Uvod
Dugo očekivana odluka Suda EU u predmetu C-567/20 nije odgovorila na pitanja nacionalnog suda glede potrošača koji su svoje kredite konvertirali u euro kredite, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov., br. 102/15, u nastavku teksta: Zakon o konverziji), a koji je, ukratko, pitao može li zakonodavna intervencija, poput predmetne, uskratiti pravo potrošačima na punu restituciju zbog ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope. Time je nastavljena neizvjesnost potrošača i postojećih sudskih postupaka, kao i daljnjeg postupanja naših nacionalnih sudova koji su se nadali da će dobiti konkretne smjernice za tumačenje zakonodavne intervencije i njezinog učinka na punu restituciju potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u dugotrajnoj sjednici održanoj 13.12.2022. još uvijek nije postigao konsenzus oko pravnih shvaćanja i učinaka konverzije na prava potrošača, te je najavio konačno razrješenje ovog pitanja za 19.12.2022.

Odluka Suda EU u predmetu C-567/20
Sud je, u bitnome, odlučio prihvatiti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott, utvrdio da se u spornom slučaju konverzije radi o zakonskoj intervenciji u odnosu na koju se presumira da je uspostavljena ugovorna ravnoteža, te da kao takva ne podliježe primjeni Direktive 93/13, sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive.

Ipak, u toč. 58. i 63. navedene presude, uputio je na naše nacionalne sudove da provjere je li ugovorna ravnoteža doista uspostavljena, uzimajući u obzir sve pravne i činjenične okolnosti koje su prethodile konverziji. U našem slučaju, u današnjem kontekstu to neizbježno znači i uzimanje u obzir i odlučne činjenice koja se dogodila tri godine nakon provedbe konverzije, a to je ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF, koja je, uostalom, bila glavni predmet konverzije.

Ovdje je za istaknuti da Direktiva 93/13, kao i postojeća praksa Suda EU, ne tumače uspostavu ugovorne ravnoteže putem zakonske intervencije kao neoborivu presumpciju, već upravo suprotno, kao oborivu, što znači da je dopušteno pred nacionalnim sudovima dokazivati suprotno. Svakako je bitno naglasiti i ono što je nezavisna odvjetnica Kokott napisala u uvodu svojeg mišljenja:

„1. Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 obvezuje države članice da osiguraju da nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima nisu obvezujuće za potrošače. Pri tome bi, ako je moguće, ugovor trebao nastaviti važiti bez tih nepoštenih odredaba. Ako se iznimno putem zakonodavne intervencije nepoštena odredba u jednom takvom ugovoru zamijeni novom odredbom, prema ustaljenoj sudskoj praksi, mora se osigurati da se time ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Potrošač mora osobito moći tražiti povrat svih koristi koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu (tzv. restitucijski učinak).“

Osim toga, i Europska komisija je dala mišljenje kako se potrošačima u Hrvatskoj mora osigurati puna restitucija svojim konkretnim prijedlogom na odgovore u postupku C-567/20 :

„77. Komisija predlaže Sudu da odgovori na pitanja iz zahtjeva za prethodnu odluku kako slijedi:

1. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onog u glavnom postupku, na temelju kojeg su vjerovnici obvezani ponuditi sklapanje dodataka ugovora o kreditu kojima se nepoštene ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi retroaktivno zamjenjuju zakonski definiranim odredbama koje odgovaraju sadržaju ugovora o kreditu s EUR valutnom klauzulom, ukoliko bi se taj zakon tumačio na način da izravno ili putem dodatka ugovora onemogućava potrošača da sudski osporava odredbe originalnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovora s ciljem ostvarivanja svojeg prava na puni povrat koristi stečene na njegovu štetu na temelju nepoštenih ugovornih odredaba, osim ako se potrošač tog prava slobodno, izričito i nedvosmisleno odrekao nakon što su mu pružene sve relevantne informacije dostupne u vrijeme sklapanja dodatka, a što treba ocijeniti nacionalni sud.
2. Nacionalni sud, kad odlučuje u sporu između potrošača i banke o posljedicama nepoštenosti ugovornih odredaba poput onog u glavnom postupku dužan je, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta kao i cilja direktive mjerodavne u konkretnom području radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem direktive. Ako ne može provesti tumačenje nacionalnog propisa sukladno zahtjevima Direktive 93/13, dužan je osigurati puni učinak članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 na način da, ako je potrebno, ne primijeni odredbu nacionalnog prava ili nacionalnu sudsku praksu koji sprečavaju primjenu te odredbe.“

Uspostava ugovorne ravnoteže putem zakonske intervencije
Kako se, dakle, prema tumačenju Suda EU uspostavlja ugovorna ravnoteža putem zakonske intervencije?

Načelno, izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredaba, međutim uz ključni naglasak da se to mora izvesti na način da se sporna nepoštena odredba koja se izuzima, ima smatrati kao da nikada nije postojala, te izvršiti povrat svih nepripadno stečenih koristi koje su kreditori ostvarili primjenom takve odredbe. Tumačeći zakonsku intervenciju u više predmeta (C-118/17, C-260/18, C-483/16), Sud EU dao je uputu nacionalnim sudovima da provjere je li zakonska intervencija provedena na taj način, uzimajući u obzir sve pravne i činjenične specifičnosti koje okružuju pojedinu intervenciju.

Da zakonska intervencija upućuje na neoborivu presumpciju da je nužno uspostavljena ugovorna ravnoteža, Sud EU-a ne bi dao uputu mađarskim nacionalnim i poljskim sudovima da provjere činjenicu ravnoteže i povrata nepripadno stečenih koristi.

U tom smislu, ovaj članak nema namjeru ponovno reproducirati način na koji je konverzija provođena, te zašto se ona kao intervencija uopće nije bavila povratom bilo kakvih preplaćenih iznosa s osnova tečajnih i kamatnih razlika, s obzirom na to da su o tome već napisani brojni stručni članci (poput: Prava korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF unatoč valjanosti konverzije, s osvrtom na prvi ogledni postupak u Republici Hrvatskoj, broj Gos-1/2019), dok Udruga Franak opetovano objavljuje i grafičke prikaze iz kojih je razvidno koliko je konverzija „obeštetila“ potrošače, a koliko bi potrošač bio obeštećen da se uzme u obzir ništetnost svih spornih odredaba.

Umjesto toga, ovaj članak želi naglasiti da zakonske intervencije poput konverzije, u tumačenju Suda EU, nemaju narav neoborivih presumpcija o uspostavi ravnoteže, već oborivih, i to putem pojedinačnih sudskih postupaka poput onih koje je iniciralo više od 20.000 potrošača iz konvertiranih CHF kredita, dokazujući financijskim vještačenjima što su konverzijom „dobili“, odnosno u kakav su položaj stavljeni, u odnosu na ono što su trebali dobiti da se uzme u obzir ništetnost valute i kamate. Matematika je, u tom slučaju, egzaktna i neumoljiva, te nesumnjivo na strani potrošača.

Kvazi retroaktivnost konverzije i retroaktivnost ništetnosti valute i kamate
Gdje, dakle, dolazi do spornih pravnih situacija, iako bi matematika bila na strani potrošača? Kao što je poznato, konverzija je rađena po principu simulacije euro kredita, koji je simuliran na način kao da je potrošač od početka otplate kredita bio vezan za euro, a ne CHF, pri čemu su stvarno plaćeni anuiteti koje su potrošači platili dok su bili u CHF kreditu, iskorišteni za namirenje simulirane glavnice euro kredita.

Dakako, to uključuje i sve tečajne i kamatne razlike koje su potrošači platili uslijed djelovanja nepoštenih i ništetnih odredaba o valuti i kamati, a koji iznosi su predmet tužbenih zahtjeva potrošača u konvertiranim kreditima. Kreditori tvrde da je potpisom konverzije nastao novi pravni odnos/osnov, koji im, tobože, daje za pravo zadržati nepripadne tečajne i kamatne razlike, a kako bi iste iskoristio za zatvaranje simuliranog euro kredita.

Ovdje valja ukazati na rješenje Ustavnog suda RH, U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. u kojem je propitivana retroaktivnost konverzije u kontekstu njezine protivnosti Ustavu RH, pri čemu je zaključeno da se ne radi o pravoj, stvarnoj retroaktivnosti, već kvazi retroaktivnosti.

Drugim riječima, radi se o nepravoj, prividnoj, fingiranoj, pseudo-retroaktivnosti, za potrebe simulacije euro kredita.

S druge strane, retroaktivnost koju za sobom povlači ništetnost, u ovom slučaju valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, stvarna je, te po svojoj pravnoj snazi i učinkom koji se očituje u povratu svih nepripadno stečenih koristi, nadilazi bilo kakvu kvazi-retroaktivnost konverzije i “novi pravni odnos”.

U suprotnome, kada bi ništetnosti negirali njezinu retroaktivnost i pravo na restituciju, u ovom slučaju povrat svih nepripadno stečenih koristi koje su generirale valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, tada bi taj institut, kojim se kažnjavaju najteže povrede ugovornih prava i obveza, u potpunosti obezvrijedili i sveli na običnu deklaraciju, bez ikakvih opipljivih posljedica za one koji su odgovorni za ugovaranje takvih odredaba, te bez ikakvih konkretnih koristi za potrošače, osim konstatiranja ništetnosti.

Konačno, i Vrhovni sud RH već je u svojoj presudi Rev-2245/17, temeljem presude Europskog suda u predmetu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, utvrdio pravila o učincima ništetnosti ugovorne odredbe kod potrošačkih ugovora:

1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo.
2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju.
3. Potrošač ima pravo na punu (naglasak - PUNU) restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Notorno je, konverzija kao intervencija nije se bavila nikakvim povratom nepripadno stečenih koristi i restitucijom, što je temeljna pretpostavka uspostavljanja ugovorne ravnoteže, te pravne i činjenične situacije kao da ništetne odredbe nije nikada bilo, već se bavila izjednačavanjem s korisnicima euro kredita, pri tome nametnuvši potrošačima iste nepoštene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koje su postojale u euro kreditima.

Slobodni i informirani pristanak potrošača
Nastojeći opravdati konverziju i uskratiti pravo potrošačima na restituciju, jedan od najčešćih argumenata kreditora temeljen je na tvrdnji da su potrošači dali svoj dobrovoljni pristanak na konverziju (dok je ona istovremeno bila obvezna za kreditore), te time sebi uskratili daljnja potrošačka prava iz osnovnih ugovora o kreditu, uključujući restituciju, jer su oni njihove mjesečne anuitete, koji su sadržavali nepoštene stečene tečajne i kamatne razlike, iskoristili za namirenje simuliranog euro kredita.

Ovdje je za istaknuti da je Sud EU-a u svojim presudama C-452/18 i C-268/19 definirao pod kojim uvjetima može doći do odricanja potrošača od njegovih potrošačkih prava, uključujući utvrđivanje ništetnosti i restituciju – samo u slučaju slobodnog i informiranog pristanka, kojemu mora prethoditi pojedinačno pregovaranje, u skladu sa čl. 3. Direktive 93/13.

Notorno je da potrošači u trenutku provođenja konverzije nisu mogli dati takav pristanak jer je konverzija provođena krajem 2015., dakle tri godine prije nego što je valutna klauzula, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno presuđena kao ništetna, slijedom čega potrošači nisu imali nikakvih saznanja da konvertiraju valutu ugovora koja je ništetna. Niti bi do konverzije uopće došlo, da je valutna klauzula ranije pravomoćno presuđena kao ništetna, jer se ne bi imalo što konvertirati.

Povrh toga, o bilo kakvom pregovaranju o sadržaju konverzije nema govora jer je ona bila regulirana zakonom i potrošač ju je mogao samo prihvatiti u obliku u kojem je ponuđena, ili odbiti, po principu “uzmi ili ostavi.”, kao što su, uostalom, sklapani i osnovni ugovori.

Nadalje, zabrana odricanja potrošačkih prava već je bila inkorporirana u tekst Zakona o konverziji, odnosno odredbu čl. 19.e, toč. 9. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov., br. 102/15):

“Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.”

Konačno, dobrovoljnost pristanka potrošača na konverziju treba promatrati i u životnom kontekstu i situaciji u kojoj su se potrošači tada nalazili.

Naime, alternativa konverziji bio je ostanak u ugovornom odnosu i valuti gdje je tečaj aprecirao za više od 60% u odnosu na početno ugovoreni, a koje posljedice vidimo i danas kod onih potrošača koji konverziju nisu prihvatili (oko 3% potrošača), gdje i danas plaćaju anuitete po trenutnom tečaju CHF za HRK (srednji tečaj HNB – 7,65 kn / 1 CHF).

Neprestani rast tečaja CHF, u trenucima ekonomske krize i inflacije, još jednom svjedoči o kakvoj se rizičnoj valuti radi, potvrđujući njezin status valute utočišta u slučaju gospodarskih kriza.

Rev-2868/18 i pravni interes potrošača
U gore navedenoj odluci Vrhovnog suda RH, Rev-2868/18 zaključeno je da tužitelj kao potrošač, unatoč provedenoj konverziji, zadržava pravo tražiti ništetnosti odredaba iz osnovnog ugovora, te posljedično ostvarivati prava koja bi proizlazila iz takvih utvrđenja.

Radi se o odluci koja je direktno odgovorna za oko 20.000 tužbi potrošača iz konvertiranih CHF kredita, a koje su mahom podnesene do 13.6.2019., s obzirom na to da su potrošači dobili jasan signal od najvišeg suda da njihova prava iz osnovnog ugovora, unatoč konverziji, nisu prestala nastankom “novog ugovornog odnosa”.

Ovdje treba istaknuti da je tužbeni zahtjev u navedenom predmetu, osim na deklaraciju ništetnosti spornih odredaba iz osnovnog ugovora, bio usmjeren i na kondemnaciju, odnosno isplatu na temelju ništetnosti spornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (valutna klauzula u trenutku podnošenja tužbe u tom predmetu još nije bila pravomoćno suđena kao ništetna u kolektivnom sporu).

I upravo u odnosu na takav tužbeni zahtjev, Vrhovni sud RH dao je pravni interes koji je, potom, u odluci iz oglednog postupka, Gos- 1/19, pokušao nespretno pravdati tvrdnjom da bi se taj pravni interes vezao uz situacije u kojima npr. konverzija nije bila provedena suglasno odredbama Zakona o konverziji.

Danas je na sudovima između 20.000 i 25.000 tužbi iz konvertiranih kredita. Nije poznat niti jedan slučaj tužbenog zahtjeva iz takvih ugovora, a koji bi bio temeljen na tvrdnji da konverzija nije provedena suglasno odredbama Zakona o konverziji.

Naime, ne problematizira se da matematički obračun iz konverzije nije u skladu sa Zakonom o konverziji, te koji je, uostalom, morao proći mišljenja ovlaštenih revizora, već se problematizira i potražuje ono što konverzija kao intervencija nije uvažavala, a posljedično niti omogućila, a to je restitucija s osnova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

U povratu tih nepripadno stečenih koristi krije se prava ugovorna ravnoteža na koju Sud EU cilja kada govori o zakonskim intervencijama.

Zaključak
Pravni interes, unatoč konverziji, nesumnjivo postoji, i vezan je isključivo na restituciju s osnova ništetnosti, a ne “poslovnu nesposobnost” korisnika kredita koji je potpisao konverziju, ili okolnost da konverzija nije provedena u skladu sa zakonom, kao što se to neosnovano insinuira u oglednom postupku.

Matematika, kada se uzme u obzir ništetnost valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, te se isto sravni s onim što je potrošač platio i onime što je u konverziji “dobio”, također je jednoznačna i na strani potrošača.

Provjera uspostave ugovorne ravnoteže, kao oborive presumpcije, prebačena je na naše nacionalne sudove, uvažavajući sve pravne i činjenične specifičnosti zakonske intervencije.

55.000 korisnika konvertiranih kredita više od tri godine čeka konkretizaciju i kapitalizaciju zaključka da imaju pravni interes unatoč konverziji.

Od puke deklaracije, bez restitucije, nemaju apsolutno ništa.

Autor: Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu

Fotografija: Pixabay