Uvodne napomene (prof. dr. Mihajlo Dika)

Izraz “zloporaba prava” je zapravo sam po sebi contradictio in adjecto - ako se neke procesne radnje koje su inače u načelu dopuštene poduzimaju u uvjetima u kojima iz različitih razloga gube tu svoju dopustivost, tada se u konkretnom slučaju ne može govoriti o pravu na poduzimanje tih radnji, već o poduzimanju nedopuštenih radnji, o uporabi “neprava”, koje bi zbog toga trebalo na odgovarajući način sankcionirati.

U Zakonu o parničnom postupku (u nastavku teksta: ZPP) postoji nekoliko odredaba koje mogu pomoći u shvaćanju i zauzimanju načelnog stava o kriterijima prema kojima bi se ocjenjivalo jesu li in concreto nedopuštene, radnje koje su inače dopuštene. To su odredbe članka 9. i 10. ZPP-a. Jedna govori o tome da su stranke dužne savjesno koristiti svoja procesna ovlaštenja, a druga nalaže sudu da ne dopusti zloporabe tih procesnih prava i ovlaštenja drugih sudionika u postupku. Osnovno pitanje koje se postavlja u svezi s tim odredbama je kako shvatiti pojam “zloporaba prava”, odnosno kako nedopuštene radnje stranaka in concreto prepoznati i kako ih sankcionirati?

Zloporaba prava obično se definira kao svjesno korištenje ovlaštenjima koja su u načelu priznata u nedopuštene svrhe. Čini se, međutim, da bi problem trebalo postaviti na bitno široj osnovi i razmatrati ga kao svaku “nedopuštenu uporabu prava”. Za takvo šire određivanje pojma “zloporabe prava” kao da postoji i uporište u zakonu. Naime, ako ZPP zahtijeva od suda da sprječava zloporabe procesnih ovlaštenja stranaka u postupku, tada se očito nemaju na umu samo dolozna korištenja tih (u načelu dopuštenih) ovlaštenja, već općenito sve nedopuštene dispozicije. Polazeći od takva određenja, moguće je utvrditi kriterije za identificiranje nedopuštenih radnji.

Oblici zloporaba prava i ovlasti u parničnom postupku

Kao nedopuštene radnje smatraju se radnje poduzete iz šikanoznih razloga. Šikana postoji u slučaju kad netko poduzme radnju na koju u načelu ima pravo, ali samo zato da drugome nanese štetu ili pretežno zbog toga. Bit tog kriterija čini subjektivni moment - namjera s kojom je radnja poduzeta.

Evo primjera. Jedna osoba uključila se u ostavinski postupak, osporila prava nekim sudionicima i onda otezala parnicu na koju je bila upućena s jedinom svrhom da onemogući onima koji su prema zakonu bili pozvani na nasljedstvo da ostvare svoja prava, tj. pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju dokažu da su nasljednici.

Nedopuštenim bi trebalo smatrati i radnju od poduzimanja od koje se ne bi mogla očekivati nikakva ozbiljna (pravozaštitna) korist. Tu bi bila riječ o slučaju na koji se može primijeniti institut pravnog ineteresa, pravoza-štitne potrebe, prema kojem svatko tko poduzima neku procesnu radnju treba od toga očekivati neku pravo-zaštitnu korist. Stoga, npr. ako je netko u cijelosti uspio u prvostupanj-skom postupku, u načelu ne bi imao pravnog interesa za žalbu protiv odluke kojom je taj postupka okončan. Nadalje, ako netko tuži kondemnator-no, a već raspolaže ovršnom ispravom, u pravilu ne bi na temelju presude koju traži mogao očekivati veću razinu pravne zaštite od one koju mu pruža ovršna isprava. Isto tako nije dopušteno tražiti utvrđenje postojanja neke tražbine, ako se radi njezina ostvarenja može tražiti kondemnacija. U svim navedenim slučajevima sankcija bi trebala biti odbacivanje akta kojim se inicira određeni postupak (žalbe, tužbe itd.), zbog nedostatka pravnog interesa. Motivi zbog kojih se radnja poduzima bili bi u osnovi irelevantni, mjerodavno je utvrditi može li se radnjom ostvariti ozbiljna pravozaštitna korist.

Na području materijalnog prava se, kao oblik nedopuštenog korištenja ovlaštenja koja se u načelu priznaju, ponekad koristi i kriterij nerazmjernosti interesa koji se ostvaruje poduzimanjem neke radnje, a u usporedbi s interesom koji se time povređuje. I u sudskim postupcima bi se mogle pronaći analogne situacije.

Tako prigodom određivanja privremenih mjera osiguranja sud treba uzeti u obzir interese obiju stranaka i svoju diskreciju da odredi mjeru primjereno mogućoj šteti koju bi interesi svake od njih pretrpjeli zbog toga. U ovrsi radi ostvarenja nekih nenovčanih tražbina može se pokazati da netko od provedbe ovrhe ne može očekivati gotovo nikakav ozbiljniji pozitivan rezultat za sebe, a da bi šteta koju bi provedbom ovrhe pretrpio protivnik mogla biti tako velika da bi se moglo postaviti pitanje nerazmjernosti interesa u sukobu. Taj bi slučaj bio gotovo na granici šikane, ali bi subjektivni element kriterija (razlog zbog kojeg se radnja poduzima) bio potisnut u korist objektivnoga (nerazmjernost interesa u sukobu).

Nedopuštena će biti i ona radnja koja je protivna cilju čijem je ostvarenju prema namjeri zakonodavca na

mijenjena. Prema ZPP-u sud ne smije dopustiti određene raspoložbe stranaka (priznanje i odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsku nagodbu, neiz-nošenje i priznavanje činjenica) koje su protivne prisilnim propusima i moralu, dakle raspoložbe koje imaju nedopušten cilj; zbog povrede pravila kojima se one zabranjuju mogu se ulagati pravni lijekovi. Kriterij nedopustivosti dispozicije bi u tom slučaju bio naglašeno subjektivno obojen - relevantno bi bilo s kojim je ciljem radnja poduzeta.

U nekim bi se slučajevima moglo govoriti o neprimjerenom korištenju nekih procesnih mogućnosti. Primjerice, ovrhovoditelj je ovlašten u prijedlogu za ovrhu naznačiti kojim bi se sredstvima i na kojim predmetima ovrha trebala odrediti radi ostvarenja neke tražbine. Primjerenost takvog prijedloga sud ne provjerava po službenoj dužnosti, nego ovrhu može ograničiti tek povodom žalbe ovrše-nika. U nekim je slučajevima moguće i zamijeniti predmet ovrhe. Pitanje primjerenosti korištenja procesnih ovlaštenja moglo bi se postaviti u slučaju u kojem netko zbog istog protupravnog ponašanja može kumulativno tražiti višestruku pravnu zaštitu s istim pravozaštitnim rezultatom, primjerice tražiti i petitornu i posesornu zaštitu u povodu oduzimanja iste stvari. Taj bi kriterij nedopustivosti u osnovi bio objektivno određen - bila bi mjerodavna primjerenost zatražene pravnoza-štitne intervencije njezinom objektivno postavljenoj svrsi.

U nekim bi se slučajevima moglo govoriti o nedopuštenom poduzimanju parničnih radnji koje protuslove prethodnim radnjama onoga koji ih poduzima (venire contra factum proprium). Ako je netko svojim ponašanjem prije ili tijekom postupka dao povoda smatrati kao da nema neko pravo ili da nešto neće učiniti, ili kao da se s nečim slaže, a poslije se pokuša koristiti procesnim mogućnostima koje mu u načelu pruža zakon i na taj način kontradicira svom prethodnom ponašanju, tada bi tu njegovu naknadno poduzetu radnju trebalo diskvalificirati kao nedopuštenu. Primjerice, ako je netko sklopio, tzv. pactum ne non exequendo, sporazum o tome da se za određeno vrijeme ili trajno neće tražiti ovrha radi prisilnog ostvarenja neke tražbine, pa unatoč tome zatraži ovrhu, takvu ovrhu ne bi trebalo dopustiti. Slično bi trebalo vrijediti i za, tzv. pactum de non petendo.

I nemoralnost rezultata neke radnje mogla bi biti razlogom za njezinu diskvalifikaciju (o nemoralnosti već je rečeno u vezi s dopuštenošću radnje s obzirom na njezin cilj). Tu se ima na umu subjektivni stav onoga koji radnju poduzima prema rezultatu kojemu se teži. U povijesti se, međutim, kriterij moralnosti objektivizirao s obzirom na sam rezultat, neovisno o cilju radi ostvarenja kojeg je radnja poduzeta. Mjerodavnim se uzimao samo rezultat s obzirom na svoje implikacije, opći kontekst u kojem nastupa. Ovaj pristup bio je razvijen i zlopora-bljivan u nacističkim i realsocijalis-tičkim režimima, čemu je svakako pridonosila fluidnost, neodređenost tog pravnog standarda. Radilo se zapravo o slučajevima u kojima se kriterij pravnosti relativizirao kriterijem političkog oportuniteta.

Kriterij (objektivne) pravičnosti, također može biti važan za kvalifikaciju nekog ponašanja kao nedopuštenog. U hrvatskom procesnom pravu cijeli je niz instituta inspiriran razlozima pravičnosti. Primjerice, naknada troškova prema načelu culpae, zatim povrat u prijašnje stanje kao remedium equitatis. Korištenje tih instituta protivno njihovu cilju, u nepravične svrhe, ne bi se smjelo dopustiti. Kriterij pravičnosti treba se uzimati u obzir i prigodom tumačenja procesnih normi, prigodom korištenja diskrecijskih ovlasti suda itd.

Sankcioniranje zloporabe procesnih ovlaštenja

De lega lata, mehanizmi s kojima se raspolaže prilikom sankcioniranja različitih oblika nedopustivosti prilično su deficitarni. Međutim, u praksi se ne koriste ni neki od instrumenata koji su predviđeni ZPP-om. Posljedica je određena opuštenost, permisivnost, tolerancija, što svakako negativno utječe na opću efikasnost našeg pravozaštit-nog sustava. Kakve nam sankcije stoje na raspolaganju?

Naime, hrvatski sudac, za razliku od engleskog, nema institut contempt of court gdje sudac može stranku, za koju utvrdi da zlorabi svoja procesna ovlaštenja, kazniti zatvorom do dvije godine i neograničenom novčanom kaznom. Slična ovlaštenja ima i američki sudac te suci u zemljama common lawa. S druge strane, mi imamo vrlo ograničene mogućnosti izravnog kažnjavanja nedopuštenih radnji stranaka izricanjem novčanih kazni, koje će tek de lege ferenda biti pooštrene. Posredne sankcije - osuda na naknadu troškova - u praksi se nedovoljno koriste. Tek bi predstojeća novela ZPP-a stvorila nedvojbenu normativnu osnovu za efikasnije korištenje te mogućnosti. U praksi se nešto češće koristi mogućnost oduzimanja (uskrate) pravnog učinka nekim pravnim radnjama zbog njihovih formalnih nedostataka ili zbog nedostataka pravnog interesa. Nije poznato da je itko ikoga tužio za naknadu štete zato što je protivnik vodio parnicu šikanozno ili na koji drugi nedopušteni način. Iz Nacrta ZPP-a ispuštena je mogućnost, tzv. veksa-torne tužbe uz obrazloženje da se njome ne bi polučio željeni učinak. Moglo bi se reći da je problem nesankcioniranja nedopuštenih ponašanja tijekom postupka u velikoj mjeri i psihološki - nesankcioniranjem se izbjegava konfrontacija sa sankcioniranim osobama, preuzimanje odgovornosti za posao koji se obavlja; neizricanje sankcija izraz je možda i nedovoljne uvjerenosti sudaca u njihovu svrhovitost, primjereno općem stanju neodgovornosti, permisivnosti i moralne indife-rentnosti u društvu.

Što nam preostaje? Nalazimo se na terenu jedne egzistencijalistički obojene situacije. Promjenama u zakonodavstvu, ali i u ponašanju, primjeni zakona treba stvoriti uvjete za unapređenje postojećeg stanja. Zapravo, iz razloga što se nema dovoljno snage da se u našoj pravosudnoj praksi spontano ozbilje pravno-političke zasade ZPP-a da parnični postupak treba biti trostrani odnos lojalne suradnje suda i stranaka u sklopu kojeg bi se trebao ostvarivati cilj istinitog i zakonitog pravosuđenja, mora se optirati za različita ograničenja, tj. sankcije. Pritom bi možda, lišeni iluzija, dosadašnji, uglavnom moralizatorsko-lamen-tacijski, pristup trebalo hrabrije mijenjati približavajući se u svom zakonodavstvu i praksi rješenjima iz realistički i pragmatično orijentiranih poredaka commom law tradicije. Angloamerički suci su zbiljski zbunjeni

okolnošću da suci u kontinentalnoj Europi ne mogu ozbiljno sankcionirati protupravna ponašanja sudionika u postupku. Oni smatraju da bez takvih instrumenata ne bi mogli osigurati uspješno pružanje pravde, zajamčiti supremaciju ideje pravne države.

Primjeri zloporaba procesnih ovlaštenja od strane stranaka u parničnom postupku

(dr. Ivo Grbin, sudac Vrhovnog suda RH)

Parnični postupak, kao i drugi sudski postupci, krut je postupak i točno određuje kako se trebaju ponašati njegovi sudionici. No, upravo tamo gdje ta krutost olabavi pojavljuju se brojne zloporabe procesnih ovlaštenja. Zakon želi pomoći neukoj stranci, onome tko se zabunio, ali onaj tko nije niti neuk niti se zabunio može to iskoristiti za sasvim druge ciljeve. Zakon sadržava jednu općenitu odredbu da je sud dužan spriječiti zloporabe. Ta odredba zapravo i nije svrhovita, samo ako se uzme u obzir da su suci i opunomoćenici stranaka kolege, pa se neće zamjerati jedan drugome.

Kod zloporabe procesnih ovlaštenja zapravo se radi o procesnim radnjama koje su inače dopuštene, dakle, stranka mora činiti nešto protivno smislu neke odredbe da bi je sudac mogao smatrati zloporabom. Zato su puno efikasnije odredbe ZPP-a koje su iskustvene prirode, koje su namijenjene da spriječe moguće zloporabe. Ali ne mogu se na području procesnog prava, kao i inače u društvu, zloporabe sprječavati slovom zakona već mora općenito postojati jedno ozračje da ljudi smatraju da nešto ne valja činiti ne iz razloga što je to negdje određeno. Dokle god tome ne bude tako sudovi moraju sprječavati zloporabe kojima, usput rečeno, i sami nenamjerno pogoduju jer su nedovoljno odlučni.

Za sprječavanje zloporabe procesnih prava kad stranke svojim procesnim raspoložbama žele neku svoju nezakonitost pretvoriti u presudu, Zakon poznaje konkretne mjere. Naime, Zakon ovlašćuje sud da, u slučajevima kad smatra da se radi o nedopustivim raspoložbama, ne donese presudu koja nije kontradiktorna, već da utvrđuje činjenice koje stranke nisu iznijele i provjerava već priznate činjenice. Donošenje presude kojom je zapravo dano pokriće za nedopuštenu raspložbu predstavlja apsolutno bitnu procesnu povredu.

Jedna od čestih situacija zloporabe procesnih ovlaštenja je kad stranka, da bi odugovlačila postupak, iznosi činjenične tvrdnje znajući da te činjenice ne postoje, predlaže dokaze za koje zna da će biti irelevantni ili se uopće neće moći izvesti. No, to su radnje za koje zapravo konkretne sankcije niti ne postoje.

Nadalje, zapaženo je da gdje je Zakon blagonaklon prema neukim strankama, (npr. kod nepotpunih podnesaka zakon kaže: nepotpuni podnesak ne može se odbaciti, već se stranka treba uputiti) nastaju prilike za zloporabe jer i stranke koje nisu neuke šalju nepotpune podneske.

Zakon propisuje koje posebne sastojke treba imati žalba, a žalba koja te sastojke nema bila bi nepotpuna. Često se događa da stranke pobijaju presudu navodeći da će razloge iznijeti kad ih sud na to pozove, čime produžavaju rok za žalbu, a time i postupak. Upravo takvo ponašanje stranaka navelo je zakonodavca da reagira u situaciji koja se odnosi na žalbeni postupak, utvrđujući da nepotpuna žalba nije žalba koja nema sve propisane sastojke, nego samo ona iz koje se ne vidi koja se presuda njome pobija i koja nije potpisana.

Potrebno je istaknuti i na učestale zloporabe instituta svrsishodne delegacije i izuzeća suda. Svrsishodna delegacija traži se iz nemogućih razloga, npr. stranka stalno gubi sporove pred nekim sudom i traži da se delegira drugi sud, ili je daktilografkinja na nekom sudu prijateljica od muža tužiteljice i si. Rezultat toga je da predmeti, a posebice se to odnosi na ozbiljne ovrhe, deložacije, odlaze najčešće na Vrhovni sud i time se odugovlači postupak. Novelom ZPP-a, ako bude prihvaćeno, o delegaciji suda neće odlučivati viši sud nego sud koji je vodio postupak i to na prijedlog istog.

Stranke mogu, ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost suca, zatražiti njegovo izuzeće. Mogućnost zloporaba procesnih ovlaštenja ovdje je doista neograničena. U prijedlogu novele ZPP-a određuje se da ako je podnesen zahtjev za izuzeće, sudac može nastaviti s radom dok nadležni sud odlučuje o njegovu izuzeću, a može se i kazniti za zloporabu stranaka te mu naložiti naknadu troškova.

Jedna od najvećih zloporaba ovlaštenja u nas, kojima sam ZPP daje odličnu podlogu, odnosi se na odugovlačenje u iznošenju činjenica i pred- laganju dokaza. Stranka može iznositi činjenice i predlagati dokaze čak i u žalbi. Sudska .praksa je neopravdano tome pridonijela što razne prigovore stranaka tretira kao iznošenje činjenica. Primjerice, sud donese presudu, a stranke izjavljuju žalbu uz prigovor zastare. Naime, sud po službenoj dužnosti uopće ne može odlučivati o zastari. Ako se prihvati čak i relativno blagi prijedlog iz Nacrta novele ZPP- a, s jedne strane da su stranke dužne iznositi činjenice i predlagati dokaze već u najranijoj fazi postupka, ali da ponekad uz prijetnju da će morati snositi parnične troškove, to mogu učiniti do zaključenja glavne rasprave, te da u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i prigovore u odnosu na okolnosti o kojima sud ne vodi računa po službenoj dužnosti, moći će se efikasno sprječavati takve vrste zloporaba. Nešto slično već postoji u postupcima u trgovačkim stvarima gdje se u žalbi zabranjuje iznošenje činjenica koje je stranka mogla iznijeti tijekom prvostu- panjskog postupka.

Zloporabe parničnog postupka s gledišta zastupnika

(Marijan Hanžeković, odvjetnik u Zagrebu)

Položaj zastupnika u parničnom postupku definiran je člankom 9. ZPP-a. Zastupnik u postupku, osim što predlaže nema nikakvih drugih ovlasti, pa se zapravo čini vrlo složenim i teškim da isti može zloporabljivati postupak.

Uspoređujući položaj zastupnika s anglosaksonskim pravom valja istaknuti da u zemljama common lawa samo određeni odvjetnici, baristeri, kao profesionalci imaju pravo pristupa sudu. Nadalje, svaka strana može odrediti svog vještaka (ne određuje ga sud), s njime dolazi na sud, pa sud poklanja vjeru vještaku jedne ili druge strane. Sasvim je uobičajeno da odvjetnik pristupa i razgovara sa svjedokom te ga priprema. Prema tome, to su procesne pozicije s kojima se domaći sustav ne može uspoređivati.

Evo nekih mogućih zloporaba ovlaštenja od strane zastupnika koje je zapravo uvijek moguće spriječiti.

Kod dostave, sud može naložiti sudsku dostavu pismena i pokušaj zloporabe vrlo brzo sankcionirati. Institut nadležnosti je isključivo u rukama suda, dok za sada još uvijek postoji mogućnost iznošenja novosti u žalbi (ne i u trgovačkim sporovima). S obzirom na to da je utvrđenje načela istine važnije od same brzine postupka, sudac može i ne prihvatiti dokazne prijedloge stranaka koji se teško mogu izvesti, a iskusni sudac ne bi trebao imati problema niti s obijesnim traženjem izuzeća. Prema tome, iz gledišta zastupnika, a što uključuje i njegovo trajanje, postupkom isključivo rukovodi sud i nije potrebno u Novelu ZPP-a za zloporabu procesnih ovlasti zastupnika uvoditi kaznu zatvora, odnosno drakonske novčane kazne.

Dužnost je odvjetnika da u korist stranke i bez ograničenje uporabi sve pozitivne mogućnosti koje mu zakon pruža. On zastupa stranku, a na sudu je dužnost kontrolirati svrsishodnost, ekonomičnost i pravednost postupka. Kad bi odvjetnik mogao sudjelovati u donošenju presude, tada bi svakako sudjelovao u odgovornosti za duljinu trajanja postupka.

Hrvatska odvjetnička komora je ne jednom kaznila odvjetnike radi nedoličnog ponašanja na sudu, nedoličnog sastavljanja žalbe (primjerice vrijeđanjem suda), dakle zbog nepoštivanja suda jer i u samom Kodeksu odvjetničke etike postoji odredba o poštivanje suda.

Zaključak

Zloporabu prava treba svesti na mjeru koja je prihvatljiva u demokratskom društvu, a što ovisi o konkretnim društvenim okolnostima.

Ipak, živimo u okolnostima kad o zloporabi prava trebamo voditi posebno računa jer približavanje Hrvatske Europskoj uniji zahtijeva od sudbene vlasti suzbijanje svih odnosa u kojima se zloporaba prava pojavljuje kao negacija prava. Ne bi se moglo reći da pravosuđe ne funkcionira zadovoljavajuće zbog poteškoća sankcioniranja zloporabe prava koje se očituju u “kolegijalnosti” i “nezamjeranju” između sudionika kaznenog postupka, već je problem u tome da subjektivni dio zloporabe prava (svjesno ometanje tijeka postupka) nije činjenično registriran u kaznenom postupku. Domaći su suci naučili kontrolirati i sankcionirati samo ono kršenje zakona koje je propisano i samo ono što je utvrđeno u kaznenom postupku. Ako u sudskom spisu nema registracije činjenica o svjesnoj zloporabi prava od strane sudionika postupka, tada viši sud o zloporabi prava može steći samo dojam, a na temelju dojma se ne donosi odluka o zloporabi prava. Međutim, kod ukidnih odluka, u kojima je na bilo koji način istaknuto da sudac krši zakon zloporabom prava, ta okolnost bi morala imati odraza čak i na karijeru suca i njegov sudbeni autoritet.

Naposlijetku, zloporaba prava ne smije biti instrumenat u radu suca. Drugi sudionici kaznenog postupka mogu imati razne taktičke zamisli, koje ne idu uvijek za zloporabom prava. No, kad je riječ o sucu, svaku zloporabu treba registrirati i procesno sankcionirati kako ona ne bi postojala i nadalje samo problem koji postoji, a dalje “bezbrižno” u kontinuitetu teče.

Neki će se oblici zloporabe koje je iznašla praksa moći prevenirati ubuduće izmjenama ZPP-a, ali će mnogo toga ovisiti o ponašanju, etici sudaca i odvjetnika. Međutim, bez zaoštravanja pitanja odgovornosti, razrješavanja sudaca, kažnjavanja odvjetnika u pojedinim sudskim postupcima, i od strane Komore, neće se polučiti pozitivni rezultati.

Suci smatraju opravdanim pooštra- vanje mjera u odnosu na odvjetnike. Ali kad se trebaju pooštriti zahtjevi u odnosu na njih, npr. da svoje odluke moraju javno proglašavati na posebnom ročištu nakon zaključenja glavne rasprave najkasnije u roku osam dana, tada se to odbija kao neprihvatljivo i nepragmatično. S druge strane, ako se pokuša reći da i odvjetnici trebaju odgovarati za zloporabe procesnih ovlaštenja, a ne samo stranke, onda se odmah postavlja pitanje tko će to utvrđivati, neće li tu mogućnost suci zloporabiti u praksi itd.

Dakle, u načelu postoji sklonost sankcioniranju protupravnih ponašanja, pooštrenju procesne discipline, zahtijeva se povećanje efikasnosti postupaka, ali se na provedbenom planu pruža otpor svakom ozbiljnijem pokušaju operacionalizacije tih načelnih stavova.