02.10.2002.

Zloporaba procesnih ovlasti i prava stranaka u kaznenom postupku

1. dio

Daje se prikaz sadržaja 75. i 76. tribine Kluba pravnika Grada Zagreba održanih na temu zloporaba procesnih ovlasti i prava stranaka u kaznenom i parničnom postupku, i to autoriziranih izlaganja predavanja koja su kao uvodničari održali prof dr. Davor Krapac, prof. dr. Mihajlo Dika, Damir Kos, Marijan Svedrović i dr. Ivo Grbin, suci Vrhovnog suda RH, te Marijan Hanžeković, odvjetnik u Zagrebu. Zbog opsežnijeg sadržaja navedeni prikaz izlaganja objavit ćemo u dva dijela. Prvi se odnosi na zloporabu procesnih ovlasti i prava stranaka u kaznenom postupku, dok će u drugom dijelu prikaza biti riječi o zloporabama u građanskom postupku.

1. Zloporabe procesnih ovlasti i prava stranaka u kaznenom postupku (prof. dr. Davor Krapac)

1.1. Uvodne napomene

Pitanje procesnih zloporaba u kaznenom postupku pojavilo se s jačanjem akuzatornih elemenata. Nakon novele bivšeg jugoslavenskog Zakona o krivičnom postupku (u nastavku teksta: ZKP) iz 1967. godine ojačana su procesna prava okrivljenika, a konstrukcija kaznenog postupka približena je “stranačkoj” slici parničnog postupka. Ubrzo, sredinom 70-ih godina, pojavili su se zahtjevi da se propiše opća dužnost suda za sprječavanjem opstruktivnih taktika branitelja usmjerenih uglavnom na odugovlačenje postupaka kao što su primjerice: opetovano podnošenje zahtjeva za izuzeće, napuštanje glavne rasprave, zahtijevanje ponavljanja dokaznog postupka nakon proteka određenog roka, odgode glavne rasprave, “čuvanje u rukavu” nekog važnog dokaza do pogodnog trenutka u procesu, čak i nakon iziricanja presude i slično.

lako je već ZKP/67 sadržavao propise kojima je svrha bila parirati takvim nastojanjima, ipak tada još nije bilo opće zabrane zloporabe procesnih prava propisane u obliku jednog procesnog načela. Ono se, doduše, iz propisa zakona moglo sintetizirati, ali to tadašnji teoretičari kaznenog procesnog prava nisu činili - za razliku od svojih kolega u građanskom procesnom pravu, koji su već imali tradiciju doktrinarne razrade tzv. “zloupotrebe procesnih ovlaštenja” odnosno načela “savjesnosti”.1

Stoga je, prilikom reforme Zakonika o krivičnom postupku iz 1976. godine, u Zakon unesena odredba čl. 14. koja je glasila: “Sud je dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku”. Obrazloženje Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama ZKP iz lipnja 1976. godine objasnilo je “novo načelo o ekspeditivnom vođenju postupka i suzbijanju zloupotrebe” time što je to načelo “sadržano u Zakonu o parničnom postupku, odakle je uglavnom i preuzeto” te da su “u odgovarajućim odredbama zakonika za slučaj nepridržavanja i povrede ovog načela predviđene različite mjere i sankcije.”

Ta je odredba nepromijenjena preuzeta u sve kasnije novele bivšeg saveznog ZKP-a, a potom i u novo hrvatsko kazneno procesno zakonodavstvo (danas, čl. 10. st. 2 ZKP-a). No, sudska praksa bila je i ostala prilično uzdržana da u konkretnom slučaju, zbog procesne zloporabe intervenira izravno prema tom načelu. To ne začuđuje kako zbog hermeneutičkih razloga (pitanja pravilnog razlikovanja između zloporabe procesnog prava i pogrešnog tumačenja pravilne uporabe toga prava, odnosno procesne norme) tako i zbog psiholoških razloga (sucu je, u pravilu, vrlo teško izreći procesnu kaznu branitelju, kao odvjetniku i svojem kolegi u svakodnevnom poslu). Zato se u praksi procesne sankcije za zloporabu procesnih prava primjenjuju tamo gdje su zakonom izrijekom predviđene.

1.2. Što je to zloporaba procesnog prava i prikaz usporedbe tog instituta s rješenjima njemačkog Zakona o kaznenom postupku

Pod zloporabom procesnog prava možemo razumjeti njegovo korištenje suprotno zakonom određenom cilju. Zloupotrijebiti svoja procesna prava mogu obje stranke te neki drugi sudionici (npr. oštećenik) u kaznenom postupku. Državno odvjetništvo, kao stranka ima prava, a kao državno tijelo i ovlasti. Zloupotrijebiti svoje ovlast može i sud.

Ovdje se razmatra zloupotreba procesnih prava stranaka, ponajprije okrivljenika, dok se povrede ovlasti koje su uvijek povezane s povredama službene dužnosti dužnosnika ili službenika u državnim tijelima koja sudjeluju u kaznenom postupku, kao ni povrede prava oštećenika, neće razmatrati.

Kad je riječ o procesnim pravima okrivljenika treba razlikovati njegova “aktivna” i “pasivna” prava obrane. Prva, u koja pripadaju pravo predlaganja i poduzimanja različitih procesnih radnji (dokazivanja, podnošenja pravnih sredstava, zahtijevanja izuzeća i promjena u nadležnosti itd.) razlikuju se od “pasivnih”, kao što je pravo šutnje. Prva se naime, mogu koristiti suprotno zakonskom cilju da bi se ometao kazneni postupak (jer zakon okrivljeniku ne daje pravo predlaganja određenih dokaza ili prisustvovanja dokaznim radnjama da bi time obavljao procesne sabotaže). Druga naprotiv, ne mogu, jer teško je reći da bi okrivljenik svojom šutnjom, koju mu pravni poredak daje, primarno u cilju izbjegavanja opasnosti osude zbog vlastitog sudjelovanja, mogao sabotirati kazneni postupak procesnim ponašanjem koje je sukladno tome cilju, iako je jasno da će zbog okrivljenikove šutnje postupak prikupljanja dokaza u korist optužbe biti teži i dugotrajniji.

Pitanje sprječavanja i sankcioniranja zloporabe pocesnih prava zakonodavac mora riješiti, kao i svako drugo pitanje kaznenog postupka, u ravnoteži različitih procesnih ciljeva. Teškoće na koje pritom nailazi dvojake su. S jedne strane, javlja se pitanje je li uopće moguće na području procesnog prava propisati zloporabu procesnog prava ili ovlasti. Ona naime, pretpostavlja da se procesni subjekt ponaša sukladno propisanoj procesnoj formi, ali protivno cilju kojeg je zakon tom ponašanju propisao: učinkom svoje radnje stranka, npr., želi naškoditi svojem procesnom protivniku ili postići kakav drugi, protupravni cilj. Možemo li sada, u želji da spriječimo nastupanje tog učinka zanemariti procesnu strogost propisane forme koju je “zlorabitelj" poštivao? Nije li pozitivan odgovor protivan duhu procesnog prava? Odgovor na tu dilemu dao je Hans Kudlich:2 “ako se kod procesnog prava obrane radi o di-spozitivnom procesnom pravu, koje se nekorištenjem može izgubiti i kod kojeg ne postoji javni interes da se okrivljeniku ponovo uspostavi mimo njegove volje, onda također u javnom interesu, ne može biti sporan gubitak toga prava koje se kod zloporabe gubi ako ga ne koristi u propisanom cilju.”

U kaznenom postupku posebnu težinu ima pitanje zloporabe tzv. jamstvenih formi. Neki strani, a i hrvatski procesualisti (npr. V. Bayer) isticali su da zakonodavac kao cilj procesne forme ne postavlja samo postizanje dobrog rezultata procesne radnje ili njegovo očuvanje za kasnije stadije procesa, nego i zaštitu osobnih i drugih prava građanina protiv kojih država usmjerava kazneni postupak u punoj težini svojeg represivnog aparata. Ne moramo li, dakle, zbog zaštite temeljnih prava građanina uvijek priznati valjanost nekoj procesnoj radnji koju je okrivljenik poduzeo sukladno takvoj “jamstvenoj formi”, iako znamo da ju je poduzeo u cilju koji nije cilj zakonito provedenog postupka?

Odgovor je na to pitanje negativan3; ako zakon kroz jamstvene forme okrivljeniku pruža (subjektivna) prava na procesno ponašanje radi ostvarenja određenog cilja, onda ponašanje suprotno tom cilju također zavređuje sankciju, jer to ponašanje zakon ne štiti. Drukčiji zaključak ne može se osloniti na zaštitnu svrhu “jamstvenih formi” u procesu i vodi nas u puki formalizam, tj. u interpretaciju koja odvaja formu od sadržaja, srozava sadržaj procesne radnje na običan derivat procesne forme

1.3. Odredbe kojima se reguliraju procesne zloporabe

Zloporabe procesnih prava potrebno je precizno pravno opisati kako se nejasnim razgraničenjem između pogrešne upotrebe i zloporabe nekog procesnog prava ono ne bi dokinulo i okrivljenik doveo u nepovoljniji položaj. Stoga je potrebno da zakonodavac unaprijed poduzme korake protiv zloporabe procesne forme na način da u katalogu procesnih načela uspostavi jednu opću zabranu zloporabe procesnih prava te stvori njezinu inverznu sliku u općoj dužnosti suda da ih sankcionira. Naše pravo poznaje takve norme u čl. 10. st. 2. i djelomice čl. 167. st. 1. ZKP-a.

Njemačko pravo, za razliku od domaćeg, ne sadržava jedno opće načelo, nego, prema Kudlichu, na dva načina nastoji označiti ponašanje stranke koje se treba uzeti kao procesna zloporaba; pojedinim “represivnim propisom", usmjerenim protiv počinjenih zloporaba ili, pak, “preventivnim”, koji nastoji spriječiti takve situacije. Obje kategorije propisa mogu se nomotehnički pojaviti kao klauzule (npr. par. 241. st. 1. njemačkog Zakona o kaznenom postupku (njem. StPO) predviđa da predsjednik može uskratiti pravo stranci na protuispitivanje svjedoka ako ga ona “zloupotrebljava” ili kao opisi koji tipiziraju neko procesno ponašanje kao zloporabu procesnog prava (primjer iz našeg čl. 300. st. 3 ZKP-a: “... branitelju ... koji poslije kazne nastavi narušavati red vijeće može uskratiti daljnju obranu ...” ili čl. 347. st. 2: “predsjednik vijeća može, nakon prethodnog upozorenja, prekinuti osobu koja u svojem govoru vrijeđa javni red i moral ili vrijeđa drugoga ili se upušta u ponavljanja ili izlaganja koja nemaju veze s predmetom”).

U skupinu “represivnih” ulaze primjerice, propisi kojima se:

a) općenito zabranjuje zloporaba nekog procesnog prava ili ovlasti pri čemu se takva zabrana može odnositi na sva ili samo određena procesna prava (npr. pravo predlaganja dokaza). Kao što smo spomenuli, par. 241. st. 1. njem StPO-a predviđa da predsjednik vijeća može stranci koja zloupotrebljava (mis-sbraucht) pravo na tzv. protuispitivanje to pravo oduzeti. U praksi se uzima da se o zloupotrebi toga prava, ali ne i općeg prava ispitivanja osoba, radi ako stranka ne samo da postavlja nedopuštena pitanja nego nakon opomene predsjednika vijeća nastavi s pretežno nedopuštenim pitanjima. Ili, prema par. 138a st. 1. toč. 2. branitelj se može isključiti iz kaznenog postupka ako se pojavi osnovana sumnja da komunikaciju s pritvorenim okrivljenikom zlorabi da bi počinio neko kazneno djelo ili ozbiljno ugrozio sigurnost zatvora.

Kod nas je odredba čl. 347. st. 2 ZKP-a u tom pogledu preciznija: predsjednik vijeća može, nakon prethodnog upozorenja, prekinuti osobu (dakle, oduzeti joj pravo završne riječi) koja u svojem govoru vrijeđa javni red i moral ili vrijeđa drugoga ili se upušta u ponavljanja ili irelevantna izlaganja. Isto tako, prema čl. 300. st. 3. ZKP-a branitelju ili opunomoćeniku koji poslije kazne nastavi narušavati red na raspravi, vijeće može “uskratiti daljnju obranu odnosno zastupanje na glavnoj raspravi ...”, pri čemu će krivcu za odgodu rasprave naložiti platež troškova.

b) zabranjuje da procesni subjekt određeno procesno pravo koristi na određeni način pri određenoj procesnoj radnji (npr. da dokazne prijedloge podnosi u svrhu odugovlačenja postupka). Pritom zakon i ne mora koristiti izričaje “zloporaba”, “zloupotrebljavati”. Tako npr. par. 26a. st. 1. toč. 3. njem. StPO-a naređuje da se zahtjev za otklon nekog suca mora odbaciti kao nedopušten ako je “očito da ima za cilj jedino odugovlačenje postupka ili neki drugi, koji nije cilj kaznenog postupka”. U praksi se kao takav uzima onaj koji samo ponavlja razloge višekratnih prijašnjih bezuspješnih zahtjeva za otklonom suca i koji je k tome još prije podnošenja umnožen u više primjeraka te unaprijed podijeljen sredstvima javnog informiranja da bi se na taj način sudac blatio u javnosti. Naš ZKP nema takve odredbe.

Nadalje, njemačko pravo sadržava niz odredbi koje omogućuju predsjedniku vijeća da odbije pitanje stranke koje je “neprikladno” ili se “ne odnosi na stvar” (njemačka praksa “neprikladnim” smatra pitanje koje ne pridonosi rasvjetljavanju spornih činjenica ili koje zakon ne dopušta u tom cilju a “irelevantnim”, pitanje koje ne služi, izravno ili neizravno, razjašnjavanju stanja stvari, par. 241. st. 2 StPO-a); ili da odbije dokazne prijedloge stranaka, posebice ako su postavljeni u cilju odugovlačenja postupka (par. 244. st. 1.1. 6. StPO-a). Pritom njemačka praksa postavlja parametre da sud mora biti uvjeren kako iza dokaznog prijedloga stranke ne bi ništa proizašlo u njezinu korist, da je stranka toga svjesna i da je prijedlog postavila isključivo radi odugovlačenja postupka (pa stoga u subjektivnom smislu postupa suprotno procesnoj svrsi odredbi o dokaznim prijedlozima).

Naš ZKP uveo je 1997. godine, prema njemačkom modelu, nekoliko odredbi koje preciziraju kad će vijeće na raspravi odbiti dokazne prijedloge stranaka (čl. 322. st. 4). Novi nacrt novele, koji je pred vratima, uvodi neke novosti koje žele ojačati brane dokaznog prava od pokušaja zloporabe njegovih odredbi, predviđa koncentraciju dokaznih prijedloga stranaka na pripremnom ročištu za glavnu raspravu te postavlja rokove za iznošenje novih dokaza.

Njemačko pravo u par. 231a. omogućava da se glavna rasprava održi i u odsutnosti optuženika koji se sam doveo u stanje tzv. raspravne nesposobnosti, dok naše pravo takvu mogućnost ne poznaje. Nadalje, prema par. 266. st. 3. StPO-a zahtjev optuženika za odgodom glavne rasprave u slučaju tzv. naknadne tužbe državnog odvjetnika za druga kaznena djela (kod nas bi to odgovaralo proširenju optužnice na glavnoj raspravi) sud ne smije uvažiti ako je očito podnesen radi odugovlačenja postupka (kao kriterij sud će uzeti nesvrhovitost prijedloga; kako je pravo na odgodu rasprave zakon optuženiku dao radi boljeg pripremanja obrane, predlaganje odgode radi nekog drugog razloga predstavlja objektivno nesvrhoviti prijedlog). Naše pravo takve odredbe nema, ali isti cilj nastoji postići time što odluku o prekidu ili odgodi glavne rasprave radi pripremanja obrane ostavlja u diskrecijskoj ocjeni vijeća (čl. 341. st. 2. i čl. 342. st. 2. ZK-a) koje u slučaju ocjene da stranka traži odgodu radi odugovlačenja postupka njezin zahtjev može odbiti.

“Preventivno" se zloporabama procesnih prava može parirati tako da se isključi vršenje nekog procesnog prava ili ovlasti unutar određenog roka, nakon određenog roka ili nastupa rezolutivnog uvjeta. Tako, npr. njemački zakon u par. 25. st. 1. dopušta traženje otklona nekog suca samo do početka ispitivanja optuženika na glavnoj raspravi; zatim u par. 137. st. 1. toč. 2. ograničava broj okrivljenikovih branitelja na tri (čime se sud pošteđuje utvrđivanja je li okrivljenik u konkretnom slučaju angažirao veći broj branitelja radi odugovlačenja postupka ili radi pojačanja obrane).

Neki komentatori uzimaju da se kao pokušaj odugovlačenja postupka od strane okrivljenika mora uzeti i slučaj u kojem je koristio pravo na pozivanje nekog svjedoka na proračunski trošak ali se pokazalo da je taj svjedok irelevantan. Konačno, tu ulazi i novi propis par. 257a. StPO-a, na snazi od 1994. godine, koji sudu otvara mogućnost da od stranaka zatraži da svoje prijedloge i zahtjeve glede pojedinih procesnih radnji, očitovanja o zakonitosti dokaza i si. podnesu u pisanom obliku. Naše pravo, u cilju sprječavanja koluzije između pritvorenika i ostalih počinitelja nekog kaznenog djela počinjenog u zločinačkoj skupini, omogućuje istražnom sucu da odredi privremeni nadzor razgovora pritvorenika i branitelja (čl. 69. st. 2 ZKP-a), a jednako kao i njemačko pravo ograničava broj istovremenih branitelja jednog okrivljenika na tri (čl. 63. st. 2. ZKP-a).

U određivanju pojedinih slučajeva procesnog ponašanja kao zloporaba procesnog prava zakonodavac ne koristi jednoznačnu i jasnu metodu. Stoga su suci često u nedoumici oko sankcioniranja procesne zloporabe, a neki dovode u pitanje i svoju opću ovlast da to učine (zbog tog razloga je bolje da se među načela uvrsti opća dužnost suzbijanja procesnih zloporaba).

1.4. Što je prema definiciji, zloporaba procesnog prava

Iz primjera koje smo spomenuli za njemačko i naše pravo može se zaključiti koji definicijski minimum mora kod zloporabe procesnog prava postaviti zakonodavac ili konstruirati sudac u konkretnom slučaju. Taj minimum mora obuhvatiti supstantivni i atributivni element.

Supstantivni element je korištenje nekog procesnog prava ili ovlasti suprotno zakonskom cilju. Može ga predvidjeti zakonodavac, odnosno utvrditi sudac u konkretnom slučaju, nakon što je sadržajno ispitao sporno ponašanje stranke i zaključio da je ono protivno propisanom cilju radnje koju je poduzela. On se u zakonu može propisati prema kombinaciji subjektivnog i objektivnog kriterija (npr. njem. par. 231a. st. 1. StPO-a: Hat sich der Angeklagte vorsatzlich und schuldhaft in einen seine Verhandlung-sfahigkeit ausschliessenden Zustandversetzt... so wird die Hauptverhand-lung... in seiner Abwesenheit durchge-fuhrt oder fortgesetzt...) ali ga je moguće odrediti i bez referiranja na motive procesnog sudionika (npr. višekratno podnošenje bezuspješnog zahtjeva za izuzeće suca zbog istog razloga). Potonje, dakako, ne znači da se pri utvrđivanju zloporabe procesnog prava ili ovlasti smije izostaviti subjektivni kriterij. Ako se polazi od toga da pojam procesne radnje pretpostavlja voljno ponašanje procesnog subjekta koje ima određeni procesno relevantni učinak, onda se pri ocjenjivanju eventualne zloporabe procesnog prava mora utvrditi i njegov svjesni odnos prema tom ponašanju.

Atributivni element je “opisanost” cilja procesnog prava koje se u nekom slučaju može zloupotrijebiti, izvršavati na način suprotan zakonskom cilju, kako bi se moglo utvrditi odgovara li konkretno ponašanje procesnog sudionika tom cilju ili ne. Opći je cilj kaznenog postupka ispravno razlučivanje krivaca od nedužnih, zaštita ljudske časti i dostojanstva, odnosno ljudskih prava osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak te zaštita nekih drugih legitimnih interesa pojedinaca i društvene zajednice. Ako je polazište navedeni opći cilj kaznenog postupka onda je jasno da neki dokazni prijedlog stranke, podnesen u nekom drugom cilju, treba odbiti, a da bi sudu “olakšao” ocjenu u tom smislu, Zakon mu u čl. 322. st. 4. navodi primjere takvih neprihvatljivih, a među njima i “opstruktiv-nih” dokaznih prijedloga.

Dakle, atributivni element je važan što se neki sudionik postupka može ponašati i tako da netko svoje pravo ne koristi za postizanje procesnog cilja (npr. razjašnjenja stanja stvari) ili tako da ga koristi za postizanje izvanprocesnog ili pro-tuprocesnog cilja (npr. da bi povrijedio prava trećih, npr. vrijeđanjem, klevetanjem i si.). Sud će teško moći razlikovati legitimne prijepore u pravnim shaća-njima o korištenju nekog procesnog prava od slučajeva njegove zloporabe, ako nije siguran što svojom radnjom smjera procesni sudionik. Stupanj te “opisano-sti” je, dakako, različit. Pritom, kao pravilo vrijedi: ako je “opisanost” veća, preciznija, to su procesni sudionici sigurniji od sudačke samovolje, ali i izloženiji većoj vjerojatnosti njezinog zahvata (npr. ograničenje okrivljenikovog prava na tri branitelja); ako je ona manje precizna, ta je vjerojatnost manja, ali raste vjerojatnost da sud pogriješi u svojoj diskrecijskoj ocjeni.

1.5. Pravne posljedice zloporabe procesnih prava

Prema prirodi svari pitanje pravnih posljedica zloporabe procesnih prava nameće se kod povreda “represivnih” propisa. Procesnotehnički, zakon kao sankciju može predvidjeti oduzimanje pravnog značaja konkretnoj procesnoj radnji, tj. njezino odbacivanje ili odbijanje, odnosno uskratu prava na neku buduću radnju. Koju će upotrijebiti ovisi o njegovoj ocjeni, ali nije sasvim slobodan u tom izboru. Kao i u drugim slučajevima usklađivanja disparatnih procesnih ciljeva, sudac u izboru sankcije mora poštivati načelo razmjernosti (čl. 16. st. 2. Ustava RH) kako bi nekoj zloporabi parirao jednako učinkovitom ali ipak manje po procesno pravo ograničavajućom sankcijom. Zatim, sankcijom se ne smije okrnjiti bit procesnog prava kojeg zakon štiti jamstvenom formom, koju procesni sudionik zloupotrebljava, a ta bit se obično određuje elementima načela “pravičnog postupka”. Konačno, zakon može propisati i posebnu procesnu kaznu za određeni oblik procesne zloporabe , npr. čl. 167. st. 1. ZKP.

Zaključno se može reći da pojam zloporabe procesnih prava u nas nije dovoljno proučen te zahtijeva daljnju teorijsku i praktičnu obradu. U prvoj bi valjalo ponajprije ispitati u kojoj se mjeri ukorijenio u napetosti između načela pravičnog postupka i načela pravne sigurnosti koja traže poštivanje strogosti propisane forme, a zatim proučiti pojedine procesne propise koje zakonodavac namjenjuje suzbijanju te pojave - počivaju li ti propisi na ustavnim načeima, omogućava li njihova konstrukcija učinkovito suzbijanje procesnih zloporaba, mogu li se neke druge pojave procesnih zloporaba, koje u zakonu nisu izrijekom predviđene, sankcionirati izravno prema načelu iz čl. 10. st. 2. ZKP-a ili prema analogiji s nekom drugom pozitivnom zabranom procesne zloporabe i sl.

U praktičnoj obradi valjalo bi ispitati kriterije prema kojima sudovi cijene postojanje neke procesne zloporabe in concreto. Sve bi to trebalo poslužiti pre-ciziranju toga pojma, da bi se spriječile zloporabe, ali ne i ograničilo neko pravo kakvim ga je zakonodavac zamislio i strankama zajamčio radi ostvarivanja njihovih legitimnih interesa u kaznenom postupku.

2. Pravna sredstva kojima raspolaže sud u suzbijanju zloporaba procesnih prava  (Damir Kos, sudac Vrhovnog suda RH)

Pravo je javnosti da, prema odredbama ZKP-a, koji predstavlja uređen sustav normi koje reguiraju postupanje u kaznenom postupku, bude informirana o tome što je predmet postupanja sudova. Najširu moguću zloporabu procesnih prava već u fazi predkaznenog postupka (faza kaznene prijave) predstavlja, u određenom smislu, mogući brifing javnosti, tj. tendenciozna prezentacija ponašanja neke osobe da se stvori određena društvena klima kako bi se mogao provoditi posredan pritisak na suce koji vode postupak. Potrebno je istaknuti da kod nas ne sude samo suci profesionalci, već se vijeće sastoji i od laika, sudaca porot-nika, koji su zasigurno izloženi pritisku takvog javnog mnijenja koje je stvoreno prije nego li je kazneni postupak počeo pa čak i prije nego je odlučeno postoje li uvjeti za njegov početak. Dakako, takav javni brifing može se odvijati i kroz kasniji tijek postupka, kroz davanje obavijesti od strane stranaka u postupku koje često krajnje subjektivno daju prikaz događaja u kaznenom postupku.

Primjerice, u jednom velikom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu na takav su način subjektivno bile prikazivane činjenice koje su se utvrđivale u postupku da sve što je jedna strana prezentirala javnosti bilo potrebno utvrditi, je li netko vidio optuženika u mjestu i vremenu inkriminiranom kao mjesto počinjenja kaznenog djela ili nije. Radilo se o koncentracijskom logoru, o upravitelju logora, a teško je i za pretpostaviti da bi svaki logoraš vidio osobu koja je bila upravitelj tog logora. Međutim, kroz takav jedan brifing javnosti provodio se javni, a istovremeno i posredan pritisak na proces suđenja, jer su svjedoci, pod utjecajem javnosti, smatrali “svoju ulogu besmislenom kad ionako svi kažu da ga nisu vidjeli.”

U sljedećem stadiju postupka pred istražnim sucem, odnosno raspravnim vijećem moguć je drugi niz zloporaba procesnog prava. Jedan od tipičnih primjera korištenja prava koje se prepoznaje kao zloporaba, iako pod određenim okolnostima predstavlja jamstvene pravo svakog optuženika, a koja zloporaba je posebno prisutna u sudnicama u posljednje vrijeme kroz neke aktualne postupke, je pitanje evidentne manipulacije inače dopuštenog prava na podnošenje zahtjeva za izuzećem.

Evo primjera. Radi se o kaznenom postupku u fazi istrage protiv više okrivljenika od kojih su neki u pritvoru (koji je zakonski ograničenog trajanja), a jedan od okrivljenika je nedostupan i za njim je raspisana tjeralica. Nedostupni okrivljenik učestalo je podnosio zahtjeve za izuzeće istražnog suca. Iz potpisa na podnescima bilo je vidljivo da je to doista podnesak samog okrivljenika i sud je prema tim zahtjevima postupao. Budući da se radi o zahtjevu za izuzeće suca u fazi istrage, sudac nije mogao poduzimati radnje dok nije bilo riješeno o zahtjevu, tj., dok zahtjev nije odbijen kao

neosnovan. No, ova odluka morala je postati pravomoćna, jer protiv nje u istražnoj fazi postoji posebna žalba, što svakako “nosi vrijeme”. Naime, nakon rješavanja o zahtjevu za izuzeće, koje teče relativno brzo s obzirom na to da je osoba u povodu čijeg se zahtjeva rješava bila nedostupna, takvoj se osobi rješenje kojim se odbija njezin zahtjev dostavlja na oglasnu ploču kao jednom od oblika dostave, što opet “nosi svoje vrijeme”. Tek po pravomoćnosti takve odluke moglo se nastaviti s postupkom.

Okrivljenik je, u ovom primjeru, izravno povrijedio odredbu članka 10. ZKP-a te je odugovlačio postupak u odnosu na druga dva okrivljenika koja su to vrijeme čekali u pritvoru svoje procesno pravo koje im proizlazi iz međunarodnih ugovora, ustava RH i ZKP-a da imaju pravo u najkraćem roku doći pred sud kako bi se utvrdilo jesu li počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret.

Daljnji primjer zloporabe prepoznaje se kroz stavljanje zahtjeva za izuzeće. Razumljivo je da se optuženiku mora pružiti mogućnost i pravo da izrazi svoju sumnju u pristranost bilo osobe suca, članova vijeća ili osobe tužitelja i njegovih zamjenika koji zastupaju optužbu. No, ako se zahtjev stavlja sukcesivno jedan po jedan, prvo za jednoga, zatim za drugoga, pa za trećega ili se ponavljaju svaki puta uz drukčije obrazloženje, s naznakom da se za tu okolnost “saznalo upravo sada”, time se svaki puta manipulira s početkom glavne rasprave. Sud u takvom ponašanju prepoznaje zloporabu procesnih prava. Odgovarajućeg instrumentarija da se to spriječi, unatoč odredbi članka 10. ZKP-a sud, na žalost, nema. Sud po takvim zahtjevima rješava svaki puta ponovno te se ne može započeti s glavnom raspravom dok zahtjev za izuzeće ne bude definitivno riješen.

Zloporaba procesnih prava na strani obrane vrlo je često povezana s nastojanjem za isticanjem roka krajnjeg dosega pritvora. U takvim postupcima gdje se pojavi mogućnost da bi okrivljenik mogao zbog isteka roka pritvora izaći na slobodu, vrlo se često na sudu manipulira na najrazličitije načine sa ciljem pro-longiranja postupka i naposlijetku isteka krajnjeg roka pritvora. Nije rijedak slučaj da u situacijama gdje je istek pritvora relativno blizak, na samoj glavnoj raspravi dođe do otkaza punomoći branitelju. Otkaz punomoći je načelno dopušteni postupak, no ako se to dogodi u trenutku kad sudac treba započeti s glavnom raspravom i time se isključe uvjeti za početak, jasno je da se vrlo često radi o zloupotrebi inače dopuštenog prava. Naime, pritvorena osoba mora imati branitelja, a za odabir novog branitelja, bilo po službenoj dužnosti ili iz povjerenja, potrebno je vrijeme, kao za pripremu tog branitelja za raspravu. Suci su pokušavali na razne načine naći odgovor za takve situacije. Treba li odmah postaviti branitelja po službenoj dužnosti, što dakako iziskuje rok za pripremu? Je li moguće istog branitelja, koji je otkazao punomoć, postaviti braniteljem po službenoj dužnosti? Je li se moguće pozvati na Zakon o odvjetništu koji nalaže branitelju da u proisanom roku poduzima radnje koje ne trpe odgodu, odnosno ako se radi o pravu drugih optuženika iz članka 10. ZKP-a. Niti na jedno od tih rješenja suci se nisu odlučivali već su u pravilu puštali da punomoć bude otkazana, rasprava odgođena i da se nakon toga pononovno pojavi čak i isti odvjetnik s novom punomoći.

Izuzetno čest slučaj, koji suci prepoznaju kao zloporabu procesnih prava, je i manipulacija rokovima i primanjem pismena. Za poduzimanje značajnog broja radnji potrebno je da određeno pismeno bude uručeno i branitelju, ako ga okrivljenik ima. Za okrivljenika se dostava odluka od koje teku rokovi obavlja putem dostavljača ili oglasne ploče u zakonom propisanom postupku. Ali, ako je relativno izgledan istek krajnjeg roka pritvora, a spis se, npr. nalazi u fazi drugostupanjskog odlučivanja, te je stavljen zahtjev za javnu sjednicu, i primjerice, u tom roku branitelj prijavi da je njegova kancelarija na godišnjem odmoru, a istovremeno je viđen na sudu i prisustvuje nekim drugim raspravama, jasno je da takav branitelj manipulira pravom na prisutnost javnoj sjednici na koju mora biti pozvan, odnosno izbjegava primanje pismena. Pravog i djelotvornog odgovora na to pitanje suci na žalost nisu iznašli. Često puta zbog toga protiču rokovi i gubi se vrijeme, a anatema javnosti pada na sudove gdje se sucima imputira da nisu proveli postupak u razumnom roku, a sami nisu imali zakonsku mogućnost da postupak provedu.

Niti strana optužbe nije imuna od takvih utjecaja koje sud prepoznaje kao moguće zloupotrebe procesnih prava, a one se, s obzirom na karakter državnog odvjetništva, mogu podvesti i pod pojam zloporaba ovlasti.

Nije rijedak slučaj da se istraga provodi protiv više okrivljenika i da po njezinom okončanju optužba bude podignuta samo protiv nekih, a preostali ostanu negdje "visjeti”. Nije rijedak slučaj da takve osobe na prijedlog tužitelja sud poslije pozove na glavnu raspravu u svojstvu svjedoka, lako nisu optuženi i sud ih upozorava da nisu dužni iskazivati ako bi time izložili sebe progonu, dajući im i ostala procesna upozorenja za svjedoka, postavlja se pitanje koliko to dopire do svijesti tog čovjeka, koliko on zna da protiv njega još uvijek istraga nije zatvorena.

Nadalje, tijekom glavne rasprave događa se da tužitelj kroz pitanja koja postavlja optuženiku ili svjedocima u stvarnosti vodi prikrivenu istragu za neka druga kaznena djela. Takvo postupanje sud često ne može suzbiti unatoč nastojanju da razjasni kuda je usmjereno pitanje, na razjašnjavanje konkretnog predmeta ili nečeg drugoga. Pitanja znaju biti formulirana tako da se tek poslije, kad se dođe do odgovora, vidi da se radi o prikrivenoj istrazi čime se krši jedno od temeljnih prava osobe protiv koje se vodi postupak da točno zna za koje kazneno djelo je optužena i da iskazuje samo u vezi tog djela.

Nisu rijetke situacije kad tužitelj procijeni da je vrlo izgledno da će uslijediti ono što se u krugovima tužiteljstva naziva “negativna odluka za tužiteljstvo”, osobito ako se radi o mjeri pritvora s kojom se želi manipulirati, te dođe do proširenja optužnog akta pojedinim elementima koji su već bili obuhvaćeni u fazi istrage, ali nisu optuženi. Ti elementi, iako su bili poznati i na kraju istrage tek se poslije uključuju u optužbu, na samom kraju dokaznog postupka čime se produžava njegovo trajanje, a osoba se zadržava na izdržavanju mjere pritvora.

Zloporabe procesnih prava jedne i druge strane uvijek su usmjerene određenom cilju. Na strani obrane to je nastojanje da se otupi oštrica pravde pro-tekom vremena, bilo da se izmanipulira vrijeme krajnjeg dosega mjere pritvora kako bi se ishodilo da osoba koja se nalazi u pritvoru protekom tog roka izađe na slobodu, a potom tko zna hoće li se ikada više privesti pred lice pravde. Na strani tužitelja mogući cilj je da kroz zloporabe prava pokušaju ostvariti ciljeve koji se inače ne bi mogli postići, a radi okončanja postupka i donošenja osuđujuće presude.

3. Zloporabe procesnih ovlasti i prava suca u kaznenom postupku (Marijan Svedrović, sudac Vrhovnog suda RH)

Sukladno odredbi članka 10. st. 2. ZKP-a, sud je dužan onemogućiti svaku zloporabu prava što pripadaju sudionicima kaznenog postupka, a to zapravo znači da sudac može zloporabiti pravo i onda kad učini propust u sprječavanju zloporabe prava drugih sudionika u postupku. Sudac je, za razliku od stranaka koje su samo tzv. “primjenjivači” zakona, uz “primjenjivača” zakona i “presuđivač” spora između okrivljenika i tužitelja u kaznenom postupku, pri čemu zloporaba prava od strane suca može biti od presudnog značaja za ostvarenje cilja i svrhe kaznenog postupovnog prava, a u smislu utvrđenja krivnje ili nedužnosti i eventualno izricanje kazne okrivljeniku za počinjena djela.

Članak 10. st. 2. ZKP-a jedino je mjesto u Zakonu gdje je eksplicitno propisana dužnost suda (suca) da onemogući svaku zloporabu prava sudionika. Na normativno - vrijednosnoj razini kad su u pitanju uvodne odredbe zakona (a time i definiranje njegovih načela) nije poželjno propisivati sastavnice jednog jačeg načela, (provođenje kaznenog postupka bez odugovlačenja i onemogućavanje zloporabe prava), a ne propisati eksplicitno to načelo, kao načelo pravednosti postupka pred kaznenim sudom.

Zloporabu prava moguće je smatrati sastavnicom moguće povrede prava na, tzv., fair suđenje, jer ono što neko suđenje čini pravednim upravo je ravnoteža velikog broja različitih prava i dužnosti. Međutim, u nekim situacijama pravo na pravedno suđenje uključuje, također, izričito pravo na uravnotežen karakterističan detalj situacija. Analiza konkretnih slučajeva vjerojatno bi pokazala da se ti “karakteristični detalji situacije” odnose i na situacije zloporabe poce-snih ovlasti i prava svih sudionika u kaznenom postupku, pa tako i prava od strane suca.

O tome postoje odluke suda za ljudska prava: npr.

Crociani i dr. c/o Italija, Komisija za ljudska prava je utvrdila sljedeće: “Komisija podsjeća na svoje stalno običajno pravo, prema kojemu uvjeti pravičnog suđenja moraju biti razmotreni u svakom pojedinačnom slučaju, vodeći računa o postupku u cjelini, a ne na temelju odvojenog mišljenja, o zasebnom postupku ili incidentu, premda ne može biti isključeno da određeni čimbenik može biti odlučujući kako bi se omogućila pravičnost suđenja”.

Nema dvojbe da se kao zloporaba prava od strane suca mogu uzeti samo one radnje u kaznenom postupku koje su svjesno usmjerene na ometanje pravilnog tijeka postupka, pri čemu je obmana samo jedan od mogućih načina.

S ocjenom da je sudac zloporabio procesnu ovlast i pravo treba biti vrlo oprezan jer je mogućnost utvrđenja tih radnji vrlo teško dokazljiva, a u smislu ostvarenja punog njihovog sadržaja kao radnji svjesno usmjerenih na ometanje pravilnog tijeka kaznenog postupka. Zapravo je teško donijeti nedvojbeni sud o zloporabi prava od strane bilo kojeg sudionika kaznenog postupka.

Kao tipična pojava zloporabe prava od strane suca smatra se nepripremljenost za vođenje postupka ii izvedbu postupovne radnje, propust u sprječavanju zloporabe drugih sudionika, nekritičko izvođenje dokaza koji se ne odnose na činjenice koje su predmetom razjašnjavanja, propusti u izvođenju za, itd. Zbog objektivne teškoće ocjene se o namjernom odugovlačenju ili dokaradi li ometanju tijeka postupka, u domaćoj pravnoj literaturi više se navode primjeri kad nešto nije zloporaba prava nego kada ona to jest. Tako se ističe da se ne radi o zloporabi kad se korištenje tih prava i ovlasti odvija u situaciji kad je vjerojatnost njihova uspjeha dvojbena ili ne postoji. Posebno se ističe da zloporaba prava nije ni okrivljenikovo manipuliranje iskazom kao što to nisu različita sredstva postupovne taktike, lako se i tu očigledno radi o postupcima kojima se odugovlači postupak, raditi će se o valjanom načinu provedbe postupovnih radnji.

Za suca je posebno opterećujući segment njegove dužnosti da spriječi i onemogući zloporabu prava stranaka u postupku. Prepoznavanje, kad jedna “na izgled” valjano provedena postupovna radnja postaje negacija prava, je ona razdjelnica koja razlikuje suca koji su “gazde” u svojim sudnicama i onih sudaca koji to nisu. Biti “gazda” znači znati rukovoditi postupkom koji se vodi u toj sudnici.

Na žalost, preventivni učinak sankcij-skog mehanizma preko kontrole zakonitosti u odlukama viših sudova sasvim je izostao. Gotovo da i nema sudske odluke koja je ukinuta, a u kojoj je navedeno da je sudac (odnosno drugi sudionik postupka) prekršio zakon na način da je zloporabio pravo ili ovlast koja mu pripada prema zakonu. Dakako, postoji velik broj sudskih odluka u kojima je utvrđeno kršenje zakona, ali, kao što je već više puta istaknuto, kršenje zakona nije sinonim za zloporabu prava. Razloge za takvo stanje treba očigledno tražiti u objektivnim teškoćama “prepoznavanja” onog subjektivnog kod zloporabe prava. To je važan razlog, ali on ne može biti opravdanje za izostanak bilo kakve reakcije u sankcioniranju radnji koje prema svojoj pravnoj prirodi predstavljaju zloporabu prava. Konačno, to je u suprotnosti sa samom definicijom kaznenog procesnog prava kao dio propisa kaznenog prava u širem smisu koji određuje pretpostavke i ovlaštenje za poduzimanje radnji u postupku, oblik radnji, ali i pravne posljedice za slučaj povrede tih propisa.

Zloporaba prava u kaznenom postupku kao negacija prava uveliko premašuje opasnost koja bi trebala prijetiti od sankcijskog mehanizma koji može dovesti do oduzimanja pravne valjanosti učinaka radnji kojima se ostvaruje zloporaba zakonskih prava. Takvo postupanje razara sustav kaznenog postupka i može se shvatiti kao djelovanje koje niječe kazneni postupak kao temeljni jamstveni poredak i zato malus usus abolendus est (zloporabu prava treba onemogućiti).

3.1. Primjeri mogućih zloporaba prava i ovlasti suca u kaznenom postupku

U razumijevanju subjektivne sastavnice zloporabe prava i ovlasti treba voditi računa da je istina da sud poznaje pravo (iura novit curia), a isto tako valja voditi računa da je nositelj poslova suđenja uvijek individualni sudac (iako i kao član kolegijalnog tijela koje odlučuje) kod kojeg je pretpostavka poznavanja prava ugrađena u normativni sustav kaznenog postupka, ipak kao oboriva pretpostavka tj. strankama u kaznenom postupku je dopušteno dokazivati suprotno. Naime, najčešći razlog kršenja zakona je neznanje, a ne zloporaba prava.

Ovdje navodimo primjere mogućih zloporaba ovlasti i prava suca u postupku.

Radi li se o o zloporabi prava i ovlasti:

  • kad istražni sudac započne kazneni postupak donošenjem rješenja o provođenju istrage u trenutku kada osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo nije utemeljena na dokazima?
  • kad se istražni sudac suglasi s prijedlogom državnog odvjetnika da se ne provodi istraga, a prikupljeni podaci o kaznenom djelu i počinitelju daju dovoljno osnove za podizanje optužnice?
  • kad istražni sudac vodi istragu u svezi s kaznenim djelom na koje se ne odnosi rješenje o provođenju istrage, a ne radi se o istražnim radnjama koje ne trpe odgodu?
  • kad istražni sudac na neprikladan način izvješćuje tužitelja, oštećenka i okrivljenika o vremenu i mjestu obavijanja istražnih radnji kojima oni zakonu mogu biti prisutni, a ne opasnost od odgode?
  • kad istražni sudac faktički prema postoji odbija izvođenje pojedinih dokaza predloženih od strane okrivljenika s obrazloženjem, a nema dovoljno vremena niti da izvede dokaze predložene od strane državnog odvjetnika?
  • kad istražni sudac protiv kojeg je podnesen zahtjev za otklon ne zastane odmah sa svakim radom na predmetu s obrazloženjem da mora “dovršiti istražnu radnju i obaviti još neke poslove”, a ne radi se o radnji za koju postoji opasnost od odgode?
  • kad istražni sudac pri ispitivanju okrivljenika ne omogući okrivljeniku da se u neometanom izlaganju očituje o svim okolnostima koje ga terete i iznese sve činjenice koje mu služe za obranu već mu sudac odmah počinje postavljati pitanja?
  • kad istražni sudac postavlja okrivljeniku ili svjedoku sugestivna i kapciozna pitanja, a na prigovor stručne osobe odgovara da o tome može staviti prigovor na zapisnik o provođenju istražne radnje?
  • kad raspravni sudac u zapisnik o glavnoj raspravi unosi mišljenja i zaključke svjedoka o činjenicama koje se utvrđuju u postupku, a na prigovor da se radi o registriranju činjenica protivno zakonu, dobiva odgovor da će sud o tim manama registracije činjenica voditi računa prilikom ocjene dokaza?
  • kad raspravni sudac prosljeđuje zahtjev za svoj otklon predsjedniku suda iako je prema zahtjevu za otklon postu-pljeno protivno odredbi članka 39. st. 4. I 5. ZKP tj. takav zahtjev na glavnoj raspravi odbacuje vijeće, a bez posebnog prava na žalbu?

Ovdje se svakako radi o kršenju zakona, a pitanje je radi li se i o zloporabi ovlasti i prava od strane suca. Međutim, ono što je važno jest da u slučaju kad viši sud utvrdi te radnje onda je njegova dužnost da to u svojoj odluci i navede. Iskorištavanje prava radi svrha suprotnih zakonitom cilju, prekoračenje propisanih granica u primjeni prava, neizvršavanje obveza u svrhe suprotne onima zbog kojih su uspostavljene, a posebno, uplitanje u kazneni postupak raznih “vanjskih” čimbenka, motiviraju ovdje još jednom izreći zloporabu treba onemogućiti.

 

1 Usp. S. Triva., Riječnik građanskog procesnog prava, Zagreb, 1968.), propisanoga u Zakonu o parničnom postupku.
2 Kudlich H., Strafprozess und allgemeines Mis-sbrauchverbot, Duncker/Humblot, Berlin, 1998., 193.
3 ibidem, 197.