1. UVOD
U nedavnom predmetu C-537/23¹ Società Italiana Lastre SpA protiv Agora SARL, Sud Europske unije (u nastavku teksta: Sud) odlučio je da je klauzula o asimetričnom izboru suda valjana prema članku 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u nastavku teksta: Uredba Bruxelles I.a/Uredba)² ako (i) je ograničena na sudove Europske unije (u nastavku teksta: EU) ili države Luganske konvencije³ i (ii) utvrđuje objektivne čimbenike koji su dovoljno precizni da omoguće sudu pred kojim je pokrenut postupak da odluči ako je nadležan.

U članku razmatramo ključne aspekte presude, pitanja koja ostaju nerazriješena i implikacije za strane pri ugovaranju klauzula o nadležnosti u ugovorima.

2. ZAŠTO SU KLAUZULE O NADLEŽNOSTI VAŽNE?
Klauzule o nadležnosti koriste se da bi se odredilo kako i gdje će se rješavati sporovi koji proizlaze iz ugovora. Ako ne postoji klauzula o nadležnosti, o ispravnom forumu za rješavanje spora odlučit će se pozivanjem na pravila međunarodnog privatnog prava. To može uzrokovati neizvjesnost i dovesti do dodatnih troškova i kašnjenja u napredovanju bilo kojeg postupka.

Stranke žele voditi parnicu gdje im je najprikladnije ili gdje mogu imati preferirani pravosudni sustav (i jezik) na kojem vode parnicu. Usto, država u kojoj je bilo koja presuda donesena (kao i lokacija tuženikove imovine) utjecat će na to koliko se lako može izvršiti pa, u konačnici, komercijalna vrijednost presude ovisi o njezinoj izvršivosti.

3. KLAUZULA O ASIMETRIČNOJ NADLEŽNOSTI
Klauzule o asimetričnoj nadležnosti ugovorne su klauzule (osobito uobičajene u međunarodnim prekograničnim financijskim aranžmanima) koje ograničavaju jednu stranu (obično zajmoprimca i/ili drugog dužnika) na pokretanje postupka pred sudom u jednoj jurisdikciji, dok druga ugovorna strana (obično zajmodavac i/ili druga financijska strana) ima izbor gdje može pokrenuti postupak.

Članak 25. Uredbe Bruxelles I.a utvrđuje zahtjeve za važeći sporazum o nadležnosti, uključujući i odredbe u članku 25. st. 1.: „Ako su se stranke, bez obzira na njihov domicil, dogovorile da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za rješavanje bilo kakvih sporova koji su nastali ili koji bi mogli nastati u vezi s određenim pravnim odnosom, taj sud ili ti sudovi bit će nadležni, osim ako je sporazum ništavan u pogledu svoje materijalne valjanosti prema pravu te države članice.”.

Članak 25. Uredbe ne spominje valjanost klauzula o asimetričnoj nadležnosti i, kao rezultat toga, pitanje o tome spada li klauzula o asimetričnoj nadležnosti u članak 25. bilo je predmet određene nesigurnosti.

Iako se klauzule o asimetričnoj nadležnosti naširoko koriste u međunarodnim financijskim transakcijama već dugi niz godina, o njihovoj se valjanosti raspravljalo više od desetljeća u nekoliko jurisdikcija, što je dovelo do sukobljenih sudskih stajališta u europskom pravosudnom području.

U Francuskoj je od 2012. francuski Vrhovni sud (Cour de cassation) u više navrata osporavao valjanost klauzula o asimetričnoj nadležnosti⁴. U prošlosti je njegovo Prvo građansko vijeće, u odluci Rothschild⁵ iz 2012., presudilo da su klauzule o nadležnosti koje jednoj strani daju pravo tužiti drugu pred “bilo kojim drugim nadležnim sudom” nevažeće i prema francuskom građanskom zakoniku i prema Uredbi Bruxelles I⁶, na temelju toga da bi to bilo “potestative” (tj. potpuno pod kontrolom jedne strane, što bi ih učinilo ništavim prema francuskom građanskom zakoniku). Francuski Vrhovni sud ponovno je utvrdio da je klauzula o asimetričnoj nadležnosti nevažeća u predmetu Danne Holdingu⁷ 2015. na temelju članka 23. Luganske konvencije iz 2007., ali iz drugog razloga. Naime, utvrđeno je da, kako bi bila valjana, klauzula o nadležnosti mora pružiti predvidljivost i sigurnost za zajmoprimce kako bi znali gdje se protiv njih može pokrenuti postupak, postavljanjem objektivnih čimbenika prema kojima bi druga strana mogla identificirati određene sudove.

Isti fokus na objektivnost i izvjesnost ponovno je primijenjen 2015. u predmetu EBizcuss.com protiv Applea⁸, gdje je sporna klauzula dopuštala Appleu da pokrene postupak u nadležnosti preprodavača ili bilo kojoj jurisdikciji u kojoj je Apple pretrpio gubitak. Francuski Vrhovni sud podržao je tu klauzulu jer je bilo moguće utvrditi, na temelju objektivnih elemenata, koji bi sudovi mogli imati nadležnost u slučaju spora.

Francuski Vrhovni sud slijedio je slično obrazloženje u Credit Suisseu⁹ 2018. Tu je klauzula o nadležnosti određivala da zajmoprimac može pokrenuti postupak samo u Zürichu, dok je Credit Suisse mogao pokrenuti postupak u bilo kojoj nadležnoj jurisdikciji. Sud je utvrdio da ta klauzula nije valjana jer nije pružala potrebnu sigurnost i stoga nije bila u skladu s člankom 23. Luganske konvencije iz 2007.

4. POZADINA PREDMETA LASTRE
Predmet Lastre odnosio se na nadležnost francuskih sudova za razmatranje tužbe za naknadu štete pokrenute prema ugovoru o opskrbi između talijanske tvrtke, Societá Italiana Lastre SpA (Lastre) i francuske tvrtke, Agora SARL (Agora). Ugovor je uključivao klauzulu o asimetričnoj nadležnosti, kojom se nadležnost prenosi na sud u Bresciji, Italija, pri čemu Lastre zadržava pravo pokretanja postupka protiv Agore, kupca, “pred drugim nadležnim sudom u Italiji ili drugdje”¹⁰.

Agora je podnijela tužbu protiv Lastre u Rennesu u Francuskoj, a Lastre se usprotivio tužbi na temelju nadležnosti. Francuski su sudovi odbacili prigovor, smatrajući da je sporazum o nadležnosti nezakonit, jer je Lastreu dao veći izbor sudova za pokretanje postupka nego što je dao Agori, bez pružanja objektivnih čimbenika za određivanje pred kojim se sudom može pokrenuti postupak, te je stoga u suprotnosti s ciljem predvidljivosti koji klauzule o nadležnosti moraju ispunjavati.

Predmet je pokrenut pred francuskim Vrhovnim sudom (Cour de Cassation), koji je zauzvrat tražio smjernice od Suda putem prethodnog pitanja, pitajući:

treba li se članak 25. st. 1. Uredbe tumačiti tako da se pri ocjeni valjanosti klauzule o nadležnosti, prigovori o asimetriji moraju tumačiti u svjetlu kriterija koji se odnose na pitanja koja uzrokuju da je taj sporazum „ništavan i nevažeći u pogledu njegove materijalne valjanosti” kako je definirano zakonima država članica, ili u svjetlu autonomnih kriterija izvedenih iz članka 25. st. 1. Uredbe Bruxelles I.a i

jesu li klauzule o asimetričnoj nadležnosti važeće prema članku 25. st. 1. Uredbe Bruxelles I.a.

5. KLJUČNI ASPEKTI PRESUDE SUDA
Sud je presudio da klauzule o asimetričnoj nadležnosti moraju ispunjavati zahtjeve jasnoće i predvidljivosti, kako je navedeno u članku 25. st. 1. Uredbe Bruxelles I.a, pritom naglašavajući da takve klauzule ne bi trebale stvarati neravnotežu između prava i obveza stranaka i da moraju biti jasne i precizne kako bi se osigurala pravna sigurnost.

Sud je nadalje pojasnio da bi se materijalna valjanost tih klauzula trebala procijeniti na temelju načela autonomnog prava EU-a izvedenog iz članka 25. Uredbe Bruxelles I.a. Taj pristup ima za cilj održati ujednačenost i predvidljivost u pravnom okviru EU-a umjesto oslanjanja na različite nacionalne zakone država članica.

Sud smatra da se članak 25. st. 1. Uredbe ne može tumačiti kao ograničavanje stranaka samo na određene sudove jedne države članice. Takav bi pristup bio u suprotnosti sa slobodom izbora svojstvenom Uredbi Bruxelles I.a. Presudio je da je prema članku 25. st. 1. Uredbe Bruxelles I.a nadležnost određenog suda isključiva osim ako se stranke drukčije dogovore. U predmetu pred njim, Sud je naveo kako se čini da činjenica da je samo Agora bila dužna poštovati isključivu nadležnost dodijeljenu talijanskom sudu nije u suprotnosti s člankom 25. Uredbe Bruxelles I.a.

Sud je stoga potvrdio valjanost klauzula o asimetričnoj nadležnosti prema Uredbi Bruxelles I.a. Međutim, dodao je tome neke odredbe. Prvo, „određuje sudove jedne ili više država koje su ili članice Unije ili stranke Luganske konvencije II“¹¹. Drugo, klauzula mora sadržavati „objektivne elemente koji su dovoljno precizni da omoguće sudu koji vodi postupak da utvrdi je li nadležan“¹². Na temelju prijašnje sudske prakse, to znači da je nadležni sud određen ili da su kriteriji za određivanje nadležnosti dovoljno jasni. Treće, „nije u suprotnosti s odredbama članaka 15., 19. ili 23. te Uredbe i ne odstupa od isključive nadležnosti na temelju njezina članka 24.“.¹³

6. ZAHTJEV ZA PRECIZNOŠĆU
Sud je utvrdio da će klauzule o asimetričnoj nadležnosti biti važeće prema članku 25. Uredbe Bruxelles I.a, ako su ispunjeni sljedeći kriteriji:

- Određeni sudovi su sudovi država članica EU-a ili Luganske konvencije (Norveška, Island i Švicarska). Klauzula kojom se nadležnost prenosi na treću državu unutar ugovora između dviju strana koje obje imaju prebivalište u EU-u ili Europskog gospodarskog prostora prekršila bi zahtjeve predvidljivosti, transparentnosti i pravne sigurnosti u okviru Uredbe Bruxelles I.a.

- Kako bi se primjenjivale obvezujuće odredbe Uredbe Bruxelles I.a, klauzula mora identificirati objektivne čimbenike koji su dovoljno precizni da omoguće sudu koji vodi postupak da utvrdi je li nadležan. To također pomaže u postizanju ciljeva predvidljivosti, transparentnosti i pravne sigurnosti, navedenih u uvodnim izjavama 15. i 16. Uredbe Bruxelles I.a.

- Klauzula ne bi trebala biti u suprotnosti s odredbama članaka 15., 19. ili 23. Uredbe Bruxelles I.a, koji se odnose na potrošačke ugovore, ugovore o radu i ugovore o osiguranju i ne bi trebala odstupati od isključive nadležnosti prema članku 24. (koji predviđa isključivu nadležnost u određenim okolnostima ili vrstama zahtjeva npr. potrošački ugovori, ugovori o radu, određeni ugovori o osiguranju).

U tekstu presude navodi se da „sporazum koji određuje određeni sud države EU-a ili Lugana, ali također dopušta određenim strankama pokretanje postupaka pred sudovima koji bi inače bili nadležni prema općim pravilima Uredbe Bruxelles I.a ili Luganske konvencije, zadovoljava zahtjeve preciznosti i ciljeve predvidljivosti, transparentnosti i pravne sigurnosti utvrđene u Uredbi Bruxelles I.a“ (odlomak 59.).

Suprotno tome, klauzule o asimetričnoj nadležnosti kojima se određuju sudovi države članice EU-a ili države Lugano konvencije, a koje bi se mogle tumačiti kao dopuštene u postupcima u državama koje nisu članice EU-a i Lugano konvencije, bile bi u suprotnosti s Uredbom Bruxelles I.a. To je zato što bi takve klauzule zanemarile ciljeve predvidljivosti, transparentnosti i pravne sigurnosti prema Uredbi, dopuštajući da se nadležnost odredi pozivanjem na pravila međunarodnog privatnog prava trećih zemalja (odlomak 60.). U takvoj bi situaciji postojao povećan rizik od sukoba nadležnosti koji su štetni za pravnu sigurnost (odlomak 61.).

7. OTVORENA PITANJA
Presuda u predmetu C-537/23 daje određeno pojašnjenje o valjanosti klauzula o asimetričnoj nadležnosti. Međutim, još uvijek ostavlja prostora za neizvjesnost. Prvo, ne rješava u potpunosti raspravu o valjanosti klauzula o asimetričnoj nadležnosti zbog nedostatka pojašnjenja Suda u vezi s ispunjavanjem zahtjeva preciznosti (tj. kriterija “objektivnih čimbenika” i što se točno pod tim pojmom podrazumijeva). Nadalje, još uvijek ostaju pitanja o valjanosti asimetričnih klauzula koje određuju sudove država koje nisu države članice EU-a ili države Luganske konvencije, posebno kada je predviđena kombinacija sudova država članica EU-a i/ili država Lugano konvencije i sudova trećih država.

Nacionalni sud može, u skladu s pravilima međunarodnog privatnog prava, i dalje provoditi takvu klauzulu, ali ona neće potpadati pod članak 25. Uredbe Bruxelles I.a. To ostavlja neizvjesnost oko toga može li sud države članice EU-a u sporu koji očito krši klauzulu prekinuti postupak ili odbiti nadležnost u korist suda treće države. Sudovi država članica EU-a imaju diskrecijsko pravo (prema člancima 33. i 34. Uredbe Bruxelles I.a) obustaviti tužbu u korist identičnih ili srodnih postupaka pokrenutih pred sudom izvan EU-a ako su ti postupci izvan EU-a prvi put pokrenuti. Uredba nema druge izričite odredbe koja dopušta (ili čak zahtijeva) prekid postupka u korist suda izvan EU-a.

Način na koji nacionalni sudovi primjenjuju te odredbe pri tumačenju klauzula o asimetričnoj nadležnosti, i dalje će biti od interesa za ugovorne strane, posebno u kontekstu financijskih aranžmana.

8. ZAKLJUČNO
Presuda Suda označava znatan napredak u tumačenju i provedbi klauzula o asimetričnoj nadležnosti te bitne implikacije za strane koje pregovaraju o klauzulama o asimetričnoj nadležnosti u svim vrstama trgovačkih ugovora.

Klauzula o asimetričnoj nadležnosti o kojoj je riječ u ovom slučaju bila je u obliku koji se obično uključuje u dokumente o transakcijama na tržištu zajmova i duga, koji općenito ne ograničavaju slobodu zajmodavaca ili trgovaca da odaberu gdje u svijetu žele pokrenuti postupak. Stoga postoji rizik da te klauzule ne ispunjavaju zahtjeve sigurnosti u svjetlu ove odluke.

Pri izradi klauzula o nadležnosti, a kako bi se postupilo u skladu s presudom Suda Europske unije, asimetrične klauzule trebale bi:

(i) pružiti preciznost i jasnoću: trgovački ugovori trebaju jasno navesti nadležne sudove, osiguravajući da klauzula identificira objektivne čimbenike koji omogućavaju bilo kojem sudu da odluči je li nadležan i

(ii) biti teritorijalno ograničene: klauzula o asimetričnoj nadležnosti u ugovorima između stranaka iz EU-a i/ili Europskog gospodarskog prostora trebala bi ograničiti izbor sudova na one unutar država članica EU-a ili Luganske konvencije. Time se izbjegava rizik da klauzula bude poništena zbog dopuštanja nadležnosti u trećim zemljama, što bi moglo narušiti pravnu sigurnost i predvidljivost.