Pravno stajalište Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2245/17-2, prema kojem pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, kao i da zastara individualnih zahtjeva proizašlih iz te odluke počinje teći iznova, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, popunilo je pravnu prazninu koja je postojala (i još uvijek postoji) u hrvatskom pravu. Međutim, pri zauzimanju toga pravnog stajališta Vrhovni sud pošao je od pogrešnih premisa, prema kojima je na individualan zahtjev za naknadu štete koju potrošač, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ima, umjesto roka za naknadu štete primijenio opći zastarni rok, pozivajući se na stjecanje bez osnove. Na taj način Vrhovni sud preuzeo je ulogu zakonodavca, umjesto da se to pitanje uredilo posebnom zakonskom odredbom o pravilima potrošačkog prava. Osim što u odnosu na individualne zahtjeva koji proizlaze iz pravomoćnog utvrđenja odluke donesene u postupku kolektivne pravne zaštite treba govoriti o naknadi štete (jer je to i zakonsko određenje), što potvrđuju i neki Hrvatskoj bliski komparativni modeli, to se pitanje mora trajno urediti zakonom.