se navodi: »Međutim, potrošačko pravo će biti i u daljnjem razdoblju vrlo prisutno i zbog toga će vjerojatno biti potrebne određene organizacijske promjene unutar općinskih sudova.

Naime, na temelju prava EU-a razvila su se potpuno nova pravila postupanja kako u parničnim tako i u ovršnom postupku od kojih pojedina (načelo djelotvorne zaštite i načelo oficioznosti) iz temelja mijenjaju neka do sada temeljna načela kao što su načelo formalnog legaliteta u ovršnom postupku. U ovom dijelu bit će potrebne promjene sudske prakse te je o ovom pitanju Vrhovni sud donio već nekoliko odluka i načelnih stajališta, potrebne su i određene izmjene Ovršnog zakona, radi se o materiji koju je sud EU-a kvalificirao kao kogentno pravo u rangu javnog poretka EU-a, iz toga proizlaze i obveze hrvatskih sudaca u primjeni prava EU-a, pogotovo ako to ide u prilog jačanja pravnih standarda i prava hrvatskih potrošača. Problem blokiranih koji su blokirani na temelju pravomoćnih rješenja javnih bilježnika stvara također vrlo veliko nezadovoljstvo.

Bez obzira što taj problem nije izravno vezan uz rad sudova on se sudova tiče utoliko što većinu rješenja o ovrsi javni bilježnici izdaju protivno direktivama I sudskoj praksi suda EU-a i ovaj problem treba riješiti izmjenom propisa ili sudske prakse.

Položaj blokiranih moguće je u bitnoj mjeri poboljšati unošenjem izmjena u tzv. Pravilo uračunavanja u sve potrošačke zakone, prema njemačkom ili francuskom uzoru, a moguće je i da država propisom ograniči tijek zateznih kamata, kao što je to svojedobno učinila Slovenija.

Napominjem da su ovlasti sudova u primjeni EU prava znatno veće nego kada je u pitanju primjena domaćeg prava i ovu ovlast sudovi još nisu koristili, no to ne znači da će tako ostati dovijeka.

b) Pitanje zastare u potrošačkim odnosima

Kao što je već istaknuto, odnos između potrošača i trgovca je neravnopravan odnos u kojem trgovac ima daleko jači, prije svega ekonomski položaj. Imajući navedeno u vidu, smatramo potrebnim osigurati dodatnu zaštitu potrošača na način da se skrati rok zastare za tražbine vjerovnika — trgovca, koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, a koje su utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom na pet godina, uz istodobno uvođenje instituta tzv. apsolutne zastare za takve tražbine, ukoliko se radi o iznosima kod kojih glavnica ne prelazi iznos od dvije prosječne netoplaće u Republici Hrvatskoj.

S obzirom na položaj trgovca u odnosu na potrošača, njegove obveze da se prilikom sklapanja ugovora ponašaju s povećanom pažnjom, njegov dominantni ekonomski položaj, smatramo da se ovakvom dodatnom zaštitom postiže veći stupanj ravnopravnosti među stranama potrošačkih ugovornih odnosa.”

Prijedlog Zakona o mirnom rješavanju sporova

Prijedlog Zakona o mirnom rješavanju sporova,  koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora podnijela Vlada Republike Hrvatske, aktom od 30. ožujka 2023. Godine.

U prijedlogu se ukratko navode razlozi te razlažu potrebe donošenja spomenutog zakona:

“Mirenje kao način rješavanja sporova prvi puta je regulirano u hrvatskom zakonodavstvu posebnim propisom, i to Zakonom o mirenju („Narodne novine“, broj 163/03.), koji je stupio na snagu 24. listopada 2003. te je nakon toga 2009. izmijenjen.

Početkom 2011. donesen je novi Zakon o mirenju („Narodne novine“, broj 18/11.), koji je u cijelosti stupio na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Zakonski okvir mirenja u Republici Hrvatskoj obuhvaća opći zakonski okvir, i to ZM te Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.).

Pored općeg zakonskog okvira, postoji poseban zakonski okvir mirenja, a neki od propisa koji su obuhvaćeni su Obiteljski zakon („Narodne novine“, br. 103/15. i 98/19.), Zakon o radu („Narodne novine“, br. 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22.), Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.), Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 19/22.), Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 56/16. i 128/22.), Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20. i 151/22.), Stečajni zakon („Narodne novine“, br. 71/15., 104/17. i 36/22.).

Važeći Zakon o mirenju uređuje mirenje u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim sporovima, i to u odnosu na prava kojima stranke mogu slobodno raspolagati, uz mogućnost proširenja primjene na druge sporove, ako to odgovara prirodi pravnog odnosa iz kojeg proizlazi spor i ako posebnim zakonom za te sporove nisu propisana drugačija pravila.

Cilj Zakona o mirenju je olakšati pristup mirenju, osigurati raspoloživost mirenja, jačati svijest o mirenju kroz poticanje primjene mirenja te osigurati uravnotežen odnos između mirenja i sudskog postupka.

Nadalje, u odnosu na strukturu mirenja prema sadašnjem uređenju, mirenje može biti sudsko mirenje i mirenje izvan suda. Mirenje izvan suda provodi se pred institucijama za mirenje, a neke od njih su centri za mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Hrvatskoj odvjetničkoj komori, Hrvatskoj obrtničkoj komori, Hrvatskoj udruzi za medijaciju i dr.

Također, Zakon o mirenju izmiritelje određuje kao osobe koje na temelju sporazuma stranaka provode postupak mirenja dok im je Pravilnikom o registru izmiritelja i standardima za akreditiranje institucija za mirenje i izmiritelja („Narodne novine“, broj 59/11.; u daljnjem tekstu: Pravilnik) omogućen upis u Registar izmiritelja, koji upis je dobrovoljan. Izmiritelj koji je stekao certifikat od akreditirane institucije na temelju osnovne obuke za izmiritelje i upisao se u Registar izmiritelja predstavlja se u pravnom prometu kao registrirani izmiritelj.

Unatoč dosadašnjim zakonodavnim intervencijama, ali i ostalim aktivnostima u svrhu promoviranja mirenja, učinci razvoja mirenja u Republici Hrvatskoj nisu u potpunosti zadovoljavajući. Navedeno iz razloga što i dalje nedostaje faktor povjerenja građana u mogućnost rješavanja spora mirenjem, dok građani i dalje više poklanjaju vjeru odluci suda.

Broj sudaca i odvjetnika kao punomoćnika koji su aktivno uključeni u rješavanje sporova mirenjem je neznatan. Sustav je u određenoj mjeri disperziran (Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike bavi se mirenjem u kolektivnim radnim sporovima te mirenjem u obiteljskim sporovima, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja bavi se mirenjem u potrošačkim sporovima), a institucije za mirenje nisu ni na koji način povezane, kao što su centri za mirenje pri komorama, udruge koje se bave mirenjem, odnosno izmiritelji pojedinci.

Aktivnosti na promociji mirenja sporadične su i nisu u dovoljnoj mjeri praćene medijski zbog čega građani ne razumiju u dovoljnoj mjeri dostupne informacije, dok se izmiritelji, odnosno institucije za mirenje, ne bave profesionalno mirenjem (djelatnost izmiritelja nije regulirana) te nisu dovoljno medijski eksponirani kako bi građani prepoznali mirenje kao primarni način rješavanja sporova.

Razlozi donošenja novog zakona o mirnom rješavanju sporova nalaze se u utvrđenim nedostacima primjene mirenja u praksi. Navedena reforma instituta mirenja kroz normativnu izmjenu provodi se u okviru reforme sudskog postupka, radi povećanja ažurnosti i efikasnosti sudova.

Naime, reforma i jačanje instituta mirenja kroz normativne izmjene predviđena je u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti kojima se osigurava provedba reformske mjere C2.5. R1 – povećanje učinkovitosti pravosudnog sustava za veće povjerenje građana u dijelu koji se odnosi na reformu instituta mirenja.

U tom smislu, propisuje se osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova koji će u cilju ostvarenja svrhe zakona poticati razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, dati suglasnost institucijama za mirno rješavanje sporova, dati suglasnost na programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova, provoditi samostalno ili u suradnji s ovlaštenim institucijama stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora, voditi Registar medijatora, objavljivati informacije o mirnom rješavanju sporova i drugo.

Nadalje, široko se definira područje mirnog rješavanja sporova (u smislu koji obuhvaća i medijaciju, zakonom uređene pregovore i druge alternativne načine rješavanja sporova) te se osigurava da se Centar za mirno rješavanje sporova može uključiti i u poticanje drugih metoda autonomnog rješavanja sporova.

Nadalje, pokušaj mirnog rješenja spora postaje procesna dužnost stranaka prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete, a izričito se propisuje da troškovi medijacije koja nije dovršena sklapanjem nagodbe, ulaze u parnične troškove."

Priredila: Ivana Šimunović, univ.mag.iur

Fotografija: Novi informator