Dana 4. lipnja 2024. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je presudu u kojoj je zbog izricanja novčane kazne podnositelju zahtjeva (odvjetniku) radi nepoštivanja suda, utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja (članak 10. Konvencije).
 
Podnositelj zahtjeva, zastupajući kao odvjetnik stranku u ovršnom postupku, u žalbi protiv rješenja o ovrsi kritizirao je stajalište domaćeg suda i način primjene domaćeg prava. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbene navode podnositelja, ukinuo odluku i uputio prvostupanjski sud da ispita jesu li primjedbe podnositelja iznesene u žalbi predstavljale nepoštivanje tog suda. Općinski građanski sud u Zagrebu je novčano kaznio podnositelja u iznosu od 2.000 HRK (cca 265 EUR) zbog nepoštivanja suda smatrajući da je nezadovoljstvo odlukom suda iznio na neprimjeren i uvredljiv način, vrijeđajući sud, navodeći da je pristup suda „opravdano izazvao i zgražanje i podsmijeh“, prikazujući sud kao centar moći. Županijski sud u Osijeku potvrdio je prvostupanjsku odluku kojom je odvjetniku izrečena novčana kazna ocijenivši da su primjedbe bile uvredljive.
 
Disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore (dalje: HOK) oslobodio je podnositelja stegovne odgovornosti ocjenjujući da iako je formulacija žalbe bila nekonvencionalna i neuobičajena, podnositelj se izrazio slobodnije s obzirom na važnost predmeta, ali da iznošenjem spornih primjedbi podnositelj nije imao namjeru uvrijediti domaće sudove ili potkopati njihov autoritet, već je kritizirao sudsku praksu na kojoj se temeljila osporena odluka. Viši disciplinski sud HOK-a potvrdio je prvostupanjsku odluku i naglasio je da je podnositelj primjedbama kritizirao primijenjenu sudsku praksu, a ne pojedinog suca, te da iako su primjedbe bile na rubu prihvatljive kritike, one nisu bile uvredljive niti podobne narušiti autoritet sudova.
 
Europski sud je smatrao da je novčano kažnjavanje podnositelja zbog nepoštivanja domaćeg suda predstavljalo miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, da je ono bilo zakonito budući da se temeljilo na mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona i Zakona o parničnom postupku, te da je slijedilo legitimni cilj osiguranja autoriteta pravosuđa.
 
Primjenom relevantnih načela iz predmeta Radobuljac protiv Hrvatske Europski sud je ispitao je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu" u smislu članka 10. Konvencije, te je ponovio da je potrebno jasno razlikovati uvredu i kritiku, da se primjedbe moraju promatrati u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući njihov sadržaj i kontekst u kojem su iznesene, te da sudovi nisu imuni na kritike i podliježu širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana.
 
Europski sud je utvrdio da domaći sudovi nisu uzeli u obzir kontekst u kojem su primjedbe iznesene. Naime, podnositelj je energično nastupio u internoj komunikaciji s drugostupanjskim sudom, s čime šira javnost i mediji nisu bili upoznati, kao punomoćnik svoje stranke, zastupajući ju i protiveći se nepovoljnoj odluci. Premda oštro formulirane, živopisne i zajedljive, takve primjedbe nisu imale isključivu namjeru vrijeđati sud jer nisu bile usmjerene protiv određenog suca, već su se odnosile na tumačenje mjerodavnog domaćeg prava, koje je podnositelj smatrao ozbiljno manjkavim. Naposljetku, Europski sud nije mogao zanemariti činjenicu da je podnositeljeva žalba u kojoj je iznio sporne primjedbe, bila uspješna te je Županijski sud potvrdio njegovo stajalište o pogrešnom tumačenju domaćeg prava.
 
Slijedom navedenog, budući da podnositelj nije izašao izvan granica prihvatljive kritike, dotično miješanje nije bilo "nužno u demokratskom društvu", te je stoga došlo do povrede članka 10. Konvencije u ovom predmetu. Ova presuda nije konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 4.6.2024.)

Fotografija: Pixabay