1. UVOD
Protokol br. 1. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda¹ (u nastavku teksta: Konvencija), u svojem je prvom članku (u nastavku teksta: članak 1. Protokola 1), kao kategoriju koja se štiti uvrstio i pravo vlasništva. Ono je izneseno, na prvi pogled, na samorazumljiv i jednostavan način. Naime, članak 1. glasi: „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“.²

U ovom članku analizirat ćemo detaljnije specifičan aspekt prava vlasništva koji većem dijelu hrvatske javnosti možda nije toliko poznat, i to ne zato što autor podcjenjuje informiranost čitatelja, već ponajprije zato što je hrvatska tržišno orijentirana demokracija vrlo mlada (gledajući kroz prizmu duljeg razdoblja od više desetljeća) pa još nije sasvim prigrlila određena shvaćanja pojma vlasništva.

Naime, čini se da hrvatska javnost vlasništvo još uvijek percipira kao nešto što je gotovo pa isključivo ograničeno na materijalnu imovinu koja se može fizički dotaknuti. Tako, primjerice, automobili, umjetnine, satovi, odjeća, a pogotovo nekretnine stvari su koje mogu biti predmetom prava vlasništva.

No, iz ovoga ćemo članka vidjeti da se zaštita vlasništva proteže i na neka druga imovinska prava, poput imovinskih prava dioničara i držatelja poslovnih udjela, o kojima je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u nastavku teksta: ESLJP) iznio određena stajališta.

2. ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA PREMA ČLANKU 1. PROTOKOLA 1. I PRAKSI DOMAĆIH SUDOVA
Članak 48. Ustava Republike Hrvatske³ jasno priznaje nepovredivost prava vlasništva, što bi se moglo definirati kao potpuna vlast koju određeni pravni subjekt ima nad nekom stvari. U tom smislu, budući da je Republika Hrvatska prošla dugotrajan i mukotrpan postupak pretvorbe i tranzicije⁴ iz socijalističkog samoupravnog sustava u kapitalizam, pružena je ustavnosudska zaštita i pravima u trgovačkim društvima, poput prava na rezervaciju dionica, zaštitu osnivačkih uloga u trgovačkim društvima te pretvorbu i privatizaciju nacionaliziranog vlasništva.⁵

U svezi s tim, treba naglasiti i odredbe članaka 49. i 50. Ustava, koji, u skladu s kapitalističkom orijentacijom hrvatskog gospodarstva, štite kapital koji su pravni subjekti uložili na slobodnom tržištu.

Kao što ćemo vidjeti, konkretno tumačenje prava vlasništva s aspekta ESLJP-a odnosi se ne samo na, kako smo spomenuli, stvari koje se mogu dotaknuti (opipljive stvari), već i na dionice, poslovni ugled, dozvole, odobrenja, obavljanje zanimanja itd.

Pritom, nismo niti zagrebli u sve imovinske aspekte koji su pokriveni odredbom članka 1. Protokola 1. Konvencije. Naime, ona je možda jedna od rijetkih koja, osim prava na pristup sudu iz članka 6. Konvencije, ima daleko najšire tumačenje prava koja se štite, odnosno čije se mirno uživanje štiti. Također, to je jedini članak Konvencije koji spominje i pravne osobe kao subjekte zaštite pred ESLJP-om.⁶

3. OPĆA NAČELA
Kada ESLJP utvrđuje je li došlo do miješanja države u pravo vlasništva, on slijedi tri opća pravila, odnosno kriterija koja moraju biti zadovoljena, jedan za drugim. Prvo, da bi se utvrdila povreda članka 1. Protokola 1., mora se utvrditi je li postupanje države uopće predstavljalo miješanje u pravo vlasništva. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišavanje „vlasništva“ i podvrgava ga uvjetima. Treće pravilo, navedeno u drugom stavku, prepoznaje da države imaju pravo, inter alia, kontrolirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom.⁷

Miješanje mora biti u skladu s načelom zakonitosti i težiti legitimnom cilju na način koji je razumno proporcionalan cilju koji se želi ostvariti. Kada sud ispita navedene kriterije, može utvrditi je li došlo do povrede članka 1. Protokola 1., ili ne.

Načelo zakonitosti apsolutni je broj jedan kriterij koji mora biti zadovoljen. Članak 1. Protokola 1. dopušta miješanje isključivo uz uvjete predviđene zakonom, ali i nije dovoljno samo da zakon bude donesen (postoje i zakoni koji su loši, a i dalje su zakoni). Odnosno, pravna osnova sama po sebi nije dovoljna.

Kako ćemo kasnije vidjeti, pravna osnova mora biti spojiva s vladavinom prava i mora davati jamstva protiv arbitrarnog postupanja⁸. Pravna osnova mora biti predvidljiva. Pravni subjekti moraju znati u kojoj mjeri moraju prilagoditi svoje ponašanje i kako će država reagirati na eventualno kršenje određenih normi, dakako, dokle god to određena doza zdravog razuma dopušta.

Nakon što utvrdi da je miješanje bilo zakonito, odnosno da je ispunjen predmetni element (kako ćemo kasnije vidjeti, ESLJP uopće ne ulazi u razmatranje daljnjih zahtjeva ako utvrdi da miješanje nije bilo zakonito), ESLJP potom razmatra je li miješanje bilo opravdano kakvim javnim ili općim interesom.

Također, posljednji kriterij koji se ocjenjuje razmjernost je miješanja, odnosno je li miješanje u pravo vlasništva koje je država provela bilo razmjerno, odnosno je li miješanje moglo biti ostvareno kakvom blažom mjerom.

U nastavku ćemo razmotriti neke odluke koje se odnose na pravo vlasništva u bankarskom sektoru, vrlo specifičnom području zaštite kapitala i štednje jer države u mnogim situacijama mogu svojim potezima dovesti do pada vrijednosti štednje njezinih građana zbog inflacije, pravni subjekti mogu ostati bez svojih dionica ili štednih uloga zbog nacionalizacije banaka, itd.

4. SPECIFIČNOSTI BANKARSKIH PREDMETA
Praksu koju ćemo predstaviti možemo svesti na predmete koji se tiču: vrijednosti štednih računa; smanjenja vrijednosti dionica; podržavljenja banke, sanacije banke, zamrzavanja bankovnog računa, ukidanja odobrenja za obavljanje bankarskih usluga, likvidacije banaka te pristupa štednim ulozima u stranim bankama.

4.1. Vrijednost štednih računa
Poznato je da inflacija, pogotovo ako je visoka, najviše pogađa štedne uloge i financijsku imovinu građana, dakle štednju. U predmetima koje su mahom pokretali podnositelji zahtjeva iz država koje su prolazile tešku fazu prilagodbe iz komunističkog u kapitalističko uređenje, ESLJP je utvrdio kako ne može proizaći opća obveza države da održava kupovnu moć iznosa pohranjenih u bankarskim ili financijskim institucijama sustavnim indeksiranjem ušteđevine, niti da nadoknadi gubitke prouzročene inflacijom.⁹

Drugim riječima, samo zato što se vrijednost nečijeg novca, zbog brojnih složenih gospodarskih događanja, smanjila, ne znači da postoji odgovornost države za narušavanje mirnog uživanja vlasništva.

4.2. Smanjenje vrijednosti dionica
Predmet Olczak protiv Poljske¹⁰ vrlo je važan u smislu mehanizama koje država može upotrijebiti kako bi spasila određenu banku, što može dovesti do smanjenja vrijednosti dionica te vrijednosti udjela u temeljnom kapitalu.

U konkretnom slučaju, ESLJP je presudio da su mjere koje je Nacionalna banka Poljske poduzela bez sumnje namijenjene zaštiti interesa klijenata banke koji su banci povjerili svoju imovinu, i izbjegavanju velikih financijskih gubitaka koje bi stečaj banke uzrokovao njezinim klijentima. Naime, u konkretnome je slučaju Poljska narodna banka, kako bi spasila Prvu lublinsku komercijalnu banku od bankrota, izdala nove dionice kojima je podnositelju zahtjeva smanjila vrijednost dionica (i udio u temeljnom kapitalu) sa 45 % na 0,4 %.

ESLJP je zaključio da je takva mjera u potpunosti opravdana, jer je, s obzirom na velike gubitke s kojima se banka susretala, pravo komitenata banke bilo jače od prava dioničara na njegov udio u vrijednosti društva.

4.3. Podržavljenje banaka
Zanimljiva je praksa ESLJP-a koja se veže za predmete u kojima je tužena strana bila Turska. Naime, u predmetu Süzer i Ekser Holding A. Ş. (zahtjev broj 6334/05, pristupljeno 12. 4. 2025.), utvrđeno je da je preuzimanje privatne banke od države opravdano ako se donosi kao mjera za kontrolu bankarskog sektora i može se smatrati lišavanjem vlasništva u legitimnom cilju.

S druge strane, u predmetu Cingillı Holding A. Ş. i Cingillıoğlu protiv Turske (zahtjevi broj 31833/06 i 37538, pristupljeno 12. 4. 2025.), prilikom preuzimanja Demirbanke, pete najveće banke u Turskoj, od države, utvrđena je povreda članka 1. Protokola 1. Konvencije jer je prodaja i prijenos banke (a podnositelji zahtjeva bili su glavni dioničari banke) od Odbora za regulaciju i nadzor bankarstva, bila nezakonita.

4.4. Sanacija banaka
Tematika sanacije banaka također je tema od posebnog interesa, jer je u okviru te teme donesena i presuda u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Hrvatske br. 1920/2014¹¹. Predmet postupka bila je tvrdnja podnositelja zahtjeva da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer su Odlukom Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. njegove dionice bile u cijelosti poništene. ESLJP je u svojoj presudi, koja je postala konačna 19. travnja 2021., utvrdio povredu članka 1. Protokola 1. Konvencije zbog toga što podnositelju zahtjeva nisu dana adekvatna procesna jamstva za osporavanje predmetne odluke.

Iz navedenog razloga utvrđeno je da takvo miješanje države u mirno uživanje vlasništva nije bilo zakonito, pa opravdanost miješanja nije niti bila razmatrana.

4.5. Zamrzavanje bankovnog računa
U nekoliko je predmeta utvrđeno da je zamrzavanje bankovnog računa miješanje države u mirno uživanje vlasništva, iako, ovisno o situaciji, ono može biti zakonito i služiti legitimnom cilju, ali i ne mora. Situacije su, primjerice, oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (Raimondo protiv Italije¹²), oduzimanje prava stečajnim dužnicima (gdje je Sud u predmetima Valentin protiv Danske i Luordo protiv Italije utvrdio povredu članka 1. Protokola 1. Konvencije), zamrzavanje sredstava zbog toga što su podnositelji zahtjeva zagovarali poštovanje ljudskih prava u svojim zemljama (Mustafayev protiv Azerbejdžana).

4.6. Ukidanje odobrenja za obavljanje bankarskih usluga
Glede postupaka vezanih uz ukidanje odobrenja za pružanje bankarskih usluga, Sud je naglasio da svako miješanje u mirno uživanje vlasništva mora biti popraćeno postupovnim jamstvima koja pojedincu ili subjektu pružaju razumnu mogućnost da svoje argumente iznese nadležnim vlastima u svrhu učinkovitog osporavanja mjera koje predstavljaju miješanje u prava zajamčena tom odredbom¹³. To se dogodilo u predmetu Capital bank AD protiv Bugarske, koja je bila često citirana u predmetu Project-trade d.o.o. protiv Hrvatske.

4.7. Likvidacija banaka
Ako se pokreće postupak likvidacije banke, zamrzavanje bankovnih računa može se smatrati zakonitim i ocijeniti da ono teži legitimnom cilju ako je cilj zamrzavanja otklanjanje opasnosti da će direktori banke koristiti svoju imovinu kako bi izbjegli potencijalni kazneni progon ili građanske parnice zbog toga što su lošim upravljanjem doveli banku u loš položaj.¹⁴

4.8. Pristup štednim ulozima
Posebno mjesto u praksi ESLJP-a zauzima pristup štednim ulozima. Pritom, to se gotovo isključivo odnosi na postupke protiv država koje su nastale raspadom SFRJ-a, ali i na neke države nastale raspadom SSSR-a. Naime, nakon raspada SFRJ-a brojnim štedišama postalo je nemoguće doći do vlastite ušteđevine u bankama koje su se nalazile u drugim državama. Svaka novonastala država imala je vlastito zakonodavno rješenje za reguliranje ušteđevina za koje je prethodno jamčio SFRJ, ali nedostaci sredstava, nedostatak zakonodavnog rješenja uopće, kao i zakonski nametnuto zamrzavanje računa sa štednim ulozima dovelo je do toga da štediše do svog novca nisu mogle doći.

U predmetu Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše jugoslavenske republike Makedonije¹⁵ (konkretno, Ljubljanska banka i Invest banka), ESLJP je utvrdio da ta ušteđevina predstavlja pravo vlasništva u smislu članka 1. Protokola 1. Konvencije¹⁶.

U predmetu Suljagić protiv Bosne i Hercegovine utvrđeno je da država nije provela adekvatne mjere da omogući štedišama dolazak do njihova novca. Naime, vladavina prava i načelo zakonitosti zahtijevali su od država ugovornica da na predvidljiv i dosljedan način poštuju i primjenjuju zakone koje su donijele.

Pri ocjenjivanju je li uspostavljena „pravična ravnoteža“ između općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, Sud mora provesti sveobuhvatno ispitivanje različitih interesa o kojima je riječ, imajući na umu da je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita“. U tom kontekstu, napominjemo da je nesigurnost, bez obzira na to bila ona zakonodavna, administrativna ili posljedica prakse koju primjenjuju vlasti, nešto što je potrebno uzeti u obzir pri ocjenjivanju postupanja države. Uistinu, kada je u pitanju opći interes, dužnost je javnih vlasti postupati pravovremeno, na prikladan i dosljedan način. Iako određena odlaganja mogu biti opravdana u iznimnim okolnostima, ESLJP je u konkretnom predmetu utvrdio da su podnositelji zahtjeva bili prisiljeni čekati predugo. U predmetu Ališić i drugi utvrđeno je da vlasti Slovenije i Srbije, bez obzira na njihovu široku slobodu procjene u tom području, nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između općeg interesa zajednice i prava vlasništva podnositelja zahtjeva.

Trakavica štediša bivše Ljubljanske banke traje i dan-danas, premda je Republika Slovenija uspjela pronaći način da bivše štediše barem u određenoj mjeri obešteti (do 2018. bivšim je štedišama Ljubljanske banke Zagreb isplaćeno oko 162 milijuna eura).¹⁷

5. ZAKLJUČAK
Iako članak 1. Protokola 1. Konvencije ima daleko širi doseg, možda i najširi od svih članaka Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, taj članak trebao bi pružiti uvid i u to da su i dionice, odnosno imovinska prava u bankarskom sektoru također pod snažnom zaštitom. Zanimljivo je da se upravo Republika Hrvatska pronašla u središtu nekoliko tzv. landmark slučajeva, pogotovo kada je u pitanju mirno uživanje vlasništva intervencijom države u mirno uživanje dionica, tj. poslovnih udjela.

Kako je već naglašeno, sam članak 1. Protokola 1. Konvencije traži da države prilikom miješanja u mirno uživanje prava vlasništva, moraju postupati zakonito, u legitimnom interesu te konačno razmjerno, odnosno pazeći da je mjera kojom se zadire u mirno uživanje prava vlasništva jedina moguća, tj. da miješanje nije moguće ostvariti nekom blažom mjerom.