1. UVOD - PRETHODNO STAJALIŠTE VSRH-a IZRAŽENO U PRESUDI REV-2245/17
Vrhovni sud Republike Hrvatske prvotno je zauzeo stajalište u presudi Rev-2245/17 od 20. 3. 2018. kako je upravo vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br.  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), bez obzira na mogućnost potrošača da i sam, putem individualne tužbe pokrene postupak radi utvrđenja ništetnost ugovora ili pojedine odredbe te posljedično restituciju temeljem njih.

Naime, u isticanju prigovora zastare pojedini kreditori, pozivajući se na pravne teoretičare, ističu tvrdnju da su potrošači kao pojedinci imali mogućnost sami inicirati postupak radi utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovora ili pojedinih odredaba te na taj način prekinuti zastarijevanje, a ne čekati rezultat kolektivnog spora.

Drugim riječima, da podnošenje tužbe u kolektivnom sporu nije moglo prekinuti zastarijevanje restitucijskih zahtjeva iz individualnih kreditnih odnosa jer da tužbu mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (u slučaju Franak, Udruga Potrošač) te da zahtjev mora biti uperen na konkretnu tražbinu, a ne samo utvrđenje činjenice nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe.

Prije svega, Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u nastavku teksta: ZPP), u članku 502. a propisuje aktivno legitimirane osobe koje su ovlaštene pokrenuti kolektivni spor – udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije.

Kao takve, jasno je da one ne mogu biti “sudionici konkretnog obveznog odnosa”, niti mogu postavljati konkretne tražbine jer je riječ o institutu koji daje apstraktnu zaštitu svim potrošačima kao kolektivu, putem proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, temeljem kojeg će kasnije realizirati svoja restitucijska prava iz individualnih ugovornih odnosa.

Činjenica da su potrošači mogli istovremeno, ne čekajući ishod kolektivnog spora, pokrenuti i svoje individualne parnice radi utvrđenja i isplate, nije ni od kakvog utjecaja na njihova prava iz kolektivnog spora i prekid zastarijevanja.

Naime, Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br.  79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - u nastavku teksta: ZZP) samo daje mogućnost podnošenja pojedinačne tužbe, no ako potrošač tu mogućnost ne iskoristi, zakon ne prekludira njegovo pravo pozivati se na učinke kolektivne presude, između ostaloga, i prekid zastarijevanja.

Kada to ne bi bilo tako, odnosno kada tijek zastarijevanja ne bi bio prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, tada bi taj institut i njegovi učinci bili gotovo u potpunosti obezvrijeđeni, uzimajući u obzir njegovo trajanje, trenutak pravomoćnosti te ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope (13. 6. 2014.) i valutne klauzule (14. 6. 2018.), u odnosu na kreditne odnose koji su u slučaju “švicaraca” velikim dijelom okončani/otplaćeni i prije 2014. (oko 50.000  nenamjenskih i auto kredita, za adaptaciju i sl.), dok bi ostali koji su još u otplati, imali pravo samo na preplaćene iznose u posljednjih pet godina.

Konačno, niz istovjetnih prigovora Zagrebačka banka d.d. iznijela je u svojoj ustavnoj tužbi koju je podnijela protiv navedene odluke Vrhovnog suda RH, navodeći navodnu pristranost i  arbitrarnost suda u tumačenju zastare, koje je Ustavni sud otklonio svojom odlukom U-III-2922/2018.

Primjenom navedenog stajališta u općepoznatom slučaju Franak znači da je zastarijevanje restitucijskih zahtjeva prekinuto podnošenjem kolektivne tužbe te je ponovno počelo teći 13. 6. 2014., kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda  u Zagrebu P-1401/12 glede odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda  RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. glede ništetnosti valutne klauzule.

Izuzetak je ovdje Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kreditor koji je kasnije pravomoćno suđen u kolektivnom sporu pa bi zastarijevanje u odnosu na njega počelo teći 14. 6. 2018. prema obje osnove.

2. PRAVNO SHVAĆANJE SJEDNICE GRAĐANSKOG ODJELA VSRH-a OD 30. SIJEČNJA 2020.
Relativno nedavno, na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. 1. 2020. to shvaćanje je korigirano u skladu s pravnom stečevinom Suda EU-a i načelom djelotvornosti zaštite potrošača, tako da je odlučeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Navedeno shvaćanje počelo se vrlo brzo implementirati u pravomoćne sudske odluke u individualnim parnicama, gdje su ih potrošači i nakon proteka petogodišnjeg roka od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope iz kolektivnog spora (13. 6. 2014.- 13. 6. 2019.) utuživali i tražili restituciju po navedenoj osnovi, tumačeći da zastarijevanje, bez obzira na činjenicu pravomoćno okončanog postupka u kolektivnom sporu, još nije niti počelo teći, odnosno počinje teći tek pravomoćnošću odluke o ništetnosti u svakom pojedinom, individualnom sporu.

O tome svjedoči već niz pravomoćnih sudskih odluka poput presude Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-827/18 od 10. 6. 2020., presude Županijskog suda Zagreb, posl. br. Gž- 1200/21 od 2. 6. 2021., presude Županijskog suda Zagreb, Gž-2202/20 od 22. 2. 2021. i drugih.

3. PRIGOVORI KREDITORA U PRIMJENI NAVEDENOG STAJALIŠTA
U svojoj obrani kreditori su tumačili da se navedeno stajalište ne može primijeniti na slučaj Franak jer je riječ o ništetnosti ugovora, a ne ugovornih odredaba poput onih iz kolektivnog spora.

Međutim, riječ je o preuskom i pretjerano formalnom/doslovnom tumačenju navedenog stajališta, jer je ništetnost ugovora svakako širi pojam od ništetnosti odredaba te kao takav nužno konzumira i ništetnost odredaba iz kolektivnog spora.

Također, pojavilo se i pitanje deklaracije ništetnosti u individualnim sporovima, odnosno da je za primjenu navedenog stajališta nužno postaviti i deklaratoran dio tužbenog zahtjeva koji bi bio uperen na utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe.

Iako tako postavljen tužbeni zahtjev nije naodmet, on nije nužan jer se o ništetnosti, bilo ugovora u cijelosti bilo pojedine odredbe, pazi po službenoj dužnosti te se o tome može odlučiti kao o prethodnom pitanju.

Uostalom, to proizlazi i iz same formulacije stajališta Vrhovnog suda RH koji navodi „pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

Upravo taj „drugi način“ jest odluka o prethodnom pitanju, koja ne uvjetuje deklaraciju ništetnosti u petitu tužbenog zahtjeva.

Time je produljena mogućnost potrošača za utuženje i ostvarivanje restitucije, odnosno usklađeno je pravo na isticanje i utvrđivanje ništetnosti koje se nikada ne gasi te pravo na restituciju kao nužnu posljedicu ništetnosti.

To zato što u odnosu na institut kolektivne zaštite i činjenicu da su kreditori, već pravomoćno suđeni u slučaju Franak, ne postoji zakonski mehanizam koji bi ih prisilio na izvansudsku restituciju potrošača koju im donosi ništetnost koja je utvrđena u kolektivnom sporu.

Upravo zbog te činjenice, koju kreditori obilato koriste oglušujući se na bilo kakve pokušaje izvansudskog rješenja spora i restituiranja, potrošači su prisiljeni pokretati individualne parnice u kojima se ponovno, makar u formi prethodnog pitanja, ima deklaratorno konstatirati ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u konkretnom ugovornom odnosu koji je predmet spora.

U takvoj pravnoj situaciji, kada se potrošači moraju izlagati sudskim sporovima da ostvare restituciju, radi osiguranja punog učinka zaštite koji pruža Direktiva 93/13, ispravno je vezati početak tijeka zastarijevanja od trenutka utvrđenja ništetnosti u svakom pojedinačnom sporu, nasuprot dosadašnjem stajalištu koji je vezao početak zastarijevanja za trenutak pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu.

Ta odluka, kao što je vidljivo iz prakse, potrošačima nije donijela restituciju, nego samo osnovu za postavljanje svojih restitucijskih zahtjeva.

Kada je tako, niti zastarijevanje ne može početi teći ranije jer bi potrošači bili stavljeni u otežani položaj, posebice oni koji još uvijek čekaju da se razriješi pitanje konverzije i koji zbog toga još nisu niti tužili, a njih je otprilike još 30.000.

4. DEKLARACIJA NIŠTETNOSTI, BEZ RESTITUCIJE?
Kada bi restitucijski učinci bili vezani rokom koji dospijeva prije trenutka u kojem je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine odredbe u pojedinačnom sporu, tada bi se negirala jedna od najvažnijih obilježja ništetnosti – retroaktivnost, odnosno uspostava stanja kao da ništetnog ugovora ili odredbe nikada nije bilo.

Samom deklaracijom ništetnosti, bez pune restitucije, izostala bi faktična posljedica tog instituta,  i nastala pravna nelogičnost situacije jer se zahtjev za isticanje ništetnosti može izjaviti bez ikakvog vremenskog ograničenja, dok bi se povrat nepripadno stečenoga temeljem takvog pravnog posla ograničavao rokom zastare, koji bi, pak, u predmetnim slučajevima ugovora o kreditu, počeo teći prije nego što se u konkretnom ugovoru ništetnost konstatirala.

O tome je Sud EU-a već dao svoje tumačenje u odluci C-596/15, u toč. 85, navodeći da postojanje pravnog interesa (koji se u našem pravu, u odnosu na ništetnost nikada ne gasi) nužno povlači za sobom i restituciju odnosno osobnu, opipljivu korist stranci. Nasuprot tome, pravni interes ne može postojati kada povoljan ishod spora tužitelju/potrošaču ne može donijeti zadovoljštinu, u ovom slučaju restituciju.

Stoga, ako je učinak ništetnosti retroaktivan te djeluje od početka - ex tunc, kao da pravni posao nikada nije niti bio zaključen, tada se taj učinak ima protezati i na punu restituciju onoga što je nezakonito prisvojeno kao posljedica takvog ništetnog posla.

Revidiranim stajalištem Vrhovnog suda RH od 30. 1. 2020., on je uskladio sudsku praksu s navedenim shvaćanjem Suda EU-a, vezao početak tijeka zastarijevanja za trenutak pravomoćnosti odluke o ništetnosti ugovora ili odredbe, omogućivši time potrošačima punu restituciju.

5. NAKNADA ŠTETE ILI STJECANJE BEZ OSNOVE?
U nedavnom stručnom članku “Zastara individualnih zahtjeva potrošača za naknadu štete”, autora Mihajla Dike i Aleksandre Maganić, profesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu (u nastavku teksta: autori), objavljenog u Informatoru 30. 7. 2021., u bitnome je zaključeno da se u slučaju individualnih zahtjeva koji proizlaze iz sporova za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, poput onoga iz slučaja Franak, može tražiti samo naknada štete.

Uporište za takvo stajalište autori nalaze u sadržaju odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br.  79/07, 125/07, 79/09 - u nastavku teksta: ZZP), kojom je propisano da odluka donesena u kolektivnom sporu obvezuje sudove u parnicama koje bi potrošači naknadno inicirali radi naknade štete koja im je prouzročena.

Međutim, sudska praksa kako Vrhovnog suda RH, tako i Ustavnog suda, kao i brojna pravomoćna nižestupanjska praksa u individualnim parnicama potrošača, nesumnjivo zauzima stajalište o drugoj pravnoj osnovi - stjecanju bez osnove, u odnosu na kojeg je vezan dulji, petogodišnji rok zastarijevanja, nasuprot trogodišnjeg roka koji se veže uz naknadu štete.

To svakako ima svoju podlogu u pretpostavkama stjecanja bez osnove – bezrazložno, neopravdano bogaćenje jedne ugovorne strane (kreditora) te osiromašenje druge ugovorne strane (potrošača). Zatim postojanje uzročno-posljedične veze između povećanja imovine na jednoj i smanjenje imovine na drugoj strani, a koja se očituje u djelovanju nepoštenih odredaba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje je pak prouzročilo  abnormalan rast tečaja, kamate i mjesečnih anuiteta te posljedično osiromašenje potrošača. Konačno, izostanak pravne osnove za zadržavanjem tako nepripadno stečenih iznosa, zbog naknadno utvrđene ništetnosti navedenih odredaba u kolektivnom sporu.

S druge strane, institut naknade štete ne može imati svoju primjenu u slučaju Franak, bez obzira na „nesretnu“ zakonsku formulaciju iz ZZP-a i ZPP-a.

Naime, jedna od pretpostavki primjene navedenog instituta jest postojanje štete koja bi, u slučaju potrošačkih ugovora, proizlazila iz povrede neke ugovorne obveze (tzv. ugovorna odgovornost).

Kod ugovora o kreditu, to bi odgovaralo situaciji u kojoj dužnik ne plaća mjesečne anuitete po njihovu dospijeću, ili vjerovnik ne ispuni svoju obvezu isplate kreditiranog iznosa, odnosno zakasni s njezinom isplatom, zbog čega nastane konkretna šteta po korisnika kredita (npr. propast kupoprodaje stana).

Općepoznate su činjenice i okolnosti temeljem kojih su kreditori suđeni u okviru kolektivnog spora. To nije bilo zbog “povrede ugovorne obveze”, odnosno njezina neispunjenja ili kašnjenja u ispunjenju, već po sasvim drugoj osnovi - ugovaranju nepoštenih ugovornih odredaba koje su prouzročile izrazitu neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama, na štetu potrošača.

No, u hipotetskoj pravnoj situaciji u kojoj bi riječ bila o pravnoj osnovi naknade štete, temeljem koje bi u slučaju Franak, prema tvrdnjama autora, već nastupila zastara svih odštetnih zahtjeva, potrošačima stoji na raspolaganju još jedna odredba koja im daje za pravo isticati restitucijske zahtjeve, a koju autori ispuštaju iz vida.

Naime, odredba članka 1110. Zakona o obveznim odnosima regulira situaciju nastupa zastare odštetnog zahtjeva u kojoj oštećenik i nadalje može zahtijevati od odgovorne osobe, prema pravilima stjecanja bez osnove, povrat onoga što je dobio radnjom kojom je prouzročena šteta.

Za primjenu navedenog članka traži se nastup zastare odštetnog zahtjeva, te štetna radnja kojom je štetnik ostvario neku korist. U tom slučaju, tako postavljen tužbeni zahtjev zastarijeva u roku pet godina (opći zastarni rok predviđen za stjecanje bez osnove), koji počinje teći tek kada nastupi zastara prava potraživanja naknade štete.

Prevedeno na slučaj Franak i zamišljenu situaciju koju zagovaraju autori u predmetnom članku, protekom trogodišnjeg roka zastarijevanja (za ništetnost kamatne stope to bi bilo 13. 6. 2017., za ništetnost valutne klauzule - 14. 6. 2021.), tek počinje teći novi petogodišnji rok zastarijevanja s osnove stjecanja bez osnove, a na koji upućuje odredba članka 1110. ZOO-a.

No, to je samo primjer jedne hipotetske situacije koja je pravno neprimjenjiva, no i kao takva producira scenarij koji je za potrošača znatno povoljniji od onoga na koji upućuju autori članka.

6. NAKNADA ŠTETE I OSTALE PRAVNE ISPLATE
Pojam naknade štete iz ZZP-a, kao i ZPP-a do njegovih izmjena i dopuna iz 2019., posljedica je nepotpune formulacije zakonske odredbe na kojoj bi se trebali temeljiti individualni tužbeni zahtjevi potrošača upereni na restituciju.

Naime, u prilog tumačenju navedene odredbe i njezina ratio legis, autori u članku navode niz izmjena i dopuna ZZP-a u razdoblju nakon 2014., a u kojima navedena odredba nije ni na koji način izmijenjena ili dopunjena.

Međutim, ona je napokon ispravno dopunjena izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019., tako da je osim pojma naknade štete dodana i isplata.

Autori stručnog članka navode da “u obrazloženju provedene intervencije u zakonski tekst ništa nije rečeno o tome zašto je do promjene došlo..”, što nije točno.

U prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz ožujka 2019., na str. 51, predlagatelj je obrazložio intervenciju u navedeni članak tako da navedenom dopunom “ispravlja se propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe članka 502.c Zakona i na tužbe za isplatu.“

Upravo se u navedenoj intervenciji i obrazloženju prijedloga može primijetiti da je zakonodavac intervenciju opravdao time što je detektirao propust i nepotpunu pravnu osnovu definiranu u odredbi čl. 138. a ZZP-a, odnosno odredbi članka 502.c ZPP-a te proširio učinak kolektivne presude i na sve druge pravne osnove temeljem kojih bi se potraživala restitucija.

Razloge zašto je upravo tada došlo do intervencije predlagatelja treba možda potražiti u činjenici da je u lipnju 2018. pravomoćno potvrđena ništetnost valutne klauzule iz kolektivnog spora, dok je u veljači 2019., Vrhovni sud RH prihvatio reviziju iz spora koji potječe iz Ugovora o kreditu koji je konvertiran te je rješenjem Rev-2868/18 od 12. 2. 2019. utvrdio postojanje pravnog interesa da potrošači iz konvertiranih kredita, unatoč izvršenoj konverziji zadržavaju pravo isticati ništetnost odredaba iz osnovnog ugovora. 

Upravo su navedene odluke pokrenule sada već poznati val pojedinačnih tužbi te je u relativno kratkom roku od nekoliko mjeseci na sudove podneseno preko 20.000 tužbi.

Dakako, to je za sobom povuklo niz pitanja i posljedično revidiranja zakonskih odredaba kako bi se unaprijedio sustav ostvarivanja građanskopravne zaštite i pune restitucije potrošača, s obzirom na brojnost spornih ugovora o kreditu i očekivanih parnica na sudovima.

7. PRAKSA SUDA EU-a KAO IZVOR PRAVA
Autori u kritici zauzetog stajališta Vrhovnog suda RH u odluci Rev-2245/17 navode da Direktiva 93/13, koju je Vrhovni sud uzeo kao orijentir prilikom tumačenja opsega potpune i djelotvorne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, ne regulira odnos kolektivne i individualne zaštite te ne zadire u postupovna pravila koja su prepuštena nacionalnom zakonodavstvu, a koje, pak, u našem slučaju predviđa naknadu štete i trogodišnji rok zastarijevanja.

Međutim, ispušta se iz vida da izvor prava za naše sudove nisu samo zakoni, u ovom slučaju ZZP i ZPP, već, sukladno odredbi članka 5. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) i Ustav ( Sl. l. SFRJ 56/90, Nar. nov. br.  135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) i pravna stečevina Europske unije.

Pod pravnu stečevinu EU-a ulazi i praksa Suda EU-a u Luxemburgu, kako nakon pristupanja RH Europskoj uniji, tako i za razdoblje prije pristupanja jer je postojala obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezinih sudova, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001.

Navedena praksa, po pitanju vremenskog ograničavanja pravnih učinaka koji proizlaze iz nepoštene ugovorne odredbe, kao što i priliči svrsi Direktive 93/13, zaštitnički je nastrojena prema potrošaču.

Naime, u presudi Suda EU-a, u spojenim predmetima C‑224/19 i C‑259/19 od 16. 7. 2020. Sud je istaknuo kako su zaštita potrošačkih prava i načina njihova ostvarivanja doista stvar unutarnjeg pravnog poretka svake države članice i njihovih pravila.

No, ta pravila ne mogu biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti), niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano teško izvršavati prava dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti).

Postoje sada već brojne presude Suda EU-a u predmetima C-441/14 (toč. 31., toč. 33.-35.), C-614/14 (toč. 35. i toč. 36.), potom u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (toč. 85.) u kojima Sud EU-a tumači spomenuto načelo djelotvornosti, njegovu primjenu na nacionalne propise o zastarnim rokovima i njihovu tijeku te, prema potrebi, i isključenje/izuzeće iz primjene postojećih nacionalnih propisa i ustaljene sudske prakse, a koji bi išli u smjeru koji pretjerano otežava ostvarivanje restitucijskih učinaka i pune zaštite od nepoštenih odredaba iz potrošačkih ugovora.

Tako je, između ostaloga, formulirano i prethodno pitanje koje je Općinski građanski sud Zagreb uputio Sudu EU-a, u predmetu koji se vodi pod brojem C-567/20, a u kojem se, u bitnome, pita o izostavljanju primjene Zakona o konverziji, a ne o njegovoj ništetnosti.

Prevedeno na slučaj zastarijevanja restitucijskih zahtjeva koji proizlaze iz kolektivne presude u slučaju Franak, postoji ne samo pravo, već i obveza naših nacionalnih sudova da zastarne rokove, trajanje i početak tijeka tumače na način koji ne ugrožava djelotvornu zaštitu potrošača.

To tumačenje, kako je istaknuto, uključuje, prema potrebi, i izuzimanje iz primjene nepovoljnih propisa i odredaba ako je to potrebno da se ostvari cilj i svrha Direktive 93/13.

Može se zaključiti da je navedena načela imao na umu i Vrhovni sud RH kada je donosio i revidirao svoja shvaćanja o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva, najprije ono iz presude Rev-2245/17, a potom i stajalište na sjednici Građanskog odjela od 30. 1. 2020., izuzimajući iz primjene, za potrošača, nepovoljniji trogodišnji rok koji se veže za naknadu štete koja se kao pojam navodi u ZZP-u.

Nasuprot tome, postavlja se pitanje ispunjava li uvjet djelotvornosti, potpune i dostatne zaštite potrošača od djelovanja nepoštenih odredaba, tumačenje zastarijevanja kako ga zagovaraju autori u navedenom članku. Odgovor na to pitanje treba potražiti u zamišljenoj primjeni navedenog roka i tijeka na postojeće parnice potrošača.

Naime, primjena trogodišnjeg roka koji bi počeo teći od dana pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, značilo bi da je za gotovo 90.000 potrošača (od ukupno 125.000) koji još nisu tužili, zastara već nastupila po obje pravne osnove, i valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, u odnosu na sve kreditore.

Taj pravni paradoks koji Direktiva 93/13 i praksa Suda EU-a sigurno nisu imali na umu kada tumače načelo djelotvornosti i pravo na efikasan pravni lijek, tim je veći kada se zna da potrošači koji su konvertirali svoje kredite (njih oko 55.000, od čega oko 30.000 još nije tužilo, a mahom je riječ o uglavnom velikim, stambenim kreditima) još uvijek nemaju riješeno pitanje restitucije unatoč provedenoj konverziji, jer su od Vrhovnog suda RH na tu temu do sada stizali uglavnom oprečni signali (Rev-2868/18,  Rev-18/18 i ogledni postupak), dok se na razini Suda EU-a još uvijek čeka odluka u predmetu C-567/20.

U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji tumačiti da je nastupila zastara i prije nego što su potrošači dobili konkretne odgovore na svoja pitanja, samim time i pravnu sigurnosti za svoje restitucijske zahtjeve, značilo bi grubo narušiti načelo djelotvornosti iz čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, odnosno primjenjivati nacionalno pravo suprotno svrsi i ciljevima Direktive 93/13 te posljedično otežavati položaj potrošača, sve pod krinkom „pravne sigurnosti“.

8. NIŠTETNOST, PRAVNA SIGURNOST I ZLOPORABA PRAVA
U slučajevima ništetnosti, dakle najtežih povreda prava i obveza, dojam je da se pojam pravne sigurnosti često precjenjuje, a prema potrebi nerijetko i zlorabi, kako bi se onoga tko je svojim radnjama prouzročio ništetnost poštedjelo od pravične posljedice, u ovom slučaju restitucije, odnosno svelo njegovo kažnjavanje na puku deklaraciju ništetnosti, od čega druga ugovorna strana nema nikakvu opipljivu korist.

Ako doista postoji bojazan za pravnu sigurnost koja bi mogla biti narušena tako da pojedini potrošači zlorabe svoja prava namjerno otežući s podnošenjem tužbe, kako bi zbog proteka vremena uprihodili veće zakonske zatezne kamate na svoje tražbine, postoje puno prigodniji i jednostavniji mehanizmi zaštite pravne sigurnosti od prekluzije prava na restituciju.

Pritom ne treba zaboraviti da je u slučaju Franak riječ o specifičnom slučaju i zaštiti potrošačkih prava koja proizlaze iz utvrđenja činjenice nepoštenih ugovornih odredaba koje su kreditori ugovarali zlorabeći svoju pregovaračku moć i poziciju.

Kao što je poznato, nepošten stjecatelj plaća kamate od dana stjecanja, kao penale za svoju nesavjesnost/nepoštenost. Pod krinkom „pravne sigurnosti“ poštedjeti takvog ugovaratelja od plaćanja kamata, odnosno ograničiti ih, značilo bi konvertirati njegov status iz nepoštenog u poštenog stjecatelja, te time proturječiti izreci presude iz kolektivnog spora.

Osim toga, kreditori brojnim prigovorima u parnicama otežavaju položaj potrošača u sudskim sporovima, odugovlačeći ih te time, u konačnici, sebi generirajući još veće zakonske zatezne kamate na tražbine potrošača, kao i sudske troškove. To su rizik i posljedice koje su, očito, svjesno prihvatili.

S druge strane, kada govorimo o zloporabi prava, kako nazvati postupanje kreditora nakon pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu u slučaju Franak, gdje se isti, umjesto da izvansudski, samoinicijativno ponude potrošačima obeštećenje temeljem utvrđene ništetnosti (pa tek ako postoji spor oko visine obeštećenja, za spornu razliku se potrošači mogu uputiti u parnicu), ponašaju kao da presude u kolektivnom sporu nema, koristeći (zlorabeći) činjenicu da ne postoji zakonska regulativa koja bi ih prisilila na takvo postupanje po presudi iz kolektivnog spora, prisiljavajući potrošače da svoja prava potraže u sudskim sporovima.

Osuđeni kreditori ne samo da ne nude mogućnost direktne restitucije temeljem kolektivne presude u slučaju Franak, već u pojedinačnim sporovima nastoje „na mala vrata“ uvesti ponovno raspravljanje o valjanosti odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, odugovlačeći parnice i obeshrabrujući ionako poljuljano povjerenje potrošača u pravosudni sustav.

Količinu parnica koje su zbog takvog postupanja i nepriznavanja učinaka kolektivne presude u međuvremenu pokrenute na sudovima, opteretivši cijeli sustav do granica paralize, a za očekivati je u budućnosti i nove „valove“ tužbi, ne treba posebno naglašavati.

Taj oblik zloporabe prava pojedine stručnjake, izgleda, pretjerano ne zabrinjava.

9. ZAKLJUČAK
Vrhovni sud RH ispravno je korigirao i revidirao stajališta glede zastarijevanja restitucijskih zahtjeva, isključujući iz primjene institut naknade štete, pogrešno i nepotpuno sadržan u odredbi članka 138.a. ZZP-a, te vežući restituciju za institut stjecanja bez osnove, dulji rok zastarijevanja te početak njegova tijeka koji započinje tek kada potrošač u individualnom postupku utvrdi ništetnost ugovora ili pojedine ugovorne odredbe, sve tumačeći u svjetlu i prema svrsi Direktive 93/13.


Autor: Igor Metelko
*Odvjetnik u Zagrebu.